Korice Gutićeve knjige

Proteklih dana iz štampe je izašla knjiga “Elma i vrh igle” autora Rasima Gutića. Autor je pisanje knjige zasnovao na istinim događajima. Knjiga je romaneskna priča čija radnja se odvija području Plava i Gusinja, te Bihora, Peći i Novog Pazara. Roman posjeduje dvadesetak povezanih priča ili epizoda filmskog karaktera. Autor je dobar dio radnje posvetio bošnjačkom narodu koji autohtono bitiše na Balkanu, odnosno Bosni i Hercegovini, Sandžaku jednim dijelu Kosova, a koji je zbog šovinističkih i velikonacionalističkih apetita okruženja u kojem živi bio izložen čestom krvarenju na tim prostorima, uključujući i genocid. Dakako, roman jasno govori i ukazuje o čovjeku kao čovjeka, odnosno o ljudima i neljudima. Tako je i autor zasnovao radnju svojeg romana ukazujući da su pomenutim prostorima stoljećima živjeli zajedno muslimani, pravoslavci i katolici, i da su prošli kroz jedno vrijeme zla u kojeme se “dobro” jedva primjećivalo. Zato je autor junake svojeg romana opisao kao pripadnike različitih vjera i nacija koji su se teškom vaktu pomagali. On to posebno upisuje u prijateljstvu djevojčica Elme i Bibe, koje su različitih nacija i vjera, ali unotač događajima živjele su zajedno, nisu nalazile razlike, ali su nažalost, razlike su našle njih.
Autor je u jednoj epizodi romana opisao strijeljanje partizana ispred džamije na Šiljkači. Kako se cjelokupna radnja odvija, dakako roman trebate nabaviti, pročitati i samo otkriti materiju pisane riječi.
Roman ima 170 stranica, pored autora Rasima Gutića, pominje se se ekipa koja je radila na tehničkim detaljima i objavi. Ekipu je predvodila dobitnica ,,Oktoih" Mirsada Bibić Šabotić, koja je napisala recenziju, dok se kao drugi recezent pojavljuje Ismet Mujević, koji je ujedno lektor i korektor. Damir Skarep je uradio tehničku obrada i kompjuterski slog, a Belma Gutić je uradila dizajn korica.

Zainteresirani knjigu mogu nabaviti u Plavu, Gusinju, New Yorku i u direktnom kontaktu sa autorom putem Facebooka i emaila: [email protected]

---

Roman potiče mnoge priče o teškom životu na ovim prostorima

Riječ o autoru: Rasim Gutić je rođen 1964. godine u Komarači kod Plava. Osnovno i srednje obrazovanje je stekao u Plavu, gdje je bio jedna od najboljih učenika. Godine 1991. diplomirao je na Fakultetu zaštite na radu u Nišu. Od rane mladosti pokazivao je talent za pisanje poezije i proze. Bavi se novinarstvom. Objavio je niz zapaženih tekstova u sarajevskom “Oslobođenju”, nekada najtiražnijem listu u BiH, kao i drugim web portalima. Oženjen, otac je dvoje djece. Živi, piše i stvara na relaciji Sarajevo, Novi Pazar, Plav i Gusinje. Sadržaj romana nas je zainteresirao da sa autorom obavimo kratak razgovor, koji u nastavku činimo dostpunim našim čitateljima.

Bošnjaci.Net: Gospodine Gutiću, srdačno vam čestitamo na objavi ramana prvjenca! Kako ste došao na ideju pisanja knjige?
GUTIĆ: Hvala srdačno. Knjigu sam počeo da pišem na stogodišnjicu zločina genocida u Plavu i Gusinju, odnosno kada je 1912. i 1913., ubijeno preko hiljadu ljudi i nasilno pokršteno preko 12000 muslimana, odnosno Bošnjaka i Albanaca ovog kraja. O ovome događaju, sve do početka 90-tih godina malo se pisalo, mada se znalo šta se dogodilo. Prepričavalo se u tišini. Zadnjih godina dosta se pisalo, i kroz ta pisanja pokušava se rasvijetliti šta se događalo 1912. i 1913. godine. Svi znamo šta se dogodilo!
Moja želja je bila da napravim nešto drugačiju knjigu, da ne ponavljam ono što je već napisano i da ona ne bude klasični dokumentarac već neka vrsta drame. Tako sam stvorio likove koji prolaze kroz vrijeme od Ali paše Šabanagića pa sve do negdje 1950. godine. Moj cilj je bio da spojim fikciju i fakte odnosno maštu i stvarnost i ukažem na najteže vrijeme kroz koje je prošao narod Plava i Gusinja a i šire, preko Bihora, Novog Pazara i Peći.

Bošnjaci.Net: U vremenu suvremene tehnologije kada se sve okreće intenetu, zašto baš knjiga?
GUTIĆ: Uporedo sa razvojem tehnologije, knjiga je još uvijek zadržala svoju težinu. Ipak je drugačije kada knjigu držite u rukama, pročitate i uvrsite je u svoju porodičnu kutubhanu. To je jedan od razloga štampanja.
Ovaj moj roman potiče mnoge priče o teškom životu na ovim prostorima. Mnogo njih sam čuo od mog rah. baba Rustema, koji koji je prošao svo to zlo u kome život Bošnjaka nije bio vrijedan ni jedne file pržljavog sira. Dosta priča sam čuo i od moje majke, amidža, komšija, musafira...
Sve te priče su se ponekad prepričavale ali nisu dokumentovane da se sačuvaju od zaborava. Moj cilj je bio da ih povežem u jednu cjelinu i što više dočaram život na ovim prostorima od Berlinskog kongresa1878. pa do 1950. godine.
Pošto sam od rahmetli babe najviše saznao, fokusirao sam se na njegov život, kojim je živjelo 90% stanovništva ovih krajeva. On je čitavo to zlo pregazio ali nije dozvolio da ga voda odnese i pomiješa njegove kosti sa stotinama ubijenih, nedužnih Plavljana i Gusinjana koje je ubio zloglasni Vasojevićki odred.
Knjigu sam počeo da pišem sa jednom rečenicom ili životnom krilaticom, koju je često izgovarao moj babo rah. Rustem i koja bi se trebala zlatnim slovima upisati u historiju Bošnjaka plavske opštine ispod Visitora i Prokletija. Sa njome sam i završio knjigu. Ona glasi: ,,Ne natovari, Bože, koliko čovjek podnijeti može“.
Ova rečenica ukazuje na to da je čovjek morao biti čvršći od čelika da bi podnio svo zlo i svu nepravdu toga vremena u kojeme je pored siromaštva i nemaštine svoju veliku ulogu odigrala zloutreba vlasti, počevši od prisilnog nasilnog i masovnog pokrštavanja, prisilne mobilizacije, ubijanja bez trunka krivice, pa sve do prebijanja nedužnih građana Plava i Gusinja, zbog navodnog skrivanja oružja i to u zloglasnom plavskom zatvoru u koji je bila pretvorena džamija „Sultanija“.

Bošnjaci.Net: Kako ste stvaraali likove u romanu „Elma i vrh igle“?
GUTIĆ: Moji likovi su kombinacija stvarnih likova: Ali paša Šabanagić, Jusuf beg Ćorović, Jakup Fero, hodža Kojić, Hajro Šahmanović, Balša Balšić (mulla Hajro Bašić), Novica Popović, i likova moje mašte: Elma, Rusto, Zuka i Kriva Biba.
Kratko ću se osvrnuti na likove moje mašte. Njih sam pravio tako što svi znamo da su na ovim područjima stoljećima složno živjeli: Bošnjaci, Crnogorci i Albanci odnosno muslimani, pravoslavci i katolici, i da je svo zlo dolazilo uzvodno rijekom Lim. Tako je bilo 1912., 1919., 1941. i 1991. godine. Tako sam i ja stvorio svoje likove iz ovih nacija i vjera koji se od djetinstva druže, zajedno se školuju, igraju kada ne nalaze razlike, ali će nažalost kad odrastu razlike nađu njih. Na jedno mjesto sam napisao:
,,Narod se sehurio kako se djeca različitih nacija i vjera zajedno igraju kao štenad prevrćući se po avliji i gutajući njegovu prašinu. Nažalost, kad su porasli u avliji prašine nije bilo više. Ne zato što su je oni progutali nego što ju je prekrila čađa opljačkanih i zapaljenih bošnjačkih kuća“.

Bošnjaci.Net: Šta kao autor očekijete od romana "Elma i vrh igle"?
GUTIĆ: Ja znam da nisam napisao svjetski bestseler, ali sam napisao jedan veoma roman o životu onih koji su se borili za naš nastanak a posebno za naš opstanak, zato očekujem da romana pročita što više ljudi, ne zbog mene kao autora nego zato što se u njemu nalazi naša historija, naša kultura, naši adeti ili običaji, naši uspjesi i padovi...

Bošnjaci.Net: Kome je knjiga posvećena?
GUTIĆ: Knjigu sam napisao i posvetio svima onima koji su svojim životom i svojim pričama podgrijali moju maštu da napišem roman „Elma i vrh igle“. Poludivlje vrleti ispod Visitora i Prokletija iznjedrile su mnoge velike ljude o kojima smo dužni da pišemo i da ih vječno pominjemo! Ja sam samo jedan od onih, koji je njihov život i njihove priče istkao i prenio na papir.

Bošnjaci.Net: Kada i gdje će se održati promocija knjige?
GUTIĆ: Promocija će se održati u Plavu početkom augusta. Imam u planu da održim promociju još u nekim mjestima, prije svega u Peći, Vitomirica, ali u Bošnjačkom islamskom kulturnom centru koji je vakuf Islamske zajednice & Kulturnog centra Plav-Gusinje u New Yorku. Koliko ću toga uspjeti, ne zavisi samo od mene već od mnogih drugih faktora.

Bošnjaci.Net: Hvala vam lijepa i želimo vam uspjeh!
GUTIĆ: Maksuz selam svim čitaocima Bošnjaci.Net-a.

---

Recenzija: Ismet Mujević, prof.

O LJUBAVI I GOLGOTI PLAVSKO-GUSINJSKO PODNEBLJA
Roman prvijenac nadarenog stvaraoca iz Plava Rasima Gutića nas već uvodnim motom: ,,Ne natovari, Bože, koliko čovjek podnijeti može“ (kojim se i završava roman tzv. zatvorenom kompozicijom) usmjerava nas upravo u srž radnje, a to je – višedecenenijski pakao u kojem je krvario pod Prokletijama narod plavsko-gusinjskog kraja od odluka Berlinskog kongresa pa do okončanja Drugog svjetskog rata.
To je širi plan dešavanja u romanu ,,Elma i vrh Igle“, a na unutrašnjem planu istkana je dramatična i zanimljiva romaneskna ljubavna povijest između Elme, kćerke bihorskog Jusuf-bega i siromašnog i čestitog Rusta.
Manirom poznatih pisaca ovog žanra romana, Gutić kreira ljubavnu priču koja ostavlja čitaoca bez daha. Samim tim što je ona inkomponirana u sudbinu ovog naroda i njegovo bitisanje, sa svim specifičnostima tadicionalnih stega i folklornih obilježja, autentično predstavlja ovo podneblje, što je, nesumnjivo, značajan literarnii dokumentarni doprinos saznanjima o životu ovih prograničnih crnogorsko-albanskih djelova.
Nepisani, ali neprikosnoveni zakoni utkani u tradiciju Bošnjaka ovih krajeva učinili su da prelijepu Elmu udaju za Zuku, sina Safet-bega protiv njene volje i tako joj odrede ,,crni život“, kako je to i sam autor apostrofirao u jednom od poglavlja ovog romana. Međutim, sjajno kreriranim zapletom autor će u drugom dijelu romana ujediniti život teško oboljele Elme i Rusta, koji je odvažno izvlačo iz kandži surovog života, života bez ljubavi, djece, sreće i smisla.
Autor je autentično i dokumentavno posvjedočio u stradaju ljudi ovog podneblja žigošući sve nepravde i zločine od strane raznih vojnih i paravojnih formacija, ali i ističući, istovremene, u pravi plan čestitost, pravednost, čovjekoljublje i hrabrost onih kojima bezumlje rata nije pomračilo mozak i ugasilo u njima svjetlost ljudskosti, koja simbolizuje lik Vukote u epizodi spašavanja Elme iz mračnog kazamata njenog dotadašnjeg života.
Vukota je antipod svima onima koji su, posebno od 1912. pa do 1945. godine prisilnim pokrštavanjem, ubijanjem i zlostavljanem ubijali dušu ovog naroda, koji je tek oslobođenjem od njih i druih okupatora progledao i zaživio kako mu i dolikuje – dostojanstveno i ljudski.
Roman se završava hepiendom – siromašnim ali srećnim životom Elme, Rusta i njihovo osmoro djece, što, svakako, ima širu simboličku viziju o životu jednog naroda čija je golgota dugo trajala.

---

Priča iz romana, poklon čitateljima:

LED
Dani su bili sve kraći i sve hladniji. Jesen je polako zalazila u zimu . Rusto je radio bez predaha. Cijelu jesen je išao da guli kolomboć i za to dobijao tale da napuni pregrade. Nabavio je malo kreča i donio gline iz potoka. Napravio je mučnicu i danima miješao glinu i kreč da bi olijepio čatmaru. Braća su rijetko dolazila da mu pomognu, pošto su i oni pravili kuće. Taman pred zimu, kad prve pahuljice počeše da lete i prve jake hladnoće zamrznuše vodu u koritu, na vrh njive niče kuća. Imala je dvije sobe i hodnik. Na prozore je stavio najlom što mu je donio Stanko. Nije imao vrati, samo je od izlubaka napravio spoljašnja, toliko da zaustave vjetar što fijuče sa Treskavice i gladne pse, koji lutaju okolo tražeći nešto da pojedu. Hodnik nije bio pregrađen i služio je za ostavku i ognjište, koje je bilo na kraju kuće, naspram ulaznih vrati. Promrzlim rukama je skupio malo grana i drva i naložio vatru. Zasijala je cijela kuća.
Rusto je bio presrećan. Najzad je imao svoju čatmaru. Imao je svoj dom. Sjeo je pored ognjišta i plakao. Plakao je od radosti i tuge. Ta dva pojma su se miješala u njegovoj glavi tako da nije znao od čega više plače. Plakao je od sreće zato što ima kuću i ne mora više da spava po tuđih košara, a plakao je od tuge što je bio sam na ovome svijetu, sam bez igdje ikoga. Oca su mu ubili na Plavskome mostu. Majka mu se preudala. Elmu su dali Zuki, begovome sinu iz Peći. Brat i polubrat su mu pred zimu otišli u vojsku. Imao je samo tespih što mu je poklonila Elma još dok su bili djeca. Nije imao s kim da podijeli ni radost ni tugu. Sjedio je pored ognjišta, brojao tespih i plakao. Suze su padale u vatru, a vatra je bila sve veća. Sjetio se svoga oca, sa kojim je naveče sjedio pored vatre i učio dove. Sjetio se svoje majke, koja bi u crpulji pekla hljeb. Sjetio se Elme, koja mu je jednom rekla da će pobjeći kod njega kad napravi kuću. Nije imao ništa od toga, samo suze, koje su kao, kad se kapavica odmrzne, padale u vatru.
Zima je bila duga i izuzetno hladna. Snijeg je bio toliko napadao da se vrata skoro nijesu mogla otvoriti. Vjetar je duvao iz pravca Treskavice i Temnjaka i nosio sve preda sobom. Sve se bijeljelo , sijena došla kao naviljci, a od plota nije se ništa vidjelo. Čovjek je morao ostati kući, htio ili ne htio. Kuća bi se preko noći oledila kao led. Nije smio da ostavi ognjište da gori da se ne bi zapalio. Slamom je napunio strehu, koliko da zaustavi hladnoću što je dolazila spolja, hladnoća od koje bi se i kamen u zidu sledio. Sve sto je imao bio je jedan džak napunjen slamom, koji mu je bio jastuk , jedna slamarica i dvije krpare. Kad bi se vatra smirila, pokrio bi ognjiše jednom velikom tenećom i legao na slamaricu pored njega. Bilo bi još neko vrijeme toplo jer je ta teneća držala toplotu. Zamotao bi se u obje krpare i zaspao .Sanjao je najljepše snove, u kojima mu je dolazila majka kako korača po snijegu. Ona bi mu se približavala, i taman da je zagrlii ,upala bi u snijeg i nestala. Suza bi mu niz lice krenula i damar srca bi ga probudio. A noć tiha, samo ponekad bi čuo zavijanje gladnih kurjaka u Treskavici i Jevorskoj gori.
Sve što je imao od hrane bilo je: krompir, pasulj, hljeb i so. Najčešće je pekao i vario krompir i jeo sa malo prijesolca što bi napravio. Za sreću, bar je krompira imao dosta. Ponekad bi svario malo pasulja i jeo sa hljebom , koji je naučio da peče u crpulji. Zima se bila baš odužila. Polako je nestajalo brašna. Imao je još nešto malo žita, ali nije imao gdje da umelje. Od tolikoga mraza i rijeka se bila zaledila.
Počelo je malo da otopljava. Poslije dužega vremana, otišao je kod Nura da vidi šta radi, kako prolazi zimu, treba li mu nešto pomoći. Njemu je ponestajalo drva, pa mu reče da pokida neke stare, suhe jabuke jer se u šumu nje moglo mrdnuti. Tu je ostao nekoliko dana. Nuro ga je volio kao sina. Za drva mu je dao malo sira, što mu je, uz ono malo hrane što je imao, pomoglo da nekako gura tu gadnu zimu. Svima u selu je ponestajalo brašna. A led na rijeci nikako da se otopi. Nervozni mještani su sve češće silazili do mlina. On je bio u jednome zahaću , gdje je vrlo rijetko grijalo sunce. Skupiše se jednoga dana, uzeše šta je ko imao i izlomiše led u jazu. Nadali su se da će još malo otopliti i da će moći da umelju brašno. Poćeše da plaču gladna dječja usta. I baš kad su izgubili nadu, Allah im pomoga. Vrijeme je otoplilo, napuni se jaz i pokrenu se veliki točak na mlinu. Požuriše mještani sa džakovima na leđima da umelju još to malo što im je preostalo žita. Tako se, bar za neko vrijeme ,vratio osmijeh gladoj djeci. Rusto je, takođe, umljeo još to malo žita. Imao je zasad dovoljno, pa kad otopli, krenuće preko Raškodola u Peć da kupi, pošto je tamo bilo mnogo jeftinije nego da ga kupi u Plavu.
A tako čudnoga vremena odavno nije bilo. Taman malo otopli, opet zafijuče vjetar i mećava sa vrha okolnih planina i sve preko noći smrzne. Proljeće je mnogo kasnilo, tek su se pomalo nazirale zelene mrlje na livadama. Vode u jazu je bilo dosta . Veliki mlinski točak se okretao bez teškoće i mleo i poslednja zrnca što su mještani imali. Ispod žbunja su počele rasti koprive u kojima su vidjeli spas. Brali su ih i pravili pomalo skroba. A njih je bilo premalo da bi nahranile toliko gladnih usti u selu. Narod se snalazio kako je znao i umio. Dijelili su to što su imali, pozajmnjivali jedni drugima. Samo se nije kralo.
Snijeg je bio još do pola planine. Brašno se moralo odnekle dobaviti. U Plavu ga više nije bilo. Skupiše se mještani da vide šta da se radi. Nijesu imali mnogo izbora. Jedini spas je bio da se krene u Peć. Napraviše krplje i krenuše preko Raškodola. Rusto je krenuo sa njima. Gladni, žedni, slabo obučeni, jedva su se probijali kroz snijeg i mećavu. Ruke i noge jedva da su osjećali, bile su ledne kao led ledeni.