Elmedina MUFTIĆ: Cvijet genocida je poziv da pamtimo da nam se ne ponovi, on je naša uputa kojim putem treba da idemo da ne bismo više nikad prošli pored rupe iz koje nas je do sada 11 puta zmija ujela. Cvijet je pokušaj da se objasni bol, tuga i nepravda koja je nanesena, da se pokuša tišinom vrisnuti da svemir odjekuje stidom od zla koje je počinjeno.

Znak ili simbol u sebi nosi značenje upute, objašnjenja, upozorenja, sjećanja ili podsjećanja. Sve što čovjek doživi ili mu se dogodi sa sobom donosi ali i ostavlja simbol. Iza nas ostaju znakovi postojanja i traju taman onoliko koliko smo im mi u životu bili posvećeni. Mnogo puta smo u prilici da se sretnemo sa znakom ili pak ponesemo neki znak ili simbol, a da ne razmislimo o njegovom značenju, njegovoj uputi, upozorenju, sjećanju i podsjećanju. Svaki narod ima svoje simbole, pored zastave, himne, grba, za nas Bošnjake posebno značenje ima Cvijet genocida. Ali postavlja se pitanje koliko mi kao narod nad kojim je izvršeno 11 genocida dajemo značaja ovom simbolu? Koliko znamo o nastanku Cvijeta genocida? Koliko o značenju koje u sebi nosi? Pošto značenje simbolu daje vrijednost, bitno je osvrnuti se na osnovne podatke o Cvijetu genocida.

Ideja o simbolu koji će nositi znak genocida koji je izvršen nad Bošnjacima od Prijedora, Ključa, Foče, Višegrada, Sanskog mosta, Vlasenice, Zvornika, Bijeljine do Srebrenice u periodu agresije od 1992.-1995.godina, ali i genocidima koji su počinjeni prije 1992. godine, nastala je u glavi reisu-l-uleme dr. Mustafe Cerića, kao cvijet sačinjen od dvije boje, bijele boje koja predstavlja nevinost žrtve i zelene boje koja nosi nadu.

Autorica cvijeta genocida je Jasminka Čamdzić, koja je ideju dr. Mustafe Cerića u svome srcu a poslije svojim rukama pretvorila u djelo, koje danas ima simboliku od vitalne važnosti za identitet Bošnjaka, ali i svih drugih ljudi koji preziru fažizam.

Dr. Mustafa Cerić i Jasminka Čamdzić

Udrženje žena „Gračaničko keranje“ ima autorsko pravo na izradu Cvijeta genocida ili Cvijeta sjećanja. Cvijet genocida proizašao je iz želje da bude uputa, opomena, objašnjenje ali prije svega da bude vodilja na putu razvijanja kulture pamćenja, kao borbe da se više nikad, nikome i nigdje ne ponovi genocid, da niti jedan narod ne doživi sudbinu Bošnjaka koji su jednom vijeku doživili 11 genocida. Cvijet genocida bi trebao da bude identifikacijski simbol Bošnjaka, jer njegovo značenje je više od simbolike, njegovo značenje je vid otpora, poziv za opstanak, buđenje nade koja je prva pratilja života. Nevinost žrtve, njezino oduzeto pravo na život sadržano je u bijeloj boji cvijeta, kao i važnost čistoće srca koje nikad neće roditi zlo. Zelena boja simbolizuje nadu, ona je ujedno i prkos i stih „ da se ovdje ne živi tek da bi se umiralo, nego sv ovdje umire da bi se živjelo“, ona je prkos sazdan u poruci „Iz grobova ustaju u duhu jači, jači i zešći dobri Bošnjani”, ona je i potvrda riječi Gradaščevića „Bit će Bosne i Bošnjaka u njoj“, ona je uputa da je ljubav snaga koja pobijeđuje, da je snaga ljubavi jača od snage mržnje, da smrti niti nema, da je smrt te blagi let iz gnijezda do zvijezda, da samo uspravni i dostojanstveni mogu koračati jer malen i poget ne možeš ispod zvijezda, a niti možeš do zvijezda. Jedanaest latica simbol su za 11.juli kad je počela završnica genocida nad Bošnjacima, kada je u Srebrenici za samo nekoliko dana ubijeno oko desethiljada ljudi, ali i simbol svih 11 genocida koje su nad Bošnjacima planski počinjeni, ali unatoč svemu opstali. Cvijet genocida je poziv da pamtimo da nam se ne ponovi, on je naša uputa kojim putem treba da idemo da ne bismo više nikad prošli pored rupe iz koje nas je do sada 11 puta zmija ujela. Cvijet je pokušaj da se objasni bol, tuga i nepravda koja je nanesena, da se pokuša tišinom vrisnuti da svemir odjekuje stidom od zla koje je počinjeno. U cvijetu su utkane dove nade majki koje čekaju svoje sinove da im se vrate, a znaju da su odvedeni na put s kojeg povratka na ovom Dunjaluku nema, suze jetima u kojima je isplakana sva tuga i nepravda ovog svijeta, krik silovane žene, užas babe koji gleda kako mu nestanak odvode porod i zatiru lozu. U cvijetu su utkani sinovi majke Have Tatarević, ona ih u laticama prepoznaje i svakoj latici njihova imena daje, i sinovi Nazije Beganovič, i porodica Ribić, i svi šehidi i sve gazije ove Bosne i Hercegovine, od Kulina Bana do ovih naših nesretnih dana. I zato Cvijet genocida primajmo u ruke i na srca svjesni svetosti krvi žrtve, svetosti krvi šehida, svetosti suze i dove majki, očeva, jetima i svih onih kojima je nepravda učinjena… Cvijet genocida je naša snaga opstanka, ali može biti i zagovornik protiv nas, ako u njemu ne prepoznamo suštinu njegovog značenja, njegove opomene, upute i objašnjenja koje u sebi nosi. Svaki Bošnjak i prijatelj Bošnjaka, Bosne i Sandžaka bi trebao nositi Cvijet genocida kao simbol identiteta, nade i opomene, kao istinu da je zlo pobjedivo samo onda kad ga pobijedimo u svom srcu, da se osveta traži u pravdi, da tuga počiva u nadi da ćemo se svi sresti s onu stranu Modre rijeke gdje se sudi po pravdi Jednog, da su suze majki nisu kletva nego dova Gospodaru, da se nikad i nikome ne ponovi genocid kao što je počinjen nad Bošnjacima Bosne i Hercegovine i Sandžaka.