Pismo abiju

Asja i Najla sa pismo za svoga abija

Kada mi je moj dragi prijatelj Amir, predložio da pišem priče o ljudima za koje se ne priređuju svečane sjednice, gala predstave i ne kinđure kamere koje će bilježiti svaku onu licemjernu suzu na komemoraciji. O ljudima, uglavnom težim invalidima minulog rata, koji niti jednog trenutka nisu klonuli duhom i nose samo dobrotu umjesto novčanika, tamo na lijevoj strani gdje po pravilima anatomije stanuje srce. O ljudima koji dođu i odu tiho, ostave svoja djela i onaj fini čovjeka trag na ovome svijetu. Rekao sam DA, makar toliko zaslužuju.
Evo i osma priča!

Batonci u trci života
Edin Ljevaković, rođen je 24. maja 1972. godine u Zenici, od majke Fate i oca Rame, kao jedino dijete. Od samog djetinjstva, posebno je vezan za majku, ali ni oca nije zaboravljao. Tek je bio dijete a već odrastao čovjek, shvatajući život u kojem treba raditi i samo raditi. Osnovnu školu je završio u Zenici a potom i zanat bravara u Industrijskoj školi. Odmah se zapošljava u preduzeću „Krajina“ gdje je nekada radila i njegova majka. Uskoro stiže poziv u JNA i Edin odlazi u Kovin, SR Srbija, na odsluženje vojnog roka. Nedugo poslije, na prostoru bivše Jugoslavije počinje rat, i majka Fata čini sve da vrati vojnika Edina. Napokon stiže u Zenicu, ali stižu i oni iz kasarne JNA u Zenici, koji ga proganjaju. Edin odlazi u rodnu kuću svoga oca u Trepče kod Tešnja. Dok se u mnogima budi rat, u Edinu se budi ljubav. U susjednom selu Kraševo upoznaje djevojku Mejru. Ne potraja dugo, na BiH je izvršena agresija. Mejra odlazi u Njemačku, a Edin se vraća u Zenicu, u odbranu jedine mu domovine Bosne i Hercegovine.

Kako je Edin sin jedinac, mnogo stariji rođak Jusuf, znao je kolika je briga majke, i svaki put bi mu reci da se čuva. Jer ne dao Bog da mu se šta desi. Tako je bilo i uoči akcije na vozućkom ratištu, 11.novembra 1994.godine kada je teško ranjen rasprskavajućim metkom u glavnu arteriju. Teško je bilo zaustaviti krvarenje i samo trenuci su odlučivali. Hitno je prebačen u zeničku bolnicu gdje počinje borba za njegov život. Već je noga bila u pitanju, kada dolazi dr. Ćurić Zlatko i gledajući Edinov karton upita ga, šta mu je dr Elvira Ljevaković. Edin u polusvjesnom stanju odgovara da mu je sestra. Doktor odmah zove doktoricu Elviru a ona poruči: „Učinite sve što možete!“ Nije mu to bila sestra, ali je dr Elvira Ljevaković, bila više od doktora, za Edina i mnoge ranjenike. Danas je svjetski paraolimpijski vještak.

Rah. Edin sa starijom kćerkicom Najlom

Bio je uvijek sa osmijehom: rah. Edin Ljevaković

Nakon veoma komplikovane operacije i šest doza krvi, spašena je noga. Počinje Edinov oporavak, odlazak u banju Fojnica, da bi se ponovo vratio u jedinicu, gdje ostaje do kraja rata. Dolazi 1996.godina i uspostavljaju se prve komunikacije sa svijetom. U Zenicu iz Njemačke stiže Mejra, i odmah pronalazi Edina. Ljubav, koju ni ratne strahote nisu uspjele prekinuti, našla je svoj put. Odmah se vjenčavaju i počinju zajednički život. Edin napušta vojsku i vraća se u prijeratno preduzeće, koje zbog lošeg stanja, uskoro odlazi pod stečaj, a Edin ostaje bez posla. Sa suprugom Mejrom, povremeno odlazi u Njemačku na mjesec-dva i rade zajedno svakojake poslove i uporedo nastavlja sa školovanjem. Ništa im nije bilo teško, samo neka su skupa. Valjalo je preživjeti. Upisuje ekonomsku školu, polažući razliku predmeta, kako bi po završetku mogao upisati fakultet. Edin upisuje Pravni fakultet i opet, kada mu se pruži prilika koji mjesec ode u Njemačku. Zajedno su nosili samo jednu želju, da imaju djecu! Po završetku šestog stepena fakulteta, Edin se zapošljava u Pedagošku gimnaziju u Zenici na mjesto sekretara i opet nastavlja studirati. Njemu i supruzi, pod kožu se uvlačila čežnja koja ih je nagrizala. Nisu imali djece a tako su ih silno željeli. Napokon, 2009.godine na svijet dođe Najla! Njihovoj sreći i ljubavi nije bilo kraja, kakva se ne zna u romanu naći. Najla je odrastala uz svoga abu kako ga je zvala, jer se u tešanjskom kraju otac tako zove, to je naučila od svojih. Majka Fata gledala je sreću svoga Edina i držala unuku u krilu.

Nakon dvije godine saznaje od svoga prijatelja za konkurs u BH Telekomu, gdje se upravo tražio samo pravnik, ne diplomirani. Edin konkuriše, i poslije dužih otezanja, iz Sarajeva stiže odluka da je primljen na posao. Amir Ismić, predsjednik KPS „Baton“ ispriča nam, kako je Edin bio jako čestit na poslu. „Odgovoran, pažljiv, neumoran, susretljiv! Svi su ga blagosiljali. Bio je častan! Neobično iskren. Bio je čovjek!“

Batonci na bajram kod Edina

Radeći nije znao za umor. Često je ostajao do kasno u noć na poslu, a kada bi ga supruga Mjera dočekala na vratima, razvlačio je blagi osmjeh, i samo rekao: -“Treba biti sretan kada imaš posao i kada radiš i od tog rada možeš živjeti. Ja sam zahvalan našem Gospodaru!“
Godine 2013., na svijet dođe i mala Asja. Djevojčica, koja je čini se, rođena sa pjesmom. Jer dok sam zapisivao, pažnju mi skrenu njezino pjevušenje na podu sa lutkama se igrajući. Edin je radio još više i svaki dan sa posla iako umoran, vukući bolno onu nogu koju su htjeli sjeći, na vrata je donosio isti, blagi osmjeh. Asja je bila mali medaljon koji su ponosno nosili u naručju. A starija Najla, polahko se spremala za školu i već se ponašala kao odrasla djevojčica.

Pametna i radoznala u isti mah, punila je srca Edine i Mejre, tamo gdje je godinama stanovala čežnja. Čežnja za djecom! Konačno Edin i njegova Mejra, počeli su živjeti bajku svog života. Sretni, odlazili bi povremeno sa djecom kod rodbine u Njemačku, ali sada na putovanje da im priušte radosti.
Činilo se, beskrajne!

Ali u martu, 2015.godina, Edin se požali na snažan bol u leđima. Odlazi na pregled, i nakon nekoliko pretraga, ultrazvuk pokazuje uvećane limfne čvorove. Nastavljaju se daljnje pretrage koje otkrivaju karcinom u dijelu želuca i jednjaka. Uključuje se kemoterapija. Nakon prve, Edin se osjeća bolje ali nakon druge, kreću komplikacije. Edin naglo slabi. Doktori predlažu da ga otvore i utvrde preciznije uzroke, iako nisu mogli predvidjeti ishod, već samo korak u borbi sa opakom bolešću. Nakon toga, stanje se još više pogoršava i Edin je sve slabiji i slabiji. U bolnici ga posjećuje drug Pajo ali i ostali „batonci“ jer je pored Edina u bolnici, u susjednoj sobi ležao Šećerko, kome su odsjekli nogu. Majka Fata i supruga Mejra, uz Edina su bili stalno. Na Bajram, došli su i njegovi „Batonci“. Obišli prvo Edina a onda krenuli obići svoje porodice.

„Bio je jak! Zadnjih dana sam mu pravila đevrek od vate i stavljala pod leđa da mu rana ne dodiruje postelju. Nikada nije jauknuo! Najla mu je pokazivala mali ruksak koji će nositi u školu,“ ispriča nam Mejra i opet zaplaka.

„I taj dan, 6.avgust 2015., bio je pri svijesti. Povraćao je. Organizam nije više ništa mogao da primi. Kada sam krenula kući, reče mi da mu odzvonim na telefon kad stignem u stan, da se ne sikira. Došla sam kući i odzvonila. Kasnije su javili da je Edin umro. Bio je to zadnji zabilježen poziv na njegovom mobitelu,“ jecajući ispriča supruga Mejra.

Amir još reče, kako je samo molio Uzvišenog Gospodara, da Edin dočeka polazak djece u školu i da i on isprati svoju Najlu, makar prvi dan.

„Eto, nije dočekao...Ako postoji moralni heroj, onda je to Edin.“ Zašuti! Sjedimo u porodičnom stanu, punog jecaja i suza supruge Mejre i majke Fate. Dolazi starija kćerka Najla iz druge sobe, i priča nam kako je nedavno sanjala oca.

„Ja sam ga sanjala kako smo ja, mama i seka šetale do abinog posla. Tamo sam ga ugledala sa drugim ljudima, potrčala mu i zagrlila ga.“

Onda šapnu nešto mami Mejri na uho. Ona joj reče da to ponovi naglas i Najla ponovi: “Puno ga volim. I prije spavanja ja mu uvijek proučim Fatihu.“

DOVA NA MEZARU: Pajin rastanak sa našim Batoncem Edinom

Supruga Mejra još nam ispriča, kako su nedavno posjetili Edinov mezar i mala Asja ga dozivala: „Abice, abice, evo nas! Mi ti abice došli, što ne izađeš iz mezara. Hajde abice moj, izađi!“

Najla se na trenutak izgubi, i pojavi se sa bilježnicom u kojoj nam pokazuje pismo što je napisala ocu. Kaže, rekla učiteljica da svako napiše pismo onome koga najviše vole. Djevojčica Najla, iako svjesna gdje je sad njezin otac Edin, napisala je malo pismo, kako reče svome abi.

„ABA VOLIMO TE EVO JA KOD MAJKE PA ĆU SUTRA U TREPČE PA JA MISLIM DA ĆE MO TI DOĆI PROUČIT...“ „ŠALJEM...LJEVAKOVIĆ EDIN...MEZAR...ŠUMA..“

Ostajem zatečen dječijom dovitljivošću u pisanju adrese i iskrenošću napisane rečenice, kakvu samo dijete u svome srcu zna skovati. Odupirem se suzi što se nameće kao odgovor, koji će za trenutak postati samo još jedno pitanje. Zašto?

Odlaze dobri ljudi, ratnici koji su za ovu zemlju dali sve. Pokazali dostojanstvo, kakvo ćemo za koju godinu tražiti u zaboravljenim spisima, prekriveno prašinom zaborava. A trebat će nam kao lijek.

Ja i Amir ustajemo i odlazimo iz stana. Napolju kiša lije kao iz kabla. Ništa nije lučajno. Amir skida svoju jaknu, jedinom rukom koju ima, i daje meni, da ne pokisnem.U mislima mi se vrti samo jedna rečenica i samo jedno pismo. Pismo male Najle, koje će nekad, kada i mene ovdje više ne bude, doći kao poruka u boci. Za djecu koja će se tek sutra rađati! Neka uče kako se postaje čovjek, kako se treba voljeti.

Voljeti oca, voljeti čovjeka! Voljeti svoje!