Elmedina MUFTIĆ: Sve dok ne sagledate stvarnost i ne smognete moralnog dostojanstva da prihvatite istinu kao jedino postojanu i prestanete s obmanama i pokušajima da na iskrivljenim činjenicama gradite povjerenje, da izjednačite žrtvu i agresora, da pokušate tražiti pandam zlu koje ste posijali, da ratne zločince veličate u heroje, da priznate genocid i pokajete se za sve što ste činili kroz vijekove bošnjačkom narodu od Sjenice do Srebrenice, mi Bošnjaci vam poručujemo da su vam priče besmislene, pune zla i bestida.

Učestale posjete Premijera Srbije Aleksandra Vučića Bosni i Hercegovini nikako ne mrišu na dobro, ma koliko on u svom svom tetralizmu obojenom fluorescentnim bojama demagogije želio da ostavi dojam mirotvorca kojem iz očiju bije kama, koji igra na kartu pomirenja koje za cilj ima izjednačavanje žrtve i zločinca, pomirenja koje žrtvu tjera u zaborav, odnosno uči je da u sljedećem genocidnom pohodu čija je formula već davno osmišljenja u laboratoriji SANU-a ne pruža otpor nego se prepusti uništenju kao zanosu ili psihičkom stanju u kojem se žrtva zaljubljuje u dželata.

Sve što Vučić izjavljuje je čista igra s inteligencijom Bošnjaka, pokušaj ponižavanja naše sposobnosti pamćenja i poimanja stvarnosti. Možda mu takvu sliku izbezumljenosti Bošnjaka upravo dajemo mi sami, odnosno naši političari koji kao ovce na so lete na svaki njegov mig, glupavo odgovarajući na njegove dobro izvježbane trikove kojima ne samo da obmanjuje Bošnjake, nego pokušava da obmane svijet. Koliko je Vučić mirotvorac, spreman na pomirenje, govori njegovo odbijanje da kao Premijer Srbije prizna genocid u Srebrenici, koji je presuđen odnosno pravno potvrđen presudama Međunarodnog suda pravde, Međunarodnog suda za ratne zločine u Hagu, Sud u BiH i više sudova europskih država i SAD. Vučić je mirotvorac koliko je Hitler antifašista.

Pametan čovjek se ne može naviknuti na Vučićeve igrarije, jer nam vrijeđa dostojanstvo, izruguje se našoj boli, baca nam sol na već otvorene rane, a sve to uz naše dopuštenje i aplauz.
Posljednja izjava koju je dao pri boravku u Mostaru, "Bošnjaci u srpske cipele, Srbi u bošnjačke cipele ne bi li se bolje razumjeli i zajednički gledati u budućnost. Sve naše odnose ćemo pokušati spustiti ton i riješavati ih u miru, unaprijeđivati odnose te da Srbi i Bošnjaci izvjesno imaju zajedničku budućnost tamo gdje su vijekovima živjeli", ne samo da je uvreda i poniženje, nego je dno ljudskosti, pakosti, bezobrazluka kakvog se nema često prilike čuti i vidjeti.

Na ovako odvratan poziv, Vučića koji je kako jučer s Jevrejskog groblja pucao po civilima Sarajeva i prijetio "da za jednog ubijenog Srbina će biti ubijeno stotinu muslimana" slijedi častan odgovor.
Aleksandre Vučiću, deklarisani četniku, Bošnjaci nikad neće moći obuti srpske cipele jer bi nam to bilo ispod časti, jer bi to značilo da smo obuli ciple zločina koje su gazile po krvi i kostima nevino ubijenih. Bošnjaci ne mogu obuti srpske cipele koje su gazile po tek rođenim bebama, cipele koje su šutale odsjećene glave Bošnjaka. Bošnjaci neće obuti srpske cipele koje su počinile genocid u Prijedoru, Ključu, Sanskom Mostu, Vlasenici, Foči, Višegradu, Bijeljini, Srebrenici, i diče se tim (ne) djelom i s ponosom slave izvršioce i naglogodavce istog, uključujući i vas. Kako vi mislite da dobro može obuti ciple zla? Kako mislite da prevarite istinu da uđe u ciple laži? Kako ste zamislili da čista bošnjačka duša obuje cipele natopljene nevinom krvlju bošnjačkog insana. Koja je to logika koja može reći da je svijetlo isto što i tama. Kako da obujemo srpske cipele koje su gazile zemlju bosansku s namjerom da nas istrijebe, unište, da nam trag zatru. Jel’ vi Vučiću mislite da smo mi poremećen narod? Da ne znamo razlikovati zvijer od čovjeka? Kako mislite da bošnjačke majke kojim ste djecu ubili, iz naručja ih trgajući, obuju srpske cipele dželata svojih evlada. Zar imate obraza da takvo šta i pomislite, a ne da izgovorite. Kako vas nije stid majke šestorice šehida Tatarevića iz sela Zecovi kod Prijedora i majki ubijene djece Sarajeva i majki Podrinja i Zijada Ribića kojem ubiste devetoro članova porodice da takvu nemoralnu ponudu date. Zar mislite da su Bošnjaci spremni prodati istinu za šaku šarene laži koju nam tako prezren i licemjeran način nudite. Mi nećemo obući krvave cipele srpskog naroda! Nećemo jer nam broj od jedanaest genocida to ne dozvoljava! Nećemo jer ne želimo graditi lažni mir na zaboravu u koji nas pokušavate odvesti. Nećemo mi u vaše cipele jer nama tamo nije mjesto. Šta će Bošnjacima srpske cipele kad mi imamo svoje i zadovoljni smo s njima. Mi nismo naučili hodati u tuđim cipelma, živjeti u tuđim kućama, mi nismo nikad prelazili granice da bi porobili tuđu zemlju, pobili tuđu djecu, silovali... Mi smo narod koji je zadovoljan onim što mu je Bog dao, zadovoljni smo nafakom koja nam je propisana, nikad nismo sreću prepoznali u otetom jer znamo da je oteto prokleto. I zato nam vaše cipele ne odgovaraju ni veličinom ni htijenjem ni moranim principima. To što ste vi odrasli na epovima koji vas uče da je tuđe slađe, bolje i ljepše je vaš, a nikako naš problem. To što je sreća koju vi poimate srećom živjeti u tuđoj kući, graditi crkvu u tuđoj avliji, brati jabuke u tuđoj bašči, piti vodu s tuđeg izvora, hoditi tuđom zemljom u želji da je prisvojite sebi je prokletstvo koje prati vas i vaš narod. Da biste obukli bošnjačke cipele, vi dobro znate da ih prvo morate izuti s nogu vlasnika, i vi to radite, ubijajući vlasnika, progoneći ga obuvate njegove cipele i naučeni da vjerujete u laž kao sudbinu svog naroda ubjedite sebe da su te cipele oduvijek pripadale vama. Kao što ste se ubjedili da je moguće da Bosna bude Srbija, da je nebo, vazduh, voda, zemlja sve srpsko, a ne Božije, da je avlija nane Fate Orlović vjekovna srpska zemlja pa ste bogohuleći baš tu podigli crkvu, koja služi svemu samo ne vjeri i Bogu.



Možda bi bilo dobro da vi pokušate obuti bošnjačke cipele, ali ne da ih steknete pljačkom i ubijanjem, nego da ih obujete kao prizivanje svijesti i pameti, da vidite kako je hoditi u obući žrtve, da pokušate osjetiti strahote genocida, bol majke kad joj ubijate po šestoro djece, da pokušate osjetiti tugu prognanika, jecaj jetima, da pokušate čuti zatomljeni krik silovanih djevojčica, djevojaka i žena kad im na obraz i čast udarate. Dobro bi bilo kad bi obuli bošnjačke cipele ali ovog puta ne na silu otete, da osjetite beznađe kad gledate kako gore gradovi, sela, mahale koje ste vi zapalili. Mozda biste tada konačno progledali, možda bi vam do pameti i svijesti došlo svo zlo koje ste počinili, moža bi uspjeli sagledati bijedu krvoločnosti koju u genima nosite, možda bi sagledali monstruoznost svog djelovanja kad ste spremni da ubijete tek rođenu bebu, možda bi vam ratni zločinci umjesto heroja postali zlotvori i najljući neprijatelji srpskog naroda, možda biste tada s dubokom poniznošću i stidom koji se do neba crveni priznali genocid kojeg ste počinili uz obećanje da se više nikad neće ponoviti. Možda bi umjesto obmana i demagogije koju bestidno prosipate, progovorili jezikom istine i suočili se stvarnošću koja je daleko od onoga u šta vi gledate. Moža bi.

Sve dok ne sagledate stvarnost i ne smognete moralnog dostojanstva da prihvatite istinu kao jedino postojanu i prestanete s obmanama i pokušajima da na iskrivljenim činjenicama gradite povjerenje, da izjednačite žrtvu i agresora, da pokušate tražiti pandam zlu koje ste posijali, da ratne zločince veličate u heroje, da priznate genocid i pokajete se za sve što ste činili kroz vijekove bošnjačkom narodu od Sjenice do Srebrenice, mi Bošnjaci vam poručujemo da su vam priče besmislene, pune zla i bestida. Da se držite dalje od naših cipela, jer kad god ste vi posegnuli i poželjeli nešto bošnjačko to je rezultiralo novim genocidom nad ovim narodom, nama srpske krvave cipele ne trebaju jer nas samo na zlo podsjećaju, a vama naše cipele ne odgovaraju jer niste sazreli da se s istinom suočite.

Vama vaše cipele, nama naše cipele. Što dalje od nas to je Bosna mirnija, a Bošnjaci sigurniji.