Načelnik Smajić: Volio bih da se izvrši pritisak sa nadležnih nivoa vlasti da se namjenska industrija u „Pretisu“ značajnije stavi u funkciju, kao i da se bolje iskoriste kapaciteti „Wolksvagena“ u Vogošći. To bi samo po sebi dovelo do novog zapošljavanja, do stvaranja nove vrijednosti i razvoja ne samo lokalne zajednice.

Oni koji danas prolaze kroz Vogošću nemalo bivaju iznenađeni onim što vide. Teško mogu vjerovati da se ona, u uslovima kada nema nekadašnji broj uposlenih i kada nema prihode kakve je imala prije odbrambeno-oslobodilačkog rata u BiH 1992.-1995.godine, razvija brže i bolje.

- U prošlom sistemu bili smo druga općina u bivšoj Jugoslaviji po bruto društvenom dohodku, a Vogošća sama od toga nije imala previše koristi nego je taj dohodak, dobrim dijelom išao na izgrađivanje nekih drugih dijelova Sarajeva, kaže Edin Smajić, načelnik ove općine. Postoji percepcija da prije fabrike ovdje nije bilo ničega, a mi imamo arheološka nalazišta koja potvrđuju postojanje naseobine na ovom području još u trećem vijeku. Danas možda imamo manje novca, ali više ulažemo u kvalitet života u Vogošći. I sigurno je da danas imamo više tog vogošćanskog identiteta. Teško će te danas u Vogošći naći neku porodicu da nema neku tragediju vezanu za period agresije. Ono što agresor nije razorio svojim borbenim dejstvima to se potrudio da uništi prilikom reintegracije napuštajući Vogošću i ostavljajući iza sebe pustoš. Iz tih ruševina trebalo je graditi grad u kome će se udobno osjećati svi. I oni koji su se nakon četiri godine rata vratili svojim domovima i oni koji su u podrinju i drugim krajevima BiH ostavili svoje domove i kosti najmilijih tražeći priliku za novi život upravo ovdje. Pravo je čudo kako se Vogošća razvijala u tim i takvim okolnostima. Na mjesto Općinskog načelnika došao krajem 2010. godine u trenucima kada smo dobro osjetili udare recesije. Vogošća je bila 2008. godine ogromno gradilište, a kriza je najžešće pogodila upravo tržište nekretnina, te shodno tome građevinsku operativu.

Vogošća

Ipak uspjeli smo da odolimo i adekvatno odgovorimo na izazove krize i danas imamo pokazatelje rasta, stabilan budžet i otvaranje novih firmi i novih radnih mjesta. Dovoljno je samo pomenuti da smo 2010. godine u Novoj industrijskoj zoni imali tri privredna subjekta sa oko stotinu zaposlenih radnika, a da danas ih imamo dvanaest i preko 500 uposlenih. Nama život diktira pravce razvoja. Intenzivna stanogradnja i doseljavanje u Vogošću zahtijeva i dodatna ulaganja u razvoj komunalne infrastrukture. Uspjeli smo da to intenzivno širenje Vogošće u smislu stanogradnje stavimo pod kontrolu i da ga pratimo adekvatno komunalnom infrastrukturom. Nastojimo da naši projekti budu usklađeni i da rješavajući jedan problem pokušamo riješiti i druge. Tako smo od 2011. godine intenzivnije krenuli u rješavanje problema klizišta, kojih na području općine Vogošća ima preko 200, i nastojeći da ta klizišta trajno riješimo paralelno smo rješavali i problem kanalizacije i ostale infrastrukture na tom području. Uporedo sa razvojem komunalne razvijamo i društvenu infrastrukturu i nastojimo građanima biti podrška u zadovoljavanju njihovih duhovnih potreba i u tom smislu značajno podržavamo organizacije civilnog društva i imamo uređene oblasti sporta, kulutre, obrazovanja, vjerskih zajednica i svega onoga što čini život jedne zajednice. Ne čekamo da se problemi koji nas prate riješe sami od sebe. Činimo sve da vlastitim snagama uradimo ono što se može i da urađenim podstaknemo više nivoe vlasti da nam priskoče u pomoć. Od životnog značaja za nas je izgradnja Prve transverzale. Dali smo urbanističku saglasnost za izgradnju tunela kroz Kobilju Glavu. Radimo regulacione planove za područja kroz koja će ona proći.

Od 1948. godine živim Vogošći, kaže Ivan Crnković, prije agresije na BiH bila su nea druga, lijepa, vremena kojih se rado sjećam. Vogošća se jeste razvijala ali ne u onolikoj mjeri u kojoj su to, svojim radom, zasluživali njeni građani. Nismo se razbacivali. Imali smo svega. Danas je razvoj općine mnogo dinamičniji mada taj razvoj ne prati i standard građana jer malo imamo sredstava da, sem šetnje Vogošćom, odemo na odmor u planine, na more...

- Lijep je osjećaj vidjeti svoje naselje kako napreduje, kako se grad, razvija, kaže Hivzija Baraković. Čini mi se da se u razvoj Vogošće danas ulaže više sredstava nego nekada kada smo bili jedna od najrazvijnijih oćina u bivšoj Jugoslaviji. Istina, žao mi je što ta gradnja remeti komoditet življenja te su neke od parkovskih i drugih površina pretvoreei u gradilišta. To skrnavi ljepotu okoliša po kojoj je Vogošća prepoznatljiva.

Što se tiče vodosnabdjevanja i odvodnje otpadnih voda to je bio i ostaje jedan od naših prioriteta. Nastojimo stavljanjem Peračkog vrela u punu funkciju riješiti ovo pitanje. Što se tiče vojne kasarne u Semizovcu dobili smo je na korištenje i očekujemo da ćemo tokom ove godine i fizički u nju ući. U taj prostor planiramo uvođenje privrednih subjekata, a jedan dio namjeravamo iskoristiti za postavljanje zabavno-rekreativnih i edukativnih sadržaja. Volio bih da se izvrši pritisak sa nadležnih nivoa vlasti da se namjenska industrija u „Pretisu“ značajnije stavi u funkciju, kao i da se bolje iskoriste kapaciteti „Wolksvagena“ u Vogošći. To bi samo po sebi dovelo do novog zapošljavanja, do stvaranja nove vrijednosti i razvoja ne samo lokalne zajednice. Istina, zakonska rješenja o raspodjeli javnih prihoda nikako nam ne idu na ruku. Sa jedne strane zvanični statistički podaci uporno prikazuju kako u Vogošći živi neuporedivo manje stanovnika nego što ih zaista ima. To direktno utiče na procjenu razvijenosti naše općine, stavlja nas neopravdano u red razvijenih općina, i po tom osnovu nam oduzima dio prihoda na koji bismo imali pravo da su podaci realno prikazani.Također veliki problem nam predstavlja i raspodjela prihoda ostvarenog od poreza na dohodak. U svim drugim kantonima osim Sarajevskog procenat od tog poreza koji pripada općinama je iznad 40 posto. U Kantonu Sarajevo nije ni dva posto. Prosta računica kaže da se na području općine Vogošća ostvari od poreza na dohodak prihod od oko 4,5 milina maraka i da bi nama od toga trebalo pripasti oko 1,8 miliona maraka. Po važećim propisima pripada nam oko 80.000 KM.