Od respektabilne i moćne bazne privrede BiH danas su ostale samo ruševine. Što nisu mogli odnijeti i opljačkati agresori i okupatori, dokusurli su tajkuni i kriminalci.
Napuštanjem bazne privrede i prodajom svojih prirodnih resursa tajkunima, svjetskim protuvama i lopovima, bh privreda se se odriče svojih kapitalnih dobara, ispušta “goluba u ruci a poseže za vrapcom na grani“.

Zijad BEĆIREVIĆ: Nakon rata država ne jača već se rastura i kao takva nije ništa uradila a nije ni mogla puno uraditi da spriječi propadanje velikih privrednih sistema, već je razgradnjom države a entiteskom dogradnjom pospješila njihovo propadanje. Nacionalističke stranačke elite kontinuirano nastoje obezvrijediti sve vrijednosti socijalističkog privrednog sistema i izbrisati sve tragove uspješnog zajedničkog rada, koji nam je pola stoljeća obezbjeđivao prosperitetan život.

Nestaju bh. fabrike koje su hranile hiljade familija
Koliko god da je bilo pogrešno u socijalističkom sistemu privređivanja zanemariti i ignorisati potencijale i mogućnosti privatnog sektora (koji je u kapitalizmu primaran nosilac privredne aktivnosti) u slučaju BiH više od toga je pogrešno zanemariti, ignorisati i odbacivati baznu industriju i napuštati velike privredne sisteme, koji su preko pola stoljeća bili osnova i okosnica privrednog razvoja, u koju je uloženo toliko mnogo rada i kapitala. Očekivati od malih i srednjih preduzeća, koja su u BiH većim dijelom tek u začetku i povoju, koja nemaju dovoljno početnog kapitala ni za primarnu djelatnost, da na sebe preuzmu ulogu nosioca privrednog razvoja države, je ne samo nerealno već je štetno i veoma posljedično. Ispuštamo goluba, a posežemo za vrapcen, što je totalna zabluda. Jer sam proces, koji se zadnja dva desetljeća odvija u tom pravcu, doživljavamo kao agresiju na velike privredne sisteme, vođenu s ciljem da se oštete i razore, da bi ih svjetski tajkuni, prevaranti i lopovi mogli kupiti u bescijenje, čime stiču ne samo kapitalne vrijednosti s kojim mogu manipulisati na razne načine, već time postaju i vlasnici najvrednijih resursa u najvećim privrednim bazenima države BiH.
I nažalost, svi mi, istina s nevjericom i negodovanjem, ali nemoćno i pomirljivo, gledamo kako se pred našim očima radnici iz tvorničkih hala izbacuju na ulice, kako lopovi postaju gazde i vlasnici radničkog znoja i krvi... I ta teška hobotnica najsurovijeg kapitalizma guši jednu po jednu firmu koja je desetljećima bila ponos radnika i uzor nacije, i sve više se steže oko vrata države... I u toj agoniji nestaju, “Energoinvest“, „Famos“, „Krivaja“...Samo ponegdje se ugroženi i odbačeni radnici uspjevaju donekle organizovati, skupiti ispred državnih institucija sistema i zaprijetiti, ali i to bude kratko i uzaludno.Ipak, imponira slučaj tuzlanske DITE, koja se očajničkim otporom ostatka radničke klase suprostavlja uništenju i diže iz mrtvih... DITA možda uspje, ali za mnoge druge je već odavno kasno.

Proces privatizacije zloupotrebljen
Privatizacija je počela 1990. godine, zasnovana na konceptu Ante Markovića, koji je išao za tim da preduzeća kupe radnici, i da oni koji su ih stvarali postanu dioničari. Nažalost, kasno smo shvatili da je ovo sada vrijeme sive ekonomije, vrijeme lopova. Rat je uzeo što je bilo najvrednije, a privatizacija je od velikih privrednih giganata širom BiH napravila “privredna groblja“ ... Što je rat načeo dokusurila je pljačkaška privatizacija. Za kratko vrijeme kompanije su ostale bez imovine, a radnici bez posla. Propala preduzeća mućkari su kupovali u bescijenje bezvrijednim papirima, da bi ih pre-prodavali uz veliku zaradu. U velikom broju slučajeva ni do danas se ne zna ko su i odakle su ti novi vlasnici. Promjenom zakona sa državnih na entitetske desilo se da društvena imovina postane državna, a u uslovima socijalizma što je bilo državno, to nije bilo ničije i bilo je svačije. Veliki broj firmi uz pomoć korumpiranog aparata u bescijenje su kupili prevaranti na namještenim licitacijama. S ovim nije zamjenjena i unaprijeđena zastarjela tehnologija, kako se zamišljalo, nije unaprijeđen sistem proizvodnje, niti su sačunavana postojeća ni osvojena nova tržišta. Nisu otvorena vrata stranom kapitalu. Sve je bilo suprotno od očekivanja. A o reviziji privatizacije, za koju su doneseni entitetski Zakoni o reviziji privatizacije, uzalud se govori već desetak godina, bez ozbiljnih pokušaja i vidljivih rezultata.

Za promašaje i destrukciju pokušava se optužiti Titovo doba
Nakon rata država ne jača već se rastura i kao takva nije ništa uradila a nije ni mogla puno uraditi da spriječi propadanje velikih privrednih sistema, već je razgradnjom države a entiteskom dogradnjom pospješila njihovo propadanje. Nacionalističke stranačke elite kontinuirano nastoje obezvrijediti sve vrijednosti socijalističkog privrednog sistema i izbrisati sve tragove uspješnog zajedničkog rada, koji nam je pola stoljeća obezbjeđivao prosperitetan život.



U vrijeme tajkunske privatizacije, koja se poklopila sa vremenom tranzicije, vrijedna dostignuća socijalističke privrede pokušavaju se predstaviti kao sredsvo za gušenje vjerskih, nacionalnih i ljudskih sloboda, a za dobar život iz tog vremena tvrdi se da je bio omogućen reparacijama i povoljnim kredima koje je obezbjeđivao Titov samoupravni socijalizam. A koliko je to netačno pokazuje podatak da je BiH u aprilu 1992. dugovala svega 2,666.175.845 DM, a ta dugovanja su do 30.6.2000.g. povećana na 4,730.817.240 DM, od čega se na FBiH odnosilo 3,074.632,676 DM, a na RS 1,656.184.564 DM. A od 2000-te godine javni dug države i entiteta ubrzano kontinuirano raste i trenutno iznosi preko 8 milijardi KM.

Značaj privrednih giganata za privredu minulog vremena
Pri svemu ovom gubi se iz vida, ne spominje se, pa se više o tom i ne razmišlja, da je tokom agresije na BiH bazna industrija opljačkana i pokradena, bez marke nadoknade i obeštećernja, a u postejtonskom periodu lopovskom privatizacijom ogoljena do temelja i bačena na margine. Rijetke su velike firme koje su uspješno preživjele ovu golgotu i uspjele se iščupati iz kanži političkih lešinara.
A šta su za predratnu bh privredu značili privredni giganti onog vremena, i šta bi mogli značiti za privredu danas, možemo se uvjeriti iz sljedeća dva primjera, a takvih je više desetina.
U predratnoj privredi jedan od najpoznatijih privrednih giganata ne samo u zemlji već i u svijetu bio je sarajevski “Energoinvest“, kojeg je svojom jedinstvenom vizijom u sami vrh svjetske ekonomije onog vremena podigao g. Emerik Blum. Od tog giganta koji je tada zapošljavao 50.000 radnika ostali su samo komadići. „Energoinvest“ je danas bez svojih proizvodnih kapaciteta, bez svojih fabrika i svog proizvoda, a zapošljava svega 520 radnika i prodaje skoro isključivo pamet, od čega 90% inostranstvu.
Drugi primjer je ŠIPAD, osnovan davne 1892. godine, koji je zapošljavao 180.000 radnika, a ratnom pljačkom i pljačkaškom privatizacijom podijeljen je i poderan kao stari kaput.

Kapitalni resursi predratne BiH
A da bi nam bilo samo malo jasnije šta smo imali, šta nam je uništeno i razoreno u agresiji, šta nam je opljačkanao privatizacijom, šta gubimo bezobzirnim napuštanjem ranijeg privrednog sistema i zatvaranjem kapija najvećih privrednih giganata, predstavljam vam samo dio prirodnih resursa i kapitalnih vrijednosti, sa kojiima je BiH raspolagala i na kojima je zasnivala svoj prosperitetan razvoj, prije nego su granice BiH prešli agresori.
U oblasti saobraćaja imali smo funkcionalne i uglavnom rentabilne željezničke pruge: Bos. Šamac- Doboj-Zenica-Konjic-Mostar-Čapljina-Metković-Ploče; B.Novi-Prijedor-Banja Luka-Doboj-Gračanica-Tuzla-Kalesija-Zvornik; B.Novi-B.Krupa-Bihać-Drvar, te Brčko-Tuzla...
Glavne puteve: 1. magistralni put Zenica-Sarajevo, 2.puteve Bihać-Petrovac-Kljuć- Mrkonjić Grad-Jajce-D.Vakuf-Travnik-Zenica-Sarajevo- Konjic-Jablanica-Mostar-Ćapljina- Neum ka Dubrovniku, te D.Vakuf- Bugojno-Kupres-Šuica-Livno-Guber ka Splitu, 3.Bos.Gradiška-Laktaši-Banja Luka-Jajce 4. Bos.Brod- Derventa-Prnjavor-Laktaši- Banja Luka, 5. Bos.Brod-Derventa-Doboj-Maglaj-Zavidovići- Žepča- Zennica-Mostar-Čapljina-Neum 6. Bos.Šamac-Odžak-Modrića-Doboj-Maglaj-Zavidovići-Zenica-Mostar-Ćapljina-Neum 7. Orašje-Srebrenik-Živinice-Kladanj-Olovo-Vogošća-Sarajevo 8. Orašje-Brčko-Bijeljina-Janja-Zvornik 9.Bihać-Bos.Krupa-Bos.Novi-Bos.Dubica-Bos.Gradiška, 10.V.Kladuša-Cazin-Bihać.. Glina 11.Tuzla-Kalesija-Zvornik 12. Sarajevo-Pale-Sokolac-Han Pijesak-Vlasenica-Bratunac-Srebrenica 13. Sarajevo-Pale- Goražde
Kapacitete energetike: Hidrocentrale (16) - Bihać, Bočac, Jajce 1,2, Prozor, Jablanica, Grabovica, Mostar, Salakovac, Trebinje 1 i 2, Čapljina, Zvornik, Bajina Bašta, Višegrad, Termocentrale (4) - Kakanj, Tuzla, Ugljevig, Gacko, Rudnici uglja (11)- S.Most, Kotor Varoš, Banovići, Tuzla, Ugljevik, Livno, G.Vakuf, Zenica, Vareš, Breza, Mostar,
Rudna bogatstva: Boksit (7) – Bos.Krupa, Jajce, Bratunac, Posušje, Grude, Čitluk, Stolac, Olovo (3) – V.Kladuša, Breza, Srebrenica, Cink (3) – V.Kladuša, Olovo, Srebrenica, Mangan (3) – Cazin, Rudo, Bos.Krupa, Željezo (2) – Ljubija, Vareš, Krom (1) – Olovo, So (1) – Tuzla, Barit (1) – Kreševo, Azbest (1) – Gračanica, Magnezit (3) – Čelinac, Maglaj, Rudo
Centri teške industrije: Metalurgija (3) - Zenica, Vareš, Mostar, Metalna industrija(14) – Bihać, Prijedor, B.Luka, Doboj, Tešanj, Gračanica, N.Travnik, Zenica, Ilijaš, Sarajevo, Pale, Goražde, Konjic, Trebinje, Mašinogradnja (3) – Banja Luka, Bugojno, Sarajevo, Elektro industrija (5) – Banja Luka, Brčko, Jajce, Doboj, Mostar, Bihać, Proizvodnja automobila (1) - Vogošća, Rafinerije (2) – Bos. Brod, Modrića, Koksare (1) – Zenica
Centri prerađivačke industrije: Hemijska industrija (9) – Bihać, Bos.Dubica, Modrića, Jajce, Lukavac, Srebrenik, Vitez, Sarajevo, Goražde, Ind. građ. materijala (9) – Gračanica, Kalesija, Zenica, Kakanj, D.Vakuf, Livno, Posušje, Jablanica, Sarajevo, Tekstilna industrija (16) – Bihać, Cazin, Bos.Novi, Bos.Dubica, Derventa, Gradačac, Brčko, Bjeljina, Travnik, Livno, Visoko, Sarajevo, Foča, Gacko, Bileća, Prijedor, Prehrambena (20) – V.Kladuša, Bihać, Prijedor, Bos.Gradiška, Srbac… Drvna industrija (18) – Bos.Krupa, Bos.Novi, Bos.Dubica, Bos.Petrovac, S.Most, Ključ, Mrkonjić Grad, Donji Vakuf, Travnik, Vitez… Industrija kože i obuće (10) – Banja Luka, Prnjavor, Derventa, Brčko, Bijeljina, Tuzla, Travnik, Bugojno, Visoko, Sarajevo, Prerada duhana (3) – Mostar, Sarajevo, Banja Luka, Proizvodnja celuloze i papira (4) – Cazin, Bos.Novi, Prijedor, Banja Luka.
Na bazi ovih resursa, obogaćenih pratećom infrastrukturom, nikla su brojna preduzeća i za kratko vrijeme neka izrasla u privredne gigante, u kojima je radio veliki broj radnika. Neki od njih, čijih se imena i danas rado sjećmo, su: “Energoinvest”, “Famos”, “Hidrogradnja”, “ŠIPAD”, “Agrokomerc”, “Vranica”, “UPI”, “TAS”, “Rudarsko-metalurški kombinat” Zenica, “Unioninvest”, “Hepok”, “Soko”…, a u trgovini i turizmu iznikli su trgovinski i hotelski kapaciteti sa vrhunskom ponudom. Ove i mnoge druge kompanije predratnog privrednog lanca BiH bile su respektabilan privredni faktor ne samo u BiH, Jugoslaviji, već i u širem okruženju.

Mnogi kapitalni objekti BiH izloženi propadanju
Nažalost, danas su mnogi od ovih bogatih resursa i kapitalnih objekata na marginama ili ih čak nema u aktivi države BiH. Mnoge fabričke hale su uništene i zjape prazne. Razdrobljen je privredni sistem koji se teško može zanoviti. Umjesto da opslužuju mašine, drže u rukama mašine i alatke, radnici su prisiljeni u ruke uzeti protestne transparente i ičći na ulice Sarajeva i drugih većih bh gradova, u očajničkom pokušaju da se zaštite, odbrane i sačuvaju svoja stečena prava. U današnjim uslovima, kada armija nezaposlenih u BiH broji preko pola miliona, kada na jednog zaposlenog dolazi jedan penzioner, na privrednoj sceni BiH je veliki događaj kad neka firma objavi oglas kojim zapošljava desetak radnika, a u ranijem dobu, kada je velika većina bila zaposlena, nije nas previše uzbuđivalo ni otvaranje 1000 novih radnih mjesta.
Ovim želim još jednom skrenuti pažnju i ukazati na jedan životno važan aspekt bh privrede, na njene kapitalne vrijednosti, naročito u baznoj privredi, kojih se tako jednostavno odričemo i prepuštamo propadanju, gubeći iz vida da se BiH po svom geološkom položaju i raznovrsnoj strukturi prirodnih resursa, ne smije i ne može odvojiti od toga što joj je već u ruci.

Projekat MZ “Buldožer”
U BiH se kroz proces tranzicije dugo vremena očekivala aktivnija uloga međunarodne zajednice. Sa velikom nadom dočekan je projekat velikih obećanja nazvan “Buldožer”, koji je pokrenuo g. Donald Hejz, prvi zamjenik visokog predstavnika Paddy Ashdowna. Obećavao nam je posao i pravdu, a vidjeli smo samo promotore projekta sa šljemovima na glavi i slike kopača i bagera. “Buldožer” nije mogao krenuti, jer da bi krenuo trebalo je objediniti tržište, poboljšati poslovni ambijent, omogućiti ulaz stranog kapitala, zaštiti domaću proizvodnju i reformisati administrativni aparat, a da bi se to postiglo trebalo je promijeniti Ustav koji bi omogućio jaku državu sa parlamentom i jednim predsjednikom, a umjesto njih imali smo troglavu aždaju koja je svojom vatrom sve to spalila i sada sije vatru.

Implementacija novog modela privređivanja
Novi kapitalistički sistem koji se implementira u privredni život zemlje određuje budućnost ekonomskog sistema BiH na duži rok. Usmjeren je na mrežu malih i srednjih firmi u privatnom vlasništvu. Država treba da kreira povoljan ambijent, u kojem će se stvarati uvjeti za razvoj i poštivati zakoni, sprečavati nelojalna konkurencija. Nažalost, ni nakon 25 godina tranzicije u BiH još nije uspostavljen prepoznatljiv i kohergentan model privređivanja. Ekonomija se trenutno nalazi između socijalističkog modela koje nestaje i kapitalističkog koji postaje prevladavajući.
Snažnoj privredi trebaju veliki konkurentni sistemi zasnovani na slobodnom tržištu. BiH privreda je to imala. Bila je konkurentna u energetici, elektronici, drvnoj industriji, građevinarstvu, metalnoj i automobilskoj industriji, tekstilnoj industriji, proizvodnji namještaja, turizmu, i nekim oblastima poljoprivredne proizvodnje.Umjesto obnove bazne privrede i na njoj zasnovane mreže malih i srednjih firmi, nudi nam i nameće paket ekonomskih socijalnih reformi, koje su potrebne i moraju se provoditi, a za njih nema potrebnih preduslova. Obnova razorenog i uništenog nije laka, jeftina ni jednostavna, što potvrđuje i primjer obnove “Agrokomerca”, koju je na sva zvona najavljivao g. Fikret Abdić, dok su ga radnici predratnog propalog kladuškog giganta sa ovacijama i nadom čekali da iziđe iz zatvora i ponovno pokrene proizvodnju.
Velike firme bi trebalo da rađaju i pokreću male firme. Male i srednje firme bi trebalo da rade za velike i tako postaju dio sistema. Bez velikih sistema mali su nezaštićeni i lagan plijen drugima. A kako rastu veliki, uz njih rastu i mali. Zato i BiH trebaju veliki privredni sistemi, kakve je imala do agresije na BiH, koji su činili pretežan obim proizvodnje i zapošljavali pretežan broj radnika. Za takvu strukturu proizvodnje BiH ima raspoložive resurse, ali nema politički motiviranu vlast.

Za građane BiH liberalni kapitalistički sistem bolan i mukotrpan
Prelazak na liberalni kapitalistički sistem, u kojem se privreda prilagođava uslovima slobodnog tržišnog poslovanja, za građane BiH koji još osjećaju posljedice rata, beće težak i bolan. Bez rekonstruisanja i obnove postojećih firmi teško je formirati sigurnu i zdravu kurentnu privrednu osnovu, bez koje nema sigurne budućnosti, ali je do kraja upitno koliko se u tome može uspjeti, jer veliki potencijal je već ispario.

Privatizacija se mora nastaviti kroz menadžersko, finansijsko, tehničko-tehnološko unapređenje, da se mogu ojačati postojeće, obnoviti ili formirati nove kompanije. Za to je potrebno obezbjediti povoljnije uslove i potsticaje, poboljšati konkurentnost na tržištu, proširiti saradnju sa zemljama regiona i modifikovati odnos sa MMF, Svjetskom bankom i drugim kreditorima.

Svjetlo u tunelu mogla bi upaliti zanovljena industrija, u kojoj bi se proces proizvodnje zasnovao na savremenim tehničko- tehnološkim dosignućima, sa modernim dizjanom proizvoda kakav traži savremeno tržište. Za takav sistemski proces potreban je strateški vizionarski menadžment sposoban da pravilno odabere ciljeve, predstavi ih stranim partnerima i obezbjedi uslove za ulaz stranog kapitala. Naravno, za ovakve procese moraju se reformisati mnoge oblasti sadašnjeg sistema i prilagoditi ih novim zahtjevima. A za to nam trebaju političko i ekonomsko jedinstvo, vrijeme i novac. A svega toga nemamo - niti je izledno u nekom skorijem vremenu.