Mehmed Meša DELIĆ: Sudbina je islama baš u tome što islam mora, prema tome, obezbijediti u ovom peridu ljudske povijesti jednu mogućnost rascvjetavanja i bujanja te unutarnje duhovnosti koja insistira, koja tako snažno naglašava vječnu filozofiju i koja je također u bliskoj vezi sa islamskom tradicijom na poseban način. Vrlo je važno uvijek se prisjećati da je sam islam u izvorima islama, Kur'anu i Hadisu. Prema tome, može se kazati (napisati) da je vječna religija ili vječna filozofija samo potvrda te privotne, (religijske), primordijalne (prvobitne) Istine. A ta prvotna istina je, ustvari, ime, naziv koji je islam dao samome sebi.

Svaka velika religija koja dolazi s Neba stvorila je svoju vlastitu civilizaciju. Postoji naime čitav niz živih, aktivnih i djelatnih civilizacija danas gdje se istina religije baš kao religije reflektiraju. Tako imamo kršćansku civilizaciju, budističku civilizaciju, hinduističku civilizaciju, itd. Ni islam, naravno, tu nije nikakav izuzetak. A to je tako zbog toga jer je islamska civilizacija, njena umjetnost, njeno mišljenje, njena socijalna struktura duboko spojena i prožeta duhom Kur'ana i Hadisa. Islamska civilizacija uopšte nije razumljiva bez tih njenih izvora.
Islam je posljednja velika objava u ovom ciklusu ljudske povijesti, pa ako hoćemo islam je u izvjesnom smislu neka vrsta rekapitulacije cjelokupne objave zato što dolazi na kraju ciklusa objave. Islam je prvobitno bio, što je i prirodno, religija. Malo pomalo islam je stvorio civilizaciju, civilizaciju gdje je sam islam u prva tri stoljeća islama potpuno stvarao umjetničke i intelektualne aspekte te civilizacije i potom do sedmog stoljeća omogućio puno rascvjetavanje islamskog misticizma, pa potom opet umjetnosti nakon devetog islamskog stoljeća, recimo u mamelučkom Egibtu, u safavidskoj Perziji, u otomanskoj Turskoj itd.
Danas, u 21. toljeću je pogrešno postavljati pitanje da li je islam vjera između Istoka i Zapada, odnosno da li je islam vjera koja povezuje Istok i Zapad rekli bi da sam Kur'an naziva muslimane središnjom zajednicom, ummetan vesaten! Ali se tu postavlja pitanje: Između čega je to ta zajednica središnja? Može se reći da je islam ne samo geografijski između Istoka i Zapada, već je islam u istom smislu, geografijski, između Sjevera i Juga! Naime, dovoljno je letimično baciti pogled na sjever Afrike, jug Evrope, zatim na središnju Aziju, sjevernu Indiju, itd., pa ustanoviti da je ta središnja pozicija tako vidljiva, rekli bi očita. Nije to samo tako u najnovije vrijeme; pa ta se središnjost islama očitovala isto tako još i u doba klasičnog islama. Stoga bi se moglo napisati kako je islam vjera između Istoka i Zapada, ali i vjera samog Istoka i Zapada. To se može ilustrirati činjenicom da je islam bio dugo vremena u Španiji, da je islam danas prisutan dominantno na Magrebu, da je prisutan, eto i na Balkanu, pa zatim sjevernoj Africi itd. Ali, islam je isto tako stvarna činjenica i u Maleziji, Indoneziji, na dalekom Istoku, tik Kineskog mora.
Prema tome, vjera koja se širila i širi Istokom i Zapadom i koja je u istom mahu intelktualno i filozofski između Istoka i Zapada jeste najvažniji most između zapadne civilizacije i civilizacije Azije, ostalih civilizacija Istoka.
Islam baš kao islam, zahvaljujući tome, znači još i povratak primordijalnoj , prvotnoj istini koja je uvijek bila na početku svakog ciklusa objave i koja je, u izvjesnom smislu, konačna srž, svake religije. Osim toga, egzoterički (za laike) i unutarnje dimenzije, islama, upravo stoga što islam dolazi u ovom periodu svjetske povijesti, jesu mnogo prihvatljive i dobro su sačuvane, bolje negoli je slučaj sa drugim religijama.

Sudbina je islama baš u tome što islam mora, prema tome, obezbijediti u ovom peridu ljudske povijesti jednu mogućnost rascvjetavanja i bujanja te unutarnje duhovnosti koja insistira, koja tako snažno naglašava vječnu filozofiju i koja je također u bliskoj vezi sa islamskom tradicijom na poseban način.
Vrlo je važno uvijek se prisjećati da je sam islam u izvorima islama, Kur'anu i Hadisu. Prema tome, može se kazati (napisati) da je vječna religija ili vječna filozofija samo potvrda te privotne, (religijske), primordijalne (prvobitne) Istine. A ta prvotna istina je, ustvari, ime, naziv koji je islam dao samome sebi.
Međutim, čovječanstvo se ne može zamisliti bez mnoštva religija. Apsolut prosijava u svakom univerzumu religije i za pripadnike određene religije. Apsolut je baš taj Apsolut iz univerzuma njihove religije. Dakle, naučavatelji transcendentalnog (logičnog posmatranja) jedinstva religije smatraju da ima neko unutarnje jezgro, neka unutarnja sastojina preko koje se prepoznaju sve istinske tradicionalne religije. Samo se preko tih unutarnjih dimenzija religije stiže do transcendentalnog njihova jedinstva, ne kroz vanjske forme.
Što se tiče islama, Kur'an je vrlo eksplicitan kad je posrijedi transcendentalno jedinstvo religije. Eto, na primjer, Kur'an kaže eksplicitno: „Svakom narodu poslan je poslanik“ i „Mi ne gradimo razlike među Božijim poslanicima“.
Ipak se Zapad čudi kada muslimani iskazuju poštovanje spram svoje i tuđe Svete Knjige je u tome što Zapad više ne poklanja veliku pažnju Svetom. Ako pak razgovaramo o poštovanju Svete Knjige sa nekim ortodoksnim Jevrejom iz Njujorka on se neće čuditi, jer on poštuje Sveto, on svetom smatra Toru. Isto je sa ortodoksnim katolicima i protestantima koji poštuju Bibliju. Za njih muslimansko (po)štovanje Kur'ana uopšte nije predmet čuđenja!
Ovaj aspekt kur'anske Poruke doveo je, tokom islamske povijesti, do pojave određenih ličnosti kao što je Ibn 'Areb i Dželaluddin Rumi, koji su živjeli u krajevima gdje je islam imao kontakt sa drugim religijama i koji su i taj aspekt Kur'ana zdužno prihvatili. Naravno, u njihovom djelu teza o transcendentalnom jedinstvu religijen nije eksplicitno formulisana jer za to tada nije ni postojala potreba.
Islam je posljednja, konačna vjera. Ona na univerzalan način sadrži vjeru, vjeru koja je u prirodi stvari. Danas postoji velika potreba da se baš ova osobina islama naglašava i objašnjava, jer islam svojom univerzalnošću objašnjava religijski fenomen, rekli bismo, u cijelini. Eto, tu je razlog zašto je islam danas postao tako atraktivan braniteljima teze o transcendentalnom jedinstvu religije. Pa, vidimo Kur'an kao Božija riječ potvrđuje transcendentalno jedinstvo religije i to otvoreno. Kur'an je, gledano s ove tačke, vjerovatno najunverzalnija sveta knjiga koju uopšte imamo, ali je malo ili nikako čitamo, ali se toliko vjerom islamom hvalimo da se i ne zacrvenikom koliko sami sebe lažemo.

Međutim, govoriti o transcendentalnom jedinstvu religije znači govoriti o unutarnjim dimenzijama religije. Ima puno koji napadaju tezu o transcendentalnom jedinstvu religije, a treba imati na umu ko to i kakve nam argumente nude da bi se ta njihova teza dokazala. Naime, treba znati da se u islamskom svijetu često pogrešno misli kako se time, tom tezom, podmeće islamu nešto vesternizirano, nešto sekularizirano, nešto što prijeti samim temeljima islama. Uostalom, u islamskom svijetu imamo dosta onih koji tu tezu podržavaju. Samom islamu, pak, tu se ne može nimalo nauditi. Oni koji pokušavaju sa svojim tezama islamu nauditi sami sebi naude i odlaze, kao da su snijeg koji se istopi, a islam ostaje.

Iz svega ovoga (pro)izlazi i pitanje: „Šta je tradicionalni islam?“
Danas govoriti (pisati) o tradicionalnom islamu je iznimno važno, danas kad se pojavilo toliko mnogo modernističkih interpretacija islama, a koje su uslijedile pod dubokim uticajem „modernog Zapada“, njegova sekularizma i sekularnog mišljenja još od vremena renesanse. Sintagma tradicionalni islam također je značajna i zbog pojave takozvanog od Zapada nazvanog „fundamentalizma“ na koji treba gledati kao na drugu stranu modernističke medalje. Taj takozvani „fundamentalizam“ je navodno protiv Zapada, ali ipak uzima od Zapada ideologiju, terminologiju, mišljenje koje proizlazi iz moderne zapadne civilizacije.
„Šta je tradicionalni islam?“

To je ponovna potvrda islama u okviru savremenog jezika, u jeziku koji će i dalje ostati pravovjerni jezik islama samog, vjeran samom islamu. Tradicionalni islam je islam kakav je bio objavljen od meleka Džibrila Poslaniku Muhammedu a.s., i kakav je postojao sve do pojave, sve do nadolaska zapadne civilizacije i njenog uticaja.
Tradicionalni islam obuhvata ne samo Kur'an i Hadis, a to dvoje je zapravo stablo islama, već sve usmene i pisane svete i vjerske tradicije, svete interpretacije Kur'ana i Hadisa, sve ponovne potvrde te Istine u različitim religijskim znanostima, u mišljenju, u umjetnosti, u društvenim islamskim strukturama i tome slično.
Tradicionalni islam je, prema tome, islam koji je, osim što je islam Kur'ana i Hadisa, a upravo tu moderni fundamentalističko i puritanistički krugovi i stavljaju tačku, još i islam koji se rascvjetava iz Kur'ana i Hadisa, koji raste na tom stablu preko svih njegovih grana. Ne možemo kazati, recimo „sjedeći“ na jednoj grani toga stabla, da je samo to islam a druge grane stabla da nisu. Naprotiv, i stablo i grane i korijen, sve je to islam. Nema te grane koja će opstati živa bez stabla i korijena, niti je dobro korijenu i stablu bez grana.
Nažalost, pojavile su se bube (ne)vjernika koje stablo islama pokušavaju nagrizati. Te bube počinju od lišća, cvata, behara, a želja im je doći do korijena, da bi stablo islama usahlo.
Tradicionalni islam poštuje ne samo jednu tradicionalnu školu već sve različite tradicionalne islamske škole mišljenja bile one teološke, filozofske, pravne, mističke, škole usuli dina, itd. Islam ih poštuje i smatra ih ukupnom ortodoksijom sve dok sadrže i dok su zaštićene osnovnim principima: La ilahe illallah Muhammedur – resulullah.
Također, tradicionalni islam dopušta i uzima u obzir blagodat Muhammeda a.s., odnosno tzv. bereketi Muhammediju koja raste i širi se kroz Poslanikovu ličnost i djelo a zahvaljujući samoj islamskoj objavi.
Potvrđivati ovaj tradicionalni islam danas je tako nužno. Može se kazati da većina muslimana danas još uvijek slijedi tradicionalni islam i to je nužno potrebno. Međutim, svjedoci smo kako (po)neki muslimani to ne čine, oni zapadnoobrazovani muslimani, modernizirani muslimani. Takvi ljudi šire veliki uticaj u islamskom svijetu. Ali, tragedija je i u tome što mnogi ljudi u islamskom svijetu kopiraju Zapad i to ne čine samo oni koji se nazivaju modernisti, već također i mnogi koji se nazivaju fundamentalistima, onemogućuju sebi na taj način dublje zahvatanje islamskih izvora.
Postoji potreba u cijelom islamskom društvu da se iznova potvrdi i afirmiše tradicionalni islam u savremenom jeziku.Tradicionalni islam je u tradicionalnim arapskim i perzijskim djelima ponajbolje opisan. Potrebno je znati te jezike, ne mislimo samo lingvistički ih znati, već tradicionalno. Tako će se tek priskrbiti korist iz izvora islamske tradicije na putu ošivljavanja tradicionalnog islama.

Literatura:
„Tradiconalni islam u modernom svijetu“, autor Sejid Husein Nasr.
- Izvrsna knjiga koja govori o aspektu islamske tradicije, tradicionalnom islamu i modernizmu, zapadnom tumačenju islamske tradicije.