Bosnjaci.Net - Najcitaniji Web Magazin Bosnjaka u Bosni i Hercegovini i Dijaspori
Naslovna  |  Arhiva  |  Pretraga  |  Redakcija  |  O Bosnjaci.Net  |  Kontakt  |  Bosniaks.Net English

 
Pisana rijec


CRVENKA JABUKA
Procitaj komentar

Autor: Said Šteta
Objavljeno: 17. February 2016. 15:02:35


Dole u Rocima, moj stariji brat zakoraci ispod stabla Crvenke jabuke i ubra dvije-tri. Iako s prva jeseni još i nisu dobre, jer najbolje su s kraja zime kada ih studen uproseni. Iza grma drače, desetak koraka dalje, začu se glas pomiješan sa krkljanjem, pun zlobe i okrutnosti:
-Eee Šćepoo, nikad nećeš svoju jabuku ubrati, nikad, nikad, nikad....ponavljao je stari Smajcan, dozivajući ga onako pogrdno za dvije-tri sitne i neugledne Crvenke jabuke. Stablo jabuke bi na međi i više se naginjalo u našu njivu nego li u njegovu sa kojom je graničila. Čak je i stari Selim, rahmet mu duši, kada je prodavao njivu našem ocu, rekao da je to naša jabuka. Kako je stari Smajcan bio ters čovjek, otac je ne htjede i još zaprijeti nama djeci, da je ne beremo.
Brat u strahu, pobježe uz Hrastovac pa na Paljiku i gore u hrastovoj šumi ostade do pred zalazak sunca. Znao je, da je stari Smajcan već stigao u selo i sve ispričao ocu. I još puno toga ružnog, glasajući se onim krkljavim glasom da cijeli komšiluk čuje. Znao je da će otac biti plaho ljut i morebit degenek spremiti.
Uoči akšama, kada brat stiže kući, u avliji, ispod šljive Požegače, sjedio je otac i pušio. Obrva nabranih, kao što se mrak navuče gore u Šćavnicama kada će veliko nevrijeme. Ja sam stajao ispod zredalije i našoj kozi Zeci milovao rese na vratu, čekajući da je majka pomuze jer joj se vime bilo oteglo do zemlje. Znao sam da nešto nije dobro ali moje dječije spoznaje nisu mogle dokučiti šta. Kada ugleda brata iza ćoška kuće, otac poskoči i krenu poput njega kao orao na Višnjine kokoši u Ječmenišću. Ruku raširenih da će poletjeti a lica iskeženog u grimasu da me bi plaho strah, ne znajući zašto.
-Nećeš ti meni u tuđe, ma nećeš ili ja neću biti živ. Procijedi otac onako ljutito dohvativši granu sa gomile pored cjepala, i po mom starijem bratu, poče šibati onom kukrikovom žilavom granom sa sitnim grančicama poput trnja.
-Neću babo više nikad, jecao je brat pod naletima grane. Otac povrijeđen Smajcanovim uvredama, samo je zamahivao i ukrug se vrtio da ga dohvati još koji put.
- Mati u vunenim čarapama istrča kroz ganjak iz onog našeg malog sobička,u kamenoj kući, gdje je na siniji razvlačila pitu da je tutne pod sač, pa mašući rukama bijelim od brašna, zavika na oca:
-Ostavi dijete ako Boga znaš!
-Ti u kuću!
Ljutito otrese otac, i dade joj do znanja da joj se nije petljat. Ja se k'o čičak zakačio Zeci oko vrata, baš kao ona kožna ogrlica na kojoj je ponekad nosila bronzu, što od straha što od žala za brata. Otac još koji put oplete onom granom po bratovoj stražnjici a Boga mi i leđima i nogama, te ga natjera da ponovi:
-Neću babo više nikad!
-Hajde u kuću! I ti mali...
pogledom me zakači otac kao trn kupine što zakači tanki haljetak i povuče unutra.
Strahovao sam da će tek u onom tjesnacu maloga sobička gdje smo mu na dohvat ruke, iskaliti bijes na svima redom. Drhtao sam, prelazeći prag i ne obazirući se na omamni miris krompiruše ispod sača što je mati već stavila da se peče.
Sjednem pored brata na šiltetu i gledam tragove grane na njegovim rukama dok su se povlačile niz butinu do koljena i nazad, da ublaže bol. Potresajući se uzdasima, bez glasa, pogleda oborenog meću šare izbledjela ćilima. Bila je to i moja prva optuženička klupa i prvi sud pred kojih stadoh a da nisam znao zašto.
Tišina se uvukla među zidove i tih nekoliko trenutaka bilo je, čini se, duže nego li neprospavana noć kada sam bio plaho bolestan. Otac je sjedio na tronošcu pored vrata, otpuhujući guste oblačiće duhanskog dima, što su se lelujali između nas i bježali kroz demire na malom prozoru uvrh sobe. Majka je nekoliko puta podigla sač da joj pita ne izgori. Nervozna, više što ne smije koju progovoriti nego li od ove tišine pune neizvjesnosti i straha. Samo se začu kako šušti zaljeva od vode i malo kozijeg masla što se pospe po onoj krompiruši piti kada porumeni.
Utome uđe najstarija sestra:
-Majko, ja sam pomuzla Zecu, evo mlijeko, reče spuštajući plavi lončić u kojem je mati donosila grahovu čorbu ocu, kada bi ostajao povazdan kopati i vaditi kukrikove i grabove panjeve dole u Rocima.
-I ti, 'vamo sjedi, okrenu se otac i zakači stariju sestru onim ljutitim pogledom, baš kao i mene.
Na šiltetu je i bilo taman toliko mjesta ili se vremenom ono šilte raširilo ili smo se mi skupljali u male dišuće hrpice na toj našoj optuženičkoj klupi. Otac baci pikavac cigarete na već dogorjelo ognjište sa kojeg majka maločas skide tepsiju krompiruše i iznese u ganjak da se hladi.Okrenu se i pogled zabode u brata. Ali smo taj pogled osjećali i ja i starija sestra, stišćući se uz njega, dok je sjedio u sredini i još podrhtavao, zaustavljajući uzdah negdje u samom grlu, prije glasnica.
Koliko god smo niže savijali svoje male vratove onaj očev pogled nas je sve više i više pritiskao i niko nije ni pomišljao podići glavu. Tek kada me zaboli u vratu, nošen onim dječijim nemirom, virnem malo prema ocu.
Na njegovom licu, više nije bilo one strašne grimase, koju sam ugledao kada je potrčao sa granom prema bratu. Tamna sjena na sjajnom licu i povisokom čelu, odisala je sa puno tuge pa i kajanja. Činilo se, kako će, samo je pitanje trenutka, niz očevo lice poteći suza. A nije. Samo je uzdahnuo. Snažno, kao da će onaj mali sobičak uvući u svoja prsa, pa onda sporo otpuhnu, puštajući dugo da mu zrak šišti krz nosnice i pada dole na ćilim.
-Dobro me slušaj! Očima poput strijele uperenim u brata, čiji smo oštri vrh bolno osjećali i ja i starija sestra, otac je gledao i nekako u taj pogled baš kao na onom šiltetu utisnuo svo troje nas i nastavio.
-Čujem li samo još jednom da ste uzeli tuđu voćku i šta god da je tuđe, kući mi ne idite.
Sada je lekcija bila adresirana nama svima i kao po komandi, male glavice uza zid poravnate, na vratovima nestalim među ramenima, klimnuše.
-Nisam imao ni komad buđave kukuruze, eto toliki sam bio, - pokaza otac opet na nas troje i nastavi.
-Odlazio sam čuvati tuđi hajvan po vazdan i naveče lezi u pojatu pokrivajući se sijenom, dok su mi crijeva krčala od gladi. Samo nikada nisam pomislio uzeti tuđe. Nikada, zapamtite!
Sada mu je glas podrhtavao i ona srdžba bi potpuno nestala. Malo zašuti, grleći nas pogledom a brat uzdahnu pa ispusti nakupljeni zrak i slegnu se kao lopta. Baš kao ona gumena bubamara kad naleti na dračov trn. Sestra me pogleda, vrteći očima u krug, koji završi dole na ćilimu, dajući išaret da se još ne pomjeram, morebit nije sve gotovo. Majka donese siniju i postavi je na ono malo prostora između nas. Zatim na siniju spusti tepsiju krompiruše i ćasu mlaćenice od kozijeg mlijeka.
Jeli smo ćutke, dok su kašike zvečale u onoj ćasi što se stavi na sred tepsije, gdje je maloprije bio zvrk pite.
Tu noć niko nije spavao a svi smo se pravili da spavamo. Otac je dugo, skoro do pred pijevce, sjedio pored ognjišta i pušio. Majka je tiho nešto šaptala ispod jorgana. Sestra je ušutkivala starijeg brata kada bi još jauknuo i ispustio bolan jecaj. A ja sam sve to slušao i posmatrao ćutke, vireći ispod malog jorgana, koji bješe samo moj.
Godine su prolazile a otac je dolazio sa posla i svaki put donosio svakojaka voća. U Rocima je sadio i kalemio ošlame, jabuke, kruške i kajsije. Sadio je šeptalije i šljive Požegače. Zasadio bi lubenicu i pipun, pa su ih znali momci noću pokrasti vraćajući se iz ašikluka. Ali otac se nije obazirao, samo je sadio i kalemio i donosio.
Sjećam se, subotom predveče, izlazio bi iz čamca, sa punom torbom voća i slatkiša, čije se ručke otkidaju pod teretom. Mi djeca nestrpljivi i znatiželjni, kakvu li će novu voćku izvaditi a da je nismo probali. Brat više nikad nije otišao u tuđe. Nije niko. Samo ja, kada me Hiso navrati u ošlame njegova dede. Nismo ih stigli ni probati, potjerao nas njegov dedo Avdo.
Puno godina poslije, gledam starijeg brata, starca sa sijedom kosom. Kuda god ide razgleda ne bi li našao divlju voćku da je nakalemi. Ima već nekoliko Crvenki jabuka ali i drugih vrsta, raznih. Ima i krušaka i ošlama. U svakoj bašči neka nova vrsta ali i one starinske, očeve, još dobro rađaju. U šumi, pored puta, kao u svojim baščama, brat ih kalemi gdje god stigne.
-Nek' beru djeca, sevap je! Samo kratko progovori i zašuti.
Ja nikada više nisam volio kušati Crvenku jabuku. I na kraju zime, onako prosena, meni je zastajala u grlu. Gušila me i izazivala uzdah. Zaustavljen negdje u grudima, razdirao me bolnim sjećanjem. Kao da gledam starog Smajcana dok mu bale suču niz bradu i raskopčanu parhet košulju, padajući na čakšire od tkanoga lana. A glas krklja u glasnicama, pun zlobe i teških riječi, koje su našega oca ugrizle za srce.
Još vidim mog starijeg brata, čiji se uzdasi, kao mali vulkani, zaustavljaju u grlu, dok rukama miluje modrice na butinama, na malom šiltetu, između mene i starije sestre u onom tijesnom sobičku, kuće koje više nema. A onda se sjetim one neprospavane noći kada se tuga uvukla u svaku šaru izblijedjelog ćilima i nije htjela izaći kroz demire na malom prozoru. Nosim to sjećanje, taj bolan ožiljak, rane što se duboko ureza, pa više ne krvari ali isto boli.
Dole u Rocima, još na međi stoji panj od one Crvenke jabuke. Kao ružan spomenik titizluku.
Ostavljen, zarastao u korovu sebičnosti, pohlepe i zle naravi.

VRH



Ostali prilozi:
» MUHABET BIHORSKE I DRUGE PRIČE - ZUMBERA MURATOVIĆA
Božidar Proročić, književnik i publicista | 26. March 2024 14:35
» NA RASKRŠĆU SVJETOVA “USKI PROLAZ” I POEZIJA SENADINA PUPOVIĆA (II)
Božidar Proročić, književnik i publicista | 21. March 2024 13:14
» VEČE SAFETA HADROVIĆA - VRBIČKOG PROZOR U DUŠU CRNE GORE
Božidar Proročić, književnik i publicista | 07. March 2024 18:21
» ”ŽIVA VODA”, REBEKA ČILOVIĆ - PJESNIKINJA INTELEKTUALKA I BORAC ZA PRAVA ŽENA
Božidar Proročić, književnik i publicista | 26. February 2024 18:09
» SVJETLOST KALJAVIH SOKAKA
Eset Muračević | 22. January 2024 21:58
» TUTANJ GENOCIDA U VELIČANSTVENOJ POEZIJI HABIBA MANDŽIĆA
Dr. Džemaludin Latić | 04. January 2024 14:39
» ADEM KURPEJOVIĆ- ČUVAR NARODNOG BLAGA
Božidar Proročić, književnik i publicista | 10. November 2023 13:02
Ostali prilozi istog autora:
» O BOSNI TI EVO ZBORIM
01. March 2024 14:04
» SREĆA U OČIMA
27. February 2024 15:04
» NE PALI ZASTAVU NAIVČINO
12. January 2024 14:16
» PETARDA U ZENICI
02. January 2024 12:26
» KUDA IDU NAŠEG DRUŠTVA HINJE?
16. December 2023 12:50
» NISAM JA BOLAN ODAVDE
22. November 2023 14:15
» ČEŠLJAJ SE BABA
22. October 2023 00:53
» STVAR SRCA
20. October 2023 15:38
» NIJE DO TRENERA
18. October 2023 16:04
» MIRIS ŠLJIVA
09. October 2023 14:02
» MI, DJECA UČITELJICE ĐURĐE M.
04. October 2023 13:41
» BABOOOOO, JAVI SE!
27. September 2023 17:10
» RECENZIJA
25. September 2023 01:28
» INTELEKTUALNE BUDALE
11. September 2023 15:22
» ČEKAJUĆI RAZO
25. August 2023 15:00
» ZNAM, KOME PIŠEM
26. July 2023 17:56
» BRAĆA DABIĆI
23. July 2023 02:52
» NEKA NEKI VOJINA!
12. June 2023 15:13
Optuzujembann.jpg
Feljtonalijaizetbegovic.jpg
fastvee.gif
EsmirBasic2312.jpg
EnesTopalovic54.jpg
AtentatnaBosnuavdohuseinovic1mart2022ad.jpg
Beharban.jpg
RancSalihSabovic.jpg
DokfilmBosnjaci454.jpg
hrustanbanner20april2020.jpg
Bos-Eng-pasanbegovic.gif
BANA34234.jpg
ArmijaBiH.gif
NjegosMilo.jpg
bosanskahistorijabanner.png
zlatni ljiljani.jpg
njegosvirpazar.gif
Istraga-poturica.gif
sehidska_dzamija_plav140x80.gif
hotel_hollywood_ilidza_sarajevo.gif