Avdo METJAHIĆ: Milorad Dodik, ko je on, nije teško pogoditi? Pa on je u genocidnoj tvorevini nasljednik zlikovaca Miloševića i Karadžića, sljedbenik onih koji su klali, palili i žarili Bosnom prije par decenija, a to je on potvrdio stotine puta do sada. Spominjemo njega kao jedinku, što je pogrešno, jer on je podržan od dobrog broja Serva koji se motaju na vrhu politčke scene tog naroda. Onaj dan, a to je 9.januar, kad su slavili Dan Genocidne tvorevine, odnosno takozvane republike servske, onaj dan kad se na toj slavi pojavila sva servska svita, dali su pečat namjerama, koje su neostvarive i koje ih mogu dovesti do propasti i egzodusa kojeg sad doživljavaju narodi Sirije i njima susjednih država.

Svjedoci smo posljednjih mjeseci terorističkih napada na građane Pariza, kojima je današnje vrijeme podarilo žurbu za životom i opstankom na ovom poganom svijetu, koji nije baš tako lahk i lijep kako se to čovjeku čini. Nevini ljudi koji nastradaše na ulicama Pariza, sigurno nije im bilo poznato, i ne snose nikakvu krivicu, za neku tamo daleku prošlost, koju su zamračenog uma i mržnjom zadojeni njihovi preci, nekom tamo drugom narodu i vjeroispovjesti nanijeli bol u ekspedicijama krstaških ratova, stižući čak do Arabije i, za sve vjere, svetog Jerusalema. Nevino ubijeni Parižani nisu krivi za francuska kolonijalna osvajanja, pri čemu se nikada neće saznati ni približan broj ubijenih civila, te eksploataciju tuđih dobara, što njihovi ‘gladni’ preci počiniše diljem svijeta, tokom stoljeća koja su za nama. Taj način ishođenja sa drugim narodima, može biti da je ostavio pamćenje na ta gorka vremena, na ta divljaštva počinjena nad nečijim precima, pojedinci iz ovog vremena bi da se svećaju generaciji također iz ovog vremena. Narodna krilatica kaže: Osveta je oružje slabih, ali često je jedini način da se pokvarenjak urazumi, ali samo pokvarenjak i krivac a ne nevili ljudi. Sreća jednog naroda ili čovjeka se ne gradi na tuđoj nesreći!

Takvih bolesnih umova mi Bošnjaci imamo u svom komšiluku koji posljednjih par stoljeća za poraz na Kosovu (1389), svećaju se nad nevinim ljudima i narodima.

Čovjek rođen i podignut u tim pustinjama Arabije i Afrike, kao i savako živo biće, dobija ovliko okoline u kojoj živi, pa zna bit prevrtljiv i nestabilan, jer život i njegov opstanak na tom tlu, od njega to zahtijeva. Možda je neki zamračen um iz svega ovoga neplodnog i neljudskog tla pripremio ovako grozne oblike osvete, te remećenja i raskola mira koji je u ovom vremenu najpotrebniji čovjeku.

Izgleda da je odnos čovjeka prema drugom čovjeku kroz historiju uvijek bio isti, okrupan i neosjećajan te opsjednut idejom da podčini druge ljude, druge narode, pa čak i ljude iz svog vlastitog okruženja i drži ih pod svojom kntrolom.

Za nesreću postoje dokumenti iz ne tako davne prošlosti, o događajima i ugušivanju pobuna u Fancuskim kolonijama sjeverne Afrike i ubijanju, ne hiljadama, nego milionima onih koji su se željeli oslobodit ropstva kolonijalizma, pa valjda ne bi smio i to biti razlog da se danas terorišu nevini ljudi i da im se oduzme pravo na život. Jer čovjek na to nema pravo, izuzev Svemogućeg Boga, pa oni koji to rade nemaju nikakve razlike od zvijeri.

Jedan mali niz činjenica koje sam iznio, u ovom vremenu nebi smio bit razlog ovako krvavih napada što znači da smo mnogo udaljeni od normalnog stanja civilizovanog čovjeka i vremena u kojem živimo. Dvadeset i prvi vijek trebao je donijeti čovječanstvu bolji i mirniji život, razumijevanje i toleraciju među ljudima raznih rasa i religija, ali se ispostavlja da se čovjek nije mnogo izmijenio od onih krstaša koji su stizali sa mačem i ognjem do Jerusalima, još u srednjem vijeku.
Sve okolnosti dokazuju da se civilizacija udaljila od svoje prirodne ravnoteže, pa zbog bježanja od sebe uništava svoje “vlastite životne temelje”. Što je motiv raskola, bježanja i uništavanja dugo očekivane lijepe budućnosti čovječanstvu, koja je najavljivano posljednjih sto godina, teda će uzeti efekta u dvadeset i prvom vijeku. Ne nikad nije stigla a izgleda da je neće ni biti, jer čovjekov mračni um to ne dozvoljava.

Loša i neizvjesna budućnost, često se ističe preko ljudi čiji mozak nije veći od makova zrna, a to je kad kod čovjeka prevlada zamračeni um, a jedan od takvih je danas u kampanji za predsjednika jedne od najstarijih demokratski orjentisanih država svijeta. Kandidat Danold Trump, sve što bi mogao bit u ovom vremnu je zabavljač ili nešto kao dvorska luda, a ne onaj koji bi da bude na čelu države koja se računa da je najveća demokratska vodilja u cijelom svijetu. Prema ovakvim kandidatima možemo konstatovati da živimo u dobu tame i svaštariji, da moramo gajiti nadu da je možda ta tama u završnoj fazi, pa će se na duhovnom horizontu pojavit i nova svjetlost, koja će dat novu nadu čovječanstvu.

Trumpove narcisiodne izjave možemo sa sigurnošću konstatovati, da onaj ko vidi samo tamu prema jednom narodu i religiji, nije u stanju razlikovati dobro od zla, pa nije ni vrijedan povjerenja jednog naroda. Možda smo dosad kroz tamu stigli na sam početak, a to je sabah, svitanje, gdje dolazi do razdvajanja tame i svjetlosti, do razdvajanja dobra od zla. Od postanka civilizacija pa i danas, do čovjeka je da se mora odlučiti, kome vjerovati i koga prihvatit kao vođu, kao lidera, pa ako grešno rasuđujujemo onda čovjek plaća za svoja nerasuđivanja.



Dok se smiruju strasti za terorističke napade u Parizu pa i drugim djelovima Evrope i Turske, te dok Trump najavljuje neprijateljstvo prema emigrantima, muslimanima svijeta i Amerike, Evropa, onaj drugi dio osjećajnog svijeta bori se izaći u susret izbjeglicama i beskućnicima iz ratom razorene Sirije, Iraka i drugih zemalja Bliskog istoka, da ih udomi i pomogne preživjeti. Za svo vrijeme egzodusa ovih jadnika primjetili smo ponašanje nekih naroda ili pak pojedinaca, da nisu daleko odmakao od hajvana. Sjećamo se scena kad su izbjeglice prolazile kroz Grčku, Makedoniju, a Mađarsku, našto su specijalno. Mađari ovaj put ostavili dojam, da za njih čovjek druge rase i religije nije dobro došao čak ni u prolazu. Sjećanje na novinarku koja bezdušno spotiče izbjeglice, te upotreba pendreka, na one koji traže pomoć, ostavlja dojam da čovjek nije odmakao daleko od srednjeg vijeka. Otpor i licemjerstvo svih boja, prema izbjeglicama koji samo traže malo mira i koricu hljeba pa i ako je to pod vedrim nebom i upočetku provizornim smještajem. Valjda nije previše da čovjek čovjeku priušti onošto je zactrano svim religijama i ljudskim osjećanjima pomoći mu kad je na muci. Izgleda da mentalitet čovjeka neumoljivo potvđuje, kako jedna od mnogo pozitivnih ljudskih predrasuda, nije samo živjeti u civilizovanom svijetu, nego da bi se bilo čovjek, treba biti rođen kao čovjeki i ponašati se kao čovjek.

Eh, kad bih čovječanstvo bilo izrađeno na harmoničnim odnosima ljudi, svetonazori i nikakva sila nebi mogla gaziti ovom zemljom, ali toga nema pa je sve moguće, pa i bombaški napadi u Parizu, Istambulu, Ankari i drugim djelovima svijeta, te i izjave Danolda Trumpa koje ne priliče današnjem civilizacijskom vaktu.

Kad smo već kod negativnih stvari i dešavanja u svijetu koje čovjeka spuštaju na najnižoj razini, nalazeći dno dana, moramo se za momenat osvrnut na Balkan i specifično reći par riječi o Republici BiH, te o ponašanju servskog naroda, odnosno njihovih vođa pa i ponašanje međunarodne zajednice, koja ne skida svoje stopalo sa vrata većinskog naroda, Bošnjaka. Servskom licemjerstvu nigdje karaja, ali i bošnjačkom strpljenju sigurno dolazi kraj, jer stvaranje historije nije za kukavice a Bošnjaci to nikad nisu bili, ma da gaje onu krilaticu koja kaže: “Strpljenje je velika ljudska vrlina“, ali dokle?

Milorad Dodik, ko je on, nije teško pogoditi? Pa on je u genocidnoj tvorevini nasljednik zlikovaca Miloševića i Karadžića, sljedbenik onih koji su klali, palili i žarili Bosnom prije par decenija, a to je on potvrdio stotine puta do sada. Spominjemo njega kao jedinku, što je pogrešno, jer on je podržan od dobrog broja Serva koji se motaju na vrhu politčke scene tog naroda. Onaj dan, a to je 9.januar, kad su slavili Dan Genocidne tvorevine, odnosno takozvane republike servske, onaj dan kad se na toj slavi pojavila sva servska svita, dali su pečat namjerama, koje su neostvarive i koje ih mogu dovesti do propasti i egzodusa kojeg sad doživljavaju narodi Sirije i njima susjednih država. Umjesto da Servi smire svoje strasti i da mirno prihvate ono što slijedi, a to je ukidanje svih indetiteta jer ako se i ovaj put nagradi genocid, onda bit će genocida na svakom koraku diljem svijeta.



Vjerujemo da čestiti narodi diljem svijeta neće to dozvoliti. ma koliko to Servi forsirali, jer dosta je bilo laži podvala i intriga i dosta je Balkanom nevine krvi proliveno. Jednom za vazda dosta je!

Serve nikad nisu imali pravog pristupa istini i iskrivljivanjem istine stvoren je neakakv mit o junaštvu Serva gdje se uklapa i mit o Kosovu i nebeskom narodu. Sonja Biserko u jednom interviju reče i ovo: Cijela servska historija bila je jedna velika laž, što je potvrdio i otac servske nacije Dobrica Ćosić iza sebe je ima ostavištinu u kojoj jasano kaže ko je taj narod: „Laž je srpski državni interes…Laž je u samom biću Srbina…U ovoj zemlji svaka laž na kraju postaje istina… Srbe je toliko puta u istoriji spašavala laž… Servi su ubijeđeni da se vjeruje njegovim obmanjivanjima, te ako se laž ponovi dovoljno puta da postaje istina. Ne, prošla su ta vremena!
Postoji mogućnost i to u velikom procentu, da Dodik izazove još jednu balkansku nesreću, u kojoj samo može nastradat izazivač i nestati sa lica zemlje, kao Huni i Avari u prvom milenijumu. Bošnjacima i svim miroljubivim ljudima i narodima Republike Bosne i Hercegovine ne ostaje drugo, nego se dići i ušutkati fikaru koja rovari Balkanom posljednjih dvjesto godina i to sve za račun drugog. Za kraj ove besjede iz dubine srca mogu ponoviti: “Bič za naciste, fašiste, rasiste, bitange, vucibatine, nitkove, lažove, lupeže, grabljivce, pljačkaše, ništarije, koji kroje kapu svima u regionu“, jer ta fukara čini toliko zla čovjeku, da onnema razloga veselit se sljedećem danu.