Vijesti
JAHAČI APOKALIPSE (III I IV)
|
|
Autor: Dr. Mustafa Cerić, reisu-l-ulema (1993 - 2012)
Objavljeno: 12. January 2016. 16:01:21
DR. MUSTAFA CERIĆ: Ja hoću da je Bosna i tvoja kao što je i moja. Ali ti nečeš. Ti hoćeš da je Bosna tuđa. Ti hoćeš da je Bosna Srbija. Molim te shvati da Srbija nije nikad bila Bosna. Nikad Srbija nije vladala Bosnom. A Bosna jeste vladala Srbijom. Ali, Bosna ne pati od toga. Ne pati Bosna niti od kompleksa više nito od manje vrijednosti. Bosna je vrijedna sama po sebi. Bosna se ne vrednuje po nikom drugom, već po samoj sebi. |
Inat nije samo riječ. Inat je avet samovolje. Može biti i dječija igra, ili dječija zabava... Ali, kad je inat igra političara, onda to nije zabava. Onda je to mrak pred očima… svjetla se gase… niko nikoga ne vidi… čuje se samo glas onoga koji veli: (mi) možemo ignorisati sve odluke… i na taj način se inatiti narednih sto godina. Ništa novo, ali jeste osvježavajuće. Za one koji misle da je sve gotovo. Da je sto godina inata bilo dovoljno da Beograd shvati da je Bosna nepodjeljiva, nepobjediva, nesalomnljiva, nepokoriva, neosvojiva, neprisvojiva, neotuđiva… Očito da sto godina nije bilo dovoljno. Treba još sto godina inata. Ali, ništa ne brini. Proće i narednih sto godina inata bez zarera. Bosna će biti, ostati i opstati moja i tvoja zemlja… i država. Šta? Buniš se što kažem: ovo je moja zemlja Bosna… ovo je moja Bosna – država! Neš vjerovat, ali tvoja buna mi veoma prija. Prija mi što mi ne daš da je Bosna samo moja. Ja hoću da je Bosna i tvoja kao što je i moja. Ali ti nečeš. Ti hoćeš da je Bosna tuđa. Ti hoćeš da je Bosna Srbija. Molim te shvati da Srbija nije nikad bila Bosna. Nikad Srbija nije vladala Bosnom. A Bosna jeste vladala Srbijom. Ali, Bosna ne pati od toga. Ne pati Bosna niti od kompleksa više nito od manje vrijednosti. Bosna je vrijedna sama po sebi. Bosna se ne vrednuje po nikom drugom, već po samoj sebi. Ona niti se dodvorava Srbiji, niti joj prijeti. Nisi čuo ni jednog Bosanca da kaže da Bosna može da ugrozi teritorijalni integritet Srbije, ali neće. A mi u Bosni stalno slušamo da bi Srbija mogla ugroziti granice Bosne, ali neće. Kao da Bosna postoji od srbijanske milosti. Nikad Bosna nije bila muhtač ničije milosti. Bosna je saburom obučena. Jači je moj sabur nego tvoj inat. U tome je razlika. Ti tvoj inat goniš da otuđiš Bosnu od sebe, a ja moj inat, moj sabur, gonim da sačuvam Bosnu za sebe. I za tebe. Slušaj Martina Bubera, koji kaže da osnovne riječi nijesu riječi za sebe, nego parovi riječi. Jedna osnovna riječ je par Ja - Ti. Zato kad kažem “Ja i Moje”, ja kažem par riječi “Ja-Ti” i “Moje-Tvoje”. Ako bi i ti tako mislio i govorio “Ja-Ti” i “Moja-Tvoja”, Bosna, bilo bi nam svima bolje. Bilo bi nam svima jasno o čemu pričamo. Ne bi tebi bilo krivo što ja s ponosom ponavljam da je Bosna moja zemlja i moja država. Nemoj da ti je krivo. Ili neka ti je krivo. Ne daj mi da je Bosna samo moja. Bori se da bude i tvoja. Ne daj da Bosnu ugrožava Srbija. Ni bilo koja druga država u našem bližem i daljnem okruženju. Neka Bosna bude tvoja kao što je i moja. Ali, iskreno i pošteno. Voli je kao što je ja volim. Ljubi je kao što je ja ljubim. Nemoj je mrziti. Nemoj se narednih sto godina inatiti u nepoštivanju njenih sudova i sudskih odluka. Nemoj joj jezik plaziti. I njenu čast i ponos gaziti. Prihvati je kao tvoju zemlju i državu. Nemoj je nikom ni davati ni prodavati. Čuvaj je kao zjenicu tvoga oka. Kao znak tvoje časti i ponosa. Nemoj joj prijetiti ako nije po volji Beograda. Neka Beograd brine o sebi. Bosni je uvijek dobro bilo kada je slušala svoje bosansko bilo; kada je pjevala svoje vlastite pjesme; kada je živjela svoju vlastitu slobodu i sanjala sebe u svom vlastitom miru. I svima je dobro kada je “mirna Bosna”. I svima je lijepo kada je Bosni lijepo. Ako Bosna nije mirna, niko nije miran. Od slijepog i mračnog inata nema selameta; od inata nema goreg zanata. Nemoj se odupirat. Pusti tvoju savjest da pobijedi tvoj inat. Nije inat, već je savjest neuništiva. O tome ti hoću govoriti. O tvojoj i mojoj savesti. | Znam da čitaš moje poruke. Krijomice, ali ih čitaš. Znaš da pravo govorim. Ali, nisi spreman da se ispraviš. Ne dâ ti se da mijenjaš krivu sliku o meni. Ti hoćeš da me imaš na nišanu. Hoćeš da me imaš za neprijatelja po svaku cijenu. Iako znaš da ti ja nisam dušman. Nisam ti ni prijatelj. Kao što sam ti mogao biti da si znao šta to znači. Ima nešto što te sprečava da budeš dobar sa mnom. Strah ti ne dozvoljava da se suočiš sa istinom. Mojom i tvojom istinom. Da, tako je. Moja istina je i tvoja istina. Kao što je tvoja istina i moja istina. No, tvoja laž je samo tvoja laž. U tome je razlika između nas. Ja se čvrsto držim moje istine, a ti se slijepo hvataš tvoje laži. Računaš da ću popustit. Da neću izdražat pritisak laži. Ali, ja se držim. Ne popuštam. To te najviše brine. Što ja govorim jasno i glasno. Istinu o tebi. I tvom zločinu. Kojeg ti slaviš kao tvoju pobijedu. I smiješ se dok ja patim. Ali, ja znam da ti u tvojoj slavi imaš jednu veliku muku. Koja se javlja kad u tebi savjest progovara. Čudna je ta ljudska savjest. Ne dâ ti mira. Neuspavljiva je. Budi se tamam kad pomisliš da ju je laž uspavala. Imam i ja moju savjest. Koja me progoni ako zaboravim. Ne brani mi da oprostim. Ali mi ne dâ da zaboravim. Kao što tebi tvoja savjest ne dâ da poričeš zločin genocida. Strah te da priznaš. Ali, znam da si na teškim mukama zbog toga. Zbog grižnje savjesti koja te ne popušta. Koja te progoni kad god zanijekaš zločin genocida. Vidiš, u istom smo hâlu. I mene moja savjest progoni da ne zaboravim. Dok tebe tvoja savjest progoni da ne lažeš. Ne, nije to sukob dvaju savjesti. To je zov istine, koje hoće da nas spoji. Istina koja hoće da nam savjest umiri. Da mirno spavamo. Ti sa obećanjem da nikad nećeš poricati zločin genocida; da nikad nećeš slaviti zločin; da nikad nećeš zločin negirati. A ja da neću nikad zločin zaboraviti; da neću nikad izdati čas žrtava zločina; da neću nikad prestati podsjećati na zločin genocida. Da se više nikad nikome i nigdje ne ponovi. Znam da te ovo zamara. I nervira. Ti bi da pričamo o budućnosti. Veliš, nemoj da se vraćamo u prošlost. Pođimo zajedno u budućnost. U Europu koja nas čeka da joj se zajedno pridružimo. Volim to čuti od tebe. Ali, ima nešto što me buni. Buni me vrijeme i mjesto tvog govora. Koji nas vraća u prošlost. Tebe na slavni početak plana o mom nestanku. A mene vraća u sjećanje na sramno stradanje mog naroda. Kako da govorimo o zajedničkoj budućnosti ako ti slaviš prošlost, koja mene ubija? Jesi li ti ikad o tome razmišljao? Kako se ja osjećam? Znam, nisi ti o tome nikad razmišljao. A zašto bi ti o tome glavu razbijao ako te ja na to dosada nisam podsjećao. A trebao sam. Od prvog do zadnjeg genocida morao sam te podsjećati na tvoj grijeh. I tako ti pomoći da se liječiš. Priznajem, griješio sam. Ali, više neću. Odlučio sam da te odsada podsjećam na tvoj zločin genocida dok sam živ. Ne zbog sebe, već zbog tebe. Ti si mi stalno na umu. I zato ti pišem da te ne izgubim iz vida. A ti mene da osjetiš da me ima. Ovdje i sada. Vijeke vjekova. Ako Bog da! |
