Za bh. dijasporu se već odavno govori da je veliki resurs za investicije koji treba iskoristiti. No, koliko su bh. institucije zaista zainteresovane za to? O tome, ali i o još mnogo čemu razgovarali smo sa našim sagovornicima koji već godinama žive van granica BiH i isto toliko vremena djeluju na uspostavi što kvalitetnijeg povezivanja dijaspore sa domovinom

Milenko Mišo Marić i Namik Alimajstorović

Kako dijaspora gleda na BiH 20 godina poslije rata? Vide li da išta ide na bolje?
MARIĆ: Ne bih se usudio biti glasnogovornik prognanih koje tu zovu izbjegla i raseljena lica. Zvuči elegantno, ali je podvala, šminkanje mrtvaca. Niko od nas nije želio sa vjekovnih ognjišta. Oružjem su nas suočili sa Šekspirovom dilemom: To be or not to be – Biti il ne biti, pa nam je svaka svjetska zabit ličila na ljetovalište. Predugo bolno, ali ljetovanje. Iz ličnog primjera mogu reći sa, kako su se godine krunile, sve sam se više samosavjetovao po filmskoj „Ne okreći se, sine“! Jer idejni okot onih koji su me 1941. u majčinom naručju, oneređenog krvavim, dizenteričnim proljevom, učinili siročetom i beskućnikom, 1992/93. nameračili da sudbinu repriziraju i mojoj 10-godišnjoj Kćeri. (Uprkos gramatici Kćer pišem početnim velikim. Majke, Očevi, Bake – Nane, Djedovi, Rod, Prijatelji i Čestit Svijet će shvatiti i dati prolaznu. Kardinalne analfabete koje to ne razumiju ne zaslužuju objašnjenje.)

ALIMAJSTOROVIĆ: Pogled bh. dijaspore je različit: što si dalje od matice, mislim na SAD ili Australiju, ljudi su nekako radikalniji i oštriji, a oni koji su bliže i češće dolaze u domovinu su realniji jer bolje vide situaciju na terenu. Neke stvari idu nabolje, ali sve je to pužev korak jer bez ekonomskog oporavka nažalost nema ni onog političkog. Tu se stvara začarni krug u kojem se ljudi u BiH vrte od rata sve do sada. Svi oni vide da se taj krug neće prekinuti dok se ne uspostavi vladavina prava i dok zakon ne bude jednak za sve.

Vlast nije pala sa neba - neko je izabrao
Pratite li neke ovdašnje tv-programe, vijesti, novine, portale... Šta kažete nakon toga?
MARIĆ: Pratim i skromno doprinosim. Prije godinu-dvije sačinio sam prijatelju, po osjećanjima bratu Senadu Hadžifejzoviću, serijal „Namigivanje zvijezdama“ - 22 epizode. Ponekad emituju ponešto iz mirnodopske RTVSA proizvodnje ovog autora. Pretplaćen sam na NetTv Plus sa 260 i kusur kojekakvih programa od Vardara pa do Triglava od kojih je većina manje-više Pink folk neukus, ali naletim i na gledljive, profesionalne… Prelistam portale, kad požele javim im se. Raduje me, dakle, te učestvujem, a pratim sa dragošću, sjetom… Poslije kuburim sa nesanicom.

ALIMAJSTOROVIĆ: Svako jutro prvo otvorim portal Oslobođenja i stranicu sa smrtovnicama, to je jedina stranica koja nažalost donosi punu istinu. Shodno mojim aktivnostima, pratim sve dostupne bh. portale na interentu. Da bih saznao približnu istinu moram pratiti sve jer nažalost u BiH oko jednog događaja uvijek postoje tri istine, a prava je uvijek tu negdje i treba biti majstor pa je dokučiti. Kada čitate o jednom događaju nije teško vidjeti da konstitutivni portali prate iz svog ugla i veoma često se pokajem što išta čitam. Pojedini moji prijatelji jednostavno ne prate ništa i mnogo su rahatniji od mene jer vijesti koje čitamo svaki dan nisu nimalo ohrabrujuće.



Koliko često dolazite u BiH i da li u tim prilikama primjetite promjene i, ako da, koje?
MARIĆ: Dođem. U junu sam u Bosanskom kulturnom centru u Sarajevu promovisao novu i proširena izdanja dvije ranije knjige. Šeher me dočekao domaćinski ili susrećem samo one koji me zbog nečeg vole. U Mostar odem i vratim se tužan. Puno dragih Mostaraca u Mostaru su dijaspora. Prije dvije godine išao sam i u rodni Bosanski Petrovac, gdje su me do suza obradovali počasnim građanstvom. Na taj Petrovac sam ponosan. Za razliku od Mostara, Petrovcem od rata ne balahaju nacionalci. Držim u dnevnom boravku Stari most u bakru i uokviren runolist sa petrovačke Osječenice. Kao ni taj runolist, moj djetinji Petrovac u meni nije niti će ikad svenuti. Ne zbog Počasnosti, nego Ljudskosti.

ALIMAJSTOROVIĆ: Dolazim često u Sarajevu i, na prvi pogled, vrlo lahko se mogu primijetiti novi objekti izgrađeni na zelenoj površini, tržni centri koji se nalaze u rasponu od nekih 200-300 metara, autoput koji se puževom brzinom gradi. Potom, na cestama se voze automobili koje rijetko viđam na engleskim autoputevima, nosi se markirana odjeća i troši se, sjedi po kafanama više nego igdje u svijetu. Naredni apsurd je da se za nekim drugim kafanskim stolovima priča o folovima, golovima, avionima, milionima i onda na kraju se prebire po džepu ko će platiti popijeno piće. Po mom mišljenju se, nažalost, sve lošije živi, sve veći redovi su pred kontejnerima i narodnim kuhinjama koje niču kao gljive poslije kiše širom BiH.

Mislite li da su ljudi u BiH sa razlogom razočarani, nezadovoljni...?
MARIĆ: Naš narod, kad kažem „naš narod“ mislim na sve do Sejdića i Fincija, nikad ništa ne osjeća jer mu se ćefnulo. Razlozi postoje, al’ nikako dokučiti zašto se demokratskom i bla-bla procedurom repriziraju.

ALIMAJSTOROVIĆ: Pa naravno da moraju biti razočarani čim se sjete predizbornih obećanja naših političara i onoga što su u stanju ostvariti nakon izbora. Ja mislim da su naši ljudi još više razočarani i zbog činjenice da su oni ti koji su svojim izlaskom ili neizlaskom na glasanje birali vlasti od završetka rata pa na ovamo. Jer vlast nije pala sa neba, neko je izabrao. Samim tim činom, narod postaje saučesnik u situaciji u kojoj se nalazi naša domovina i time je narodno razočarenje još veće.

Ničija nije do zore gorila
Mnogo mladih ljudi želi da napusti BiH. Jesu li u pravu, da li ih na Zapadu stvarno čeka obećana zemlja i lak i ugodan život toliko bolji od ovog u BiH?
MARIĆ: Kako se kome posreći. Nije Zapad negdanja cvjetna avlija u Donjoj Mahali u Mostaru što s proljeća miriše na jasmin i jorgovan, a čitavu godinu na prženu kafu i dobrotu. Zapad je, ejvala Mister V. R. Burnett, džungla na asfaltu.

ALIMAJSTOROVIĆ: Čitam neki dan da je nezaposlena doktorica dobila otkaz u pekari u kojoj je radila jer gazdi nije odgovarala ta medijska pozornost. Sama činjenica da jedna doktorica radi u pekari kazuje da su mladi ljudi željni posla i normalnog života. Nažalost, njih više od 60 posto je na zavodima za zapošljavanje i šta im drugo preostaje nego da idu trbuhom za kruhom. Ljetos sam upoznao momka u Sarajevu koji je magistrirao DIF i sada radi kao medicinski pomoćnik u Njemačkoj - rekao mi je da je tamo sretan. Takođe mi je rekao da posao nije nimalo lagan, ali drugog izbora nije imao. U današnjoj internet-revoluciji gdje se sve zna veoma je teško nekom nezaposlenom kazati: nemoj ići, naprimjer, u Veliku Britaniju jer tamo stopa nezaposlenosti je oko osam posto, ostani ovdje gdje se cijeni sve osim znanja i gdje je stopa nezaposlenosti oko 60 posto.

Imate li podataka o tome koliko ljudi iz BiH živi van njenih granica i da li su uopšte zainteresovani za tokove u BiH, da li bi voljeli biti uključeni u njih? Naime, na posljednjim izborima smo imali i Stranku dijaspore, pa je za pretpostaviti da ih zanima sudbina BiH.
MARIĆ: Ne volim statistiku, nemam podatke, ali ću vam reći tačan broj: previše. I još: ma koliko se od osnivanja nacionalci trude da najčasnijem dijelu BiH počupaju krvave korijene iz rodnog tla, badava im. Neka mi je dozvoljeno podsjetiti na onu „ničija nije do zore gorila“, mada je još gust politički mrakan. A da li su zainteresovani - dabome. Tamo su grobišta i haremi predaka, tamo i oni, da ništa drugo, imaju sveto pravo na dva kvadrata domovine.

ALIMAJSTOROVIĆ: Odmah nakon rata, po procjenama bh. nadležnih organa, bilo je oko milion ljudi van države. Godine 2002., kada smo formirali Svjetski savez dijaspore BiH, već nas je vani bilo oko 1,3 miliona, da bi po zadnjim podacima od prošle godine ta cifra prešla dva miliona. Znači, ako su ratna djejstva vani otjerala milion ljudi, poratna politika i sve vlasti koje su se izmijenjale od rata pa na ovamo su političkim sredstvima otjerale još toliko ljudi iz BiH. Nažalost, još uvijek ih tjeraju. Za to vrijeme više od 60.000 ljudi se ispisalo iz bh. državljanstva. I naravno da smo zainteresirani za sudbinu BiH, ali smo jednostavno eliminisani iz procesa odlučivanja. Bh. dijaspora ima pravo glasa, ali uz najkomplikovaniji Izborni zakon i glasanje poštom. To je razlog što samo 25.000 ljudi iz dijaspore iskoristi pravo glasa. Taj proces je toliko komplikovan da ljude natjera da ne glasaju. Potom bh. dijaspora nema svoju izbornu jedinicu i nema šanse da se njen glas čuje u Parlamentu BiH. U Vijeću ministara BiH postoje četiri ministarstva koja vode računa o bh. dijaspori čije su nadležnosti podijeljenje i naravno da, kada zaškripi, „niko nije nadležan“. Umjesto da dva miliona građana ima svoje ministarstvo koje bi se zvalo ministarstvo za dijasporu ili iseljeništvo, mi imamo jedan Sektor za iseljeništvo pri Ministarstvu za ljudska prava i izbjeglice u kojem radi nekih 10-15 činovnika i na čijem je čelu već 15 godina sestra rahmetli Sulejmana Tihića. Duga bi bila lista stvari koje je bh. dijaspora tražila, a koje za ovih 20 godina nikada nije dobila od države. Doduše, ovdje u Engleskoj sam naučio kada nešto vlada neće da uradi, onda ona pompezno formira neku komisiju i da joj zadatak da napravi strategiju iz koje će se, ko biva, izvući pouke za budućnost. Volio bih da sam u krivu i da nakon ove strategije dobijemo sve ono što je potrebno bh. građanima u iseljeništvu.

MARIĆ: Naš narod, kad kažem „naš narod“ mislim na sve do Sejdića i Fincija, nikad ništa ne osjeća jer mu se ćefnulo.

Novac za održavanje socijalnog mira
Često čujemo da je neko od ljudi iz BiH jako uspio u svijetu. Imate li vi neki svoj omiljeni primjer i šta mislite zašto naši ljudi uspijevaju vani? Je li to posebna pamet i duh, neki uticaji zemalja u koje dođu ili kombinacija tih elemenata?
MARIĆ: Nisam od onih koji misle kako smo nešto posebno nadaren narod, to mi više dođe kao isprika za nerad. Narod k’o narod, a uspijevaju jer im čvrsti zakoni država to omogućavaju. O primjerima ne mogu govoriti, ne zato što ih nema, nego što je nepristojno izdvajati. Pogledajte web-stranu BHAAAS (Bosanskohercegovačko-američka akademija za nauku i umjetnost). Najkraće, trust svjetskih mozgova.

ALIMAJSTOROVIĆ: Nema oblasti, od sporta, kulture, politike, biznisa, nauke, a da u njoj nećete naći vrhunskog stručnjaka bh. korijena koji se izvanredno etablirao u zemlji gdje živi i radi. U posljednih 20 godina napisao sam stotine takvih tekstova jer smatram da svijetu treba predstaviti mlade i uspješne ljude, da oni budu ogledalo na koje će se ugledati mlađe generacije. Mislim da sve polazi iz porodice jer ako porodica pravilno usmjerava svoju djecu od njih će jednog dana postati čestiti ljudi

Prema dostupnim podacima, dijaspora u BiH šalje između tri i po i pet milijardi KM, a nekad je to bilo i do sedam. Da li su ljudi u BiH zahvalni za to, znaju li šta to i koliko znači?
MARIĆ: Nisu. Mada se od postanka svijeta nije dogodilo da prognanici pune državni budžet nesvjesni da sputavaju socijalni bunt i drže na vlasti one koji su ih šutnuli. Dođem u Mostar, izleti iz kafane neki Radovan, dangalači i teferiči tamo kao i prije bezljuđa. Skroman je, veli: Daj mi 50 KM. Imam novčanice po 100 u džepu, previše je. Slažem: „Nemam!“ Ljutnu se: „Koji k…c radiš tolike godine u Engleskoj, a nemaš 50 KM?!“ To je opšteprihvaćena primjerena logika u odnosu na nas vani.

ALIMAJSTOROVIĆ: Od 1998. do 2014. godine dijaspora u BiH poslala je 33 milijarde KM, a ima nas oko 1,4 miliona. Najveća doznaka bila je 2007 - 2,77 milijardi KM, a najmanje 2002 – 1,97 milijardi, ali ovi oficijelni podaci nisu tačni iz prostog razloga što veliki broj naših ljudi novac donose u džepovima i daje direktno iz ruke u ruku. Naprimjer, treba pitati Centrotransove vozače na internacionalnim linijama koliko koverata donesu u BiH. Mislim da je taj iznos duplo veći od ovog koji vi pominjete. To je kreditno neopterećen novac koji je izuzetno važan za održavanje socijalnog mira i bez tog novca bi naša država bila u još težoj ekonomskoj i socijalno situaciji.

Koje bi benefite institucije u BiH mogle izvući kada bi bile otvorenije prema dijaspori?
MARIĆ: Institucije iz BiH na slamku su dudale i još frankenštajnski dudaju mukotrpno stečenu crkavicu iz džepova dijaspore. Pa ni ona lopina iz Šervudske šume, Robin Hood, kojeg su unaprijedili u pravednika i junaka a bio sjecikesa, pripravnik je za te naše. Lično mislim da institucije u BiH dobijaju neuporedivo više nego što daju, a basnoslovno koliko zaslužuju.

ALIMAJSTOROVIĆ: Institucije BiH nisu zainteresirane za naše uspješne građane u dijaspori jer da se vrate ti mladi sa prestižnim diplomama svjetskih poznatih univerziteta, gdje bi onda radili svi oni činovnici koji su uspješno završili fakultete na poznatim obrazovnim institucijama u Bosanskoj Gradišci, Kiseljaku, Travniku i da ne nabrajam? Jednostavno, obrazovni loboji u BiH našli su model da ne priznaju diplome stečene recimo na Harvardu, Oxfordu i slično, pa ta djeca kada se i vrate u BiH završe na zavodu za zapošljavanje kao nekvalifikovana radna snaga. Jednostavno, dok je ovakva familijarna i stranačka politika zapošljavanja u organima uprave BiH, teško je očekivati da bi vlast mogla iskoristi uspješne Bosance i Hercegovce širom svijeta. Da nije tako vlast bi mogla posredstvom naših ljudi doći do novih ideja, tehnologija, ulagača, biznis partnera i prestižnih kompanija.



Zašto ljudi iz BiH koji žive van BiH rijetko investiraju u BiH, ako je tačno da rijetko investiraju? Možda vi imate drugačije podatke?
MARIĆ: Da investiraju, to je provjereno. Koliko, e to ne znam. Bilo bi veoma nepristojno da sam čačkao po tuđim ulaganjima. Ako pak ne investiraju u granicama mogućnosti koje su zavidne, razlog je jednostavan: ne vjeruju im. Pa njima, osim roditelja, djece i rodbine, niko ne vjeruje.

ALIMAJSTOROVIĆ: Ozbiljno investiranje i patriotizam ne idu zajedno, jednostavno istinski ulagači ulažu tamo gdje će ostvariti profit. Prije ulaganja oni odu na web-portale Svjetske banke, Freedom House ili CIA i tamo nađu da je u BiH najlošija poslovna klima za ulaganje u regiji. Čak nas je i Albanija preskočila po svim elementima, konkretno prvi smo po korupciji, imamo najkomplikovaniju procedura za pokretanje biznisa, zaostalu zakonsku regulativu gdje jednom ulagaču trebaju mjeseci da dođe do potrebnih papira, dok recimo to u Makedoniji odrade za tri dana. Onda ako još slučajno pročitaju tekst sa naslovom „Senaid Memić za Radiosarajevo.ba: Ovdje samo lud čovjek može investirati“ potencijalni investitori bježe s ovih prostora i ulažu tamo gdje ih neće reketirari mafijaši preobučeni u državne činovnike. Jednostavno, iz svega ovoga vidi se da je našoj zemlji potrebna jedna dobra inventura i jedan Eliot Ness, ali i mladi i nekorumpirani stručnjaci koji će je postaviti na zdrave noge. Takvih je puna bh. dijaspora.

Imali šanse da se raseljeni Bosanci i Hercegovci počnu vraćati u BiH kada odu u penziju i zašto?
MARIĆ: Starija generacija se vraćala. Ne znam koliko mi je znalaca i prijatelja iz svijeta govorilo: „Neću ja ovdje ostaviti kosti.“ Dio ih je letio, dio je prevožen. Ta generacija se, uglavnom, i vratila. Posljedica je: sve češće vlasnici kompanija koji su vraćali mrtvake i mejtove u zavičaj ostaju bez unosna posla.

ALIMAJSTOROVIĆ: Kada ste mladi uvijek kažete: ja se vraćam, ali kako život ide i vaša djeca se etabliraju u zemljama u koje su izbjegli - ta misao postaje sve rjeđa jer svako želi ostati blizu svoje djece. Kada već ostarite onda vi niste ti koji odlučuju gdje ćete živjeti - zbog ljekara, njege i svega onog što starost donosi sve više naših ljudi ostaju i umiru van BiH. Uz to, sve manje se Bosanca i Hercegovaca u domovinu vraća i u mrtvačkim sanducima jer porodica ostaje van i tamo sahranjuje svoje najmilije.

Šampionske lopine
Ima li u Engleskoj kriminala, korupcije, nasilja?
MARIĆ: Ako biste pitali PM Davida Camerona, glat bi odgovorio: „Ne!“ Ako pitate prosječnog Engleza, rekao bi vam da je premijer UK veći lažac nego literarni baron Minhauzen. Kad se tek pojavio u Parlamentu pribilježih da mu bez advokata i dva svjedoka ne bih pozajmio 100 funti. To što pominjete na Zapadu se radi otmenije…Ima ona zgoda kako francuski kralj Luj XIV, ni za najžešćih zima, nije nosio rukavice. Razlog? Držao je ruke u džepovima svojih podanika! Od tada, „na Zapadu ništa novo“. Uz sve, dosta toga što je po svim poštenim mjerilima kriminal, korupcija, nasilje - zakonom je zaštićeno. Šampionske lopine, kao banke. A ovi su ih izmislili.

ALIMAJSTOROVIĆ: Naravno da ima, ali zato postoje sudovi koji rade svoj posao i zatvori u kojima uvijek ima mjesta. Imaju zakon i pravnu državu koja to sve fino sankcioniše.


Miris mostarske avlije
Ima li prirodnih ljepota kao u BiH?
MARIĆ: Ima, ali… Svratim davnog ljeta u Hampton Court Palatu, jednu od rezidencija kralja Henrika VIII, gdje je u dokolici lovio, a kad se umori - prežderavao, opijao, podrigivao, kurvao i smišljao kako će suprugama otcapariti glave. Pored dvorca prekrasni vrtovi. Neki kustos objašnjava kako u jednom cvijeta milion ruža. Zbilja prelijepih ruža. Ali tih milion ne mirišu kao jedna iz mostarskih avlija il' bašča.

ALIMAJSTOROVIĆ: Svaka je zemlja lijepa na svoj način, pa tako i Engleska. O njenim starinama i ljepotama najbolje govori podatak da svaki dan London posjeti više od milion turista. Recimo, Birmingham u kojem ja živim ima više kanala nego Venecija i tim kanalima je povezan sa cijelom Engleskom. To je jedan multietničan grad u kojem je svaka nacija i religija dobrodošla. Mnogi moji prijatelji se iznenade kada im kažem da u Birminghamu ima više od 200 džamija i mesdžida.

Na ćevape kod Hame u Dablinu
Ima li u vašoj blizini kakva prodavnica u kojoj ima roba iz BiH i kako se osjećate kada to vidite? Kada je fudbalska reprezentacija igrala u Irskoj, na društvenim mrežama su osvanule slike neke prodavnice u kojoj je roba porijeklom iz BiH, pa su se ljudi jako radovali.
MARIĆ: Od prije par godina srećem se s ajvarom iz Čitluka, Klasovim burecima, vakumiranim glavicama kiselog kupusa idealnog za sarmu na kojim lijepo piše made in Travnik, BiH. A što je rasol!!! Hvatao sam Vajti (Seid Memić, op. aut.) u Hamburgu muštuluk. Odvede me prijatelj, Sarajlija, Zoran Molnar na Finchley Road, veli ima svega našeg. Prodavnica se zove Stambol. Zbilja ima svega, a jedan zid u rafovima prepun suhomesnatih proizvoda. Pola goveđi, pola svinjski… Dok pakuje, pitam mlada vedra prodavača odakle je? Veli da su on i brat vlasnici, muslimani iz Istanbula. Interesujem se je li haram prodavati krmetinu, nalet je bilo. Smije se, veli: „Nije! Haram je biti fukara.“ Kad mu kažem da sam iz BiH, daruje me tahan halvom sa pistaćima i bombonama bronhi. Od tada lakše dišem.
ALIMAJSTOROVIĆ: Naravno. U Birminghamu ima podosta internacionalnih prodavnica u kojima na policama možete naći Klasove, Vispakove, Vitaminkine, Brajalovićeve i mnoge druge proizvode iz BiH i okruženja. Prije desetak godina tome smo se radovali, a sada nam je to postala normala, ali nam je drago vidjeti da i drugi stanovnici Birminghama koji ne vode porijeklo sa Balkana kupuju naše proizvode. U Lonodnu imamo specijalizovanu prodavnicu Magaza, čiji je vlasnik Amir Salkić, porijeklom iz Maglaja, koji je najzaslužniji što se naša roba prodaje širom Engleske. Inače, pošto sam u prilici da boravim u gradovima gdje ima bh. dijaspore mogu vam reći da sam u Dublinu pojeo izvanredne ćevapčiće kod našeg Hame, iz Banje Luke, koji tu ima aščinicu. ( startbih.info)