Naslovna | Arhiva | Pretraga | Redakcija | O Bosnjaci.Net | Kontakt | Bosniaks.Net | |||||||||
|
Komentari
MEŠA SELIMOVIĆ U DJELU SEADA ZUBANOVIĆA
Mi živimo u svijetu i društvu apsolutno osakaćenom za viđenje stvari onakvima kakve one jesu i kakvu poruku u sebi nose. Ova anomalija posebno je izražena kod Bošnjaka koji svakim danom sve više pokazuju da nit’ žele da čuju, nit žele da vide ono što im se jasnim dokazima potkrepljuje. Ako je Poslanik s.a.v.s. molio Allaha dž.š. za ispravno poimanje stvari, ko smo to mi da su naša gledišta uvijek, ali baš uvijek, ispravna, da smo mi uvijek u pravu i da nikad ne promijenimo mišljenje i ne priznamo prvo sebi pa drugima da nismo vidjeli suštinu onakvom kakva jeste, nego kako su nam je drugi servirali. Ono što me posebice nagnalo na razmišljanje o ovoj bošnjačkoj anomaliji jeste nedavno objavljena knjiga Seada Zubanovića "Ko je bio Meša Selimović", koja je dočekana na nož od jednog dijela "bošnjačke intelektualne i duhovne elite", koja uzima sebi za pravo da je samo njihov stav ispravan i njihovo mišljenje validno, da oni, i samo oni, vide stvari onakvima kakve jesu.
Ipak, svako ima pravo na ukus, pa tako i ljubitelji Meše Selimovića i njegovih književnih djela, za koja se danas otimaju oni kojima ih je u miraz ostavio i oni od kojih se za života javno odrekao. Kako sam i sama odrasla uz štiva pomenutog pisca i čitajući ostajala bez daha njegovom sposobnošću igre riječima, tako sad mogu s pravom da kažem, da mi je sa petnaest godina bilo oprostivo da se zanesem kolopletom riječi i da od forme ne vidim suštinu, ali poslije agresije na BiH i genocida nad mojim narodom mi nije, niti može biti dopušteno da sebi dozvolim luksuz i čitalačku naivnost da ne vidim suštinu Selimovićevog pisanja. Ako su opisi Bosne i Bošnjaka u djelima Meše Selimovića ono što nas identifikuje i pobliže određuje, onda se mi s pravom trebamo stidjeti svog identiteta. Najzad, u vremenu srpsko-crnogorske agresije na BiH jedna od ozloglašenih četničkih jedinica koja je vršila genocid i istrebljenje Bošnjaka, nosila je ime “Meša Selimović”.
Čovjek koji je svoj stvaralački dar (dat od Boga) upotrijebio da popljuje, unizi i obezvrijedi narod iz kojeg potiče, da zemlju u kojoj je rođen opiše kao prokletu, u kojoj osim nepravde, nevolje i zla ništa drugo ne stanuje, a sve pravdajući ljubavlju za istu, ne zavrjeđuje divljenje i aplauz. Ali kako kod nas Bošnjaka nije ništa kako bi trebalo biti, tako je i Meša Selimović podignut na tron, pa što je više po nama bacao ljagu to smo mu se mi više divili. Za veliku brigu je i to koliko su se vjerski službenici (čitaj imami) dali u odbranu Selimovića, deklarisanog ateiste, pri tome vrijeđajući Seada Zubanovića čovjeka koji javno očituje šehadet, oduzimajući mu pravo na mišljenje. Jer, odakle pravo Seadu da se usudi misliti svojom glavom, a da se usudi reći da ne misli kao većina. "Ko je Sead Zubanović" a da ne podlegne popularizmu, "jer ništa si ako ne voliš Mešu". Zabrinjavajuće je i to što se osvjedočismo da nam je Meša Selimović bitniji od Alije Izetbegovića, jer niko ili tek mali broj "intelektualne i duhovne elite" ustade da odbrani Alijin lik i djelo, koje je morbidno napadnuto u Čengićevoj knjizi "Alija Izetbegović jahač apokalipse ili anđeo mira". Tako u izboru između Meše Srbina i Alije Bošnjaka, između Meše ateiste i Alije vjernika, između Meše kojem je najbolji prijatelj, duhovni i moralni uzor bio Dobrica Ćosić i Alije kojem je Muhammed a.s. bio moralni uzor, između Meše koji napisa "da hodža zavija kao pas" pa se time stavi rame uz rame sa zlikovcem Njegošem koji u zločinačkom “Gorskom vijencu” napisa "’odža riče na ravnom Cetinju" i Alije koji kaza "Bosnom niko nije uspio da vlada, samo mu se to činilo", mi izabrasmo Mešu. Eto to je stvarno stanje Bošnjaka. Ustala i intelektualna i duhovna elita da brani Mešu od Seada. Podigle se Bošnje da uzdižu Mešu i "unize" Seada, a smetnuli su s uma "da onog kog Allah uzdigne, kad bi se čitav svijet urotio da mu naškodi nemoguće je, isto kao što je nemoguće uzdići onog koga Allah poniženim učini". Iskreno mi je žao ovih imama koji nisu osjetili užas Mešinog književnog opusa koji izbija iz riječi da "hodža zavija kao pas". Hajde što ih to ne boli radi njih, ali zar ne osjete stid pred Bilalom Habešijom, prvim mujezinom islama, mujezinom Poslanika a.s., pa kako će mu pred oči na Dan suda, zar taj umilni glas porediti sa zavijanjem psa, zar uzvišene riječi šehadeta porediti sa zavijanjem psa, zar to nije uvreda, zar se to može i smije braniti, koja to umjetnost dozvoljava da se izruguje vjera?
Voljela bih da ovi "vrli bošnjački umovi" čisto radi sebe usporede opise, i doživljaje Bosne i Bošnjaka u djelima Isnama Taljića, Envera Čolakovića, Rešada Kadića, Envera Mulabdića, Miroslava Krleže, Maka Dizdara, Nedžada Ibrišimovića (koji je prvi javno progovorio o podvali Bošnjacima u liku Meše Selimovića, a kroz djelo "Derviš i smrt"), pa da uoče razliku, kako se piše o zemlji i narodu kad se narod i zemlja vole. Kad se opisuje dušom i s ljubavlju, a ne s mržnjom i gorčinom, s krizom identiteta i gnušanjem spram onoga što jesi, čemu pripadaš, odakle dolaziš... Neka pročitaju kako Rešad Kadić opisuje derviša kroz lik Ilhamije, a kako Meša opisuje šejha Nurudina iskrivljujući tarikat, skrnaveći duhovnost koja je na poseban način izražena baš kroz prizmu tekije i tarikata koji na vrlo suptilan način žive u Bosni i bošnjačkom biću. Kako je viđenje stvari onakvima kakve jesu, a ne kakvima se prikazuju ipak Allahova milost spuštena na odabrane i one koji uputu traže, tako dolazi i do pojave ovakve anomalije koja prijeti da preraste u epidemiju i kao kuga pomori one koji tek trebaju doći. Ako već činimo nepravdu spram sebe, zatvarajući oči pred jasnim dokazima, nemamo pravo nepravdu činiti generacijama koje će tek doći. Trujući ih mržnjom, gorčinom i frustracijom spram zemlje i naroda kojima pripadaju. Teško je promijeniti mišljenje, ali nije nemoguće, pa sjetimo se kako je bilo teško prvim muslimanima da iz džahilijeta krenu u svjetlost islama, ali su smogli i duhovne i moralne snage i krenuli su, spasili su sebe, ali su spasili i nas. Tako je sad i na nama odgovornost spram generacija koje će doći, da smognemo snage i progledamo i vrijeme serviranog i nametnutog mišljenja zamijenimo vaktom istinskog promišljanja uzimajući jasne dokaze kao uputu.
Na kraju bih se zahvalila uvaženom Seadu Zubanoviću i izrazila mu istinsku zahvalnost za knjigu koja budi uspavanu svijest našeg naroda i koja nam omogućuje da vidimo i drugi stranu medalje, da počnemo razumijevati pročitano, a ne samo uživati u čitanju. Sead Zubanović nas je ovom knjigom podsjetio da nije zlato sve što sija, da stvari nisu onakvima kakvim se prikazuju nego su onakve kakav im je nijjet. Allah dž.š. nikoga ne optereti preko njegovih mogućnosti, niko ne nosi breme teže od onog što može ponijeti, tako je i Sead Zubanović ponio breme koje je sposoban i kadar iznijeti do kraja. Da je samo za svog života napisao ovu knjigu kao pokušaj odvajanja istine od laži, zablude od ispravnog puta on je svoju zadaću zasigurno na ovom svijetu ispunio. Dokaz da je pogodio u sridu i da je na istini i to što je izazvao ovoliko kritike, jer kako narod kaže "za dobrim konjem se prašina diže". Ovoliko osporavanje je dokaz da je na istini, jer samo se istina osporava, laž je nemoguće osporiti, jer laž nije postojana. I ako se ovih dana čuju samo oni koji napadaju, a oni koji se slažu su kao po običaju tihi i čekaju da se prašina slegne, ja imam neodoljivu potrebu da javno kažem da sam ponosna na Bošnjaka i pisca Seada Zubanovića, ako se može javno uraditi onda to činim da potpisujem svaku njegovu napisanu riječ koja je više od književne upute i koja će sigurno služiti budućim bošnjačkim generacijama u izgradnji identiteta na zdravim osnovama, bez frustracija, gađenja, stida i obezvrijeđenosti. "Zadovoljan rob je najljući protivnik slobode", Sead Zubanović je dokazao da nije zadovoljan rob i da je prijatelj slobodi mišljenja i govora. Pokazao je i to da nije dobro misliti isto, jer ako mislimo isto znači da ne mislimo, a ne misliti znači i ne postojati. Vjerujem da je mnogo više onih koji dijele mišljenje Seada Zubanovića, samo što su oni tiši od ovih koji ga napadaju, a kako i sam Meša Selimović reče: "Više je dobrih ljudi na svijetu nego zlih. Mnogo više. Samo se zli dalje čuju i teže osjećaju. Dobri šute." Dobri svoju dobrotu ne trebaju dokazivati šutnjom, nego borbom da dobro pobijedi zlo, istina laž, tek tada su dobri dobri, a loši zli.
|