Bosnjaci.Net - Najcitaniji Web Magazin Bosnjaka u Bosni i Hercegovini i Dijaspori
Bosnjaci - Genocid u kontinuitetu'
Naslovna  |  Arhiva  |  Pretraga  |  Redakcija  |  O Bosnjaci.Net  |  Kontakt  |  Bosniaks.Net English  |  Prijava/ Registracija

Pisana rijec

JEZIK BOŠNJAKA, SRBA I HRVATA, KROZ POVIJEST
Autor: Fikret Hafizović
Objavljeno: 11. December 2015. 18:12:51


Ništa nema sporno kada etničke skupine naroda teže ka nacionalnoj emancipaciji na državotvornim elementima, ovdje konkretno na jeziku, a time i nacoinalno-državnotvornoj utemeljenosti na određenoj teritoriji koja im povijesno i pripada, ako je to na realnim osnovama, bez da to rade na raznim konstrukcijama i time ugrožavanju onog drugog ili trećeg, a u ovom našem slučaju-svog najbližeg komšiju.
Međutim, za razliku od navedenog principa , obe ove naše komšijske narodne skupine to rade na uštrb nas Bošnjaka. Sami bi uzeli i svojim nazvali i ono što je i Bošnjačko; a to je teritorij, to je i povijest, ali to je i ovaj naš zajednički Slavenski jezik.
Prisvajati ili negirati jednom narodu, tako nešto-njegov jezik, što je toliko diferentno, harmonijski i suptilno vezano uz taj narod, a nastalo kao produkt njegovog oplemenjenog bića u prožimanju raznih jezika i vezama sa svijetom sličnih nadzora, je krajnje licemjerno.
Samo insan, koji svoju duhovnost i kulturu crpi iz Islama, može biti u izražaju tako suptilno emotivan da njegov unutarnji izražaj, protkan riječima njegovog govora-jezika, ima tako gust i emotivan izricaj.
I zato: čiji bi to bio jezik i kojim bi to nazivom trebalo da nazovemo jezik, a kojim treba dočarati i čovjeku približiti ambijent u kome se nalazi bošnjački interpretator ?: ” Ne klepeći nanulama kad silaziš sa čardaka…”, ''Bosnom behar probeharao…”, ''Tekla voda od brijega do brijega i pronijela Mejru na tabutu…”, ”Mujo kuje,…, a majka ga kune…”, ''Kradem ti se u večeri, u večeri pod pendžeri..'' itd.
Zar, sve navedeno, nije jezička osobenost-posebnost. I, koji bi to mogao biti jezik koji koristi interpretator a da ga ne nazovemo Bosanskim?-kada je to izricaj autohtonog Bosanskog čovjeka-Bošnjaka, koji stoljećima njeguje i živi sa ovim jezikom u komunikaciji sa svojim narodom.
Bošnjaci ne negiraju ni osobenost: ”Poletela dva vrana gavrana…”, a niti ”Oj krunice, moja ikonice…”, ali kako se može negirati da ”Bosnom behar probeharao…” nije bosanski govor, ako je: pretpostavimo, ”Poletela dva vrana gavrana..” –srpski, a ”Oj krunice , moja ikonice…” -hrvatski govor.
Povijesti ovog zajedničkog jezika, što se tiče?
Staro stanovništvo Hrvatske, u današnjim hrvatskim državnim relacijama, sa njenim Jadranskim priobaljem-Dalmacijom koja je nekada bila bosanska teritorija, od početka novih milenija, bilo je organizovano u političke zajednice zasnovane na nekršćanskom-monoteističkom učenju, jer je to bio slijed formiranja država u Evropi od perioda Aleksandra-Iskendera Velikog. Na isti način, u tom vremenu, organizuju se žitelji Srbije u svojim relacijama, ali i žitelji Bosne. Sve današnje države u kojima se govori ovaj Slavenski jezik: Bosna, Crna Gora, Hrvatska i Srbij su u ranija, počevši od rimskih vremena do ukidanja Osmanskog carstva, bile uvijek u zajednici nekršćanskih država. Tragovi ovih civilizacija su vidljivi, i danas, u ovim državama, mada su u Hrvatskoj, Srbiji i Crnoj Gori uklanjani i tamo namještali tragove kršćanske civilizacije koja jeste bila vidljiva, ali nije bila vladajuća.
Ovo pišem iz razloga da se zna; da, između Hrvata, Bošnjaka, Srba i Crno Goraca, u ranija vremena, nije bilo vjerskih antagonizma jer su u početku svog organizovanja bili u monoteizmu i većinski nekršćani i nisu bili, kao danas, nacionalno i vjerski separatisani. (Kur'an: XVIII, 83-105)
A, antagonizmi između ovih naroda pojaviti će se u posve kasnijim vremenima: XVIII. XIX. i XX. stoljeće, kada će se Bošnjaci, Srbi i Hrvati formirati kao narodi sa različitim etno karakteristikama i zbog tih razlika, te razlike će postati kamen spoticanja te i separatisanja.
Jezik, ovih naroda, koji je u osnovi slavenski, izdiferencirati će se kroz srednja stoljeća, kada se jezik Ilira, kojim su govorili i ovi narodi, na ovim našim prostorima, polahko počeo gasiti.
Ranija homogenost ovih naroda, te iz tih razloga i jezička homogenost bila je, s aspekta formiranja tj. bogaćenja jezika, veoma bitna, jer je na tim osnovama bila čvršća komunikacija naroda i time je jezik sporazumijevanja postojao sve više zajednički.
Dakle, ova tri naroda, mada to vrijedi i za Crnogorce, u početku svog organizovanja, kroz državu ili države, bili su iste religioznosti-bili su većinski nekršćani i u sporazumijevanju koristili su ovaj isti jezik, koji i danas korise i zahvaljujući i jednima i drugima i trećima on se bogatio i on je postao njihova povijesna kategorija.
Pisani iskaz ovog jezika, onovremeno, bila je grafika koju poznajemo kao glagoljica, a nešto poslije i ćirilično pismo-Bosanica. Koristila se ravnomjerno, na ovim prostorima, gdje se i govorio ovaj Slavenski jezik.
Na početku samog organizovanja Hrvatske države, autohtono stanovništvo tadašnje Hrvatske čine dvije genetski različite zajednice naroda: Iliri- više u jadranskom priobalju i Slaveni u kontinentalnom dijelu-Slavonija-posavlje. Stanovnici Srbije, u to vrijeme, su većinski Slaveni, a u Bosni u njenom južnom dijelu su Iliri, a na sjeveru u posavlju opet Slaveni.
Teorije o naseljavanju Slavena: Hrvata i Srba bez Bošnjaka, i to kao kršćana u VI. stoljeću, su falsifikati koje je neki tamo kvazi naučnik proturio u cilju zamagljivanja istine i dovođenja kršćanstva, kao vladajućeg, napreko na Balkan. To je djelo nekog mlađeg falsifikatora koji je svoju tvrdnju o doseljenju dva Slavenska naroda bazirao na tvrdnjama da Bošnjaci nisu autohtoni narod nego da su Bošnjaci ili poturčeni Hrvati ili poturčeni Srbi. Kako su Bošnjaci autohtoni narod onda ova teorija o doseljavanju Hrvata kao katolika i Srba kao pravoslavaca na Balklan je povijesna konstrukcija-falsifikat. Ako bi ovo i bila povijesna tvrdnja, i ako su Hrvati i Srbi živjeli izolovano kao kršćani, onda, kako se u oba jezika; Hrvatski i Srpski interpoliralo na hiljade riječi iz orjentalnih jezika.
Bošnjaci, Hrvati i Srbi u sebi nose i Ilirske gene, ali i gene još nekih starih naroda sa kojima su se miješali i uvijek iz uslovljenog miješanja, a nikako iz osvajačkih pobuda.
Osvajačke pobude Srba i Hrvata prema Bošnjacima i njihovoj zemlji Bosni su novijeg karaktera i odraz su loše-konstruisane povijesti, ali, najviše, i religiozne različitosti.
I nova antropološko- genetska istraživanja potvrđuju činjenicu da nije bilo nikakvog, u većim razmjerama, doseljavanja Slavena. Dakle, predci današnjih Hrvata, Srba, Bošnjaka i Crnogoraca nisu se nikuda pomijerali, a niti su odnekud došli, i svoje zajednice-države su formirali kao i ostali stari Evropski narodi. U ranija vremena, počevši čak od osmog stoljeća, ove države bile su organizovane kao teokratije i na Islamu.
Među narodima ovih država, kao jezik sporazumijevanja, prevladao je Slavenski jezik što bi mogao biti indikator da su genetske karakteristike ovih naroda, trebale biti, najviše sa slovenskom genetskom osnovom. Međutim, kako to nije tako, onda se može predpostaviti da su u međuvremenu, križanjem sa drugim narodima, koji su stizali na Srednji Balkan, izgubili tu svoju genetsku osobitost.
Bilo je to i u početku organizovanja ovih naroda u Rimskoj državi, kada su na ove teritorije dolazili razni narodi iz Rimskih pokrajina i na ovim teritorijama služili dugotrajni vojni rok. Neki su se ženili-sticali porodice i ostajali među ovim narodima.
Uz napomenu, da je u srednjim stoljećima došlo do većeg miješanja Balkanskih Slavena sa susjednim, ali i drugim Evropskim narodima iz razloga uslovljenih migracija. To je bilo naročito izraženo tokom XIV. XV. XVI.i XVII. stoljeća kada su Evropski katolici progonili svoje komšije nekršćane i oni odlazili u zemlje u kojima su živjeli nekršćani, a takav je bio i Balkan.
Iliri su, s početka prvog milenijuma, u Jadranskom priobalju koristili svoj jezik čija je baza bio latinski, mada, prema nekim naznakama, bili su vični i u slavenskom jeziku, a u unutrašnjosti Hrvatske i prema Ugarskoj u Slavoniji narod je i koristio isključivo Slavenski jezik. U Bosni je situacija identična Hrvatskoj, dok je u Sjevernoj Srbiji narod više bio posvećen Slavenskom jeziku. Napomenuo sam da je tokom svih epoha življenja ovih naroda na Balkanu dolazilo do znatnih promjena u antropolpškom smislu, ali jezik i dalje ostaje Slavenski.
Bernard- Splitski arcibiskup, piše 1200.godine, o dva brata Mateju i Aristodiju; da splitske građane obraćaju na svoju jeres i veli da žive u Splitu, ali da odlaze i u Bosnu i da poganim ustima, po Bosni, svoju jeres ispovijedaju. Piše, da su braća rodom iz Zadra, odakle im je i otac, za koga veli da je sotona, da su zlatari, ali i da su vični u latinskim i slavenskim knjigama. Str. 93. ”Crkva Bosanska i krstjani”, od dr. B. Petranović, a prema Farlatiju : ”Scriptores rerum hungaricarum”
Dakle, braća Matej i Aristodij su građani Splitski, a prema svemu sudeći Iliri. Govore Latinski i Slavenski jezik. Duhovno su nekršćani, što je i njihov otac, jer ga je arcibiskup nazivao, pogrdno, sotonom, a tako su katolici iz mržnje nazivali nekršćane-muslimane.
Poznato je da je i Herman Dalmata u XII. stoljeću prevodi Kur'an na Latinski jezik.
Kako su Matej i Aristodij, ali i Herman: Iliri-Dalmatinci i kako koriste Latinski jezik, zaključujemo da se u Dalmaciji govorio i Latinski jezik, a da im je Slavenski, najvjerovatnije, koristio u Bosni. Ovome, da se u Dalmaciji koristio i Latiunski jezik, je i potvrda da su nadgrobni kamenovi iz tog perioda, u Dalmaciji, pisani većinom na Latinskom jeziku.
Danas, u Dalmaciji, stanovništvo govori isključivo Slavenskim jezikom, a povijesno to se može jedino objasniti tako što je u Dalmaciji u srednjeim stoljećima prevladao Slavenski uticaj. Stanovnici Hrvatske, od samog početka organizovanja državnih zajednica, većinski su imali monoteizam kao državotvornu religiju, to iz te zajedničke duhovne komponente, između njenog stanovništva, onog u jadranskom priobalju i onog u unutrašnjosti, nije bilo suprotnosti, a niti nekog uslovljenog antagonizma. Slaveni su se miješali sa Ilirima, a usljed Slavenske brojnosti došlo je do toga, da je povremeno na čitavoj teritoriji Dalmacije u narodu prevladao Slavenski jezik.
I ostale regije sadašnje Hrvatske, u tom vremenu, koriste isti jezik, jer su i vjerski, ali i državno povezane.
Do jezičke diferencijacije, kod Hrvata, a zbog izolovanosti od Bošnjaka i Srba, dolazi tek formiranjem Hrvatske kao katoličke države koncem XVII. stoljeća, a koji će, zbog nekih svojih specifičnosti, za razliku od tog istog jezika u drugim dijelovima Balkana, nakon formiranja Hrvatske kao nacionalne države Hrvata i to katolika, od njih dobiti svoj naziv- Hrvatski jezik, a što se naročito ističe u zadnjih 20-25 godina.
A to-taj jezik, ne može biti samo njihov-Hrvatski ekskluzivitet, jer povijest stvaranja tog jezika nije tekla kako bi to oni htjeli, a niti kako nam predočavaju.
Jezik, kojim se služio Hrvatski narod je bio zajednički za sve žitelje Srednjeg, ali i Zapadnog Balkana, dakle govorili su ga i Bošnjaci, ali i Srbi pa i žitelji Crne Gore. Sandžak ne spominjem, jer je on bio Bosanska teritorija. U starija vremena nisu ga svojatali i razvrstavali kao zaseban jezik ni jedni, ni drugi, a niti treći, jer nisu bili ovako nacionalno, ali ni vjerski rasparčani. I Srbi i Hrvati i Bošnjaci, u tim vremenima, bili su većinski nekršćani i imali vlast i nisu se međusobno sukobljavali niti pravili razlike u jeziku. Jezičke različitosti, i to u nazivima, tek se uočavaju razvojem novih nacionalnih država.
Nakon zajedničkog življenja, ovih naroda, u istoj državi; Balkanski Islamski Komonvelt, koga ovi nazivaju Osmanlijsko carstvo, koncem XVII.stoljeća, Evropski katolici sa katolicima Hrvatske progone Hrvate muslimane iz Hrvatske i Hrvatska postaje isključivo katolička, a njeni žitelji počinju da nose novu kulturnu tradiciju čija je osnova katoličanstvo i tu dolazi do diferencijacije u odnosu na Bošnjake i Srbe.
Nakon 1689. godine Bošnjaci i Srbi nastavljaju i dalje da žive u zajedničkoj državi-Balkanskom Islamskom Komonveltu i većinski su muslimani, mada se u Srbiji, već, na veliko uočava i Srpski narod pravoslavne provenijencije koji se razvio u veoma brojnu etničku zajednicu i oni će u kasnijem periodu, ostvariti se uz pomoć Rusije, kao državotvoran narod.
Nakon sukcesivnog progona Srba muslimana iz Beogradskog pašaluka od 1804.-1862.godine, u tom dijelu bivše zajedničke države-Osmansko carstvo, ostaju da žive samo Srbi pravoslavci čija se kulturna tradicija formira na pravoslavlju.
Nakon separatisanja i Srbije, sa svojim pravoslavnim življem, jedino u Bosni ostaju da žive muslimani Bošnjaci sa bosanskim katolicima i bosanskim pravoslavcima, koji će, nešto kasnije, nacionalno se odrediti Hrvatima i Srbima. I svi, i oni u Hrvatskoj, i oni u Srbiji, i dalje govore isti onaj slavenski jezik kojim su govorili kada su bili u zajedničkoj državi Balkanskom Islamskom Komonveltu-Osmansko carstvo.
1878. Austrougarska dobija mandat za prisajedinjenje Bosne svojoj teritoriji, a veći dio današnje Hrvatske je već od ranije u Austrougarskoj. U početnom periodu vladavine Austrougarske u Bosni, i iz razloga što su u njoj, u tom periodu, živjeli bosanski žitelji, osim islamske, još i katoličke i pravoslavne provencije, jezik kojim su se sporazumijevali nosio je naziv po zemlji u kojoj se govorio: Bosanski jezik.
Međutim, pritiscima od strane Srba i Hrvata, te nepriznavanjem Bošnjaka kao naroda, ali i njihove minorizacije u državotvornom smislu, Zakonom iz 1907.godine, Austrougarske vlasti će donijeti odluku o zabrani korištenja naziva našeg jezika-Bosanskim jezikom.
Od tada, pa sve do danas, negira se, od strane naših komšija, sve što je vezano za Bošnjaštvo i njihovu državotvornost, pa tako i naš Bosanski jezik.
I ponovo 1918.godine, povijest je tako htjela, da su ovi narodi organizovani u jednu zajednicu, ali sada, to su tri naroda sa tri različite vjere. Srbi i Hrvati, kao kršćani, negiraju Bošnjake kao muslimane i sve ostalo što je vezano za taj narod; od države, preko povijesti, do jezika. Interesantno; Srbi i Hrvati žive u zajedničkoj državi-država SHS, zajedno su udruženi u negiranju Bošnjaka, ali, i jedni drugima negiraju povijest, pa i jezik kojim se sporazumijevaju.
U ovim vremenima, življenja u državi SHS, a kasnije i u Jugoslavijama, Hrvati i Srbi rade potpuno na afirmisanju svojih nacija, na onim elementima na kojima se i uspostavlja nacija-država.
Pošto se već ranije izdiferenciralo i njihovo religijsko ustrojstvo i kako su zaokružili svoje države iz kojih su prognali iz Hrvatske-Hrvate muslimane, a iz Srbije-Srbe muslimane, onako kako je to odgovaralo međunarodnim čimbenicima, Srbi pravoslavci postadoše nacionalno Srbi, a Hrvati katolici nacionalno postadoše Hrvati.
Kako je jedna od posebnosti nacije i jezik, onda ovaj naš zajednički jezik; za Hrvate postade Hrvatski, a za Srbe Srpski, dok njihove zajedničke institucije-administracija za isti ovaj jezik koristi naziv Hrvatsko-srpski ili obrnuto Srpsko-hrvatski u zavisnosti ko to naglašava.
U toj državi Bosanski muslimani nisu se mogli nazivati Bošnjacima samo iz egoističkih razloga Srba i Hrvata, jer i jedni i drugi imaju aspiracije na Bosnu.
Negirajući Bosnu kao državu Bošnjaka, ali i sve što je vezano za Bošnjačku državotvornost, ni jedni, ni drugi, Bošnjake ne doživljavaju kao narod, nego kao one koji su otpali od njih promijenivši svoje vjerovanje tj. kao Turski recidiv.
Tako su Bošnjaci, za jedne, poturčeni Hrvati, a za druge, poturčeni Srbi, a država Bosna u kojoj žive nije nacionalna tvorevina Bošnjaka nego je to teritorija ili Hrvata ili Srba, te iz tih razloga Bošnjaci nisu narod, a njihov jezik je Hrvatski ili Srpski i sve zavisi, od toga, ko iznosi stav.
A, o Bosanskom jeziku, kao jeziku Bošnjaka, nije moglo biti ni govora, jer kako sam rekao, Bošnjaci za njih nisu državotvorni, a kamo li autohtoni narod, tako da naš Bosanski jezik postade potpuno skrivena povijesna kategorija. Sva ova negiranja našeg jezika trajaće i kroz FNRJ, ali i SFRJ, kada se moglo i očekivati odmrzavanje onih šovinističkih stavova Hrvata i Srba o Bošnjacima iz predhodnih tvorevina : države SHS i Kraljevine Jugoslavije. Međutim, ništa se nije desilo, Bošnjaci su i dalje, kroz Socijalističku Jugoslaviju, etnička skupina.
Međutim, ni između sebe Hrvati i Srbi ne mogu se pohvaliti dobrim odnosima. I između njih bukadar je antagonizama od nacije do religije. Nepriznavanja povijesti, jednih onim drugim, donosile su i najveće antagonizme između ovih naroda i onda se prave razlike i u jeziku, kao i na svemu. Samo, neka nije onako kako pišu i govore u onim drugim narodima. I traže se različitosti kako bi jezik Srpski, bio različit od Hrvatskog, ali i Hrvatski različit od Srpskog. Bosanski jezik se i ne spominje, jer za Hrvate i Srbe jezik je nacionalna odrednica, a Bošnjaci nisu nacionalni element.
Nakon predhodnog rata, nakon što su Bosanski muslimani vratili svoju državotvornost nad Bosnom, vratili su i povijesne nazive narodu i jeziku. Narod-Bošnjaci i njihov jezik-Bosanski. No i dalje traju šovinistički ispadi od strane naciošovinista i sa jedne i sa druge strane, kao i ranije, a sve u kontekstu negiranja svega što je Bošnjačko pa tako i jezika.
Za naziv jezika kojim govore Bošnjaci –Bosanski jezik, i jedni i drugi imaju zamjerku, prije svega, što je naziv šireg značenja nego što bi to trebalo da bude po njima, jer u Bosni žive i Hrvati koji govore svoj Hrvatski jezik, ali i Srbi koji govore svoj Srpski jezik, te stoga, treći narod u Bosni treba da govori svoj Bošnjački jezik, jer naciji Bošnjak pripada Bošnjački jezik, a Bosna je, za njih, zemlja i jednih i drugih i trećih. Ali, to je trenutno, jer zanemarujući činjenicu da je Bosnu povijesno do 1878. gradio samo Bošnjak, te s trenutnog stanja mogu izvoditi i takve zaključke.
Bošnjaku ne preostaje ništa drugo do; da jezičke relacije u Bosni uspostavlja na istinskoj povijesti.
Kada se raspala Socijalistička Jugoslavija; pravoslavni Srbi nazvaše jezik kojim govore Srpski, katolici Hrvati isti taj jezik nazvaše Hrvatski, ali i nama se pruži šansa da svom jeziku vratimo stari naziv Bosanski jezik, kakav je imao kada su u Bosni živjeli Bošnjaci muslimani sa Bosanskim katolici i Bosanskim pravoslavcima. To smo i uradili 1993. godine.
Kako su se već od ranije, druga dva Bosanska naroda izjasnila nacionalno, jedni kao Srbi, a drugi kao Hrvati, nama ostade da smo narodno Bošnjaci kao što smo i nekada bili, a da nam je jezik sa nazivom Bosanski, onako kako je bilo kada su i bosanski Hrvati bili Bošnjaci katolici, a bosanski Srbi bili Bošnjaci pravoslavci, tj.kada su sva tri Bosanska naroda govorila Bosanski jezik.
Kada bi jeziku kojim govorimo mi: Bošnjaci, Srbi, Hrvati i Crnogorci tražili naziv, a da ima svoju povijesnu osnovu, onda bi najadekvatniji naziv bio Bosanski jezik.
Zašto baš Bosanski, a ne Hrvatski ili pak Srpski ili Crnogorski?
Zato što su Bošnjaci, i dan danas, slijedom historijskih okolnosti ostali dosljedni svom islamskom duhovnom obilježju, a zahvaljujući vezama ovih naroda sa islamskim svijetom ovaj jezik se i najviše bogatio. Dakle, jezik kojima govore Bošnjaci, Srbi, Hrvati i Crnogorci, a kojim su govorili u Balkanskom Islamskom komonveltu i to kao muslimani, najviše se bogatio vezama sa islamskim svijetom ali i pridošlim, u ove krajeve, evropskim islamskim žiteljima.
Kako su trenutno Srbi većinski pravoslavci, a Hrvati većinski katolici, a kako se i njihov jezik ranije najviše bogatio -oplemenjivao zahvaljujući njihovim muslimanima, kojih više nema u tim državama jer su prognani, to Bošnjaci imaju najviše povijesnog prava da ga nazovu po sebi-svojim, jer su dosljedno, ostali najduže kao muslimani, a na islamskoj kulturnoj tradiciji se i vršila najveća dogradnja-oplemenjivanje ovog našeg zajedničkog jezika.
I dalje, Vuk Karadžić koji je prvi počeo raditi na njegovoj standardizaciji, za osnovu standardizacije, uzeo je jezik kojim je govorio Bošnjački narod Jugoistočne Bosne. Dakle, baza ovog jezika je jezik kojim su govorili Bosanski žitelji Istočne Hercegovine, pa prema tome tvrdnja da bi se mogao nazvati Bosanskim jezikom je povijesno utemeljena.
Stari Bošnjaci, Hrvati i Srbi su svoj jezik bogatili riječima iz islamskog duhovnog i kulturnog miljea svojih žitelja koji su uspostavljali saradnju sa muslimanima orijenta: školovanje, vojska ali i drugi oblici saradnje, jer su živjeli u zajedničkoj državi: Balkanski Islamski Komonvelt-Osmansko carstvo.
Dakle, bio je to jezik i Hrvata, ali ne Hrvata isključivo katolika. Taj jezik se zahvaljujući starim Hrvatima muslimanina razvijao i zbog njihove veze sa drugim narodima iste duhovnosti i tako oplemenjivao. Kada su protjerali Hrvate muslimane u Hrvatskoj su ostali Hrvati katolici, ali i dalje su koristili isti jezik koji je bogaćen zahvaljujući i prognanim.
Isti taj jezik govorili su i Srbi muslimani koji su gradili svoju zajednicu na monoteističkim-islamskim principima i kada su prisilno morali napustiti Srbiju oni što ostadoše-Srbi pravoslavci i dalje koriste isti jezik koji su oplemenjivali i oni Srbi muslimani koji su prognani.
Isto se dešavalo i u Crnoj Gori.
U taj jezik tijekom 2000 godina interpolirale su se mnoge riječi iz orijentalnih jezika, naroda koji su islamske duhovnosti, ali i ostalih evropskih jezika, i sve u zavisnosti od situacije u kojoj su bili žitelji Balkana i to zato što su taj jezik koristili svi, bez razlike; Bošnjaci, Hrvati i Srbi. Zapisano je da se na sultanskom dvoru intenzivno govorilo ovim našim jezikom i ne zato što je na dvoru bilo najviše Bošnjaka, nego što je na tom dvoru bilo najviše onih Balkanskih žitelja koji su govorili taj jezik. Bilo je Srba, Hrvata, Bošnjaka, današnjih Crnogoraca, ali sve kao muslimana.
Tokom progona muslimana u Srednjim stoljećima iz Francuske, Španije, Italije i Portugala dolazile su skupine tog stanovništva i na Jadransku obalu te se integrisali među domaće muslimansko stanovništvo. Vremenom se izgubio njihov narodni jezik, ali su ostale pojedine riječi tako da u tom našem zajedničkom jeziku ima i romanskih riječi. Isto se dešavalo prilikom progona muslimana iz njemačkog govornog područja.
Riječi su ubacivane i iz razloga što pojedini pojmovi ili predmeti nisu imali adekvatnu slavensku, a niti ilirsko-latinsku riječ, a u razumijevanju je bila neophodna, te se kao takva interpolirala u domaći jezik.
Evo, npr. riječ istina je interpolirana u naš jezik iz njemačkog govornog područja. Ona u svom korijenu nosi njemačku riječ: die stein=stijena. Kada se usvajala ova riječ u našem jeziku bila je dominantna ikavica, tako da je stein=stin-a , a onda modifikacijom potvrđena jačina nekog stava; nešto kao stina=istina. Dakle, nešto jako-čvrsto kao stina je istina
Povjesničari, koji pišu o bogumilima, vele da su bogumili kao sakralne objekte koristili hiže. A riječ hiža u osnovi ima arapski korijen: hižab=pokrivka. Dakle, bogumili su za svoj sakralni objekat imali arapsku riječ, koja se i udomaćila zahvaljujući bogumilskoj islamskoj duhovnosti.
Naša riječ; tor-obor za stoku, je iz španskog jezika. Na španskom, toro=goveče, a onda prilagodbom, u našem jeziku, ograđeno mjesto na njivi gdje se drži stoka, nazvali tor.
Zemlje Srednjeg i Zapadnog Balkana su zbog svog organizovanja na monoteizmu imale doticaja sa starim Evropskim narodima pa i Vikinzima, Gotima, Keltima, Tračanima… jer su u početku svog monoteističkog organizovanja skoro sve Evropske države imale za model avarsko organizovanje, što se naročito ispoljavalo na polju sigurnosti-vojnog organizovanja. To je u našem okruženju ostalo najupečatljivije u Hrvatskoj. Iz tog perioda, kod ovih naroda, ostali su nazivi-riječi naročito vojnih čimbenika, ali i nazivi područja zahvaćena tim organizovanjem: kagakan, han, kan, supan, župan, ban, banovina, grad-ina, stephan itd.
Kako se stanovništvo Hrvatske, ali i Srbije i Bosne vezivalo i sa muslimanima Orijenta zbog monoteističke duhovnosti, vojnog organizovanja-vojnih pohoda, ali i obrazovanja, u naš slavenski jezik su se interpolirale: turske, persijske, ali i arapske riječi. To su: bubreg, usta, usne, jastuk, stan, grob, hiža, dućan, čarape, direk, direktor,but, bakar, boja, čekić, čizma, džep, katran, kutija, kašika, papuče, rakija, sapun, sat, džemper, šećer, pita, burek, kevap, ćevap, kafa, barut, puška, alat, jufka, jorgan, torba, dušek, kazan, pazar, tava, taraba, itd…
Pojedini toponimi po Hrvatskoj: nazivi gradova, ostrva, rijeka i ostali, u svom nazivu imaju korijene orijentalnih riječi: (Zagreb): Za-greb=grad na zapadu, (Zadar): Za-dar=vladareva kuća, (Varaždin): Uarag-din=grad pravovjernih, Gornji i Donji Islam, ostrvo Rab=veliki, Krk=40 itd. Zagreb, Zadar, Varaždin, Gornji i Donji Islam, te Rab u svom nazivu imaju korijene arapskih riječi, dok Krk ima korijen u turskoj riječi. Ovdje navodim samo Hrvatsku, ali sve se to dešavalo kako u Srbiji tako i u Bosni pa i čitavom Balkanu.
Međutim, osim ovih toponima sa orijentalnim riječima, u ovim zemljama, bukadar je toponima sa riječima jezika: Latina, Romana, Germana, Normana ali i drugih naroda koji su uslovljenim miješanjem ali i migracijama bili prinuđeni mijenjati zemlju življenja zbog progona od strane katolika. Dolazeći u nove islamske krajeve, a tako i u Bosnu, oni su pojedinim lokalitetima davali imena koja su ih trebala da podsjećaju na lokalitete njihove otadžbine iz kojih su prognani.
Na ovaj način i u Bosni mnogi toponimi nose neslavenske nazive i onda se stvaraju teorije o prisutnosti: Gota, Tračana, Kelta i još nekih etničkih skupina koji su kao naseljavali Bosnu iz ekonomskih i neznam kojih sve, pa i osvajačkih razloga, a ne iz razloga prinudne potrebe mijenjanja životne sredine-progona.
Eks obilježje jednog naroda je njegov jezik, a kod nas i danas to jezičko obilježje je većinski slavenske osnove. Bez obzira na dominantnu Ilirsku genetsku osnovu Bošnjaka, tog ilirskog jezika više nema, a naš jezik je Slavenski. Ilirstvo se nije dovoljno ni izučavalo, i kako je bilo prisutno početkom novog milenija to su, zbog velike vremenske razlike, neke njegove karakteristike a među njima i jezik, prosto nestale. Postoji mogućnost da su Iliri i njihove komšije Slaveni kao jezik sporazumijevanja više koristili jezik Slavena, iz koje kakvih razloga koji su samo njima bili znani, te je Slavenski jezik postao dominantan.
Nešto što je karakteristično za Bosnu je i veliki broj toponima, a različitih jezičkih osnova. I najviše je sa Gotskom osnovom. Tako, oko nekih područja: Visoko, Srebrenica, Glasinac, Rogatica brojni toponimi nose gotske pa i normanaske nazive i zato ispada da smo i mi, po nekima, zbog tih brda: Goti ili Normani.
U Hercegovin mnogi toponimi, u osnovi, su sa romanskim jezičkim naslijeđem.
To, da je u Bosni bilo i tih etničkih skupina i da su ostavili svoj trag preko toponima, je iz razloga što su u Srednjim stoljećima, nakon progona iz Evropskih država, stanovnici-muslimani tih država morali izbjeći u islamske zemlje pa tako i u Bosnu. Oni nisu islamizirani u Bosni, nego su kao muslimani došli u Bosnu. Mnogi i ne znaju da su njihovi predci došli u Bosnu iz neke od Evropskih zemalja i to je za njih periferna činjenica. Oni se drugačije i ne osjećaju nego kao Bošnjaci, jer u sebi nose sve karakteristike-osobenosti Bošnjačkog naroda. Prezimenom se može identifikovati odakle su prognani: Torić-Španija, Malagić-Malaga, Šuman-Njemačka, Hundur-Mađarska, Gratz-Austrija, Budimlić-Mađarska itd. Moja familija po majci-Hojkur izbjegla je u Bosnu iz Budima oko 1695. godine.
Uočljivo je da su područja oko Srebrenice naseljena najviše njemačkim muslimanima prognanim iz Njemačke. Naselje Sasi je sa donešenim toponimom. Njegovi stanovnici su njemačkog porijekla i izbjegli su iz Njemačke kao muslimani. Radili su u rudnicima, jer su bili vični tom poslu. Nisu se u Bosni islamizirali kako nam predočavaju ovi neki historičari. Došli su kao muslimani i donijeli su sa sobom i njemačkih riječi, ali su se vremenom utapali u Bošnjačko slavensko stanovništvo i njihove nove generacije prihvatili Bosanski jezik kojim se i danas sporazumijevaju.
Pa i Besserman=Besen=Bosanac-Dobri Bošnjanin, je gotska-njemačka riječ iz koje se dobio naziv i za Bosnu.
U proteklom ratu, u toku okupacie Bosne od strane Srba pravoslavaca, oni dadoše Foči naziv Srbinje i da je tako ostalo, neki koji bi ispitivali za 400 godina; od kuda taj naziv-toponim Srbinje?, zaključili bi da je Srbinje mjesto-naselje koga su Srbi pravoslavci utemeljili. A je li tako? Nije ! Tako ga dođe i sa gotskim nazivima nekih toponima po Bosni.
I u ovaj naš Iliroslavenski-bosanski etnos interpolirano je i Gota i Kelta i Tračana i Ugra, ali ne zbog osvajanja nego iz uslovljene migracije-progona iz svoje domovine zbog vladajućeg statusa i vjerskog učenja. Oni koji su došli u Bosnu, u svojim zemljama bili su vladajući a religijski monoteisti-muslimani i kao takvi nisu odgovarali katolicima i oni su ih progonili kao heretike, a oni, kada su stigli u Bosnu, nekim lokalitetima su davali imena iz svog zavičaja, što je dobro poznata činjenica kod migracijskih grupa.
Ovi narodi koji su dolazili u Bosnu, u momentu dolaženja, bili su u manjini te su iz tih razloga gubili svoje narodnosno obilježje-jezik, a vremenom prihvatali su jezik onih u čije su sredine došli, ali su za neke pojmove zadržali i svoje riječi. Iz tog razloga u Bosanskom jeziku, koji je u osnovi slavenski, ima bukadar tuđih riječi, koje su prihvaćene, jer nismo imali svoj adekvatan naziv za pojedine predmete-pojmove, a iz razloga normalne komunikacije bilo ih je potrebno usvojiti.
I zato se može prihvatiti tvrdnja:
Da je jezik današnjih naroda: Hrvata, Srba i Bošnjaka u osnovi slavenski, a da je bogaćen kroz protekla stoljeća riječima iz sredina drugih naroda, sa kojima su ovi narodi bili u komunikaciji, te da ekskluzivitet na taj jezik nemaju, ni jedni, ni drugi, ni treći, ali da je on jezik i hrvatski i srpski i bosanski te da je kao takav, kao jezik ovih naroda, potpuno njihova historijska kategorija, a nikako separatno samo srpski ili samo hrvatski, a niti samo bosanski. Koristim naziv Bosanski, a ne Bošnjački jer su se njime sporazumijevali svi narodi Bosne, njeni Bosanci, a danas se to izdiferenciralo: Te su to danas-jedni Hrvati, koji za isti jezik imaju svoj naziv Hrvatski, drugi-Srbi, koji za isti jezik imaju naziv Srpski, i Bošnjaci koji i dalje za isti jezik imaju njegov povijesni naziv Bosanski jezik.
Standarizacija i sve ostale naučne radnje vezane za jezik nisu bile u sferi, a niti u domeni mog interesovanja.



Ostali prilozi:
» BEZVREMENSKA LJEPOTA
Josipa Tabar | 15. March 2017 19:23
» PJEV O BOLU ZUBA
Nail Kalač | 10. February 2017 01:16
» BATONOVO KNJIŽEVNO VEČE SA PRIJATELJIMA
Said Šteta | 04. February 2017 15:19
» POEMA SREBRENICA U KONTEKSTU AVANGARDE XXI. STOLJEĆA
Žaklina Kutija, prof. | 02. January 2017 23:53
» AMIR ISMIĆ - NEUMORNI BOSANSKI GAZIJA
Said Šteta | 19. December 2016 21:52
» PRIČE U BIJELOM
Nikola Šimić Tonin | 11. December 2016 01:44
» SABURANJE GAZIJE SA DRINE
Said Šteta | 07. December 2016 19:11
» ISRA I MI’RADŽ – AUTOR DR. FIKERT ARNAUT
Bošnjaci.Net | 26. November 2016 02:00
» OD GAZIJE DO NOVINARA
Said Šteta | 16. November 2016 15:05
Ostali prilozi istog autora:
» SKRIVANA POVIJEST BOŠNJAKA
15. September 2016 21:33
» BOSNA, HRVATSKA I SRBIJA
19. October 2015 16:39
» SANDAL HRANIĆ - KOSAČA
22. April 2014 18:18