Moje vrijeme je obojeno različitostima; dokučila sam "Titovo vrijeme" i "vrijeme Jugoslavije"; dokučila sam predratni, ratni i poslijeratni period u Bosni, dokučila sam i ovaj svjetski rat - ja mislim da je u toku Treći svjetski rat.



Bisera Boškailo je bošnjačka pjesnikinja, pisac i prevodilac. Školovala se u rodnom mjestu (Tutinu), Sarajevu i Mostaru. Završila je studij maternjeg jezika i književnosti a studij njemačkog jezika i književnosti nastavlja na Katoličkom univerzitetu u Eichstättu, gdje magistrira na temu Thomas Mann. Bisera Boškailo 2009. godine odbranila je doktorsku disertaciju.
U književnosti se javila knjigom pjesama ”Vilino kolo” (Sarajevo 1991.) dok je za poeziju više puta nagrađivana (nagrada Antun Branko Šimić i dr.). Do sada je objavila sljedeća djela: Goli otok, La Perla, Pešter, Tomas Man na svojim izvorima, Vilino kolo i druge ljubavi, i dr. Bavi se prevođenjem sa njemačkog jezika. Prevela je nekoliko značajnih njemačkih autora (Michael Krüger, Bodo Schäfer, Paul Maar, Günter Grass i dr.). Trenutno živi u Ingolstatu i radi kao predavač njemačkog jezika.

Gospođo Boškailo, objavljujete preko dvadeset godina Vaše knjige, pjesme i priče. Kada se danas okrenete iza sebe, koliko se promijenio ambijent, pogled na život i duhovna atmosfera za pisce koji su vidjeli predratno, ratno i postratno vrijeme?
DR. BOŠKAILO: Moje vrijeme je obojeno različitostima. Dokučila sam Titovo vrijeme, dokučila sam predratni, ratni i poslijeratni period u Bosni, dokučila sam i ovaj svjetski rat - ja mislim da je u toku Treći svjestki rat. Znači ja sam pisac koji je doživio sve te ambijente. I kako i biva i moj je duh obojen tim vremenima i prostorima u kojima sam živjela. Ne može čovjek proći kroz vatru a da ne bude opečen, ili kroz vodu a da se ne okvasi. Svako ovo vrijeme je ostavljalo svoj pečat. Ali poslije svega zaključak je - najljepše mi je Titovo vrijeme. Nekako su tada kultura, umjetnost i književnost nešto značili. Ja sa Bošnjakinja i radim koliko je u mojoj moći da dam svom narodu i svoju energiju, ali ja volim šarene cvjetne livade naroda i života. Ne volim uniformisanost jednog naroda. Volim boju i slobodu u svim sferama života.

Je li bosanskohercegovačka, ako hoćete bošnjačka književnost postala "Karakondžula"? Ne čini li Vam se da se pisanje teritorijaliziralo, etniciziralo i da li je po Vama to dobro za književnost?
DR. BOŠKAILO: Pisac jezikom umjetnosti iznosi iz sebe to što osjeća i čime je obojen. Pa, iako izgleda po naslovu da je moja "Karakondžula" nešto etnizirano ona je, ipak, najviše simbol fatalne ljubavi. Tom romanu sam dala samo našu dušu - bošnjačku dušu kroz razne motive koji su tipični i specifični za naš narod.
Mi imamo toliko bogatstva i ljepote u tom što živi u nama, u našem narodu i ja sam zaista sretna da je to tako. Mi imamo mnogo toga magičnog, zagonetnog, jer smo narod koji živi na raskrsnici kuda su mnogi prolazili. Svi su oni tu ostavljali dio sebe, svoje kulture. Eto, kao pisac sam sretna što je taj dio, koji je tu ostao i koji se miješao sa "našim", meni pružio nove stvaralačke čestice.

U Dr. Bisera BOŠKAILO: Sandžaku se nije moglo drugačije poremetiti to jedinstvo i sjetili su se dušmani. Pošto se Sandžak čvrsto drži vjere, tu su napravljene podjele koje su najosjetljivije. To je neprijatelj Sandžaka dobro znao i napravio je upravo tu podjelu. No, Sandžak je svjestan da je previše mali da bi sebi priuštio taj luksuz u opasnom vremenu. Za sada je to samo "igra" ionako napumpana stvar, jer ljudi u Sandžaku i dalje vjeruju u isto.

Prisutni ste u Bosni, Sandžaku i dijaspori. Je li naš narod duhovno, kulturološki povezan, ili se jedni od drugih polako udaljavaju što i jeste bio cilj odvajanja i raseljavanja?
DR. BOŠKAILO: Izgleda da se udaljavao, ali mi smo jedno tkivo. Uvijek ćemo biti za svoje i voljeti svoje. U dijaspori ljudi čeznu za domovinom i sanjaju da se jednog dana vrate. U Bosni ljudi zavide ovima što su otišli. Ne živi narod u dijaspori tako kako se u Bosni misli. U dijaspori je samo prednost živjeti jer ljudi imaju prilike da se zaposle i da rade. Dijaspora živi san da se jednog dana vrati Bosni. A Sandžak će uvijek osjećati Bosnu kao svoju maticu.

Predavač ste na Univerzitetu u Novom Pazaru. Kakva je situacija u ovom gradu u kojem su Bošnjaci podijeljeni gotovo kao Fatah i Hamas u Palestini? Ne čini li Vam se da je Bošnjake prilično zahvatio "palestinski sindrom"?
DR. BOŠKAILO: Podjele i grupisanje uništavaju svijet. U Sandžaku se nije moglo drugačije poremetiti to jedinstvo i sjetili su se dušmani. Pošto se Sandžak čvrsto drži vjere, tu su napravljene podjele koje su najosjetljivije. To je neprijatelj Sandžaka dobro znao i napravio je upravo tu podjelu. No, Sandžak je svjestan da je previše mali da bi sebi priuštio taj luksuz u opasnom vremenu. Za sada je to samo "igra" ionako napumpana stvar, jer ljudi u Sandžaku i dalje vjeruju u isto.

U književnosti ste imali širok dijapazon spisateljskih interesovanja. Šta je odredilo širinu tematike Vaših pisanja i da li pisac, pišući o drugima i okolnom svijetu, sebe oslobađa frustracija koje mu donose pojačana osjetila percepcije?
DR. BOŠKAILO: Glavna tema mojih djela je žena. Žena u svim gore navedenim vremenima. Kao žena najbolje znam ko je žena. A pošto sam iskren pisac, ja čitaocu ženu nudim inakvu kakva je ona u suštini.

Čitali smo Vaše pismo u vezi nagrade "Ćamil Sijarić". Šta se generalno događa sa nagradama za književna ostvarenja, jer u BiH, Sandžaku, Srbiji, Crnoj Gori, književne nagrade sve češće dolaze pod okrilje afera?
DR. BOŠKAILO: Ako pisac ne pripada ni jednoj struji ili stranci, onda je sam. A kao sam on je i meta mnogih koji misle da je tako usamljen on slab i nezaštićen. Misle da ga mogu gaziti zaboravljajući Onog gore koji je Najjači i koji štiti tog kom Je dao talenat.
Nagrade su u današnje vrijeme dobre jer to je, ipak, neka vrsta kniževne kritike koje mi nemamo pa čitaoci ne znaju koje je djelo - Djelo. Žalosno je, ipak, što su često te nagrade namještene, posebno ako ih politički opredijeljeni ljudi dodjeljuju. Ja nikada nisam dobila nagradu od Bošnjaka. Kao mlada pjesnikinja dobila sam nagradu Antun Branko Šimić. Dobila sam Deretinu nagradu za najbolji neobjavljeni roman. Naše žene su jake u svijetu, ali im u Bosni i Sandžaku ne daju prostora.

Jedna generacija bh. književnika je već otišla sa scene. Druga je u zreloj dobi. Imamo li nasljednike?
DR. BOŠKAILO: Omladina nam je genijalna. Neka zvjezdana djeca. Za pisanje i objavljivanje danas je najviše potreban novac, a to ta djeca vjerovatno nemaju i tako se, možda, gube iako mislim da oni danas imaju sreće jer internet je dostupan svima. I ako su određena za "riječ" ona će se izboriti.

Pratite stanje Bošnjaka u BiH, Sandžaku i dijaspori. Jesu li nasilno stvorene fizičke granice između njih uticale na njihovo duhovno razdvajanje i otuđivanje?
DR. BOŠKAILO: Materiju i možeš silom odvojiti, ali duh ne možeš. Naš duh je neuhvatljiv i on će uvijek stremiti sebi sličnima. To je isto kao kad odvoje dvoje što se silno vole. Jesu li mogli odvojiti i tu ljubav među njima? Ne. Isto tako i duh Bošnjaka će uvijek ostati vezan za duh Bošnjaka, bez obzira gdje on bio.

Čega u bošnjačkoj književnosti nema, a trebalo bi biti?
DR. BOŠKAILO: Nema književne kritike, a toga mora biti ako želimo veliku književnost. To je isto kao da nemamo ratara da obradi zemlju i da se korov iščisti.

Razgovarala: Maja Kundačina (bnn.ba)