U prepunoj sali Opće biblioteke Zenica, i ovog četvrtka, upriličena je promocija knjige. Ovoga puta predstavljen je roman, autorice iz Zenice, Abibe Vuković, koji nosi neobičan naslov„Klice različitosti“.

Promotori su bili:recezent Željko Grahovac i pjesnikinja Sabina Maličbegović iz Žepča. Medijator promocije bio je neumorni Midhat Kasap, direktor Opće biblioteke Zenica.
Pjesnikinja Sabina Maličbegović, o o romanu je govorila vrlo emotivno, bez one urubričene retorike, otkrivajući da je ovo djelo izmučilo emotivno jer je i sama doživjela strahote rata.

„Knjiga se nameće kao univerzalno pitanje dobra i zla,“ zaključila je pjesnikinja u svome obraćanju.

Kao što je to naglasio i u svojoj recenziji ovog romana, Željko Grahovac je i na promociji ponovio: “Vukovićeva postavlja pitanje opće odgovornosti (ne samo kolektivne u smislu „krivice“ jedne određene nacije, etnije ili konfesije), dakle odgovornosti čovjeka ili ljudstva - za zlodjela i nepočinstva što ih je čovjek čovjeku učinio (jer, kako god polarizirali zlo naspram dobra, ostaje to da su ljudi, odnosno čovjek i na jednoj i na drugoj strani).

U ovom romanu, autorica Abiba Vuković nas svojom fikcijom, dok razgovara sa grumenom zemlje, uvodi u retorički lavirint u kojem svaki korak, svako dalje čitanje, otkriva novu zamku u koju padamo. Taman, kada se pomalo umorimo u svaladavanju tih namjerno postavljenih prepreka, autorica nečujno otvara vrata velike sobe u kojoj otkriva tajne. Čitalačkom požudom vapimo da u sobu uđe sunce i otkrije nam svaki trun te skrivenosti.


Ali ne!

Autorica unosi svijeću i svojom rukom dozira nam svjetlo, otkrivajući lica mučenika, nevino stradalih, sa čijim dušama ona vodi dijalog. Nasumice, bez reda, ali po broju, ona ih sama poziva, poput Mustafe iz Srebrenice, koji više nije Mustafa. On je samo broj!

Ili broj 81, mladića Damira, što tek zakoracio u punoljetstvo, koji joj prepričava sve strahote što su se zbile u njegovom selu.
Ili 101, prelijepa Zehra.

Koja kao učenica trećeg razreda gimnazije, doživljava gubitak majke a potom oca te zlostavljanje koje se ne da prepričati. Njoj Zehra poručuje: „Svima ćeš reći da nije bilo uzalud, ti moraš sve ispričati!“

Koračajući kroz svijet izgubljenih duša, autorica ne krije niti sopstvenu izgubljenost i nesnalaženje u okruženju zla. Ona tako ukazuje na potrebu sopstvenog istraživanja unutar svoga bića, preispitivanja sebe ali i svijeta koji nas okružuje.

Autorica nas podstiče da razmišljamo, da tragamo za istinom, ostavljajući kao obavezu da ne zaboravimo sve nevine žrtve koje su imale svoje ime, prezime, svoju porodicu a sada su samo broj.
Neke nemaju ni grob!

Roman je svojevrstan zbroj pitanja na koja se samo pokušalo iznaći odgovor. Mnoga će ostati kao amanet čitalačkoj publici da traga za odgovorom.
-Zašto?