Teme
„Izgubljene duše“ Mugdima Galijaševića Galije
ROMAN O ČOVJEKU POBJEDNIKU
|
|
Autor: Bošnjaci.Net
Objavljeno: 18. November 2015. 15:11:46
Autor četvrtog romana, novinar, publicista i pisac, s ponosom ističe da je naš portal bio izdavač njegovog prvijenca „Suza na mezaru“
Ovih dana je odštampan novi, četvrti roman Mugdima Galijaševića Galije, doajena bh. novinarstva, publiciste i pisca.
Autor s ponosom ističe da je izdavač njegove prve knjige „Suze na mezaru“ upravo naš portal Bošnjaci.Net, a recenzenti su bili akademik Ferid Muhić i književnik i novinar Muhamed Mahmutović. Nakon odlaska u penziju poslije 41 godine profesionalnog rada, Galijašević je nastavio da druguje s perom. Radio je za više portala, često je na društvenim mrežama, a u međuvremenu je napisao romane „Kapija života“, „Ispod duge“ i najnoviji „Izgubljene duše“. „Suza na mezaru" je doživjela četiri izdanja, prevedene je na turski jezik, a u toku je prevod na njemački.
Recenzenti najnovijeg romana su bili Avdo Huseinović, književnik i publicist i Edin Krehić, novinar (urednik u Al Jazeeri Balkans) i pisac.
Evo šta o romanu čiji je lektor bila Višnja Galijašević, a štampar i izdavač Štampa Fojnica, autor naslovnice izvrsni slikar Muradin Begović iz Velesa, kaže između ostalog recenzent Avdo Huseinović:
-Roman „Izgubljene duše“ nam priča priču o životu i smrti, o ljudima i neljudima, pravdi i nepravdi, dobru i zlu, o ratu i miru, sreći i nesreći, vaktu i nevaktu, bogatstvu i neimaštini, domovini i tuđini...
U mraku prohujalog vremena, koje u najvećem dijelu obilježava radnju romana, obasjavaju nas slike dobrote i malog dijela ovodunjalučke pravde, koju nam autor romana tako živo dočarava, duboko prodirući u psihu i dušu glavnih likova.
Galijašević je pisac historije, onakve kakva je ova naša, historije koja se dogodila i za koju samo naivni mogu misliti da je prošla.
Svako ko uzme da ga pročita, prepoznat će u njemu emotivnu autorovu potrebu da skrene pažnju čitatelju na ono što je najvažnija poruka ove knjige, a to je da borba za pravdu, dostojanstvo i opstanak nemaju alternativu u ovom svijetu stradanja, ljudolomova, kataklizmi, depresije, duhovnog peksinluka...
Vrijednost ovog djela jeste u nazivanju ljudi i događaja njihovim pravim i stvarnim imenima. To je tim prije važnije danas kada dželati svjesno, a nerijetko i same žrtve nesvjesno počinju minimizirati, izjednačavati ili čak negirati razmjere, masovnost i masivnost zločina. U nedostatku sudskih presuda, za veliko zlo počinjeno Bošnjacima na kraju 20-og stoljeća, ova knjiga zapravo jeste neka vrsta presude kojom se izriče najblaža sankcija poznata kao OPOMENA.
Mugdim Galijašević kao literarno zreo književnik u „Izgubljenim dušama“ napisa:
„Koga god sretnete, svako ima svoju priču. Rat je prestao davno, ali te priče su urezane u njihovu memoriju i ne mogu ih se kutarisati“.
To je možda i najveća istina koja je ostala poslije agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu, da svako ima svoju ratnu priču i da mu je ona najteža i najdraža. Samo i te priče su nekako mnogo bliže srcu kad su sa sretnim krajem, kao što je ova u romanu „Izgubljene duše“.
Edin Krehić je u recenziji između ostalog napisao:
-Iz poglavlja u poglavlje Galija ispisuje patnje i borbu, koje se prepliću velikom brzinom i vode nas posvud. Recimo, u Ameriku gdje se nisu skrasile samo žrtve već i ubice. Imaju svoj put okupljanja, pomaganja jedni drugima i tajnu zakletvu koju Galija opisuje ovako:
„Mi nismo lovačko društvo i jedina kazna je smrt. A vas dvojica prema našim informacijama imate dosta iskustva kako je lako oduzeti život drugome. Dobro došli u Ameriku. Zaboravite ko ste. Zaboravite i sve koje ste ostavili. Vi više ne smijete imati nikakvog traga iza sebe“.
Ali, nije Amerika tako velika da se ubice zauvijek mogu sakriti od ovodunjalučke pravde.
Nekoliko redaka dalje ste u bici gdje fijuču meci i trešte granate. I gdje je smrt svakodnevnica.
„Majko ako budeš čitala ovo pismo, znači da sam poginuo. Znam da te ne mogu spriječiti i da ćeš plakati. Želim da ti kažem koliko sam te volio i koliko si mi ti značila. Kada sam krenuo u rat, imao sam šuhvu da se neću živ vratiti. Između ljubavi prema tebi i borbe za Bosnu ja sam odabrao ovo drugo. Znam da bi mi i ti to rekla, koliko god se bojala da ne poginem. Volio bih kada bi na zid stavila onu sliku kada sam bio mali, a slikali smo se babo, ti i ja, negdje na moru.“
A, onda sljedeća stranica vas baca u logor, među zatočene žene koje bi radije izabrale smrt već poniženje i mučenje silovanjem.
„Ramiz je jednog dana bio u šetnji gradom, kada ga je Ramiza stisnula za ruku.
- Šta ti je?
- Eno onog Dragana što me silovao na Kuli. Ide s nekom djevojkom.“
Šta mislite šta je u tom trenutku uradio Ramiz čiju su ljubav života u logoru višestruko silovali?
Pročitajte obavezno!
Jer, Galija piše kako je bilo, kako jeste i nema potrebe čitati između redaka. Oni sami jasno govore. Uostalom, ovo nije roman koji traži političku korektnost, sveprisutnu u današnjosti.
Galijina priča je parče prošlosti ispisano bez rukavica. Ispisano bez milosti, veli Krehić.
Nakon četiri izdanja „Suza na mezaru", te „Kapija života“ i „Ispod duge“, evo i najnovijeg romana „Izgubljene duše“... |
Ovih dana je odštampan novi, četvrti roman Mugdima Galijaševića Galije, doajena bh. novinarstva, publiciste i pisca.
Autor s ponosom ističe da je izdavač njegove prve knjige „Suze na mezaru“ upravo naš portal Bošnjaci.Net, a recenzenti su bili akademik Ferid Muhić i književnik i novinar Muhamed Mahmutović. Nakon odlaska u penziju poslije 41 godine profesionalnog rada, Galijašević je nastavio da druguje s perom. Radio je za više portala, često je na društvenim mrežama, a u međuvremenu je napisao romane „Kapija života“, „Ispod duge“ i najnoviji „Izgubljene duše“. „Suza na mezaru" je doživjela četiri izdanja, prevedene je na turski jezik, a u toku je prevod na njemački.
Recenzenti najnovijeg romana su bili Avdo Huseinović, književnik i publicist i Edin Krehić, novinar (urednik u Al Jazeeri Balkans) i pisac.
Evo šta o romanu čiji je lektor bila Višnja Galijašević, a štampar i izdavač Štampa Fojnica, autor naslovnice izvrsni slikar Muradin Begović iz Velesa, kaže između ostalog recenzent Avdo Huseinović:
-Roman „Izgubljene duše“ nam priča priču o životu i smrti, o ljudima i neljudima, pravdi i nepravdi, dobru i zlu, o ratu i miru, sreći i nesreći, vaktu i nevaktu, bogatstvu i neimaštini, domovini i tuđini...
U mraku prohujalog vremena, koje u najvećem dijelu obilježava radnju romana, obasjavaju nas slike dobrote i malog dijela ovodunjalučke pravde, koju nam autor romana tako živo dočarava, duboko prodirući u psihu i dušu glavnih likova.
Galijašević je pisac historije, onakve kakva je ova naša, historije koja se dogodila i za koju samo naivni mogu misliti da je prošla.
Svako ko uzme da ga pročita, prepoznat će u njemu emotivnu autorovu potrebu da skrene pažnju čitatelju na ono što je najvažnija poruka ove knjige, a to je da borba za pravdu, dostojanstvo i opstanak nemaju alternativu u ovom svijetu stradanja, ljudolomova, kataklizmi, depresije, duhovnog peksinluka...
Vrijednost ovog djela jeste u nazivanju ljudi i događaja njihovim pravim i stvarnim imenima. To je tim prije važnije danas kada dželati svjesno, a nerijetko i same žrtve nesvjesno počinju minimizirati, izjednačavati ili čak negirati razmjere, masovnost i masivnost zločina. U nedostatku sudskih presuda, za veliko zlo počinjeno Bošnjacima na kraju 20-og stoljeća, ova knjiga zapravo jeste neka vrsta presude kojom se izriče najblaža sankcija poznata kao OPOMENA.
 Roman Mugdima Galijaševića se može poručiti puteb FB ili na njegovom mail: mugdim.galijasevic@hotmail. com ili pak pozivom na autorov mobilni telefon 00387 61/212-797. Pozivamo vjerne čitatelje Bošnjaci.Net da kupovinom knjige i prisustvom na promocijama podržite spisateljski rad ovog čestitog čovjeka i novinara |
Mugdim Galijašević kao literarno zreo književnik u „Izgubljenim dušama“ napisa:
„Koga god sretnete, svako ima svoju priču. Rat je prestao davno, ali te priče su urezane u njihovu memoriju i ne mogu ih se kutarisati“.
To je možda i najveća istina koja je ostala poslije agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu, da svako ima svoju ratnu priču i da mu je ona najteža i najdraža. Samo i te priče su nekako mnogo bliže srcu kad su sa sretnim krajem, kao što je ova u romanu „Izgubljene duše“.
Edin Krehić je u recenziji između ostalog napisao:
-Iz poglavlja u poglavlje Galija ispisuje patnje i borbu, koje se prepliću velikom brzinom i vode nas posvud. Recimo, u Ameriku gdje se nisu skrasile samo žrtve već i ubice. Imaju svoj put okupljanja, pomaganja jedni drugima i tajnu zakletvu koju Galija opisuje ovako:
„Mi nismo lovačko društvo i jedina kazna je smrt. A vas dvojica prema našim informacijama imate dosta iskustva kako je lako oduzeti život drugome. Dobro došli u Ameriku. Zaboravite ko ste. Zaboravite i sve koje ste ostavili. Vi više ne smijete imati nikakvog traga iza sebe“.
Ali, nije Amerika tako velika da se ubice zauvijek mogu sakriti od ovodunjalučke pravde.
Nekoliko redaka dalje ste u bici gdje fijuču meci i trešte granate. I gdje je smrt svakodnevnica.
„Majko ako budeš čitala ovo pismo, znači da sam poginuo. Znam da te ne mogu spriječiti i da ćeš plakati. Želim da ti kažem koliko sam te volio i koliko si mi ti značila. Kada sam krenuo u rat, imao sam šuhvu da se neću živ vratiti. Između ljubavi prema tebi i borbe za Bosnu ja sam odabrao ovo drugo. Znam da bi mi i ti to rekla, koliko god se bojala da ne poginem. Volio bih kada bi na zid stavila onu sliku kada sam bio mali, a slikali smo se babo, ti i ja, negdje na moru.“
A, onda sljedeća stranica vas baca u logor, među zatočene žene koje bi radije izabrale smrt već poniženje i mučenje silovanjem.
„Ramiz je jednog dana bio u šetnji gradom, kada ga je Ramiza stisnula za ruku.
- Šta ti je?
- Eno onog Dragana što me silovao na Kuli. Ide s nekom djevojkom.“
Šta mislite šta je u tom trenutku uradio Ramiz čiju su ljubav života u logoru višestruko silovali?
Pročitajte obavezno!
Jer, Galija piše kako je bilo, kako jeste i nema potrebe čitati između redaka. Oni sami jasno govore. Uostalom, ovo nije roman koji traži političku korektnost, sveprisutnu u današnjosti.
Galijina priča je parče prošlosti ispisano bez rukavica. Ispisano bez milosti, veli Krehić.
