Bosnjaci.Net - Najcitaniji Web Magazin Bosnjaka u Bosni i Hercegovini i Dijaspori
Svi smo mi General Mahmuljin
Naslovna  |  Arhiva  |  Pretraga  |  Redakcija  |  O Bosnjaci.Net  |  Kontakt  |  Bosniaks.Net English

Historija BiH

BOSNA, HRVATSKA I SRBIJA
Autor: Fikret Hafizović
Objavljeno: 19. October 2015. 16:10:07
U POČETKU, FORMIRANE SU KAO MONOTEISTIČKE TEOKRATIJE, A KRŠĆANSKIM RUŠENJEM, U KASNIJA VREMENA, POSTAJALE SU KRŠĆANSKE


Sve stare evropske zajednice naroda formirane su još za Aleksandrova vremena-IV. stoljeće p.n.e. kao teokratije, na monoteizmu, ( Kur'an, XVIII; 83-105 ) i narodi svih tih država bili su u većini monoteističke duhovnosti kao i njihovi suvereni, jer su, u ta vremena, ali i više stoljeća kasnije, suvereni na monoteizmu održavali vlast. Nije se moglo desiti da je narod kako pišu: patarenski, katarski, a kod nas u Bosni bogumilski-monoteističke provenijencije-muslimanski, a kraljevi im neke druge duhovnosti, npr. kršćani. To je po svemu nesuvislost-apsurd i nešto što se ne može nikako prihvatiti. Morala je postojati dominantna narodna većina iste duhovnosti na kojoj se mogla zasnivati vlast, jer su države bile teokratske. I zato, nije se moglo desiti da je suveren kršćanin, a narod mu monoteističke provenijencije, jer je svaka država organizovana na vjeri te koje je provenijencije narod morao je biti i njen suveren.


Aktuelne zastave BiH, Hrvatske i Srbije


I u našem okruženju, od tog perioda-IV. stoljeće p.n.e. i na isti-monoteistički način, bile su organizovane sve države. Iz ovog perioda znana je i legenda o Aleksandru i Ilirima, a Iliri su starosjedioci Bosne iz kojih su se, u kasnija vremena, izdiferencirali i Bošnjaci
U vremenu Aleksandra Makedonskog na teritoriji današnje Srbije organizovana je jedna takva politička zajednica-Mesija kao most između Srednje Evrope, Balkana i Evropskog Jugoistoka. Bila je to veoma značajna država, ali ne kao pravoslavna nego monoteistička tvorevina. Na njenom sjeveru razvijao se Singidinum-Beograd kao administrativni, kulturni ali i trgovinski centar i luka na dvije rijeke, a na jugu veoma jako monoteističko uporište Naisa-Niš.
Preko Beograda, iza koga prema Srednjoj Evropi uz Dunav slijede i povezuju se razvijeni gradovi tog vremenskog perioda: Budim, Beč, Linc, Pasau, Regensburg itd. a na pravcu prema Istočnoj Njemačkoj i Skandinaviji: Prag, Berlin, Lajpcig, a prem,a Baltiku u Poljskoj : Krakov i drugi. Iz razloga lakše povezanosti iz ekonomskih, ali i kulturoloških razloga povezane su i države, čiji su ovi gradovi bili ekonomski i politički centri, a koje su u tom periodu obilježile svoje vladanje na istoj osnovi-monoteizmu. Neki od ovih gradova nosili su i druge nazive, ali ih sada poznajemo sa ovim imenima i zato ih tako i nabrajam.
Dakle, preko Moesie-Srbije uspostavlja se veza i organizuje razmjena roba naroda: Jugo-Zapadne Azije i Bliskog istoka sa narodima Srednje i Sjeverne Evrope.
Beograd, ali i svi gore nabrojani gradovi, formiraju se kao gradovi onih žitelja koji u svojoj duhovnosti ispoljavaju monoteizam, a u kasnijem periodu od VII. stoljeća kroz Avarski model organizovanja ispoljavaju monoteizam u njegovom višem stadiju-Islamu. Srbija i još neke Balkanske države od XIV. stoljeća organizuju se u Islamski komonvelt-Osmansko carstvo, ali u sasvim novom islamskom načinu organizovanja-hanefizmu.
Predhodne tvrdnje o utemeljenosti Evropskih država na monoteizmu kod nekih izaziva sumnju, jer nisu tako učeni, ali povijesna gibanja koja su se dešavala u tom periodu, ali kako materijalni, tako i drugi ostaci civilizacije koje je djelovala kroz srednja stoljeća u Evropi, daju mi za pravo da tvrdim da su evropske države formirane na monoteizmu.
Ali, neprincipijelnom interpretacijom srednjovjekovne Evropske povijesti, Evropski povjesničari doveli su nas u situaciju da o ovom segmentu Evropske povijesti ništa ne znamo i zato tvrdnja da je Evropa kroz Srednja stoljeća bila organizovana na monoteizmu kod ljudi, koji nisu tako učeni, izaziva sumnju i podozrenje u datu tvrdnju.
U dokazivanj te tvrdnje, tamo, u Evropi, ostali su rijetki tragovi Islama, jer su kao i svuda gdje znamo da je Islam bio državotvoran-Španija uništavani i prepravljani u neke druge-kršćanske sakralne objekte, a nama je prezentovana informacija da su kršćani dotične zemlje, za koje znamo da je u njima vlast održavana na Islamu, samo vratili na predhodno vjersko stanje, a ne da su ih kršćani fizički-ratom rušili.
Za Beograd se može tvrditi da je nastajao, ali i postao, značajan srednjovjekovni muslimanski grad. U njemu je bilo na stotine džamija. Među njima i veći broj starih monumentalnih iz pred hanefiskog perioda, tj. i prije 1371. godine. Tih džamija danas nema, jer su ih sve porušili, što katolici-Eugen Savojski 1700.godine kada su na kratko zauzeli Beograd, što pravoslavci, kada su dobili vlast 1862.god.
I sve se to dešavalo iz razloga starosti tih objekata, jer je njima obilježeno monoteističko vladanje, a pravoslavci Srbi 1862. godine po prvi put uspostavljaju svoju vlast na ovom dijelu Balkana. Sva ta rušenja muslimanskih sakralnih objekata je iz razloga zatiranja te vladavine i ubacivanja svoje pravoslavne povijesti u vremenske periode kada Srbije kao pravoslavne državne tvorevine nema na tom dijelu Balkana. Sve što nam oni pišu iz tog perioda, to se povijesno nije dešavalo i zato su to same povijesne konstrukcije, i da se zna, sve na iskrivljenim i lažnim povijesnim osnovama.
Da bi se uvezala trenutna etnonacionalna situacija Srbije, sa nekim ranijim periodima njenog egzistiranja, onda na ruševinama islamskih objekata prave se pravoslavni i naglašavaju neke davne godine gradnje kada te provenijencije nije bilo uopšte na vlasti. Kako te pravoslavne Srbije, ranije, nije ni bilo tako nije bilo ni njihovih nekih starih sakralnih objekata. I ako, za neke, tvrde da su pravljeni u neka starija vremena lahko se zapaža da je i ta tvrdnja neutemeljena, jer iz gradnje i materijala koji je ugrađivan u te njihove objekte lako se uočava; da način i vrijeme, te ugrađeni materijal nisu sukladni vremenu u kome su kao nastajali.
A sa druge strane, da su džamije iz tih vremena preživjele kršćanski vandalizam bile bi to zadivljujući spomenici islamske civilizacije koja nije iščezla, a čiji su tragovi morali nestati zbog mržnje i primitivizma koliko katoličkih osvojitelja na Zapadu toliko i Srba pravoslavaca u Srbiji, ali i ostalih pravoslavnih naroda koji su u Balkanskim državama sredinom XIX.stoljeća preuzeli vladanje od muslimana.
U Beogradu je ostala samo jedna džamija, da služi muslimanima koji su ostali i dalje da žive u Beogradu, a to se uklapalo u projektovani minimalni procenat muslimanskog življa koji je ostao da živi u Srbiji nakon njihovog prisilnog iseljenja 1862.godine.
I svi gore nabrojani Evropski gradovi imaju ostatke- materijalne tragove kulture njihovih starih žitelja- muslimana . Tu su i preživjele džamije u Potsdamu, u Drezdenu, u Lednicama u Češkoj, poljska Alhambra u Poljskoj itd. Na Zapadu se uočavaju i sakralni objekti-džamije koje su prepravljene u crkve, tako što su, prema tvrdnji povjesničara umjetnosti, kao, te crkve, izgrađene u baroknom stilu. A one jesu dograđivane u tom periodu i to nije nikakva umjetnost do samo prikrivanje stila koji je bio neke druge provenijencije, a ne kršćanske. Dakle, i tu nas zamajavaju, a mi učimo o toj kvazi umjetnosti, kojom su orginalni objekti islamske provenijencije-džamije sa visokim arhitektonskim stilom prepravljani- kičom, u objekte arhitektonske izopačenosti.
U susjednoj nam Hrvatskoj njenu Jadransku obalu, ali i unutrašnjost kao i Slavoniju zapljusnula je u istom vremenskom periodu ista civilizacijska duhovnost. Svi gradovi na Jadranu ali i u unutrašnjosti Hrvatske i u Slavoniji bili su sa monoteizmom, a od VII. stoljeća i sa muslimanskim življem i svaki grad je imao najmanje jednu džamiju. Danas, na Jadranu od Trsta do Bara pa i unutrašnjosti , a ni u Slavoniji nema niti jedne stare džamije, osim onih koje su napravljene u skorašnje vrijeme, jer su sve porušene. I to je iz istih razloga iskrivljivanja povijesti te izbacivanje autohtonih muslimana kao žitelja tih zemalja.
I Hrvataska je bila, jer je tako građena, monoteistička teokratija sve do 1683. g. U gradovima Dalmacije, u njihovoj literaturi spominju se i protestanti, ali to uvode u XVI. stoljeće kada su u Hrvatskoj vladali muslimani tako da te protestanske duhovnosti, u to vrijeme, nije bilo tamo zasigurno, jer je protestanski pokret nastao u Njemačkoj polovinom XV. stoljeća kada je Martin Luter sa svojim sunarodnicima-monoteistima iz nemogućnosti opstanka na svojoj rodnoj grudi, od eskalacije katoličkih pristaša, formirao novu kršćansku crkvu u čijoj je osnovi bilo Hristovo učenje, ali sa drugačijim pogledom na stvaranje u odnosu na klasično kršćanstvo.
Poznata je činjenica da se u III. stoljeću, za vladanja Dioklecijana, kršćanstvo nije moglo širiti u Dalmaciji pa tako ni u unutrašnjosti, jer se Dioklecijan javno suprostavljao toj ideji, pa odkuda u Dalmaciji i vlast na kršćanstvu u tom periodu? Dioklecijan, a i njegovi sljedbenici su gradili državu na monoteizmu tako da kršćanstvo koje je tek bilo u povoju nije imalo mogućnosti da uspostavi vlast od već organizovanih monoteista. Onaj ko kršćanstvo ubacuje, kao vladajuće, u ovaj period treba da preispita svoj stav, jer kako ubacivati nešto što će tek za desetljeća biti konstituisano. Jer, tačno se zna da je kršćanstvo od 325. godine na Nikejskom saboru od strane Grigorija Nazijanskog definisano kao Svetotrojno učenje, a da će tek koncem četvrtog stoljeća i u potpunosti biti prihvaćeno i definisano kao Svetotrojstvo.
Evlija navodi da su muslimani tokom Kandijskog rata 1645. godine izgubili 70 gradova na Jadranskoj obali. Treba da znate, da su ih muslimani držali u svojoj vlasti preko 16 stoljeća.I nisu to bili nikakvi arapski, a niti turski osvajači nego domaće Dalmatinsko stanovništvo koje je od davnina bilo monoteističke provenijencije i vremenom imali nadgradnju tog učenja, poslije Nove ere Isaovim humanitarnim učenjem oblikovanim Arijanizmom da bi poslije II. polovine VII. stoljeća ovo učenje dograđeno Islamskim učenjem, a vladavina imala svoj Avarski model sa Islamom kao vladajućom vjerom. I poznata dva brata Matej i Aristodij koje katolici nazvaše hereticima su upravo bili islamske provenijencije i oni su, za katolike, Bosanski narod upućivali na , kako kršćani navode, krivovjerje i ispoljavali ga, kako vele, poganim ustima.
Muslimani Bosne, sa muslimanima Dalmatincima-prognanicima, sa Hrvatima muslimanima, ali i ostalim muslimanima Balkana su 1660. godine formirali Islamsku vojsku kako bi povratili te gradove, a jedan od učesnika u toj vojsci bio je i Evlija Čelebi i odatle njegov poznati dnevnik-putopis. Okolnosti nisu dozvolile realizaciju cilja-povratak osvojenih gradova Dalmacije, a ovi koji pišu o tom vremenu govore o Turskim pokušajima osvajanja tih Dalmatinskih gradova, a ne o njihovom povratku stvarnim vlasnicima muslimanima-Dalmatincima, koji su prognani i prebjegli u unutrašnjost pa i u Bosnu gdje je i dalje bilo islamsko vladanje.
A, u stvari, kada se radi o starim Srbima i starim Hrvatima, ali i svim ostalim evropskim narodima, onda njih moramo posmatrati u kontekstu ukupnih dešavanja u periodima starih stoljeća, a to je da su i Srbi i Hrvati gradili svoje zajednice na monoteizmu. Bošnjake i ne spominjem jer su jedini Evropski stari monoteisti koji su do dana današnjeg održali svoj monoteizam zahvaljujući svojim vođama i organizovanošću na Islamu.
U Zapadnoj, Srednjoj i Sjevernoj Evropi, te na Zapadnom Mediteranu kršćani-katolici ruše jednu po jednu monoteistčku tvorevinu. Stanovništvo ubijaju, progone. Fomiraju sudove inkviziocije i sve ''neposlušne'', koji ne ispoljavaju katoličanstvo, proglašavaju hereticima, nazivajući žene vješticama, a muškarce vampirima i spaljuju na lomačama. Bila su to teška vremena za evropske muslimane.
Sve to što su činili kršćani-katolici, Evropskim muslimanima, prijetilo je i Balkanskim muslimanima, a pogotovo kada se Pio papa II na kongresu svojih katoličkih kraljeva u Mantovi 1459 godine i izjasnio da će se staviti na čelo katoličke vojske koja bi trebalo da protjera te ''patarene-heretike'', sa Balkana.
I tada, počevši od konca XIV. stoljeća, kada je, iz bezbjednosnih razloga, muslimanskom narodu Balkana i Mađarske bilo najkritičnije, jer im katolici Evrope prijete o njihovom progonu sa svojih ognjišta i istrebljenju, onda su se Bošnjaci, Srbi, Hrvati i Mađari sa ostalim Balkanskim muslimanima organizovali u novu zajednicu Islamskih država, u Balkanski Islamski Komonvelt, koje iz povijesti poznajemo kao Osmansko carstvo, jer je taj Islamski komonvelt i formiran zahvaljujući Turskoj ulemskoj porodici Osmanovića koja je kao sultane, ove zajednice, davala svoje članove obitelji, a vlast održavali na šerijetu i Hanefiskoj pravnoj školi, a za razliku od predhodne islamske pravne škole koju su primjenjivali Avari. I taj Komonvelt, koga su predvodili sultani, ali i sa našim ljudima, bio je garancija opstanka muslimana na Balkanu. Zahvaljujući tim okolnostima mi Bošnjaci smo i danas danile autohtoni evropski monoteisti-muslimani.
Dakle, većinski, a time i vladajući Bošnjaci, Hrvati i Srbi u vremenskom periodu do VII. stoljeća su monoteisti , ali monoteisti-Arijevci, a od VII. stoljeća monoteisti-islamiti. Njihove države: Bosna, Hrvatska i Srbija kasnije će se teritorijalno izdiferencirati iz Ilirika, kada će se i oni kao narodi sa identičnim kulturološkim karakteristikama izdiferencirati regionalno kao Bošnjaci, Hrvati i Srbi. Kako u početku kroz Ilirik tako i u kasnijem periodu kada ih i poznamo sa ovim nazivima: Bosna, Hrvatska i Srbija, one su od polovine četvrtog stoljeća teokratije sa monoteizmom-Arijanstvom kao vladajućoj religijiom koja se u VII stoljeću transformiše u islamsko tzv. Avarsko vladanje, a od kraja XIV. stoljeća Bosna svoju samostalnost uključuje u Balkanski Islamski Komonvelt iz bezbejednosnih razloga, jer će zajedno sa ostalim muslimanima Balkana lakše pružati otpor nadiručim evropskim katolicima u cilju svoje zaštite, a ne da je Turska osvajala ove zemlje. U istom ili malo kasnijim vremenima to udruživanje u Islamski komonvelt-Osmansko carstvo uradili su i islamski narodi sa teritorije Slovenije, Južne Austrije i Mađarske.
Na području Dalmacije iz perioda Arijanizma ima mnogo objekata koje su koristili ovi monoteisti,a skoro svi su porušeni, a najupečatljiviji je Arijanski hram u Saloni kod Splita. Njega su kršćani katolici srušili, kao što su porušili i sve druge Arijanske, ali islamske sakralne objekte u Dalmaciji, i sve iz razloga zatiranja i nemogućnosti uvezivanja Arijanskog monoteizma i Islama.
Evropski povijesničari, koji su pisali evropsku povijest iz perioda konca Stare Ere, ali i početka Nove Ere te vladarskim periodom Arijanizma, ali i Avarizma nisu polazili od činjenice da su sve stare Evropske države nakon Aleksandrovog djelovanja, a to je period iza IV. stoljeće prije Nove Ere, formirane na religijskom principu po formuli : jedna država, jedna vladajuća vjera i jedan kralj koji mora biti pripadnik vladajuće vjere, a njegov tron je izborni, te kako su prve takve zajednice i nastale Aleksandrovim uticajem, a kako je ovaj protežirao jednoboštvo, ( Kur'an; XVIII. 83.-105.), onda su sve Evropske države, u početku, formirane kao teokratske monoteističkle zajednice, a među njima i Ilirikum.
U kasnijem periodu iz Ilirika će se izdiferencirati kao narodne tvorevine Bošnjaka, Srba i Hrvata njihove države Bosna, Hrvatska i Srbija i opet kao monoteističke, a ne kršćanske, jer kršćanstva u ranim srednjim stoljećima nema kao vladajućeg, jer se monoteizam kao vladajuća religija iz jednog nivoa transformisao u viši nivo do Islama i uvijek bez ikakvih tenzija, sukoba i ratova. A ovi što nam pišu o prelaznim periodima iz monoteističkog Rima na monoteistički Arijanizam govore o sukobima i ratovima i kao padu Rima, a ratova i rušenja jednog sistema drugim uopće nije bilo. I svaki put promjene su se dešavale po najvećem redu, jer je to bila ista vladarska osnova, ali samo sa većom demokratičnošću.
Kada kršćani-katolici budu uspostavljali svoju vlast u Evropi, a to će biti tek početkom XIII. stoljeća i to u Langdoku u Francuskoj, tada će biti ratova i sukoba i progona naroda.
Dakle, sve države Evrope, pa i ove Balkanske, su od prvog uspostavljanja država, uzimajući da je to vrijeme Aleksandrovog djelovanja pa sve do kraja XVIII. stoljeća, zasnivale svoju vladavinu na religiji i bile TEOKRATIJE. U periodu od početka XIII. stoljeća u Evropi će djelovati dvije teokratije Islamska, više na Balkanu, Mađarskoj i Istočnoj Evropi, a u Zapadnoj, Srednjoj i Sjevernoj Evropi i Mediteranu katolici će uspostavljati katoličke teokratije rušeći Avarsko-islamske teokratije.
Prve katoličke države su formirane tek početkom XIII. Stoljeća, a pravoslavne na Balkanu tek od sredine XIX.stoljeća.
Teokratije će prestati onda kada se razvojem društva pojavljuju političke stranke te dolazi do vladavine političkih elita, a vjera i njena hijerarhija se odvajaju od vođstva državom.
U početnom organizovanju država od IV. stoljeća p.n.e. vladajuća vjera bila je aristoteloaleksandrov monoteizam koji se od IV. stoljeća n.e. nadgradio Isaovim učenjem oblikovan Arijanizam te od VII. stoljeća Islamom kao konačnom nadgradnjom monoteizma. Od XIII. stoljeća katolici će u Zapadnoj Evropi početi rušiti ove monoteističke tvorevine, počevši od Langdoka u Francuskoj, tako da će jedna po jedna postajati kršćanske, da bi Hrvatska i Mađarska bile srušene od 1683.- 1689. godine i postale katoličke. Srbija će 1862. po prvi put postati pravoslavna i to kao kneževina, a nakon Berlinskog kongresa 1878. kao država Srbija, jer će žitelji Srbije, njeni Srbi muslimani po dogovoru Porte i Rusije napustiti svoju zemlju i svoje baštine i mnogi će naći svoje utočište u muslimanskoj Bosni.
Nikada ni jedna od Evropskih država nisu imale vlast na kršćanstvu u ranijim periodima, prije XIII. stoljeća, te ako to pišu to je prosto izmišljanje i pokušaji na izmišljenim činjenicama ubaciti kršćansku vlast u neka prošla vremena kako bi povijesno bili stari vladajući kršćanski narodi koji su imali vlast i znali se organizovati u tom smislu.
Povijesno, kršćani su bili autohtoni narodi svih zemalja u kojima su kasnije zagospodarili na katoličanstvu, ali sve dok nisu srušili vladajuće monoteiste-muslimane i opet samo svoje autohtone komšije i nikakve doseljenike, bili su u opoziciji i nisu bili vladajući.

Kršćanstvo, nije uzimalo u početnim stoljećima novih milenija zamaha i ono će tek kasnije kao opozicija monoteizmu uzimati snažniji zamah i ukorjenjivati se u evropskim državama. Kršćani su prisutni u monoteističkim zajednicama koje će poslije VII. stoljeća poprimiti islamsku duhovnost, i oni će u monoteističkim sredinama, u svojim ponegdje i većim enklavama da žive i organizuju se prema svojim kršćanskim kanunima po Bibliji, jer im to monoteisti ne sprečavaju pa tako i ne zabranjuju, ali vlast je u monoteističkim rukama i ovi su imali isključivo porezne obaveze prema vladajućim monoteistima.
Nešto starih Bošnjaka, Hrvata, ali i Srba je na samom početku razvoja kršćanstva prihvatilo i kršćanstvo , ali je evidentno da je to bio zanemarljiv broj za jači uticaj tj. za vladavinu na kršćanstvu. Stoljećima se njihov broj polahko povećavao tako da će se vremenom u gradovima formirati i kršćanske gradske četvrti, a sami će kada brojno ojačaju čekati priliku da se domognu vlasti, jer su u svojim zajednicama mogli u potpunosti crkveno organizovati. To se i desilo, ali ne kako nam saopćavaju njihovi povjesničari početkom Nove Ere, ili neposredno iza tog perioda, nego u Hrvatskoj tek na kraju XVII. stoljeća kada su evropski katolici predvođeni papom sa domaćim katolicima prognali Hrvate-muslimane, i u Hrvatskoj uspostavili katoličko vladanje, a u Srbiji tek polovinom XIX. stoljeća, Srbima muslimanima, desilo se isto kao i Hrvatima muslimanima, kada su morali napustiti svoju državu Srbiju po dogovoru Rusije i Porte, a tada će vlast u Srbiji po prvi put organizovati Srbi pravoslavci.
Ovdje Bošnjake i ne spominjem jer su svoju zajednicu zasnovanu na monoteizmu uspjeli održati dugo do 1878. kada je Austrougarska ušla u Bosnu.
No, ipak sa Bošnjacima se nije dešavalo ono što se dešavalo sa Hrvatima muslimanima i Srbima muslimanima u Hrvatskoj i Srbiji, koji su morali napuštati svoja ognjišta pod prisilom. U Hrvatskoj su nemilosrdno tokom progona ubijani, a poslije uspostave katoličke vlasti paljeni su na lomačama od strane inkvizicije, dok su iz Srbije samo izgnani uz sporadična ubistva i zlostavljanja.
I, zato su Bošnjaci jedini autohtoni Evropski monoteisti-muslimani koji su ostali u svojoj državi koju su povijesno gradili, a to je vidljivo i po brojnim islamskim sakralnim objektima, islamskoj arhitekturi, kulturi življenja i drugo, ali i prema Bošnjačkoj prisutnosti u Bosni.
Svi drugi: Francuzi, Poljaci, Švedi, Finci, Ukrajinci, Nijemci, Španci, Portugalci, Italijani, Hrvati, Mađari, Irci, Česi itd. koji su bili muslimani i vladali u svojim državama su: ili prevjereni ili protjerani od strane katolika sa svojih ognjišta iz svojih država, a njihovi sakralni objekti porušeni ili pretvoreni u crkve i tek poneki ostao u prvotnom obliku da svjedoči Evropsku istinsku povijest, koja se ne piše, ali se uočava.
Treba shvatiti i zapamtiti da u Bosni nikada, ama baš nikada, od starih vremena do 1878. godine nije bio vladajući religijski element zasnovan na kršćanskom učenju nego samo na monoteizmu i to u početku nakon Aleksandrovog djelovanja na Aristoteloaleksandrovom monoteizmu, koji se u IV stoljeću N.E. transformiše u Arijanizam, a od polovine VII. Stoljeća ovaj se dograđuje na Islamu i sve na potanane i bez ikakvih sukoba i ratova.
Tu u Bosni nije bilo nikakve Bosanske crkve osim u kršćanskoj verziji koju su nam lažima proturili i mi se toga držimo k'o p'jan plota, jer svoju prošlost nismo serjozno izučavali nego samo učili onošto su nam naši negatori pisali. Naše vjerovanje, naš monoteizam, naš Islam Evropski katolici iz podozrenja i svoje škole o kršćanskoj Evropi nisu mogli kidisati i nazvati Islamom, nego Bosanska crkva i ovi naši poletjeli da i oni i dalje govpore o nekakvoj lokalnoj Bosanskoj vjeri-crkvi. Nešto slično kao što i pravoslavni Srbi govore o Srpskoj pravoslavnoj crkvi.
U Bosni nije bilo nikakve Bosanske crkve i bio je to Islam koji nigdje ne nosi prefiks zemlje, a niti naroda koji ga upražnjava. Islam je svuda Islam i nema Bosanskog, a niti Arapskog Islama.
Sve što nam proturaju i što su nam poturili ovi njihovi povjesničari su samo laži na kojima pokušavaju prisvojiti Bosnu, tj oteti je njenom povijesnom, ali i etničkom vlasniku- monoteistima islamitima Bošnjacima.
Zato, zapamti moj Bošnjače; nikada nije nikakav papa krunisao nekog od naših kraljeva, a to da je krunisan neko po pravoslavnom obredu je još gora izmišljotina, jer tog njihovog vladajućeg pravoslavlja, u našem okruženju, nije bilo sve do 1804-62. godine i to u Sjevernoj Srbiji-Beogradski pašaluk, kada su prognali autohtone Srbe islamite u Bosnu, ali i na Jug. Od tada oni počinju izmišljati i svoju, ali i našu povijest s tom razlikom što je sve bazirano na pravoslavlju, a Islam ga dođe kao neka slučajnost u povijesti, a ne kao religija na kojoj se stoljećima temeljila Srbija.
I neki naši povjesničari, pričaju nam priče koje su prihvatili od naših negatora , da je tamo-neki papa preko svog izaslanika krunisao 1461. godine Stjepana Tomaševića i koji postade katolički kralj. Iz tog čina proizlazi; da je Bosna bila katolička jer njenog kralja kruniše papa.
Bošnjački historičari, pa i Bošnjaci koji vole povijest, prihvataju ovu nebulozu samo iz razloga jer im to dođe kao argument Srbima-pravoslavcima i Hrvatima-katolicima koji negiraju Bosnu kao državu, da je Bosna bila država, jer je kao imala i svoje kraljeve. Ovima, koji su podmetnuli tu stupicu takav zaključak i odgovara, jer povijesno, oni na taj način Bosnu dovode u katoličko okrilje, a ona to nikada nije bila.
Nikakvog krunisanja nije bilo s te katoličke strane, jer to je period kada Bošnjaci-muslimani koji su većinski u svojoj Bosni dobro pripremljeni i duhovno motivirani pružaju katolicima najžešći otpor, jer ovi kane Bosnu napasti i pretvoriti je u katoličku zemlju po već zacrtanom cilju da Evropa mora biti kršćanski kontinent. To im nije uspjelo jer su prema pisanim dokumentima: Hrvoje Vukčić, kralj Tvrtko, Sandal Hranić, Stepan Tomaš, pa možda i isti Stjepan Tomašević, a najviše Stephan Kosača, Ajvaz-dedo ali i Isa-beg Isaković sa ostalim muslimanima Balkana, svim svojim bićem i snagom islamskog duha, znali islamsku Bosnu braniti. Kako je Bosna početkom XV. Stoljeća bila i dalje pod ingerencijom Rimskog carstva, a u tim vremenima Rimskog cara je obnašao Wilhelm III. On će i našeg Stephana-prijestolonaslednik titulirati hercegom što je bitno s historijskog aspekta, jer je Kosača zadnji herceg koji je tituliran od strane Rimskog cara. Dakle, monoteistički Rim prestaje djelovati polovinom XV. stoljeća, jer ga rasturaju kršćani, a Bosna u istom periodu ulazi u sastav Balkanskog Islamskog komonvelta koji se i uzpostavlja iz razloga lakše odbrane od katolika, jer stare organizovanosti u Zapadnom Rimskom carstvu nema.
Wilhelm će iz Njemačke biti izgnan u Palermo i dolje će napraviti i džamiju, koju će nešto kasnije u XVI stoljeću katolici preztvoriti u crkvu, kada Siciliju podvrgnu pod svoju vlast. U muzeju grada Minhena sačuvano je Wilhelmovo džube na kome su zlatnom niti izvezeni Kur'anski ajeti. Međutim, za katolike Wilhelm nije bio musliman, a to što mu je ogrtač sa Kur'anskim ajetima oni obrazlažu time da je ogrtač dobio od Arapskog monarha, jer u Njemačkoj u tom periodu, kao, nije bila razvijena tekstilna industrija i ovaj Arap ga počastio ogrtačem na kome su ispisani ajeti. A u Palermu na Wilhelmovim nišanima ispisano je arapski ''El-fatha''

Stari: Srbi, Hrvati i Bošnjaci većinski bili su iste duhovnosti-bili su monoteisti. U svojim državama, kao vladajući monoteisti, prolazili su kroz sve faze oblikovanja monoteizma dok u VII stoljeću nisu svoju duhovnost uokvirili u Islam. Kao komšije, iste duhovnosti, organizovali su se u svojim sredinama i nisu jedni drugima bili neprijatelji, nego su se na razne načine dopunjavali i imali bukadar zajedničkih činilaaca. I izbor hrvatskog kana iz VII stoljeća, kojeg nam kroz svoje spise ostavlja Teofan, je iz tog zajedništva. Još da podsjetim, da su iz razloga što boljeg uvezivanja ovih naroda pojedine ugledne porodice vezivale se ženidbom ili udajom svojih naraštaja.Tako je Kulin ban bio oženjen iz porodice Nemanjića. Sandal Kosača iz porodice Brankovića. Kći Đurađa Brankovića; Mara je sultanija, ali i kći Lazara Brankovića; Olivera bila je sultanija. Po nekima, i Stjepan Tomašević bio je oženjen kćerkom Lazara, a kći hercega Stephana Mara-sestra od Ahmed paše udata za Ivan-bega Crnojevića i imali su sina Skendera koji je školovan kod dajdže Ahmeta na Islamskom dvoru i bio značajna vojna ličnost u Islamskom Komonveltu. Oca mu,Ivan-bega Crnogorci pravoslavci svojataju, samo zbog imena. A na Cetinju, gdje je Ivan-beg imao svoju džamiju koju su nekad ranije pravoslavci Crne Gore, porušili, kralj Nikola je napravio ukopnu kapelu u kojoj je sahranjen sa ženom, i to kao simbol uvezivanja Nikole kršćanina sa svojom prošlošću. Da je to bila crkva Crnojevića, kako oni tvrde, pa zašto bi onda na njenim temeljima kralj Nikola gradio svoju malu ukopnu kapelu i skrnavio staru, a monumentalnu bogomolju. Crnogorci pravoslavci tvrde da je na tom mjestu bila crkva Ivan-bega Crnojevića koju su Turci srušili i zato je kralj Nikola na tom svetom mjestu napravio ukopnu kapelu. Tako nestade ''stare'' crkve, a sada ima njen surogat Nikolina crkva.
Arpadovići su bili vezani sa Nemanjama, a Nemanje sa Kotromanima, a bilo je veza i sa uglednim porodicama iz daljeg Evropskog okruženja. Sve te veze bile su na istoj religijskoj osnovi.
Vjere i vjerovanja što se tiče, tada je to bilo na višem nivou nego danas, jer nije bilo nekih novih ideologija, a pogotovo sekularističkog i ateističkog većeg upliva. Sve države su zasnivane na vjeri, dakle bile su teokratije. Dualističkog učenja u ovom periodu nije bilo, a današnji kršćani i sekularisti ga interpoliraju, a to su samo izmišljanja njihovih povjesničara i drugih, a sve iz razloga negiranja monoteizma koji je prisutan u tom periodu, jer se itekako uočavalo da je postojao i drugačiji pogled na stvaranje osim kršćanskog.
Stavovi naših povjesničara, kada je u pitanju porodično vezivanje ovih ličnosti, su formirani u toku predhodnih desetljeća kada smo od katolika i pravoslavaca dobijali informacije da se radi o porodicama ili katoličkim ili pravoslavnim te da se one tako povezuju. Međutim, bez poteškoća može se lahko dokazati da su sve te porodice sasvim druge duhovnosti te da su lažno interpolirane u njihove zajednice lažiranjem povijesti. Dakle, i sultanija-Mara Hatun,Muratova II. žena kćerka Đurađeva nije bila pravoslavka, kako nam se to predočavalo, jer njen otac Đurađ Branković nije bio pravoslavac nego musliman, ali sa imenom Đurađ. Sam Đurađ, ali i mlađa pokoljenja te familije steći će veliki ugled u Islamskom Komonveltu, a i dan-danas u Bosni žive potomci te porodice.
Problem u našim glavama je nastao onda kada su nam komšije, u periodima Jugoslavija kada su dominirali nad Bošnjacima u svakom pogledu, kroz zajedničko opće obrazovanje, na osnovu svojih viđenja nametnuli svoje lažne stavove o njihovoj povijesnoj utemeljenosti, a našoj perifernoj-inferiornoj i slučajnoj prisutnosti u našoj nam Bosni. A krenulo je onda kada su ove dvije komšijske države formirane, jedna kao katolička, a druga kao pravoslavna i u cilju uvezivanja trenutne povijesti sa prošlom oni će- jedni, sve sa ovih prostora katoličiti, a drugi sve pravoslaviti. Tako će i o nama Bošnjacima pisati i sve izmišljati, a ovi naši povjesničari samo aminovati.
Međutim, istina je da su i jedni i drugi tek prvi put svoje države utemeljili: Hrvati katolici 1689. na katoličanstvu i Srbi pravoslavci 1862. na pravoslavlju, a do tada sve države Balkana su temeljene na monoteizmu na kome je do 1878. godine počivala i Bosna.
Isto se dešavalo i u ostalim Evropskim sredinama. Progon muslimana, počevši od XIII. pa do XVII. stoljeća iz svih Evropskih sredina obrazlažu sukobima katolika i kršćanskih dvovjernika-heretika, a nikako sukobima muslimana i katolika kao što je i bilo.
Katolici progone patarene, katare, husite i sve njih kao heretike. Prognani odlaze u islamske zemlje. Pa šta bi to mogli biti heretici ako izbjegavaju u islamske zemlje? Neki, koji ostaju, javno se prevjeravaju u katoličanstvo, ali većina od XVI. stoljeća prelazi u protestante.
Za prevjerene u katolike kontrola je žestoka, a sudovi zloglasna inkvizicija. Slučajnim saznanjem da prevjereni u katolicizam i dalje ispoljavaju islam, inkvizitori ih muče i sile na koje kakva priznanja, proglašavaju ih vampirima, vješticama pa onda spaljuju na lomači, vješaju, i ko zna na koje sve načine su ubijali te jadnike-ce samo što su bili monoteisti-islamci i što se na njihovoj vjeri održavala Evropska srednjovjekovna vlast.
Žalosno je što su stradavali za časni din, a mi toliko smo neznani da nas to i ne tangira i niti se time bavimo, nego prepustili da o muslimanima pišu oni koji su ih ubijali i da ih sada rehabilituju kao svoje. Mnoge, koje su kršćani na najsvirepiji način ubili rehabilituju i obznanjuju kao katolike, a oni su ih spalili na lomači samo zato što su negirali da je Isus Bog i što su bili muslimani.
Razmislite malo i o Templarima, ali ne kao kršćanskoj vojsci, nego kao vojsci koja je u periodu XIII. stoljeća organizovana od strane Francuskih muslimana da brani Francuske muslimane, jer tada i počinje golgota Evropskih muslimana.
U priodu XIII.stoljeća kada su se organizovali, dobijali su vakufe od svih Evropskih muslimana, a jedan takav vakuf zabilježen je i u Slavoniji. Međutim , kako kršćani za Templare imaju stav da su kršćanski vojni red to i dotične vakufe temelje kao posjede koje su Templarei dobijali od katoličkih velmoža. A tada, u Slavoniji, vlast u potpunosti u rukama monoteista, muslimana, i kako će onda kršćanske velmože dodjeljivati nekome nešto kada ih uopće nema.
O Templarima pišu da su bili kršćanska vojska, a sve ih spaljivali na lomačama. Ima li tu logike? Međutim, u cilju negiranja da su muslimani progonjeni iz Evrope, a znajući da su Templare organizovali muslimani, onda se negira da su Templari bili muslimanska vojska kao što se i kod nas Herceg svojata te je za jedne pravoslavac a za druge katolik.
I slijed nekih povijesnih okolnosti išao je kršćanima na ruku tako da su mogli izmišljati ''svoju'' povijest. Prije svega, imena monoteista-muslimana u Evropskim državama nisu bila orijentalna, a ovi što pišu i bave se time imaju stav da je muslimansko ime isključivo Arapsko ime. Otuda, ako je neko imenom: Ivan, Dušan, Jan, Filip itd. on automatski nije musliman. Tako mnogi naši predci-muslimani, ali i žitelji drugih država samo zbog imena, postadoše ono što nikada nisu bili katolici ili pravoslavci. Ako pomno pratite, kod nas, prezimena poznatih islamskih velmoža iz perioda prelaska sa Avarskog sistema vladanja u Hanefizam uočićete da su manje više sva prezimena tih muslimana proizašla iz imena njihovih roditelja a koja su bila narodna. Npr. Filipović, Pavlović, Milošević,Martinović itd. I to sve iz razloga što je musliman u tom periodu nosio narodno a ne orijentalno ime, a prezime se dobijalo po ocu. U kasnija vremena kada muslimani počinju da djeci diju orijentalna imena onda se pojavljuju i prezimena sa orijentalnom osnovom: Omerović, Smailović, Hodžić i td. Na nama je sada da to ispravimo, da sve te ljude koji su stradavali za časni Din vratimo u islamsko okrilje, jer smo dužni to uraditi i pred Bogom i pred svijetom, iz razloga njihovih žrtava za Islam.
Svi znamo da je u Češkoj Jan Hus spaljen na lomači, jer nije bio katolik. Jasno je da katolici nisu katolike spaljivali. Svi smo tu informaciju o spaljivanju prihvatili, a da uopće nismo ni pomislili da bi on mogao biti musliman. Za naše je on- neki tamo katolik koji se oglušio o njihovo crkveno učenje, jer tako su oni napisali a mi samo pročitali. Ako se neko oglasi i kaže da je bio musliman , onda razmišljanje ovih nekih naših ima slijed: a kako bi mogao biti musliman, jer tamo zaboga nije bilo muslimana, muslimani su samo neđe dolje- južnije? Kada ja predpostavim i napišem da je bio musliman, jer se povijest tako odvijala, onda ja lupetam. A zapravo, ja ne lupetan nego onaj ko tako razmišlja trebao bi razmisliti: koliko o onome što je do sada znao, ali toliko i o mojoj tvrdnji? Pa makar da se upita: Je li to doista moglo tako biti? A on, imperativno; '' Lupeta!'' To što nemože u taj dio Evrope dovesti i islam je njegova slabost i nerazumijevanje povijesti i što je od raznih kvazi historičara: Ekmedžića, Lovrenovića, Ćoškovića, Ćirkovića, Šišića, Račkih, Jiričeka, i ovih nekih naših: Imamovića, Pelidija, Brkljača, E. Filipovića pokupio neznanje i on vajan govori kao o nekoj mojoj nesuvislosti i kaže : ''Što se onaj provaljuje''. A ja velim: Bez prave teze nema ni istinite historije.
Danas je, taj isti Jan, proglašen nacionalnim Češkim junakom. Dan: 6.juli u Češkom kalendaru je dan kada se obilježava spaljivanje na lomači Jana Husa. Česima fala na obilježavanju stradavanja Jana, ali oni misle da ga je crkva osudila iz razloga heretičkog-kršćanskog učenja, a ne što je bio musliman, a kada je trebalo izvršiti egzekucijui-da ga spale, tražili su da se odrekne svog vjerskog učenja, a on je rekao u smislu; da više voli umrijeti kao vjernik u jednog Boga, nego da zaniječe Božiju jednoću, jer, nakon smrti, smatrao je on, u susretu sa Bogom kako će se opravdati da ga je zanijekao.
Osim imena, koja su istraživaače navodila na iskrivljenu povijest, na istu je uticalo i to što su kršćani za osnovu Evropske povijesti uzimali kršćanstvo i onda prisustvo islamske uprave koja se najviše eksponirala svojom vojnom organizovanošću na ovim teritorijama podvodit će pod Turska osvajanja. Kršćani će našu redovnu vojsku nazvati okupatorskom.
A Islamska vojska bila je na Balkanu, ne kao okupatorska, nego, kao redovna odbranbena vojska. Ona je formirana od žitelja Balkanskih naroda i njen sastav je bio isključivo muslimanski. Jednostavno, muslimani Balkana i dijelom Srednje Evrope bili su uvezani u zajednicu islamskih država i posve normalno; imali su i svoju vojsku. Ona je branila islamsko stanovništvo Balkana i Srednje Evrope od katolika, jer su ovi progonili svoje sugrađane-muslimane, a to su oni njihovi heretici.
Vidite kako nam podmeću. Teorijom o osvajanju, muslimanska vojska zemalja udruženih u Islamski komonvelt nije vojska tog naroda nego okupatorska vojska. Muslimani Evrope, nisu mogli imati ni svoju vojsku koja je bila neophodnost, a imali su države iz kojih je proizlazilo i vojno organizovanje. Narod i državu je trebalo braniti od njihovih nasrtaja, a po njima ta vojska je okupatorska?
Ulaskom Srbije, Bosne , Hrvatske i Mađarske u Islamski komonvelt-hilafet-Osmansko carstvo uspostavljena je u pravom smislu islmska vlast; uveden je šerijet, a administracija koristi turski jezik. To je bila islamska teokratija uspostavljena po Hanefijskoj pravnoj školi. Muslimanska mladost ovih zemalja ide na školovanje u Istanbul, ali i još neke gradove u islamskim državama i izučavaju: svjetovne, vojne, ali i vjerske znanosti i vraćaju se u svoje sredine gdje, sada, oni obučavaju našu mladost znanju koje su stekli na islamskim univerzitetima. U tom periodu, muslimani Balkana počeli su svojim novim naraštajima diti orijentalna imena, a ovim ''historičarima'' to je bio povod za uspostavu nove teorije o islamizaciji Bosne. Na ovaj način mnogi naši velikani, iz ovog perioda, postadoše kršćani tako i Mehmed-paša Sokolovića postade ono što nikada nije mogao ni sanjati-konvertit. Njegovo rođeno ime bilo je Baja. Zbog imena Baja, on za kršćanske historike postade kršćanin. I najednom čitava familija koja je u to vrijeme bila uticajna u zajednici Islamskih država postade pravoslavna.Hajd, što za kršćane, ali što i za naše? Žalaosno je da i pojedinca koji je svoj život posvetio jednoj duhovnosti, koji se kroz život zalagao da ta duhovnost bude nesmetano ispoljavana od njenih pristalica bude pridružen duhovnosti za koju je znao da joj ničim ne pripada.
Za muslimane Srednje Evrope pa i Hrvatske ovo vladarsko stanje trajati će do 1699. Godine, kada teokratije zasnovane na islamu, kršćani ruše počevši od XIII. stoljeća i ove prelaze u teokratije zasnovane na kršćanstvu. Muslimani prognani iz tih zemalja uputili se u islamske zemlje, među njima i u zemlje Balkana. Oni što su ostali prevjerili su se ili u katolike ili u protestante.
Srbija je svoj prelazak sa islamske teokratije činila u etapama počevši od 1804. tako da je konačno 1862. sva vlast prešla u pravoslavne ruke. Muslimani iz Srbije su dogovorom morali napustiti svoj vatan . Krenuli su na jug u zemlje pod islamskom vladavinom, ali ih je dosta došlo i u Bosnu, jer je u Bosni i dalje bilo islamsko vladanje. Najviše su naselili mjesta pored Save i Drine, ali i rijeke Bosne.
Bošnjaka i Bosne što se tiče katolici je nikada nisu uspjeli osvojiti, ali je 1878. i sudbina Bošnjaka pala u ruke katolika jer se o njima rješavalo na Berlinskom skupu državnika, kada je Austro- Ugarska dobila mandat za pripajanje Bosne svojoj zajednici.
Prema Berlinskom ugovoru Austro Ugarska je 1878. okupirala Bosnu i uspostavlja vlast prema svom nahođenju, a njeni historijski vlasnici- Bošnjaci, ostaju obezvlašćeni ali i obezglavljeni. Kršćanin je došao da vlada, a to ni po čemu ne odgovara starom Bošnji, jer mu je sve zasnovano na islamu. On je i nauke izučavao na Jugu. Jezici kojim se služio u nauci ali i administraciji bili su : Arapski i Turski, ali i Perzijski. Sve što je napisano, a imalo naučnu vrijednost je na jednom od ovih jezika. Bošnjo koji je ostao u Bosni znao je da ostajanjem pod Austrijskom vlašću raskida sa svojom pisanom prošlošću. Odatle i naše neznanje o samom sebi.
Nakon Prvog svjetskog rata 1918. Srbi i Hrvati preuzimaju sve što je Bošnjačko u svoje ruke. Bosna postaje plijen oko koga se otimaju i jedni i drugi. No, Bosna se ne tretira kao država nego kao dijelovi njihovih nacionalnih država Hrvatske i Srbije, koje su, a to treba da znaju, i gradili muslimani i bili u najboljim odnosima sa Bosnom i Bošnjacima. Tada u njihovim nacionalnim kuhinjama nastaju teorije o nama kao izmišljenom narodu i otuda i ona povijest koju pisaše oni, je sva izmišljena.
Bošnjaci, koji su ostali u Bosni migolje između hrvatskih i srpskih nacionalnih teorija i ne vode brigu ni o čemu, oni znaju da su muslimani da vjeruju u jednog All'aha i da jedino egzistenciju mogu ostvariti radom, a i da hoće da budu Bošnjaci ovi im ne dozvoljavaju, jer kao oni su poturčeni ili Hrvati ili Srbi, a sve to zbog zemlje Bosne. Bosna bi na osnovu teorije o naciji pripala Bpšnjacima tako da bi hrvatske i srpske aspiracije bile samo puste želje.
Benjamin Kalaj je u tom smislu počeo i teoretisat, ali je pod pritiskom i jednih i drugih odustao od prijedloga da se svi narodi Bosne nazovu Bošnjacima ili Bosancima. Čak je pod pritiskom Hrvata i Srba 1907. dekretom ukinut i Bosanski jezik, koji je bio jezik Bošnjaka, jer ako ima jezik onda ima i narod.
Bošnjacima, u tom teškom periodu nacionalno pitanje ne igra nikakvu ulogo, oni se isključivo plaše samo za vjerski identitet, jer bi Austrijska kršćanska vlast, koja je okupirala njihov vatan, mogla uticati i poremetiti njihov duhovni sklop i iz tih okolnosti velika većina Bošnjaka sa kompletnim familijama odlazi u islamske zemlje, a najviše u Tursku, mada su usput ostajali na Kosovu, Makedoniji i u Albaniji, jer su te države i dalje pod suverenitetom Islamskog komonvelta-Osmansko carstvo. Danas, po nekim pokazateljima u Turskoj živi oko 3 miliona potomaka onih Bošnjaka koji su napuštali Bosnu u ta zloslutna vremena. Najviše ih je bilo iz Hercegovine. Interesantno, tamo se ne zovu Hercegovci, nego imperativno Bošnjaci. Konstatujem, da je naziv Hercegovac tek iz proteklih razdoblja uveden više kao element destabilizacije nego uvezivanja. Dakle, više kao element naše suprostavljenosti nego zajedništva.
Koliko je historija Srba i Hrvata na ovim našim prostorima, kao hrišćana, neutemeljena najbolje govori Lj. Jovanović u svojoj knjizi ''O prošlosti BiH'' str.81.iz 1909.g.: Dakle prije 100 godina bilo je onako kao Jovanović ističe, a danas su Hrvatska i Srbija države, a Bosnu su potušile.
''Međutim, ja bih mislio da mi, Srbi i Hrvati, ne možemo naći prave državne veličine ni u svojoj razdrobljenoj prošlosti, ni u našoj mučnoj i prilično bednoj sadašnjosti. Mi se samo možemo nadati da ćemo svešću o jedinstvu naroda našega i širokim shvatanjem njegovih savremenih zadataka spremiti ostvarenja naše zajedničke veličine u budućnosti''.
Bože milosni, podari onima koji pripadaju mom narodu, ali i onima drugima koji žele da budu u istini- razum i uputi ih u povijesnu istinu. I molim Te, obdari mog ''novog'' Bošnju razumom, da može razlikovati laž od istine, te da shvati da je njegovo islamsko vjerovanje imalo svoju osnovu, a da je islamsko vladanje temeljeno na toj osnovi, te da ono što je drugi pisao o njemu ima sasvim drugo značenje, te da takva pisanja mora dobro provjeriti, a ne ovako kako to čine sadašnji Bošnjački historičari olahko prihvatati.
Moj Bošnjače! Moraš biti svoj, po svemu, pa i po povijesti!



Ostali prilozi:
» BOSANSKI KATARI, PATARANI, BOGUMILI...
Fikret Hafizović | 30. July 2017 01:48
» IME ZEMLJE BOSNA JE NJEMAČKOG KORIJENA
Fikret Hafizović | 17. March 2017 14:04
» RODOSLOVLJE BOSANSKE DINASTIJE KOTROMANIĆA
Prof. dr. Enver Imamović | 10. March 2017 14:27
» TURSKA NIJE BOSNU OSVAJALA NEG' JE TURSKA BOSNU SPAŠAVALA
Fikret Hafizović | 19. January 2016 18:52
» BOSNA, HRVATSKA I SRBIJA
Fikret Hafizović | 19. October 2015 16:39
» MONOTEISTIČKA TEORIJA O USPOSTAVI EVROPSKE CIVILIZACIJE
Fikret Hafizović | 13. May 2015 19:52
» MEHMED-PAŠA SOKOLOVIĆ, ADŽAMI OGLANI I DIVŠIRMA
Fikret Hafizović | 22. February 2015 21:43
» BOSNA U BALKANSKOM ISLAMSKOM KOMONVELTU
Fikret Hafizović | 17. January 2015 14:16
Ostali prilozi istog autora:
» BOŠNJAČKO SLOVO O RASTKU NEMANJI
17. September 2017 00:47
» RAZVOJ EVROPSKE CIVILIZACIJE
12. June 2017 15:29
» SKRIVANA POVIJEST BOŠNJAKA
15. September 2016 21:33