U ovog četvrtka, 15.oktobra, u Sali Opće biblioteke Zenica, kišno jesenje veče, ispunila je promocija četvrte knjige po redu, autorce iz Maglaja, Džeraldine Dine Delić. O knjizi su pored medijatora promocije, direktora biblioteke Midhata Kasapa, govorili i promotori profesor Dragan Šimšić iz Zavidovića i ja. U danu žalosti zbog poginulih kakanjskih rudara, promocija je započela Fatihom i minutom šutnje. Potom su birane note za ovu priliku u pauzama govora, odsvirali muzičari, na klarinetu, Branko Mlikota i na gitari, Admir Čuruković.

U knjizi novela „San“, iako pisana u muškom rodu, autorica je, apotekarski tačno, izvagala potrebnu količinu mišića i muške odvažnosti, protkane onom finom nježnošću koje opet može nositi samo žena.Time će autorica zasigurno razgaliti dušu svakog čitaoca.

Iako knjiga najavljuje smrt kao najveću istinu kojoj se čovjek grčevito suprostavlja, autorica već u drugoj priči ispisuje život, opisuje rađanje toliko blisko i doživljeno da sam čitajući bio, samo još jedno od djece što vire kroz otškrinuta vrata, gledajući rađanje brata Kemala.

Od najljepših niti koje nalazi u svojoj retoričkoj sehari, ona plete gnijezdo, koje savremeno društvo sve manje prepoznaje kao vrijednost a to je porodica.

Tako nas vraća u rano djetinjstvo, svačije ponaosob i poklanja nam po jednu sliku iz tog djetinjstva. A onda ispisuje godine i sve ono što one nose, kako reče „prikupljene kao salvete koje ne možemo ni sa kim mijenjati“ Vješto nas vodeći kroz djetinjstvo i zrele godine, autorica poručuje da negdje u nama zauvijek živi dijete, željno igre i maštanja.



Stid kao moralna crta u odgoju čovjeka, što je savremenim definisanjem ljudskih sloboda skoro pa izbrisan, pa se u određenim krugovima poima i kao suvišan, autorica nam na poseban način vraća, upravo taj dragulj po kome smo još ljudi. Da bi se istrajalo na tome, znači očuvanju tih ljudskih vrijednosti koje nemaju rok trajanja, autorica stalno podsjeća na dušu, onu bosansku.

Jer možeš nositi najskuplje cipele ili one nekoliko brojeva veće i natrpane novinama, u kojim odrasta glavni junak Kemal, svejedno, ako nema duše onda si ništa.

Nije čudo, zašto Kemal dok trpi bol rana od gelera u bolničkom krevetu, pita se kako je drvetu u kojem završi onaj isti geler koji je njega ranio. Boli li ga?

Stvarno, ne želeći, metaforički kazano, da nam od žare dočara šarenu kadifu, ona nam svojom iskrenošću pokazuje da se i u žari krije tako puno vrijednog kojeg treba znati vidjeti i osjetiti.
Samo treba imati dušu!

Zato vam od srca preporučujem ovu knjigu. Uđite i vi u ovaj „San“, dovoljno prostran za sve.
Samo ponesite dušu, onu bosansku, bezbeli.