Problemi povratnika odavno se ne nazivaju problemima, jer bitno je bilo gurnuti ljude u genocidnu tvorevinu i tamo ih prepustiti samima sebi i onima koji su im do jučer držali nož pod vratom. Zašto je priča o genocidu i agresiji svedena na pojedince, a ne institucije. Izgleda da u ovoj zemlji pojedinci moraju uzeti sudbinu u svoje ruke i krenuti da dijagnosticijaru probleme, da bi ih počeli rješavati.

Elmedina MUFTIĆ: Zar se može opravdati stanje u kojem se dovodi u pitanje postojanost bosanskog jezika, i rasprava o tome koja dolazi od strane genocidaši čiji su prošlost kao i jezik okupani mržnjom. Zašto se problemi shvate ozbiljno tek kad pokucaju na vrata? Kako se može poslije agresije i genocida uopće dopustiti da se spominje referendum o navodnom sudstvu o kojem se ovih dana uveliko govori, jest da je to samo na jeziku i želji političara čiji rok trajanja je pri samom kraju, ali se ni u šali ne smije to spominjati.

Da bi smo pristupili rješavanju problema bilo koje vrste moramo prvo znati definiciju općeg pojma PROBLEM. Problem se može definisati kao svako neželjeno stanje, kao sve ono što nas ometa da postignemo željene ciljeve. Problem je i prilika za postignuća, samo ako mu se pristupi sa iskrenim nijjetom da se on riješi na opće zadovoljstvo (ovdje se podrazumijeva, na zajedničke probleme koji more društvo, naciju, državu)... Problemi nas "prisiljavaju" da mijenjamo postojeće stanje i činimo postignuća koja nas vode k izvrsnosti. Niko nema prirodni dar za rješavanje problema. To je vještina koja se uči i koja je savladiva samo kad se uloži trud i kad se pred sobom ima jasan cilj...Svaki problem je rješiv, ako se ima jasna strategija i ako počiva na istinskoj volji da se taj problem ukloni. Živimo u državi koju s pravom možemo nazvati rasadnikom problema i stručnjacima za njihovo ne rješavanje. I mali problemi kad se nagomilavaju mogu postati nerješivi, a ne da godinama odnosno decenijama zanemarujemo probleme od vitalnog značaja za opstanak države, nacije... Putujući Bosnom i Hercegovinom, susrećući se sa narodom, upuštajući se i kratkotrajne razgovore dolazi se do saznanja, da u ovoj zemlji nije u pitanju samo postojanje problema, problemi postoje i u najrazvijenijim zemljama, nego je težište svega u tome da se ti problemi nikad nisu definisali, nikad im se nije pristupilo sa ozbiljnošću i istinskom željom za njihovo rješenje. Narod je u agoniji nepovjerenja, smatra se izigranim i prevarenim jer mu se decenijama prilazi samo sa "punom vrećom praznih obećanja" pa je i ta puna-prazna vreća slomila i onako krhka leđa običnog čovjeka, koji živi onaj teški bosanski život. Puno toga je obećano, a ništa nije ispunjeno, puno je praznih izbornih priča koje su najčešće druga strana medalje, narod je bitan dok traje kampanja odnosno do dana izbora (do konačne odluke i novog-starog ustoličenja), poslije je bitno samo da proživotare do slijedeće kampanje i izbora. Tako se više ne može i ne smije. Niko sebi ne smije uzeti slobodu da se igra sa osjećanjima i potrebama naroda da zloupotrebljava nevolju čovjeka da bi došao do svog cilja od kojeg samo on kao pojedinac ima koristi. U komunikaciji s ljudima primjećuje se more pojedinačnih problema koji čine ocean zajedničkog problema koji se može nazvati nesređeno društvo, nepostojanje pravne niti socijalne države, društvo u kojem caruje nepotizam, korupcija, društvo u kojem doktori nauka nemaju zaposlenje, društvo u kojem vrijedni i pošteni obrazovani mladi ljudi ne mogu doći do izražaja od onih koji su svoje fakultetske diplome pokupovali po tamo nekim podrumskim fakultetima, koji sve više podsjećaju na večernje škole u Kumrovcu, i tako nestručni zauzimaju vrlo važne pozicije i odlučuju o nama i našoj sudbini.

Narodu je dosta lažnih obećanja Kako definisati problem "bijele kuge" koja već hara BiH i apsolutne nebrige vlasti za trudnice, odnosno djecu koja su najveće bogatstvo jedne države... Ovim današnjim političarima su teret djeca jer očito sve ispod 18 godina što nema pravo glasa ne spada u interesnu skupinu...

Nedopustivo je da se narodu decenijama priča (čitaj: laže) o postavljanju asfalta u ruralna naselja i rasvijete kao da živimo u 15. stoljeću, a ne u 21. gdje je vazdušni saobraćaj postao normalno sredstvo putovanja. Dokle će se varati narod, koji nesebično daje svoje povjerenje. Dokle će pojedinci od države koja je majka naroda, da prave maćehu, da od onih koji su za njezinu nezavisnost i opstanak, za njen suverenitet i nedjeljivost dali svoje živote, ili bili spremni da ih daju, ili su dali dio svoga tijela praviti socijalne slučajeve i ljude na margini društva. Do kad će ovdašnji narodni "dušebrižnici" izlagati čovjeka poniženjima i nepravdi koju su oni odavno trebali riještit. Koje je opravdanje tome da dvadeset godina od završetka agresije na BiH nisu rješena osnovna ljudska prava, čijem kršenju svakodnevno nazočimo, posebno u dijelu genocidne tvorevine, gdje su povratnici Bošnjaci izvrgnuti svakodnevnim što psihičkim, što fizičkim torturama. Dokle će Bošnjaci u svojoj zemlji biti meta ustaške mladeži koja svako malo u Čitluku, Ćapljini i ostalim gradovima s većinskim "ugroženim, majorizovanim, neravnopravinim" hrvatskim narodom, koji ih svako malo napadaju, rušeći im kuće, ispisuju uvrjedljive grafite, fizički napadaju, a da pri tome nikad niko ne bude priveden niti odgovara za ova nedjela. Dokle će u genocidnoj tvorevini osumnjićeni ratni zločinci biti uposleni u državnoj služni, u organima reda i mira i pri tome svojom pojavom vrijeđati žrtve, i biti stalna prijetnja njihovoj sigurnosti. Do kada će se naši političari praviti da problemi ne postoje? Do kada će odlagati dijagnosticiranje problema, kao i početak njihovog rješavanja? Koliko još trebamo trpiti i čekati? Kad će početi da se javlja zora političke odgovornosti onih koji na izborima ponesu teret odgovornosti za narod i državu? Možda do nove izborne kampanje. Novih salvi laži i obmana. Jer izgleda je kampanja jedino vrijeme kad se priča o problemima, koji po osvajanju vlasti padaju u zaborav, jer se ima prečih stvari završavati, treba se zadovoljiti lični interes. Ipak je "čovjek sam sebi na prvom mjestu" žalosno ali tačno. Zar se može opravdati stanje u kojem se dovodi u pitanje postojanost bosanskog jezika, i rasprava o tome koja dolazi od strane genocidaši čiji su prošlost kao i jezik okupani mržnjom. Zašto se problemi shvate ozbiljno tek kad pokucaju na vrata? Kako se može poslije agresije i genocida uopće dopustiti da se spominje referendum o navodnom sudstvu o kojem se ovih dana uveliko govori, jest da je to samo na jeziku i želji političara čiji rok trajanja je pri samom kraju, ali se ni u šali ne smije to spominjati. Problemi povratnika odavno se ne nazivaju problemima, jer bitno je bilo gurnuti ljude u genocidnu tvorevinu i tamo ih prepustiti samima sebi i onima koji su im do jučer držali nož pod vratom. Zašto je priča o genocidu i agresiji svedena na pojedince, a ne institucije. Izgleda da u ovoj zemlji pojedinci moraju uzeti sudbinu u svoje ruke i krenuti da dijagnosticijaru probleme, da bi ih počeli rješavati. Koji je to krajnji datum do kojeg će oni svakog mjeseca da pomiču penzije, kradući vrijeme od onih koji su jedna od najugroženijih kategorija društva. Kako definisati problem "bijele kuge" koja već hara BiH i apsolutne nebrige vlasti za trudnice, odnosno djecu koja su najveće bogatstvo jedne države... Ovim današnjim političarima su teret djeca jer očito sve ispod 18 godina što nema pravo glasa ne spada u interesnu skupinu... Problema je mnogo, onih malih koji su nagomilavani i postali su veliki, onih velikih koji se nikad nisu pokušali rješiti, dijagnoza je jasna nije bilo ljubavi za državu i narod, bilo je samo sebičnosti i želje za koristoljubljem. Da bi se došlo do rješavanja problema mora se prvo voljeti država, a ona se voli tako što se od nje pravi mjesto ugodnog življenja a ne mjesto bijede i sunovrata. Država se voli tako što se izgrađuje njen pozitivan imidž koji od nerazvijene i nesređene zemlje koja nije siguran prostor za strana ulaganja, pravi poligon za dolazak investitora koji će sa zadovoljstvom ulagati svoj kapital u naše društvo. Država se voli i tako što se brine za svoju dijasporu i pruža joj ruke i uvezuje narod koji je rasut širom svijeta, pokušavajući da ga drži u svome krilu, a istodobno da ga pušta da se što više razvija i tako doprinosi boljem napretku države. Država je kuća svakog njenog građanina, i kod ljudi treba razviti tu svijest da su oni članovi porodice, da moraju doprinositi jačanju i stabilnosti kuće u kojoj žive, ali domaćin kuće treba da svojim primjerom uči svoje ukućane... Da nam naši ljudi ne bi odlazili u svijet potrebno je da svijet dovedemo u našu zemlju...