MAJKO — Bosnjaci.Net

Poezija

MAJKO

Autor: Ismet Suljić

Objavljeno: 13. September 2015. 20:09:45

Noćas, dok muk sobe remete gromovi
i ozare munje,
sam sam.
Osjećam strah, on me u djetinjstvo vrati,
i poželjeh opet da si tu kraj mene,
da mi tepaš glasom baršunstim, tihim,
sigurnosti punim, koji uspavljuje,
mišljah tada, samo od Boga stvorenim
da tepa i tješi,
uspavanke poji.

Žmurim,
a vidim te jasno,
dok gromova jeka i oštri brid munje
smjenjuju se, prijete,
nastavljajuć' svoje orgijanje ludo.
Tvoje lice vidim,
izborano, svehlo, a toliko drago,
milo i prekrasno.

Šamija „Sarajka“ na tvojoj je glavi,
a na tebi one haljine svilene,
dimije i bluza dugačkih rukava.
Zelene su boje, sjećam ih se dobro,
onomad ih babo, Bog mu rahmet dao,
donio sa Ćabe.
S tespihom u ruci nepomično stojiš,
baš poput statue,
i, možda, tek neki pažljivi posmatrač
primjetiti može da mičeš usnama,
pogleda uprtog
u znanu ti tačku ravno ispred sebe,
moliš:
„Gospodaru mili,
sačuvaj mi djecu i dunjaluk cijeli,
molim Ti se, Bože,
ustavi gromove i pogasi munje,
djeca mi se plaše.“

Naćas,
Vidim sebe kao petogodišnjaka,
do nogu ti ležim na dušeku mehkom,
vireć' samo ispod svilenog jorgana,
vidim, ašićare crvene je boje.
Dobrano uplašen nakon treska groma
negdje u blizini,
pretvaram se kao da još uvijek spavam,
a gledam te kradom.
Vidim, načas, usred kratkog bljeska munje
ja konture tvoje,
šapućeš Bismillu, prilaziš hamamu,
i abdest uzimaš iz ibrika starog.
Ne mičuć' se pratim
kako tvoja sjenka pleše po duvaru.
Tiho, ko košuta, lagahnim korakom
hodaš ko po staklu,
da pod od dasaka, usljed hoda tvoga,
izdajnički ne bi zaškripao, možda,
probudivši tebi najmilija bića
u liku evlada.

Pominjući Boga, uzimaš serdžadu,
okrećeš se Kubli i pred Njega staješ,
klanjajuć' nafilu,
dok gromovi ljuti i siktave munje
još orgije čine,
a vjetar fijuče, povijajuć' grane oraha staroga
koje tužno cvile,
krupne kapi kiše dobuju po staklu
malehnog pendžera.
I nestade svega.
Ne vidim te više i ne čujem buku,
san me prigrlio.

Autor: Ismet Suljić

VRH