Život bosanskih franjevaca na Kosovu ALBANCI KOJIMA BOSNA PUNO NEDOSTAJE Bosanski franjevac Aleksandar Tanushi koji djeluje u okviru župe i samostana Svetog Petra i Pavla u Đakovici ekipi Anadolu Agency (AA) koja je boravila na Kosovu prikazao je vrijedne arhivske dokumente. “Među ostalim, vrlo važan dokument jesu ljetopisi i kronike koji nas vežu za bosanske franjevce. Kada je fra Kruno Miklić 1958. godine kao župnik došao u Đakovicu on je odmah počeo pisati kronike i ljetopise. Bosanski fratri kada su došli u Đakovicu tada su već počeli i pisati o katolicima i događajima koji se se dešavali u župi. Sve to je zabilježeno i dokumentovano”, navodi fra Tanushi. Vrijedno blago bosanskih franjevaca u Đakovici na Kosovu predstavlja i bogati fundus knjižnice Franjevačkog samostana. Knjižnica Franjevačkog samostana je osnovana istovremeno sa samostanom 1958. godine kada su franjevci Bosne Srebrene preuzeli upravljanje nad župom u Đakovici. Dan i aktivnosti jednog franjevca Do 1958. godine u Đakovici je djelovao dijecezanski kler i to u dijelu gdje se sada nalazi župna crkva Svetog Petra i Pavla, dok su svetište Svetog Ante gdje se sada nalazi samostan držali su fratri. “Prvi fratar ili gvardijan koji je bio ovdje kao osnivač samostana u novom jedinstvenom obliku je fra Kruno Miklić. Tada su fratri počeli skupljati knjige različitih sadržaja. Bilo je na početku vrlo malo knjiga. Ali, kako su ih fratri počeli skupljati broj je rastao. Kada bi fratri otišli u druge krajeve na službu oni su uvijek ostavljali knjige. Tako broj knjiga raste svake godine. Sada se u knjižnici nalazi oko 10.000 različitih knjiga na albanskom i hrvatskom jeziku. Tu je dosta povijesnih knjiga, onih iz oblasti kulture, ali i svih vrsta i žanrova. Osim knjižnice tu se nalazi i fonoteka, fototeka, videoteka…”, naglasio je fra Tanushi. Zamolili smo fra Tanushija da nam otkrije kako izgleda jedan dan franjevca: šta radi, čime se bavi, kako provodi vrijeme… “U Đakovici osim samostana je i župa. To je povezano. Radno je od jutra koje počinje molitvom. Potom se svako od nas angažira u svome radu: neki se bave izgradnjom, neki vjeronaukom, susretima sa mladim, vjernicima… Katolici na Kosovu i u Đakovici su jako aktivni. Kada gledamo Albaniju i Đakovicu katolici su kod nas puno aktivniji. Ipak su tu tradicija, zna da je katolik i da mora ići na misu, krstiti djecu, vjenčanje. Slično je kao u Bosni”, navodi fra Tanushi. Bosanski fratri su nakon dolaska na Kosovo poslije 1958. godine počeli intenzivno graditi filijalne crkve, njih pet-šest na grobljima. Problem je tada predstavljala zabrana gradnje. Nakon 1999. godine su se počele obnavljati crkve i graditi veće na mjestima nekadašnjih. Životni put Aleksandra Tanushija, Albanca s Kosova koji je završio Franjevačku teologiju u Sarajevu, je zanimljiv. Za AA je otkrio kako se odlučio da postane bosanski fratar. “Zanimljiv je moj dolazak u samostan jer sam iz dijecezanske župe Novog Sela blizu Đakovice. Kada sam došao kod fratara, župniku sam rekao da želim biti fratar. Nisam znao gdje trebam ići na studij ili gdje trebam nastaviti, odnosno započeti ulazak u franjevački život. Tada su mi fra Ambroz Ukaj, koji je u to vrijeme bio gvardijan, i fra Lovro Gavran, koji je tada služio kao vikar, rekli da trebam ići u Bosnu. Mislio sam na početku da trebam ići u Albaniju, jer naši fratri velikani bili su Albaniji. Ali, saznao sam da su i oni studirali u Bosni. Među njima su fra Shtjefen Gjecovit, fra Gjergj Fishta, Lorenc Mazreku…”, priča fra Tanushi. Navodi da mu je bilo “nezgodno da odmah poslije rata ide u Bosnu i da tamo uči”. Za mene je, navodi fra Tanushi “to sve bilo srpski jezik – ali onda kasnije sam shvatio da postoje razlika između srpskog, hrvatskog, bosanskog, slovenskog i drugih slovenskih jezika”. “Prihvatio sam da idem u Bosnu kada sam vidio da fra Lovro Gavran, koji je iz Bosne, cijelo vrijeme govori ‘mi fratri’, ‘mi Albanci’. Rekao mi je da je iz Bosne. Kada sam vidio da je on Hrvat, Bosanac iz Bosne, a voli tako naš narod onda je bilo sve drugačije. Rekao sam da ću ići gdje oni kažu. Tako da sam bio u Visokom godinu dana na postulaturi, Gorici kod Livna u novicijatu i studiju filozofsko-teološkom na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu. Za đakona sam zaređen 2010. u Đakovici, a 2011. za svečenika od biskupa fra Hila Kabashija, bosanskog fratra, Albanca koji je sa Kosova, ali djeluje kao biskup u južnoj Albaniji”, priča fra Tanushi. Veliki doprinos bosanskih franjevaca na Kosovu Kao mladi franjevac – đakon je po povratku u Đakovicu osnovao franjevačku mladež. Primjenio je sve ono što je već naučio i vidio po Bosni. Počeo je raditi sa mladim, ali i baviti se gradnjom. Osim pastoralnog rada i vjeronauke, odnosno susreta sa mladima u biskupiji i sa svim vjernicima fratri su mu 2013. dali su mu dali ovlast da počnem graditi filijalnu crkvu Svetog Josipa u Oshek Pashe. “Kako je to dobro išlo i sve precizno i lijepo sa mještanima iste godine godine sam obnovio i crkvu Svetog Franje u Osek Hile. Gradnju još jedne zavjetne – filijalne crkve radili smo 2014. godine, a ove godine gradimo crkvu u Ramocu. Tu crkvu je fra Anđelko Kamenčić prije 40 godina gradio uz pomoć iz dijaspore i mještanima. Slabo je bila urađena i ove godine već se gradi nova filijalna crkva. Isto tako i crkva svetog Ivana u Moglici se obnavlja. Kao mladi franjevac bosanski dosta sam angažiran u pastoralu i gradnji i ostalim radovima”, navodi fra Tanushi. Kao razlog zašto su mu fratri dali ovlasti za gradnju i pastoralnim radovima fra Tanushi navodi to što je domaći stanovnik – iz Đakovice. “Znam mentalitet ljudi u župi. Dobro sa njima komuniciram pošto sam odavde. Znam kako sve funkcionira. Pet godina sam tu i u ulozi fratra: godinu kao đakon i četiri kao svećenik. Ponosan sam što sam Albanac i bosanski franjevac jer kroz povijest bosanski fratri su pomogli dosta našem narodu”, ističe fra Tanushi. S pijetetom govori o onim koji su pomogli i pomažu albanskom narodu: od fra Lovre Mihačevića koji je obnovio albansku provinciju, fra Anđelka Kamenčića koji je cijeli život među albanskim narodom, sadašnjeg provincijala Bosne Srebrene fra Lovre Gavran koji je već 30 godina među Albancima, fra Ilija Kovačevića koji je ovdje na Kosovu cijeli život na službi, a sada je gvardijan samostana na Plehanu do mnogih drugih. “Meni je drago što pripadam bosanskoj provinciji i ono što je najgore je što mi Bosna puno fali. Iako smo mi daleko od Bosne nekoliko stotina kilometara mislim da bosanski fratri trebaju što više doći ovdje jer mi pripadamo njima, a oni pripadaju nama. Tu je isti mentalitet i isti narod, isti običaji, ista kultura samo što je drugi jezik”, priča fra Tanushi. Vrata otvorena za sve: dolaze i katolici i muslimani U Đakovici smo zatekli i sestru Nikitu Krasniči. Sestre ne samo da djeluju u okviru samostana i susreću se sa vjernicima već su angažirane i pomažu na terenu, u bolnici… “Naše sestre rade ovdje i u bolinici. Sestra Amita radi sa bolesnim, a ide i po kućama da daje infuzije. I sestra Terezina. A, više pomažemo siromasima i bolesnim. Četiri sestre su tu u samostanu, a četiri su u bolnici. Malo je teško, ali ide. Kada imamo tako dobre fratre to ide vrlo dobro”, navodi sestra Krasniči. Raduju se svakodnevnim susretima sa vjernicima, a posebno kada u crkvu navrate mladi. No, ima i onih koji nisu katolici, a dođu. Nikome vrata nisu zatvorena, naprotiv. “Ima neko koga ne poznajem, nisam ni vidjela nikada, ali trebamo prihvatiti i trebamo da budemo vesele što ljudi dođu ovdje. Treba da znaju da mi volimo svakog čovjeka. To je jako važno za njih. Ako ti prihvataš kako misliš, da budeš stalno ovde, da on vidi časne sestre i fratre ovako to je dobro. Dođe neko ovdje ne znam da li se on prekrižio ili ne. Poslije kaže ‘sestro, ja sam musliman’. Pitaju šta treba da rade ovdje, kako da se mole. Onda znam da je musliman. Inače ne znam ko je musliman, a ko katolik”, priča sestra Krasniči. Kaže da je sretna da vidi koliko Roma dođe u crkvu. “Neki se znaju i prekrižiti, mole se Bogu. To mi je drago”, ističe sestra Krasniči.

U samostanu Svetog Petra i Pavla u Đakovici na Kosovu trenutno djeluju četiri franjevca Nue Kajtazi (gvardijan), Aleksandar Tanushi, Anton Nua i Ambroz Ukaj koji pripadaju Franjevačkoj provinciji Bosna Srebrena. U vrijeme kada je ekipa Anadolu Agency (AA) boravila u posjeti bosanskim franjevcima na Kosovu, kojoj su se iznimno obradovali, u samostanu su se nalazila dvojica fratara, gvardijan Kajtazi i fratar Tanushi koji su bili više nego dobri domaćini.

"Duga je povijest koja veže Bosansku provinciju i albanski narod. Kroz povijest katoličanstvo je sačuvano među albanskim narodom i na albanskoj teritoriji i za to je velika zasluga bosanskih fratara. Oni su ti koji su sačuvali tu tradiciju i vjeru", kaže u razgovoru za AA Nue Kajtazi, gvardijan samostana Svetog Petra i Pavla u Đakovici.

Kada je 1906. obnovljena Albanska franjevačka provincija, prvim provincijalom imenovan je bosanski franjevac fra Lovro Mihačević. Nakon završetka Prvog svjetskog rata, Albanska se franjevačka provincija našla na području dviju država. Na želju Sv. Stolice i u dogovoru s tadašnjom jugoslavenskom vladom, bosanski su franjevci 1925. prihvatili upravu kosovskih župa Peć, Zlokućani, Zjum i Glođani, te administraciju svetišta sv. Ante u Đakovici, ali ne i župu koja tu opstoji od 1851. Župne matice u Đakovici vode se od osnutka župe, ali su one sve, osim onih iza Drugog svjetskog rata, u posjedu općinskih vlasti.

Bosanski franjevci sklopili su 1948. godine ugovor sa skopsko-prizrenskim biskupom, po kome oni njemu daju na raspolaganje pomenute četiri župe, a zauzvrat dobivaju, uz postojeće svetište, i župu u Đakovici. Ugovor je proveden u djelo 10 godina kasnije - 10. oktobra 1958. godine od kada na prostoru Kosova franjevci djeluju pod upravom Franjevačke provincije Bosne Srebrene.

Neraskidiva veza bosanskih franjevaca i Albanaca
"Da ne idemo daleko u povijest možemo se vratiti do prvog provincijala fra Lovre Mihačevića koji obnavlja provinciju albansku u Albaniji i na Kosovu. To se dešava krajem 18. i početkom 19. stoljeća. Fra Lovro Mihačević i dugi fratri iz Bosne su ostavili pečat u albanskom narodu. Kasnije su uzeli najbolje đake iz katoličkih obitelji i od njih napravili fratre školujući ih na Gorici kod Livna i u Kreševu", navodi gvardijan Kajtazi.

osebno franjevce Gjergja Fishtu koji je jedan od najvećih albanskih pisaca i pjesnika, te kulturnog radnika i rodoljuba Shtjefena Gjecovu koji je ostavio pečat na albanski jezik i kulturu (kodificirao narodni kanon - ustav kojim se definira način ponašanja kroz cijeli život). Oni su imali posebnu vezu sa Bosnom.

"Kada pričamo o toj vezi onda stvarno treba dugo pisati o tome. Možemo reći da su ta provincija i franjevaštvo još jednom oživjeli nakon prekida. Na Kosovu su djelovali bosanski fratri, a Tomo Đaja je djelovao i za vrijeme Drugog svjetskog rata i ostavio trag u albanskom narodu", naglasio je gvardijan Kajtazi.

U župi Zlokućani i cijelom kraju oko Peći, navodi, ljudi još govore o njemu. A, bio je kaže Kajtazi, jako simpatičan, vrijedan i narodni čovjek.

"U Đakovici poslije Drugog svjetskog rata, kada su komunisti i Srbi potamanili i ubijali fratre, više ih nije bilo da djeluju tu već su oni djelovali u Peći, Zlokućanima... Nakon te tragedije bio je dogovor između biskupa skopskog i provincije Bosne Srebrene da fratri preuzmu Đakovicu kao župu jer su tu imali svetište Svetog Ante i da odstupaju od drugih župa. Sada tu imamo nanovo stvorenu vezu od 1958. U ovoj crkvi je bio samostan gdje su počeli fra Kruno, Tvrtko... Oni su graditi novi samostan i tako još jednom imamo njihovo prisutvo na Kosovu", navodi gvardijan Kajtazi.

Osim ovih dugo vremena su na službi na Kosovu bili i drugi bosanski franjevci. Među njima je bio i fra Lovro Gavran, sadašnji provincijal Bosne Srebrene, koji ne samo da je službovao u Đakovici nego i u Albaniji. U samostanu i župi Svetog Petra i Pavla djelovao je i fra Anđelko Kamenčić koji je umro prije godinu - dvije, a koji je tu djelovao 28 godina i u Albaniji nekih 15 - 20 godina.

U službi na Kosovu, odnosno Đakovici bio je i fra Ilija Kovačević, sadašnji gvardijan samostana na Plehanu, te fra Ilija Stipić koji je sada gvardijan u svetištu Svetog Ive u Podmilačju kao i brojni drugi fratri koji su bili nešto kraće.

"Tako je jednostavno ostala veza između albanskog naroda i fratara i Bosanske provincije. Sada su u posljednje vrijeme, nešto lijepo napravili i skoro još jednom obnovili vezu između albanskog naroda i provincije Bosne Srebrene. Počeli su novake iz albanske provincije prebacivati u Novincijat u Bosni. Tako sada imamo još jednu vezu. Možemo slobodno reći da zahvaljujući bosanskim fratrima albanski narod na sjeveru ima vjeru katoličku koja se sačuvala", istakao je gvardijan Kajtazi.

Istakao je da su na Kosovu bili i fratri iz Hercegovine i drugih krajeva, a bilo ih je iz Dalmacije koji su dolazili kao dobrovoljci.

Interesantno je da su Albanci fra Nue Kajtazi i fra Aleksandar Tanushi bili učenici Franjevačke teologije u Nedžarićima u Sarajevu.

"Bilo je ratno vrijeme između 1993/96 kada sam se priključio fratrima. Fratri su bili u izgnanstvu u Samoboru blizu Zagreba. Bio sam par godina sa njima u Samoboru. Posljednju godinu 1996. kada je prestao rat mi smo bili prva generacija, nas pet - šest fratara koji smo se vratili u Sarajevo. Sve je bilo srušeno. Nakon godinu se vratila i cijela Teologija. Mi smo fratri koji pripadaju provinciji Bosne Srebrene i jako smo ponosni na to i na tu vezu", navodi fra Kajtazi.

Zahvalan je kaže profesorima Teologije koji su bili posebno obzirni prema Albancima, jer je bilo problema s jezikom i izražavanjem.

"Možda druge fratre koji su bili hrvatske narodnosti nisu pustili tako lako, ali sa Albancima je bilo drugačije - nismo imali probleme sa studijem. Albanci su sa nekom simpatijom gledali fra. Miru Vrgoča koji je imao veliku ljubav za albanski narod", navodi Kajtazi.

Dva puta više katolika u inostranstvu nego u župi
Naglašava kako na Kosovu živi albanski narod među kojima ima Albanaca muslimana i katolika. Od toga je, kaže Kajtazi, katolika na Kosovu ukupno oko tri posto dok u Đakovici katolici čine oko 30 posto.

"Uglavnom je prsten oko Đakovice katolički. Na ostalim dijelovima Kosova ih je jako malo. Ovdje je veća enklava i veća je prisutnost na ovom dijelu. Osim naše, tu imamo i druge župe. No, župa Đakovica je najveća i ostale župe i ostali katolici su gravitirali ka području Đakovice i svetištu Svetog Ante. Mi svaki dan imamo kontakte sa vjernicima. Župa Đakovica prema podacima onih koji su tu rođeni i kršteni njih je 15.000 do 16.000, ali samo na žalost oko 6.000 živi tu. Ekonomska situacija koja je bila prije rata od 1990, do 1999. kada je prestalo sve raditi i počela se rušiti Jugoslavija i tvornice koje su bile, katolički živalj, ali i druge su primorali na veliku emigraciju iz Đakovice. Tako sada oko 6.000 ljudi žive u našoj župi. Ostale župe su još manje", priča fra Kajtazi.

Posebno teško bosanskim franjevcima na Kosovu bilo je krajem 90-tih, odnosno u vrijeme rata na Kosovu. Naime, samostan je graničio sa kasarnom bivše JNA, odnosno nekadašnje Vojske Jugoslavije. Dio razgovora sa fra Kajtazijem obavili smo upravo na prostoru koje je nekada pripadalo vojsci koje se sada preuređuje.

"Bilo je jako teško. Pogotovo mi koji smo bili u komšiluku sa kasarnom bivše JNA i Vojske Jugoslavije. Ovo je bio dio kasarne, koji je općina dodijelila samostanu, a radi se o nekih hektar zemlje. Još prije rata na Kosovu, kada su počeli problemi na području bivše Jugoslavije počeli su i problemi ovdje, a uglavnom su inscenirani. Baš na ovom mjestu 1992. izbio je neki problem između vojske i policije. Šta se desilo tada ne znam, rijetko ko zna. Bilo je puno ljudi tu u dvorištu i na cesti zbog blagdana svetog Ilije kada je počela pucnjava. Dosta je ljudi bilo ranjeno. Pretučen je fratar Ilija Kovačević. Skoro su mu izbili oko", prisjeća se fra Kajtazi.

"Mir" nije dugo trajao jer su već godinu nakon toga opet inscenirani problemi. Kajtazi navodi da je jedan fratar optužen da navodno sprema narod za ustanak.

"Naveli su da su oni kao našli oružje. Bio je uhapšen pater Ambroz i bio je u zatvoru nekoliko mjeseci sa još jednom grupom intelektualaca. Tako je sve to bilo do 1998./99. Bilo je napeto i žalosno. Župa je izgubila dosta vjernika koji su ubijeni, njih preko 200", navodi Kajtazi.

Istakao je kako je "bio je jedan veliki masakr u Meji gdje su ubijeni ljudi iz tog mjesta kao i iz Korenice, Ramovaca blizu 400 osoba i katolika i muslimana je ubijeno na tom mjestu".

"Kroz ovih deset godina iza rata, oni su ih vraćali u par navrata iz Srbije gdje su ih pokopali. Ima još par njih koji nisu nađeni. Tako da ta tragedija koja se dogodila i u BiH i u Srebrenici se u manjoj mjeri i ovdje dogodila u našoj župi u Đakovici. Bilo je i na drugim mjestima gdje su cijele obitelji ubijane. Neki su mislili da su Srbi samo bili protiv muslimana. Tu je dokaz da su nastradali i muslimani i katolici. Šta je bio cilj njihove politike ne znamo, oni znaju. Mi možemo govoriti o žrtvama koje su se dogodile, spaljenim selima", kaže fra Kajtazi.

Golgota fratara na Kosovu
S obzirom da ih je samo ograda dijelila sa kasarnom kada su počela bombardiranja 1999. cijela komanda jugoslovenske vojske se prebacila u samostan.

"Jednu noć su i fratri i komanda bili skupa. Dijelili su samostan pola - pola. Sutradan su istjerali fratre uz riječi da se nose odatle, dok mogu. Bile su razne vojske, paravojske. Fratri su pobjegli u drugu župu i ostali živi. Tamo su ostali do kraja rata. Župska crkva je nastradala u bombardovanjima jer je tu zbog kasarne bilo puno bunkera. S obzirom da je bila trošna morali smo je srušiti i napraviti novu. Ponosan sam na moj narod tu jer su je osim katolika svojom pomoći gradili i muslimani koji su dali na razne načine svoj doprinos i kamionima i šljunkom. Narod je jako dobar", poručio je fra Kajtazi.

Navodi da su na Kosovu većina Albanci, a Srba ima malo po enklavama. U Đakovici je bilo navodi, oko 1.000 ljudi koji su na njihovu žalost bili mobilizirani i onda su morali iza rata pobjeći tako da ima samo par baka koje žive u pravoslavnoj crkvi.

"Međuvjerskih problema nije bilo. Ponosan sam na albanski narod. Bojimo se da su infiltrirani razni ekstremizmi i šta će biti u budućnosti. Živim sa muslimanima i oni su dobri vjernici i dobri ljudi, a posebno kada pričamo o crkvi Svetog Ante. Kada se gradila ova crkva prije sto godina i tada su dominirali muslimani. Ne samo da su pomagali nego i sada dolaze pale svijeće, ostavljaju svoju milostinju. Za veliku župsku crkvu kažu da je katolička crkva, a za svetiše Svetog Ante kažu svi da je to naša crkva - zajednička. Narod je stvarno dobar. Sa ekstremnim ni katolicima ni muslimanima ne bih volio živjeti ni ovdje ni u raju. Iznad svega kod Albanaca je bila nacionalna svijest da je Albanac i on se ponosi na svoju tradiciju, kulturu, jezik i vjeru", navodi fra Kajtazi.