Kolumne
GLAS ŠEHIDA SREBRENICE
|
|
Autor: Zijad Bećirević
Objavljeno: 06. July 2015. 00:07:27
Glas tišine is srebreničkih Potočara, u kojem se obilježava 20 godišnjica negiranja genocida počinjenog nad Bošnjacima Srebrenice, mogao bi postati crvena granična linije preko koje se ne može dalje
Ostalo je još samo nekoliko dana čelnicima Srbije i Republike srpske da mućnu svojim glavama, prihvate gorku istinu da su u proteklih 20 godina bili na pogrešnoj strani linije kojoj pripadaju izvršioci agresije na BiH i počinioci genocida nad Bošnjacima, koji se 11. Jula ove godine obilježava dvadeseti put, da nas još jednom potsjeti na julske dane 95. u kojima su srpski agresori u zaštićenoj zoni UN ubili 8.732 srebrenčana, od kojih je do sada ukopano 6.241, a ovog 11. jula će biti klanjana dženaza za još136 tek identifikovane žrtve. Obilježavanje 20 godišnjice Srebrničkog genocida je na neki način povlačenje krvave crvene linije i svaki onaj koji ostane na onoj drugoj strani, na strani zločina, neće više nikad moći umiriti vlastitu savjest, niti će savremeno srpsko društvo moći popraviti historijsku nepravdu prema svojim komšijama s druge strane rijeke Drine. U ime istine i pravde glas srebreničkih šehida stotinama godina kasnije čuće se i s lušati na ovoj i onoj drugoj strani rijeke kao upozorenje i opomena.
Na mezarju „Memorijalni centar Srebrenica-Potočari“ 11.jula očekuje se prisustvo 40 delegacija različitih zemlja svijeta, 10.000 učesnika “Maša mira” i više desetina hiljada građana , a svi oni žele odati počast žrtvama genocida i potsjetiti na stravične zločine koje su počinili vojska i policija Republike srpske, pomognute snagama Srbije. Dvadesetgodišnjica srebreničkog genocida obilježeće se u mnogim zemljama širom svijeta.
Komemoracija UN o Srebrenici
Prije dva dana u Generalnoj skupštini UN održana je centralna komemoracija povodom 20-godišnjice genocida u Srebrenici pod nazivom “Srebrenica: Sjećanje i počast žrtvama genocida “. Na toj sjednici je prvi put jasno i glasno rečeno: “Ono što se dogodilo u Srebrenici treba zvati pravim imenom – Genocid “. Generalni sekretar UN Ban Ki- moon javno je priznao da su UN napravile grešku, koju su ljudi platili životima. Nakon gledanja kratkog videa mnoge diplomate i zvaničnici nisu mogli sakriti suze. Ipak, nisam jedini koji misli da je to ono najmanje što su UN mogle i morale do sada učiniti da označe najkrvaviji događaj u Evropi nakon Drugog svjetskog rata. Komemoracija je uvod u sjednicu Vijeća sigurnosti UN, koja će se održati 7.jula, a na njoj se treba razmatrati i usvojiti Rezolucija o Srebrenici, za koju je nakon originalne britanske verzije već pripremljeno nekoliko kontraverznnih verzija, od kojih i neke koje ovaj svijet žele još dublje gurnuti u svijet tame. U prvom tekstu britanske rezolucije jasno je osuđen zločin počinjen nad Bošnjacima, a zločin nad Bošnjacima Srebrenice označen je kao genocid.
Vrijeme je da UN skinu sa sebe teret odgovornosti
Nažalost, koliko je do sada poznato, Rezolucija o Srebrenici koju će Vijeće sigurnosti UN razmatrati 7. jula ne upire prst u krivca i počinioce, ne prejudicira osudu i kaznu, već se samo prisjeća nevinih žrtava, izražava solidarnost sa porodicama preživjelih i poziva na pomirenje (vuka , koji je još vuk, i jagnjeta, koje je još nije odraslo). Ovo, svakako, nije dovoljno, ali od ovog svijeta punog laži, obmana, punog nepravde, podvala i licemjerja, ne može se više očekivati, pa čak i kada su u pitanju UN. Za počinioce genocida nije prihvatljiva nikakva Rezolucija o genocidu, a ako se neka donosi, u njoj se ne bi moglo govoriti o Srebreničkom genocidu, već bi trebalo pisati da su teški zločini počinjeni na svim stranama.
Dobro je poznato da i kod nekih članica Vijeća sigurnosti UN još uvijek nije sazrelo shvatanje da sve ono što se devedesetih godina dogodilo u BiH i što se u uslovima relativnog mira događa i danas nije nimalo izolovano ni bezopasno, nimalo lokalno bosansko, već je to u mogo čemu nastavak i sinteza događaja koji su čovječanstvo gurnuli u krvoprolića svjetskih razmjera, u kojima su počinjena teško nadoknadiva materijalna razaranja a život izgubilo na desetine miliona ljudi. I sve je više onih koji se pitaju da li se u BiH ponovno podmeće lako zapaljivi fitilj pod balkanskim buretom baruta.
Još od onog dana, kada je Haški sud, umjesto za agresiju i genocid, Srbiju osudio samo zato što nije ništa učinila ili je nedovoljno učinila da spriječi genocid, moglo se vidjeti čemu sve to vodi.Vodi izjednačavanju krivice. Jer umjesto osude i kazne, tako blagi ugor, za više nego očita zlodjela, na neki način mogao se prije a mogao bi i danas pripisati mnogim zemljama EU, od kojih su neke čak blagonaklono gledale na stradanja Bošnjaka.
A ispravan način da se nadvlada ova teška psihoza i odstrani mora koja guši svijet, bila bi da se u UN, na osnovu haških dokaza, jasno i glasno kaže da se devedesetih u BiH nije vodio građanski rat, već su Srbija i Hrvatska izvršile agresiju na BiH i trebaju snositi odgovornost. To bi pružilo priliku i UN da sa sebe skinu ogroman teret krivice za genocid koji su srpski agresori, uz asistenciju mirovnih snaga Holandije, počinili nad Bošn jacima u Srebrenici, tada zaštićenoj zoni UN. Sve drugo je dozirano sipanje magle i luga u oči žrtvama genocida i svjetskom javnom mnijenju.
Potrebna međunarodna konferencija o Bosni i Hercegovini
Ispravan način da međunarodna zajednica, prije svega UN koje je predstavljaju i zastupaju, spere sa sebe civilizacijsku ljagu suodgovornosti za stradanja Bošnjaka i genocid nad njima počinjen, mogla bi biti nova međunarodna konferencija o BiH, na kojoj bi se na osnovu više nego raspoloživih dokaza, javno označili agresori na BiH i obavezali nadležni organi da sankcionišu odgovorne i obeštete žrtvu. A prvi korak na toj i takvoj konferenciji trebao bi biti ukidanje nepodnošljivog Dejtonskog uređenja BiH, ukidanje entiteta, prije svega brisanje sa lica zemlje genocidne Republike srpske, koja predstavlja vječnu ljagu i sramotu na ugledu UN i MZ, i ne može postojati ni po imenu ni po djelu. UN nisu imale dovoljno snage ili volje da u julu 95. zaustave naoružani srpski nacioinalizam da počini genocid i pravo je pitanje da li će ovih dana imati dovoljno snage da onemoguće srpsko-rusku zavjeru i makar u formi Rezolucije svijetu kažu punu istinu o onom što se jula 95 zaista dogodilo u Srebrenici. Mada samo ukidanje Rs u prvo vrijeme ne bi mnogo pomoglo integritetu države i pomirenju BH naroda, jer je područje Rs skoro potpuno etnički čisto od Bošnjaka i Hrvata, ono bi u svakom slučaju bilo ohrabrujuće i potsticajno za integrativne procese.
Srbija uporno negira genocid u Srebrenici
Nakon što je V. Britanija Vijeću sigurnosti UN dostavila prijedlog Rezolucije o Srebrenici, kojim je zvanično navedeno da je u Srebrenici počinjen genocid, srpske vlasti i srpski lobiji su snažno reagirali, dok su se bošnjački političari ušutili kao da ih se to ne tiče, prepuštajući drugima da rade njihov posao.
Za većinu Srba u Rs i Srbiji, koji još uvijek opčinjeni nacionalističkim jednoumljem sanjaju o Velikoj Srbiji, Rezolucija o srebreničkom genocidu je pristrasna i neprihvatljiva u svim do sada dostupnim verzijama, osim možda one koja bi kao genocidne okarakterisala Bošnjake.
Iako je Velika Britanija (umjesto Predsjedništvu BiH, Bošnjacima , Odboru za obilježavanje 20- godišnjice srebreničkog genocida ili nekoj drugom predstavništvu BiH), izmjenjenu varijantu Deklaracije o Srebrenici, usklađenu sa ruskim nacrtom, primarno dostavila je na ocjenu R Srbiji, i to nikom drugom neko aktuelnom premijeru Aleksandru Vučiću koji je u njegovo doba za jednog Srbina tražio 100 muslimanskih glava, sa bošnjačke strane nije bilo prigovora ni reakcija. U toj korigovanoj varijanti britanske rezolucije o Srebrenici, koja je dostavljena na ocjenu Vučiću, unesen je dio teksta iz ruske Deklaracije. Vjerovatno su u pravu neki koji tvrde da su ovim udvorničkim novim tekstom Britanci sami sebi dali autogol, jer su postupili kao đak prema nastavniku. I umjesto da reagiraju Bošnjaci, reagirao je srpski vrh.
Predsjednik Srbije Nikolić je na sve strane, svim članicama Vijeća sigurnosti UN, poslao pismo kojim traži odbacivanje Rezolucije o Srebrenici, a zamolio Rusiju da vetom spriječi njeno usvajanje. Prema riječima Ministra vanjskih poslova Srbije Dačića, Srbija odbija i četvrtu britansku verziju Rezolucije o Srebrenici, iako je približna ruskom nacrtu. Za njega je Zapad „ jednostavno zamrznuo sliku o Srbiji i time se još jednom potvrđuje da se vlasti Srbije, kao ni vlasti Rs, nisu ni za yotu distancirale od onih koji su u ime Srbije i srpskog naroda počinili najstravičnije zločine nad Bošnjacima, već ih i dalje smatraju srpskim herojima. U tome im svesrdno pomaže dejtonski predsjedavajući predsjedništva BiH Mladen Ivanić,koji neodvojivo stoji uz Dodika i geniocidnu Rs, umjesto uz državu koju predstavlja, što otvoreno i sve više počinje smetati i strancima koji žele BiH stabilnu i nezavisnu. I kad se to zna, neshvatljivo je ko uopšte može očekivati i tražiti od Srbije da ona prihvati Rezoluciju kojm se priznaje počinjeni genocid. Da li se takvo nešto tražilo od Hitlera i poražene Njemačke? Za Srbiju i Rs je sada, (kada su za razaranja i zločine nagrađeni i dobili skoro sve što su htjeli), važan mir, mir u kome će moći ponovno uspavati svoju žrtvu i pripremiti je za novu golgotu. A takav mir se već 20 postejtonskih godina prepoznaje u uslovima apartheida Republike srpske, iz koje i povratnici koji su se usudili vratiti ponovno moraju da bježe?
Htjeli mi to priznati ili ne, poricanje i negiranje genocida koji je jula 95. počinjen nad Bošnjacima Srebrenice, je neka vrsta dvostrukog ubijanja žrtve. Ne nazvati genocid u Srebrenici pravim imenom GENOCID je ne samo pokrivanje notorne istine lažima, već snažan potsticaj za novi pokolj Bošnjaka, novi genocid. BiH ambasadorica u UN g. Mirsada Čolaković nazvala je poricanje genocida “posljednjim stadijem genocida “, a ja bih dodao i početak novog. A za taj novi je već spremno 300.000 dobro naoružanih ravnogorskih četnika, koji su po mnogo čemu već legalna vojska Republike srpske.
Smisao rezolucije o Srebrenici, po riječima Ambasadora Rusije u Srbiji, je „da se na Srbe okači etiketa “. A zar to upravo ne treba učiniti? Zar to nije trebalo učiniti prije 20 godina? U prošlosti se za najobičniju krađu vješala tiketa, progonilo pa i odsjecala ruka koja je uhvaćena u krađi.
Snažno pomognute Rusijom, Srbija i Republika srpska ostaju i dalje u zagrljaju vlastitog nacionalizma i ekstremizma. Kako tvrde neki srpski lideri, nije svijet zamrznuo sliku o Srbiji iz devedesetih godina, već je ona ostala zamrznuta u mržnji, nacionalizmu i težnji za expanzijom. To nedvojbeno upućuje na zaključak da su stavovi i opredelenja Srbije za dobrosusjedstvo i EU samo deklarativna. Pa i ako u nju i uđe, već će prvi naredni dan kada joj to bude podobno i u skladu s ciljevima, vratiti u staro jato, u zagrljaj majci Rusiji.
Srpski nacionalisti pokušavaju ponovno profitirati
Ma šta se o svemu ovome u svijetu mislilo, generalno se može zaključiti da bi u klimi stvorenoj oko donošenja Rezolucije Srbi mogli ponovno neosnovano profitirati, iako je većini u svijetu jasno da su oni izvršili agresiju na BiH i sadejstvovali u genocidu nad Bošnjacima. Nastojanjem da obore rezoluciju uz podršku Rusije i drugih njihov lobi sve uspješnije nameće mišljenje po kojem su oni i ovaj put, nakon stradanja u prvom i drugom svjetskom ratu, opet žrtva; da jesu i oni činili zločine, uključujućui teške u Srebrenici, ali su teški zločini počinjeni nad Srbima. Najkraće rečeno, i ovaj put su “se osjetili ugroženi i morali braniti“ agresijom. Ovim se nipodaštava činjenica da su u većini bh gradova počinili teške zločine, pobili i protjerali veliki broj Bošnjka, sadašn ji teritorij na kome je Rs potpuno etnički očistili i prisvojili sve što je na tim prostorima postojalo i stvarano stotinama godina. Bili su više nego svjesni kada su planirali i kada su izvodili etničko čišćenje, da se protjerani Bošnjaci nikad neće moći vratiti, ili će se vratiti u zanemarljivom broju, što se i dogodilo. I bez obzira kako je sada i kako će BiH ubuduće biti uređena, 49 % područja na kojem je Rs uz dodatak područja Brčkog, ostaće deugo, veoma dugo, pod okupacijom i dominacijom Srba iz Rs i Srbije.
U BiH se dogodio genocid, i to nikakvi dokumenti na bilo kom planu ne mogu promjeniti. Dogodio se ne samo Srebrenici, gdje su ubijena 8372 Bošnjaka, već i u Prijedoru, Višegradu, Bratuncu, Zvorniku i drugim gradovima BiH.
U nastojanju da makar djelimićno ublaži gorki okus vlastitog kraha, koji osjeća zbog komešanja oko donošen ja Rezolucije o Srebrenici i naglašene pažnje koju ovim pitanjima posvećuje sve veći broj broj zemalja svijeta i njihovih lidera i građana, Dodik se očajnički hvata za slamku pa nakon prijetnji o izdvajanju Rs nastavlja prijetiti referendumom protiv pravosudnog sistema BiH.
Može li se govoriti o zloupotrebi Srebrenice?
Po mišljenjima nekih političkih analitičara Srebrenica se pomalo zloupotrebljava i koristi kao sredstvo za ostvarivanje prevlasti i političku promociju. Nije daleko od istine da se i ovdje radi o borbi između velikih sila za prevlast na Balkanu. Pogađanje oko teksta Rezolucije pomalo izgleda kao nova politička trgovina sa Srebrenicom. A ima istine u tome da se želi dodvoriti Rusima i ublažiti oštricu njihovog suprostavljanja Zapadu. Ipak treba vjerovati da će sadržaj teksta Rezolucije zadržati osnovnu poruku da se u Srebrenici dogodio genocid i da će se sa njim bar donekle odbraniti čast i dostojanstvo žrtve i ublažiti bol bošnjačkih majki i porodica žrtava. Mogla bi to biti zakašnjela ali barem donekle prihvatljiva satisfakcija. Bilo bi zaista tragično kada bi svjetski moćnici koristili i ovo sredstvo za ličnu promociju i asistirali u podjeli ratnog plijena.
Savremeno društvo, naročito zapadno, toliko je palo u licemjerje da dugo neće biti zrelo da priznaje počinjene greške i otvoreno i nepristrasno razgovara o događajima.Uvjerljiv dokaz za ovakvu tvrdnju je BiH, koju uporno izjednačuju s agresorom i pripisuju joj zlodjela i zločine, a sve otvorenije podržavaju agresore, prave se da ne vide fašizam koji u njima odrasta, pa ček pomažu i jačanje ekstremizama, uključujući i najekstremniju desnicu.
V. Britanija i drugi koji učestvuju u uobličavanju teksta Rezolucije ni ovom prilikom ne bi smjeli gubiti iz vida da sa fašistima i protagonistima fašističkih ideja nema dogovaranja. Usklađivanje sa njima ne samo da ne sputava fašizam, već ga oživljava i potstiče. Zar nije jak argument za ovakve tvrdnje da u BiH i Srbiji i dalje jača četnički pokret, koji samo u BiH već sada broji preko 300.000 dobro naoružanih četnika, koji su prva prijetnja miru, prepreka suživotu i zajedniočkom životu i prvi glasnik novog rata.
U BiH i oko BiH mnogo je i onih skeptičnih koji vjeruju da Rezolucija neće ništa promjeniti, jer neće oslabiti genocidnu Rs, neće pomjeriti Srbiju na pravi put, niti će se genocid koji su Srbi počinili ne samo u Srebrenici već i drugim gradovima BiH, prije svega Prijedoru, nazvati pravim imenom – Genocid.
Dokaz za to je da i danas Srbi slave svoje zločince kao heroje, daju im naveća primanja, položaje, privilegije. Isto tako postupaju i Hrvati. Umjesto da im se to spriječava, vrši se pritisak na žrtvu, na Bošnjake da heroje odbrane osuđuju kao zločince.
Možda bi posljednje poruke diplomata i zvaničnika UN sa komemorativne sjednice Vijeća sigurnosti UN i najavljeni dolazak njemačke kancelarke Angele Markel u Sarajevo i njene poruke koje će iz Sarajeva poslati mogle barem malo uticati na svijest i savjest nosioca vlasti u Srbiji i Rs da se oslobode zabluda i naprave odlučan korak u prepoznvanju i priznanju istine, koji će njih i zemlju pomjeriti više kao onoj drugoj strani od krvave crvene srebreničke linije, na kojoj se u komšiji ne vidi neprijatelj i vrag, već prepoznaje i cijeni i prijatelj drag.
A dok se to ne dogodi otiđimo u Potočare, u more bijelih nišana, poklonimo se nevinim srebrničkim žrtvama, zatražimo oprost i poslušajmo glas šehida, koji nam šalju poruke budućnosti.
|
 Zijad BEĆIREVIĆ: V. Britanija i drugi koji učestvuju u uobličavanju teksta Rezolucije ni ovom prilikom ne bi smjeli gubiti iz vida da sa fašistima i protagonistima fašističkih ideja nema dogovaranja. Usklađivanje sa njima ne samo da ne sputava fašizam, već ga oživljava i potstiče. Zar nije jak argument za ovakve tvrdnje da u BiH i Srbiji i dalje jača četnički pokret, koji samo u BiH već sada broji preko 300.000 dobro naoružanih četnika, koji su prva prijetnja miru, prepreka suživotu i zajedniočkom životu i prvi glasnik novog rata. |
Na mezarju „Memorijalni centar Srebrenica-Potočari“ 11.jula očekuje se prisustvo 40 delegacija različitih zemlja svijeta, 10.000 učesnika “Maša mira” i više desetina hiljada građana , a svi oni žele odati počast žrtvama genocida i potsjetiti na stravične zločine koje su počinili vojska i policija Republike srpske, pomognute snagama Srbije. Dvadesetgodišnjica srebreničkog genocida obilježeće se u mnogim zemljama širom svijeta.
Prije dva dana u Generalnoj skupštini UN održana je centralna komemoracija povodom 20-godišnjice genocida u Srebrenici pod nazivom “Srebrenica: Sjećanje i počast žrtvama genocida “. Na toj sjednici je prvi put jasno i glasno rečeno: “Ono što se dogodilo u Srebrenici treba zvati pravim imenom – Genocid “. Generalni sekretar UN Ban Ki- moon javno je priznao da su UN napravile grešku, koju su ljudi platili životima. Nakon gledanja kratkog videa mnoge diplomate i zvaničnici nisu mogli sakriti suze. Ipak, nisam jedini koji misli da je to ono najmanje što su UN mogle i morale do sada učiniti da označe najkrvaviji događaj u Evropi nakon Drugog svjetskog rata. Komemoracija je uvod u sjednicu Vijeća sigurnosti UN, koja će se održati 7.jula, a na njoj se treba razmatrati i usvojiti Rezolucija o Srebrenici, za koju je nakon originalne britanske verzije već pripremljeno nekoliko kontraverznnih verzija, od kojih i neke koje ovaj svijet žele još dublje gurnuti u svijet tame. U prvom tekstu britanske rezolucije jasno je osuđen zločin počinjen nad Bošnjacima, a zločin nad Bošnjacima Srebrenice označen je kao genocid.
Nažalost, koliko je do sada poznato, Rezolucija o Srebrenici koju će Vijeće sigurnosti UN razmatrati 7. jula ne upire prst u krivca i počinioce, ne prejudicira osudu i kaznu, već se samo prisjeća nevinih žrtava, izražava solidarnost sa porodicama preživjelih i poziva na pomirenje (vuka , koji je još vuk, i jagnjeta, koje je još nije odraslo). Ovo, svakako, nije dovoljno, ali od ovog svijeta punog laži, obmana, punog nepravde, podvala i licemjerja, ne može se više očekivati, pa čak i kada su u pitanju UN. Za počinioce genocida nije prihvatljiva nikakva Rezolucija o genocidu, a ako se neka donosi, u njoj se ne bi moglo govoriti o Srebreničkom genocidu, već bi trebalo pisati da su teški zločini počinjeni na svim stranama.
Dobro je poznato da i kod nekih članica Vijeća sigurnosti UN još uvijek nije sazrelo shvatanje da sve ono što se devedesetih godina dogodilo u BiH i što se u uslovima relativnog mira događa i danas nije nimalo izolovano ni bezopasno, nimalo lokalno bosansko, već je to u mogo čemu nastavak i sinteza događaja koji su čovječanstvo gurnuli u krvoprolića svjetskih razmjera, u kojima su počinjena teško nadoknadiva materijalna razaranja a život izgubilo na desetine miliona ljudi. I sve je više onih koji se pitaju da li se u BiH ponovno podmeće lako zapaljivi fitilj pod balkanskim buretom baruta.
Još od onog dana, kada je Haški sud, umjesto za agresiju i genocid, Srbiju osudio samo zato što nije ništa učinila ili je nedovoljno učinila da spriječi genocid, moglo se vidjeti čemu sve to vodi.Vodi izjednačavanju krivice. Jer umjesto osude i kazne, tako blagi ugor, za više nego očita zlodjela, na neki način mogao se prije a mogao bi i danas pripisati mnogim zemljama EU, od kojih su neke čak blagonaklono gledale na stradanja Bošnjaka.
A ispravan način da se nadvlada ova teška psihoza i odstrani mora koja guši svijet, bila bi da se u UN, na osnovu haških dokaza, jasno i glasno kaže da se devedesetih u BiH nije vodio građanski rat, već su Srbija i Hrvatska izvršile agresiju na BiH i trebaju snositi odgovornost. To bi pružilo priliku i UN da sa sebe skinu ogroman teret krivice za genocid koji su srpski agresori, uz asistenciju mirovnih snaga Holandije, počinili nad Bošn jacima u Srebrenici, tada zaštićenoj zoni UN. Sve drugo je dozirano sipanje magle i luga u oči žrtvama genocida i svjetskom javnom mnijenju.
Ispravan način da međunarodna zajednica, prije svega UN koje je predstavljaju i zastupaju, spere sa sebe civilizacijsku ljagu suodgovornosti za stradanja Bošnjaka i genocid nad njima počinjen, mogla bi biti nova međunarodna konferencija o BiH, na kojoj bi se na osnovu više nego raspoloživih dokaza, javno označili agresori na BiH i obavezali nadležni organi da sankcionišu odgovorne i obeštete žrtvu. A prvi korak na toj i takvoj konferenciji trebao bi biti ukidanje nepodnošljivog Dejtonskog uređenja BiH, ukidanje entiteta, prije svega brisanje sa lica zemlje genocidne Republike srpske, koja predstavlja vječnu ljagu i sramotu na ugledu UN i MZ, i ne može postojati ni po imenu ni po djelu. UN nisu imale dovoljno snage ili volje da u julu 95. zaustave naoružani srpski nacioinalizam da počini genocid i pravo je pitanje da li će ovih dana imati dovoljno snage da onemoguće srpsko-rusku zavjeru i makar u formi Rezolucije svijetu kažu punu istinu o onom što se jula 95 zaista dogodilo u Srebrenici. Mada samo ukidanje Rs u prvo vrijeme ne bi mnogo pomoglo integritetu države i pomirenju BH naroda, jer je područje Rs skoro potpuno etnički čisto od Bošnjaka i Hrvata, ono bi u svakom slučaju bilo ohrabrujuće i potsticajno za integrativne procese.
Nakon što je V. Britanija Vijeću sigurnosti UN dostavila prijedlog Rezolucije o Srebrenici, kojim je zvanično navedeno da je u Srebrenici počinjen genocid, srpske vlasti i srpski lobiji su snažno reagirali, dok su se bošnjački političari ušutili kao da ih se to ne tiče, prepuštajući drugima da rade njihov posao.
 |
Za većinu Srba u Rs i Srbiji, koji još uvijek opčinjeni nacionalističkim jednoumljem sanjaju o Velikoj Srbiji, Rezolucija o srebreničkom genocidu je pristrasna i neprihvatljiva u svim do sada dostupnim verzijama, osim možda one koja bi kao genocidne okarakterisala Bošnjake.
Iako je Velika Britanija (umjesto Predsjedništvu BiH, Bošnjacima , Odboru za obilježavanje 20- godišnjice srebreničkog genocida ili nekoj drugom predstavništvu BiH), izmjenjenu varijantu Deklaracije o Srebrenici, usklađenu sa ruskim nacrtom, primarno dostavila je na ocjenu R Srbiji, i to nikom drugom neko aktuelnom premijeru Aleksandru Vučiću koji je u njegovo doba za jednog Srbina tražio 100 muslimanskih glava, sa bošnjačke strane nije bilo prigovora ni reakcija. U toj korigovanoj varijanti britanske rezolucije o Srebrenici, koja je dostavljena na ocjenu Vučiću, unesen je dio teksta iz ruske Deklaracije. Vjerovatno su u pravu neki koji tvrde da su ovim udvorničkim novim tekstom Britanci sami sebi dali autogol, jer su postupili kao đak prema nastavniku. I umjesto da reagiraju Bošnjaci, reagirao je srpski vrh.
Predsjednik Srbije Nikolić je na sve strane, svim članicama Vijeća sigurnosti UN, poslao pismo kojim traži odbacivanje Rezolucije o Srebrenici, a zamolio Rusiju da vetom spriječi njeno usvajanje. Prema riječima Ministra vanjskih poslova Srbije Dačića, Srbija odbija i četvrtu britansku verziju Rezolucije o Srebrenici, iako je približna ruskom nacrtu. Za njega je Zapad „ jednostavno zamrznuo sliku o Srbiji i time se još jednom potvrđuje da se vlasti Srbije, kao ni vlasti Rs, nisu ni za yotu distancirale od onih koji su u ime Srbije i srpskog naroda počinili najstravičnije zločine nad Bošnjacima, već ih i dalje smatraju srpskim herojima. U tome im svesrdno pomaže dejtonski predsjedavajući predsjedništva BiH Mladen Ivanić,koji neodvojivo stoji uz Dodika i geniocidnu Rs, umjesto uz državu koju predstavlja, što otvoreno i sve više počinje smetati i strancima koji žele BiH stabilnu i nezavisnu. I kad se to zna, neshvatljivo je ko uopšte može očekivati i tražiti od Srbije da ona prihvati Rezoluciju kojm se priznaje počinjeni genocid. Da li se takvo nešto tražilo od Hitlera i poražene Njemačke? Za Srbiju i Rs je sada, (kada su za razaranja i zločine nagrađeni i dobili skoro sve što su htjeli), važan mir, mir u kome će moći ponovno uspavati svoju žrtvu i pripremiti je za novu golgotu. A takav mir se već 20 postejtonskih godina prepoznaje u uslovima apartheida Republike srpske, iz koje i povratnici koji su se usudili vratiti ponovno moraju da bježe?
Htjeli mi to priznati ili ne, poricanje i negiranje genocida koji je jula 95. počinjen nad Bošnjacima Srebrenice, je neka vrsta dvostrukog ubijanja žrtve. Ne nazvati genocid u Srebrenici pravim imenom GENOCID je ne samo pokrivanje notorne istine lažima, već snažan potsticaj za novi pokolj Bošnjaka, novi genocid. BiH ambasadorica u UN g. Mirsada Čolaković nazvala je poricanje genocida “posljednjim stadijem genocida “, a ja bih dodao i početak novog. A za taj novi je već spremno 300.000 dobro naoružanih ravnogorskih četnika, koji su po mnogo čemu već legalna vojska Republike srpske.
Smisao rezolucije o Srebrenici, po riječima Ambasadora Rusije u Srbiji, je „da se na Srbe okači etiketa “. A zar to upravo ne treba učiniti? Zar to nije trebalo učiniti prije 20 godina? U prošlosti se za najobičniju krađu vješala tiketa, progonilo pa i odsjecala ruka koja je uhvaćena u krađi.
Snažno pomognute Rusijom, Srbija i Republika srpska ostaju i dalje u zagrljaju vlastitog nacionalizma i ekstremizma. Kako tvrde neki srpski lideri, nije svijet zamrznuo sliku o Srbiji iz devedesetih godina, već je ona ostala zamrznuta u mržnji, nacionalizmu i težnji za expanzijom. To nedvojbeno upućuje na zaključak da su stavovi i opredelenja Srbije za dobrosusjedstvo i EU samo deklarativna. Pa i ako u nju i uđe, već će prvi naredni dan kada joj to bude podobno i u skladu s ciljevima, vratiti u staro jato, u zagrljaj majci Rusiji.
Ma šta se o svemu ovome u svijetu mislilo, generalno se može zaključiti da bi u klimi stvorenoj oko donošenja Rezolucije Srbi mogli ponovno neosnovano profitirati, iako je većini u svijetu jasno da su oni izvršili agresiju na BiH i sadejstvovali u genocidu nad Bošnjacima. Nastojanjem da obore rezoluciju uz podršku Rusije i drugih njihov lobi sve uspješnije nameće mišljenje po kojem su oni i ovaj put, nakon stradanja u prvom i drugom svjetskom ratu, opet žrtva; da jesu i oni činili zločine, uključujućui teške u Srebrenici, ali su teški zločini počinjeni nad Srbima. Najkraće rečeno, i ovaj put su “se osjetili ugroženi i morali braniti“ agresijom. Ovim se nipodaštava činjenica da su u većini bh gradova počinili teške zločine, pobili i protjerali veliki broj Bošnjka, sadašn ji teritorij na kome je Rs potpuno etnički očistili i prisvojili sve što je na tim prostorima postojalo i stvarano stotinama godina. Bili su više nego svjesni kada su planirali i kada su izvodili etničko čišćenje, da se protjerani Bošnjaci nikad neće moći vratiti, ili će se vratiti u zanemarljivom broju, što se i dogodilo. I bez obzira kako je sada i kako će BiH ubuduće biti uređena, 49 % područja na kojem je Rs uz dodatak područja Brčkog, ostaće deugo, veoma dugo, pod okupacijom i dominacijom Srba iz Rs i Srbije.
U BiH se dogodio genocid, i to nikakvi dokumenti na bilo kom planu ne mogu promjeniti. Dogodio se ne samo Srebrenici, gdje su ubijena 8372 Bošnjaka, već i u Prijedoru, Višegradu, Bratuncu, Zvorniku i drugim gradovima BiH.
U nastojanju da makar djelimićno ublaži gorki okus vlastitog kraha, koji osjeća zbog komešanja oko donošen ja Rezolucije o Srebrenici i naglašene pažnje koju ovim pitanjima posvećuje sve veći broj broj zemalja svijeta i njihovih lidera i građana, Dodik se očajnički hvata za slamku pa nakon prijetnji o izdvajanju Rs nastavlja prijetiti referendumom protiv pravosudnog sistema BiH.
Po mišljenjima nekih političkih analitičara Srebrenica se pomalo zloupotrebljava i koristi kao sredstvo za ostvarivanje prevlasti i političku promociju. Nije daleko od istine da se i ovdje radi o borbi između velikih sila za prevlast na Balkanu. Pogađanje oko teksta Rezolucije pomalo izgleda kao nova politička trgovina sa Srebrenicom. A ima istine u tome da se želi dodvoriti Rusima i ublažiti oštricu njihovog suprostavljanja Zapadu. Ipak treba vjerovati da će sadržaj teksta Rezolucije zadržati osnovnu poruku da se u Srebrenici dogodio genocid i da će se sa njim bar donekle odbraniti čast i dostojanstvo žrtve i ublažiti bol bošnjačkih majki i porodica žrtava. Mogla bi to biti zakašnjela ali barem donekle prihvatljiva satisfakcija. Bilo bi zaista tragično kada bi svjetski moćnici koristili i ovo sredstvo za ličnu promociju i asistirali u podjeli ratnog plijena.
Savremeno društvo, naročito zapadno, toliko je palo u licemjerje da dugo neće biti zrelo da priznaje počinjene greške i otvoreno i nepristrasno razgovara o događajima.Uvjerljiv dokaz za ovakvu tvrdnju je BiH, koju uporno izjednačuju s agresorom i pripisuju joj zlodjela i zločine, a sve otvorenije podržavaju agresore, prave se da ne vide fašizam koji u njima odrasta, pa ček pomažu i jačanje ekstremizama, uključujući i najekstremniju desnicu.
 |
V. Britanija i drugi koji učestvuju u uobličavanju teksta Rezolucije ni ovom prilikom ne bi smjeli gubiti iz vida da sa fašistima i protagonistima fašističkih ideja nema dogovaranja. Usklađivanje sa njima ne samo da ne sputava fašizam, već ga oživljava i potstiče. Zar nije jak argument za ovakve tvrdnje da u BiH i Srbiji i dalje jača četnički pokret, koji samo u BiH već sada broji preko 300.000 dobro naoružanih četnika, koji su prva prijetnja miru, prepreka suživotu i zajedniočkom životu i prvi glasnik novog rata.
U BiH i oko BiH mnogo je i onih skeptičnih koji vjeruju da Rezolucija neće ništa promjeniti, jer neće oslabiti genocidnu Rs, neće pomjeriti Srbiju na pravi put, niti će se genocid koji su Srbi počinili ne samo u Srebrenici već i drugim gradovima BiH, prije svega Prijedoru, nazvati pravim imenom – Genocid.
Dokaz za to je da i danas Srbi slave svoje zločince kao heroje, daju im naveća primanja, položaje, privilegije. Isto tako postupaju i Hrvati. Umjesto da im se to spriječava, vrši se pritisak na žrtvu, na Bošnjake da heroje odbrane osuđuju kao zločince.
Možda bi posljednje poruke diplomata i zvaničnika UN sa komemorativne sjednice Vijeća sigurnosti UN i najavljeni dolazak njemačke kancelarke Angele Markel u Sarajevo i njene poruke koje će iz Sarajeva poslati mogle barem malo uticati na svijest i savjest nosioca vlasti u Srbiji i Rs da se oslobode zabluda i naprave odlučan korak u prepoznvanju i priznanju istine, koji će njih i zemlju pomjeriti više kao onoj drugoj strani od krvave crvene srebreničke linije, na kojoj se u komšiji ne vidi neprijatelj i vrag, već prepoznaje i cijeni i prijatelj drag.
A dok se to ne dogodi otiđimo u Potočare, u more bijelih nišana, poklonimo se nevinim srebrničkim žrtvama, zatražimo oprost i poslušajmo glas šehida, koji nam šalju poruke budućnosti.
