Dr. Mustafa CERIĆ: Allahov Vjerovjesniče, u ovom lijepom danu mjeseca Ramazana u kojem Ti je objavljen Kur'an imam posebnu dovu za moj bošnjački narod u mojoj Bosni, koja čuva sjećanje na Tebe i Tvoju poruku... imam dovu za moj narod, a to je da uvijek bude kao i dosada u Allahovom rizaluku... da bude i ostane uspravan i slobodan u svojoj zemlji... da nikad ne izgubi osjećaj za istinu i pravdu... da uvijek bude lijep primjer drugima... da nikad ne izgubi Pravi Put koji vodi do uspjeha na ovome i spasa na drugome svijetu... Amin!

Allahov Poslaniče,
Ljubav će pobijediti mržnju...
Nikad nisam sumnjao u Tebe. Ali danas dok stojim na Tvom mezaru snažnije nego ikad osjećam svoju vjeru u Tvoje poslanstvo. Osjećam to iznutra i izvana.
Moje srce je zakucalo. Moja duša je oživila. Moj um se probudio. Moje tijelo je osnažilo.
Nikad nisam imao ovakav osjećaj. Nikad moje biće nije bilo obuzeto ovakvom blagošću. Ovakvom milošću. Ne daju mi da stojim. Da uživam u Tvojoj milosti od Allaha poslanoj nama ljudima na Zemlji. Guraju me. Govore mi: "Pođi dalje". A ja ne bih dalje. Ja bih ostao ovdje sa Tobom, Poslaniče. Uz Tebe, Vjerovjesniče. Za Tebe, Allahov Miljeniče.
Odjedanput sve se u meni promijenilo: osjećanje... život... misao... postojanje... Osjećaj ne mogu opisati. Jer, čim sam pozvao riječ da opiše šta imam u srcu, izgubio sam taj blaženi osjećaj. Da, tako je: riječ jede osjećanja. Zato neka osjećanja ne podnose riječi. Neka osjećanja žive samo u srcu. Bez riječi. Ne da ih se pretvoriti u riječi. Znao sam to odranije. Ali, ote mi se pa htjedoh da riječima kažem svoj osjećaj dok bijah kod našeg Pejgambera. Odustajem od toga, jer hoću da uživam u ovom svom osjećaju. Bez riječi. Samo u mom srcu. Zauvijek. Taj neopisivi osjećaj svako može imati kad dođe i stane ovdje pred Pejgamberom čistoga srca u želji da se napije milosti, kojom se održava nebo i Zemlja od stvaranja do rastvaranja. Po Allahovoj apsolutnoj volji.
Život je tajna, shvatio sam. Nije smrt. Jer smrti zapravo ni nema. Zar je on umro? Jest, Muhamed je umro zemaljskom smrću. Ali njegov nebeski život je vječan. Vječna je njegova božanska poruka. Vječna je Božja riječ. Vječna je Božja milost. Vječna je Božja volja. Vječan je život zato što Bog vječno živi. Zato što se Bog ne umara dok održava život nebesa i Zemlje. Ne umara se dok ljude obasipa svojom milošću. Ali većina ljudi nisu zahvalni. Većina ljudi ne znaju šta je život. A o smrti, oni ne vole da misle, niti da govore. Oni vole samo život, o kojem malo znaju. A misle da znaju mnogo. Oni se varaju. Život je tajna svih tajni. Nikad tu tajnu čovjek neće otkriti. Nikad neće spoznati pravu istinu o životu osim istine koja mu se nudi od Onog, koji je stvorio život. Od Onog koji život održava. Od Onog koji daje smrt. Kao račun za život. Kao život nakon života. Tako si nas Ti, Poslaniče, učio da volimo život kao da ćemo živjeći vječno, ali da mislimo i govorimo o smrti kao da ćemo sutra umrijeti i pred Milostivog Allaha izači da položimo račun za život. Ti si nas naučio da znamo da imamo dva života te da zbog toga nema razloga da patimo za ovim životom ako znamo da ćemo imati još jedan život, koji je vječan. Nadamo se, Allahov Miljeniče, zajedno sa Tobom. Zato molimo za Tvoj šefaat, jer bez Tvog šefaata teško će biti položiti najteži ispit.
Mislio sam da nešto znam, ali kad sam došao ovdje da te poselamim, Vjerovjesniče, shvatio sam da sam velika neznalica. Moj um je nemoćan da sve ovo shvati i zato traži utočište u osječanju, traži pomoć od srca, koje je drugačije od mog uma. Moj um je podložan utjecaju šejtana, dok je moje srce bliže melekima. Moj um je u stanju da opravda svaki moj grijeh, dok moje srce odbija da sluša moj um. Ovdje sam, Poslaniče, da osnažim moje srce u pokornosti Allahu i Tebi. Ovdje sam da moj um shvati koliko je neznatan pred veličinom Allahove riječ i tvoje upute, jer, Ti si nam ostavio u amanet da upamtimo da je najbolja riječ Allahova riječ te da je najbolja uputu Tvoja uputa...
Nikad kao ovdje dok stojim pred Tvojim mezarom nisam bio svjestan koliko su ljudi ovisni o Allahovoj milosti. Ljudi su sve probali što su mogli da pokažu koliko su moćni na Zemlji da bi danas više nego ikad ranije živjeli u strahu od samih sebe. Čovjek je dugo mislio i dobro smislio kako da ubija, ali i kako da se samoubija. Ljudsko postojanje je došlo u pitanje. Ništa više nije kao što je bilo osim istine koju si nam Ti dostavio, Poslaniče. Allah čuva svoju objavljenu riječ na Zemlji unatoč onima koji bi da je unište. Naše postojanje ovdje ovisi o toj riječi, koja se sve više i dalje čuje, ali mnogo je onih koji imaju uši, ali nemaju sluha, koji imaju razum, ali ne razumiju, koji imaju srce, ali ne suosjećaju...
Allahov Poslaniče, nema broja koliko sam puta ponovio Tvoje ime od mog rođenja do danas, ali ovdje dok stojim pred Tobom imam osjećaj kao da sam ja sam Tvoje ime, Tvoja riječ, Tvoj put, Tvoj zavjet, Tvoj zaklon, Tvoje utočište... Osjećam da sam Tvoj... da Tebi pripadam... Ali isto tako osjećam da si Ti moj, da si mi najbliži, da si mi najdraži, da me najbolje razumiješ, da Ti se mogu požaliti, da me nećeš ukoriti, da ćeš me zaštititi od dušmana, da me nećeš ostaviti, da me se nećeš odreći, da ćeš pohvaliti moje uspjehe i razumjeti moje neuspjehe... Osjećam se ovdje sigurnim i ponosnim... zadovoljnim i sretnim... ispunjenim i uspješnim...
I gledam u lica moje braće i Tvojih sljedbenika, koji mi uvećavaju vjeru u Tebe izvana... gledam ih kako mirno i skrušeno prolaze pored Tvog mezara sa suzima u očima i riječima punih poštovanja u salavatima i selamima Tebi i tvojim najvjernijim ashabima... došli su iz svih krajeva svijeta... različitih boja kože... različlitih rasa i nacija... govore različite jezike, ali ovdje svi govore jednim jezikom, kojim si ih ti naučio... svi jednako iz duše i srca izgovaraju salavate i selame Tebi, Poslaniče... oni se Tebi obračaju za pomoć Ummetu, koji je u teškom halu... zadesila ga je velika nesreća... krv se nevina proljeva u Jemenu... velika fitna je zavladala u Iraku i Siriji... Egipat je u suzama i krvi... Libija pati od nereda... Tunis je u žalosti zbog nasilja... Kuvajt je pogođen u džamiji... cijeli ummet je na velikom iskušenju... traži odgovor na pitanje: Zašto nam se ovo događa? Šta smo pogriješili? Gdje smo pogriješili? Kad smo pogriješili? Kod koga smo pogriješili?
Mnogo je pitanja! Na neka ne znamo odgovor zato što nije do nas. Ali na neka pitanja znamo odgovor zato što je do nas, ali ne smijemo ih javno kazati. Imamo strah. Izgubili smo povjerenje jedni u druge. Volimo se, ali se ne poštujemo u duhu Tvoje pouke da su muslimani braća te da među njima treba da vlada solidarnost. Toga nam najviše fali. Fali nam sabura i pameti. Pobožnosti ima, ali iskrenosti nema. Velika je razlika između onoga što se govori i onoga što se radi.
Allahov Poslaniče, muslimanima treba pomoć za srce da suosjeća sa bratom svojim... za život da se uzgaja a ne smrt da se sije... za um da se odgaja a ne da se ubija... za postojanje da se održava a ne da se uništava...
Allahov Vjerovjesniče, u ovom lijepom danu mjeseca Ramazana u kojem Ti je objavljen Kur'an imam posebnu dovu za moj bošnjački narod u mojoj Bosni, koja čuva sjećanje na Tebe i Tvoju poruku... imam dovu za moj narod, a to je da uvijek bude kao i dosada u Allahovom rizaluku... da bude i ostane uspravan i slobodan u svojoj zemlji... da nikad ne izgubi osjećaj za istinu i pravdu... da uvijek bude lijep primjer drugima... da nikad ne izgubi Pravi Put koji vodi do uspjeha na ovome i spasa na drugome svijetu... Amin!