Prof. dr Muhsin Rizvić je u svom djelu «Kroz Gorski vijenac» prvi puta javnosti razotkrio da istraga poturica ne znači neku policijsku istragu, nego potpuno ISTREBLJENJE onih koji su prihvatili islam, ili, kako bismo to danas nazvali – genocid.

Već danima čekam ne bi li se neki stručnjak iz teorije književnosti javio sa reakcijom na tekst dr Safeta Kadića «Bošnjaci između genocida i suicida: Agonija za(d)robljenog uma» u kome se autor opširno osvrće na stanje svijesti Bošnjaka o prijetnjama koje ih kroz historiju okružuju. Složila bih se sa većinom teza iznesenim u ovom tekstu, da me nije veoma neprijatno iznenadilo njegovo pisanje o mom rahmetli ocu, prof. dr Muhsinu Rizviću. Autor u tekstu kaže:

«Život Bošnjaka na svojoj rodnoj grudi, u svojoj postojbini, u svome vatanu, u svojoj domovini, stoljećima se odvija pod “podrazumijevajućom prijetnjom”. Ovu efektnu sintagmu nalazimo u jednoj obimnoj studiji u kojoj se kritički analizira negativna percepcija Bošnjaka u Andrićevu književnom djelu, a koju je tokom agresije i genocida u Sarajevu napisao profesor sa Filozofskog fakulteta u Sarajevu, rahm. Muhsin Rizvić. Samo desetak godina ranije profesor Rizvić nije uočavao velikosrbsku “podrazumijevajuću prijetnju” u svojoj interpretaciji i tekstualno-komparativnoj studiji o strukturi “Gorskog vijenca” crnogorskog vjerskog i državnog poglavara P. P. Njegoša, koji je bio Andrićeva inspiracija i zajedno sa njim i Vukom Karadžićem činio književno-kulturni tronožac velikosrbskog “svetog trojstva”.»

U nastavku teksta autor obrazlaže to Rizvićevo «nerazumijevanje» prijetnje koja dolazi od Njegoša, a zatim na šokantan način povezuje Rizvića sa prononsiranim velikosrbima i četnicima kao što su Leovac, Zuković i ostali:

"Ovakvo znanje i shvaćanje ambicioznog mladog fočanskog profesora književnosti nije došlo niodkuda, nije palo s neba, nego je sticano od svojih profesora na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, gdje je studirao, a među kojima je i naprijed citirani profesor Muhsin Rizvić, koji je u vrijeme dok je studirao ovaj Bošnjak, pisao:
„Gorski vijenac Petra II Petrovića Njegoša predstavlja najznamenitije djelo našeg romantizma. Magistralno pjesničko stvoreno, ovo djelo vrhuni u našim književnostima svojom apoteozom slobodi, svojim humanitetom pojma dobra suprotstavljenog pojmu zla, pravom čovjeka i naroda na sopstvenu egzistenciju. Ono se kristalizira kao mudrost pjesnikovog iskustva i dalekovidost njegovog duha i filozofskog spoznanja, iz kojeg svako pokoljenje može da pronalazi i preuzima poruke za sebe i svoj život u svome prostoru i vremenu.“
I ostali njegovi profesori su bili sve same perjanice i bajraktari šovinističkog antibosanskog genocidnog projekta stvaranja RS i najistaknutiji članovi ratne terorističke zločinačke organizacijeSDS, kao najbliži Karadžićevi saradnici iz najužeg rukovodstva: Slavko Leovac, profesor antičke književnosti i predsjednik političkog savjeta SDS, Ljubomir Zuković, profesor epske guslarske književnosti i Karadžićev ministar obrazovanja, šekspirolog Nikola Koljević, kasnije predsjednik “genocidnog entiteta”, te naprijed spomenuti Vojislav Maksimović."

Obzirom da nisam stručnjak teorije književnosti, neću ulaziti u raspravu iz te oblasti, ali osjećam potrebu da, kao čitalac i Njegoševih i Rizvićevih djela, onima koji bi mogli na osnovu ovog teksta formirati svoje mišljenje o prof. Rizviću, napomenem sljedeće:

Prof. dr Muhsin Rizvić je u svom djelu «Kroz Gorski vijenac» prvi puta javnosti razotkrio da istraga poturica ne znači neku policijsku istragu, nego potpuno ISTREBLJENJE onih koji su prihvatili islam, ili, kako bismo to danas nazvali – genocid. Uzimajući u obzir da je ta knjiga objavljena u doba komunističkog režima u Bosni i Hercegovini, postavljam autoru teksta pitanje: da li bi ta knjiga ikad bila objavljena da je prof. Rizvić otvoreno napisao ono što je mislio i što svi mislimo o Njegošu? Naprotiv, on je odabrao jedini način koji je u to doba bio moguć, da, ističući njegovu književno-estestku vrijednost, predstavi Gorski vijenac kao moralnu dilemu Vladike Danila nad činom istrage poturica i da na indirektan način razotkrije genocidni karakter crnogorskog društva koje se u tom spjevu opisuje.

Nameće se još jedno pitanje: ako je prof. Rizvić, prema autorovim riječima, bio u zabludi i «nesvjestan prijetnje koja ga okružuje», gdje je u to doba bio sam autor, prof. Kadić? Zašto on nije tada napisao nešto drukčije, slično ovome što piše danas, u vrijeme demokratije?

Na kraju, zar je prof. Rizvić zaista zaslužio da se na ovakav površan i nekorektan način o njemu piše, od strane Bošnjaka, na jednom renomiranom bošnjačkom i muslimanskom portalu? I zar nema niko od njegovih saradnika, suboraca i sljedbenika iz tog teškog doba jednoumlja (Duraković, Maglajlić, Rizvanbegović), ko bi osjetio potrebu da na to reaguje?