Ne mogu prežaliti:
Bosanskih behara
Sabahskih Ezana
Ramazanskih Iftara i
Mirisa Ramazana
zapisao je jedan naš književnik.

Aziz HUREM: Tako nešto napisati na javnom objektu kao što je kafana, restoran i slično, je u potpunosti isto kao kada bi uzeli megafon i negdje na sred ulice Ferhadije u Sarajevu pozivali prolaznike da ne poste i da se kanu Ramazana. A, nije davno bilo kada su naše komšije srbi, hrvati i ostali jako dobro pazili u Ramazanu da ne jedu na javnim mjestima i da ne duhane prilikom prolaska kroz bošnjačke mahale. I sam se sjećam jednog dobrog katolika N.B. (spokoj mu duši) koji je prilikom prolaska kroz moje selo zaustavljao svoju volovsku zapregu kada bi se sa munare oglasio mujezin.

Jedan Sarajlija je prošle god. 2014/1435. odmah, prvih dana Ramazani-šerifa na svojoj mehani napisao: Ovdje nema Ramazana, ovdje se i dalje piva toči.

Da nebi bilo zabune ovo nije napisao ni Hrvat, a niti Srbin, niti bilo ko drugi, nego baš neki bezveznjaković „Bošnjo“ koji bi htjeo da po svaku cijenu, pa i po cijenu svog nacionalnog i vjerskog prefiksa zaradi koji groš više a, možda i da turistima i ostalim musafirima (na jedan primitivan način) pokaže i dokaže kako on prkosi svojim Bošnjacima koji su unatoč svemu, ostali vjerni svojoj tradiciji i kulturi, te kako on ne ferma i ne benda ni sarajlije, ni Bošnjake / muslimane ni svoju vjeru pa ni svoje nacionalne codexe.

Kada su u turskom vaktu Ugari vojno pohodili Bosnu provlačeći se i probijajući se kroz granične „pukotine i šupljine“ koje nisu mogle biti pokrivene zbog manjka vojnika i općenito vojno sposobnih muškaraca jer bijahu raspoređeni na Mohaću, Hoćinu i ostalim „hoćinima“ diljem carevine od Istoka do Zapada, zadavali su Bosni i Bošnjacima mnoga zla, jade i belaje. Tako u jednom blic-napadu (jer su samo i bili spremni na te akcije kratko daha i na prepad) zarobe Ugari dva mladića Bošnjaka te ih povedu sa sobom u Ugarsku (sadašnja Mađarska).

Kojekakvim tadašnjim igrama i trgovinama mladi Bošnjaci pošto su bili vrijedni, čestiti, pošteni, uredni, zdravi duhom i tijelom i sve ostalo što krasi jednog insana su imali „sreću“ te se obreše kod jednog grofa (bogatog veleposjedika po imenu Klement) koji je imao dvije kćerke te je zato njih dvojicu kao čestite, poštene i vrijedne imao namjeru oženiti svojim kćerima, a za uzvrat bi njih dvojica trebali da se tu zavatanišu, da ostanu, rade i žive na tom velikom imanju. Mladići u početku bijahu zatečeni i pozitivno iznenađeni Klementovim pristojnim odnosom prema njima, pa im je sve to izgledalo pomalo šuhveli, da bi uskoro naslutili šta on smijera, a što su im svojim „slobodnim držanjem i ponašanjem“ potvrdile i njegove kćeri Julinka i Hajna. Slušali su oni i radili onoliko koliko su mogli i umjeli. No, kako je vrijeme odmicalo sve su više uviđali da to nije baš za njih i da se oni tu ne mogu nakalemiti. Iako je život u ravnoj, plodnoj i bogatoj Ugarskoj bio mekši, lakši, i sitiji ipak to njima nije pričinjavalo zadovoljstvo i stalno ih je nešto mučilo.

Tako jednog dana upita njih taj grof: Kažite vi meni mladi Bošnjani šta vas toliko tišti, i za čime vi to toliko vehnete i patite kada je ovdje puniji i sahan i trbuh nego u vašoj Bosni i ne živi se tako posno kao kod vas.

Prvi mu odmah odgovori: Pa znate vala gospo‘n Klement kod nas u bosanskom vilajetu iz kojeg mi dolazimo život ima slađu čar i malo drugačije aršine. Malo se tanje živi ali se manje i radi. Trbuh je malo prazniji ali je duša punija. Da ti pravo kažem ja volim teferiće, akšamluke, pjesmu i svirku, derneke, lijepe djeve i mezetluke, jeste, kod nas je malo posno ali je puno više ponosno, a ovdje su mi vala mrki dani skoro kao i noči. Ovdje mi je sve bez ukusa i boje. Pa mu opet veli: kada me sevdah obuzme sva ova tvoja Ugarska nije ravna tome i ja bih vala da me pustiš da se vratim odakle sam i došao.

A, onda upita ovog drugog: Šta je s tobom, šta tebi nije po tvojo mjeri?
E, vidiš veli vrli grofe: Mi u Bosni imamo dva kalendara. Imamo jedan kao i vi ovdje , januar, februar, itd. Ali imamo još jedan u kojem ima mjesec Ramazan. Pa u tom mjesecu imaju posebne draži, adeti, propisi i još „mlogo“ drugih ćari. Za vrijeme Ramazana Džamije su kod nas pune puncate, Mukabbele, zikir-halke i lijepe besjede, u tom mjesecu mi Bošnjaci postimo a, to znači da ne jedemo i ne pijemo od zore pa sve dok Sunce ne zamakne. Pa onda Sehuri, pa Iftari, šerbe od ružice i karanfila, ćahije sa ćurekutom i da ti dalje ne nabrajam, hurmadžike, dolme i .... Grof je pomno slušao.

Znate gos‘n Klement, kad sve na koncu dana utihne, i kad Sunce utrne, i kad kujundžije, kundurdžije, sahadžije, kazandžije, ... dućane zamandale, sofra čeka i uzdiše, i kad se ezani prolome, i kad se telaldžije oglase, .... i kad ..... Te časove i trenutke i taj frtalj sahata uoči mubareć-Iftara ne mogu preboliti, pa da mi je to još koji put doživjeti ne bih žalio umrijeti i ovaj Dunjaluk ostaviti. Ove tvoje ravnice, gajeve, poljane i oranice i još stotinu puta toliko, ne mogu mi to zamijeniti, nego, neka to i dalje radi ko je i do sada radio, a ti nama daj izun da se mi vratimo put Bosne.

Ovakve i slične sudbine, su sudbine svih Bošnjaka koji milom ili silom, neki zbog ovog a neki zbog onog ostaviše svoj toprak. Jedni prije dvjesto god., neki prošlog vijeka a neki, ukoliko jučer. Na našu žalost ovaj proces (egzodus) još nije zaustavljen zahvaljujući najodgovornijim na njihovoj neodgovornosti.

No međutim, nebi bilo nikakvog zijana niti štete da se „onaj Bošnjo ( jer taj Bošnjak prije dvije tri stotine god je upravo poput ovih današnjih koji donose u Bosnu sve poroke „moderne civilizacije“) što je volio bekrijanje i akšamluke nije ni vratio“, ali, ako se več vratio nebi trebao da prkosi i inati svojim Bošnjacima koji su skupo platili vjersko-nacionalne slobode i koji če i dalje dijeliti i dobro i zlo kako sa njim tako i sa svima ostalim. I, nebi trebao taj bekrija da dira u svetinje bar onih Bošnjaka koji drže do Ramazana i da ih povrijeđuje tamo gdje su jako jako muhanati. Degradirati, devalvirati i negirati nečija ideološka ubjeđenja i postulate nije daleko od svakodnevnog najaktuelnijeg negiranja genocida od strane ratnih zločinaca i njihovih mentora. Pa ipak i pored takvih uvredljivih natpisa kao što je ovaj ( ovdje nema Ramazana, ovdje se i dalje toči .....) takvi su spremni da uporno tvrde da Bošnjaci muslimani nisu tolerantni te da su zajedljivi, fanatici, svadljivi itd.

Vjerujemo i ubijeđeni smo da to sebi ni jedan Hrvat nebi mogao dozvoliti, da neko napiše npr. u Širokom Brijegu ili bilo gdje : ovdje nema Božića , ovdje nema Uskrsa i sl.,ili možda Srbin u Banjoj Luki ili na Palama, kao što nikom nešto tako ne pada ni na pamet po cijeloj Zap.Evropi. Pa i kada bi se usudio nebi prošao jeftino.

Tako nešto napisati na javnom objektu kao što je kafana, restoran i slično, je u potpunosti isto kao kada bi uzeli megafon i negdje na sred ulice Ferhadije u Sarajevu pozivali prolaznike da ne poste i da se kanu Ramazana. A, nije davno bilo kada su naše komšije srbi, hrvati i ostali jako dobro pazili u Ramazanu da ne jedu na javnim mjestima i da ne duhane prilikom prolaska kroz bošnjačke mahale. I sam se sjećam jednog dobrog katolika N.B. (spokoj mu duši) koji je prilikom prolaska kroz moje selo zaustavljao svoju volovsku zapregu kada bi se sa munare oglasio mujezin.

Dakle, Bošnjaci moraju sami sebi odrediti cijenu, pokazati koliko im je stalo do sebe samih, kako bi ih u toj mjeri cijenile njihove komšije, sugrađani i cijeli Svijet.