Naslovna | Arhiva | Pretraga | Redakcija | O Bosnjaci.Net | Kontakt | Bosniaks.Net | ||||
|
Islamske teme
Hutba sa Bijele džamije u Gračanici IZGUBLJEN SI, ČOVJEČE, TRAGAJ ZA SOBOM “Vi se smijete, a ne plačete! I još glava uzdignutih?! Padajte ničice Allahu i Njemu robujte!” (Kur’an)
Neki od nas znaju za čuvenu hutbu hazreti Osmana, r. a., koji je proučio: „El-hamdu lillahi, el-hamdu lillah“ i počeo plakati. Ljudi su prvo gledali, a potom svi plakali. Svi u džamiji su plakali i sa tim se i završila hutba. Poruka te hutbe je bila jača od bilo kakve druge hutbe. Subhanallah! To su velikani i to su pravi mu'mini. Njima je i jedan išaret bio hutba, dovoljan za razmišljanje. Oni su čitali između redova, jer su znali zašto su stvoreni i kakva im je životna misija. Na riječi Allaha, dž. š., ili Muhammeda, a. s., samo bi rekli: „Čujemo i pokoravamo se, oprosti nam, o naš Gospodaru, Tebi ćemo se vratiti!” (El-Bekare, 285) Posmatrajući katastrofalno stanje današnjih muslimana, svi bi trebali plakati a malo se smijati. No: „Vi se smijete, a ne plačete! I još glava uzdignutih?! Padajte ničice Allahu i Njemu robujte!“ (En-Nedžm, 60-62) Naš profesor u Gazi Husrev-begovoj medresi, u Sarajevu, rahmetli hafiz Ibrahim Trebinjac, sedamdesetih godina prošlog vijeka, govorio bi za komuniste: „Ovi su, djeco, 'ugnali' Boga i vjeru u džamiju, a kasnije će neki drugi doći i 'istjerati' Boga i vjeru iz džamije.“ Drugim riječima, o Bogu i vjeri se moglo govoriti samo u džamijama, a ne i u svakodnevnom životu, a doći će vrijeme kada će se u džamijama govoriti o svemu i svačemu a najmanje o Bogu i vjeri.
Vjera i moral odvraćaju od ovakvih pokvarenih i drugih zlih djela, jer vjernici znaju da će na Sudnjem danu polagati račun za sve što su radili na dunjaluku. Oni uvijek imaju na umu riječi Muhammeda, a. s., koji je rekao: „Niko od vas neće vjerovati sve dok ne bude želio svome bratu isto što voli i sebi.“ Boga mi, tanka je vjera u onih koji drugima ne žele isto što i sebi. Daleko smo od toga, da nam Uzvišeni Allah oprosti i uputi nas na Pravi put. Iskreni mu'min uvijek tako postupa jer je svjestan Allahovih, dž. š., riječi: „Čovjek će sam protiv sebe svjedočiti.“ (El-Kijame, 14) „Svaki čovjek će toga Dana prema zasluzi kažnjen ili nagrađen biti! Toga Dana nepravde neće biti!“ (El-Mu'min, 17) Na dunjaluku ima nepravde, ali poslije smrti je neće biti. Tamo vlada savršena pravda. Sve što čovjek zasluži, dobit će. Ni koliko zrno gorušice neće mu biti nepravda učinjena. Ako čovjek bude kažnjen, bit će to zbog njegovih vlastitih postupaka i njegovog ličnog izbora. Mnogi ne vjeruju i po vjerskim propisima ne postupaju. Neki čak vjeru smatraju opijumom za čovječanstvo. Vjera se slabo poznaje i slabo primjenjuje. I to što od vjere primjenjuju, htjeli bi da bude po njihovom hiru, po njihovom ćejfu. A Uzvišeni Bog naređuje ili zabranjuje samo ono što je korisno ili štetno za ljude. A ljudi, uglavnom, nisu zadovoljni ni sa čim: ni sa sobom, ni s drugima a ni sa onim što posjeduju. Optužuju sve i svakoga, svako nam je kriv. Svi griješimo, ali malo ko od nas vidi svoje grijehe, mane i nedostatke. O svakome znamo, a o sebi najmanje. Za sebe smo izgubljeni, ali za sobom ne tragamo. A sutra valja doći i za sve račun polagati: za svaku riječ, djelo, čak i zlu misao. Kad bi ljudi samo znali sa čim će se sutra suočiti, pozabavili bi se sa sobom umjesto sa drugima. Sebe bi popravljali prije drugih. Vidjeli bi svoje mane, grijehe i nedostatke prije nego kod drugih. Kad bi ljudi znali sa čim će se suočiti, od brige i straha bi malo spavali. Ne bi se oholili, ne bi o sebi visoko mišljenje imali a druge ponižavali. Znali bi da samo Allah uzvisuje i ponizuje one koje On hoće i koji Njegovu milost ili kaznu zasluže svojim postupcima. Uvijek bi bili u ibadetu. Bili bi zaokupljeni sobom i svojim nedostacima. Više bi dobrih djela činili. Nikada im ne bi palo na pamet da budu mimo molitve, namaza, dove, stalnog sjećanja na Stvoritelja svoga. Kada čovjek umre, tek tada se uvjeri da je istina sve o čemu nam je Kur'an govorio, i tada svi vjeruju, ali tada nije vrijeme vjerovanja i djelovanja. Vrijeme vjerovanja i djelovanja je na dunjaluku, a na Ahiretu se svode računi. Naravno, svi bi se tada vratili na dunjaluk, kad bi mogli, da vjeruju, ibadet čine i budu bolji nego što su bili, ali gotovo je. Nije Muhammed, a. s., uzalud upozoravao: „Iskoristi pet stvari prije drugih pet: mladost prije starosti, zdravlje prije bolesti, bogatstvo prije siromaštva, slobodno vrijeme prije zauzetosti i život prije smrti.“ (Tirmizi) Slabo se iko od nas pridržava ovog važnog hadisa, i malo ko o njegovoj poruci i razmišlja. A sve je sadržano u dva reda. Tu je sažeta sva životna filozofija. Sve nešto odgađamo, kao da ćemo uvijek mladi biti i nikada se nećemo razboljeti, kao da ćemo uvijek bogati biti, uvijek vremena imati i kao da smrt nikada neće doći. Tako razmišljajući i osjećajući zavaravamo sebe a život odlazi u nepovrat. Subhanallah! Puno ćemo se kajati, ali kajanje tada neće koristiti. Estagfirullah! Allahove blagodati su nebrojene i ogromne a malo zahvalnost iskazujemo. Zamislimo kako se nekada živjelo i sa skromnim bilo zadovoljno. Mi stariji znamo na čemu se spavalo, šta se jelo, oblačilo, u čemu se prevozilo i koliko desetaka kilometara pješačilo. I sve je to bilo normalno, bilo se zadovoljno, pazili su se roditelji, posjećivala rodbina, ustajalo se na sabah-namaz, a nije se išlo na spavanje dok se ne klanja jacija-namaz. Danas se sve ima, ali duše su prazne i nezadovoljne, baš kao da se ništa nema. Nezadovoljstvo je opaka bolest modernog doba i posljedica je nedostatka iskrene vjere i zahvalnosti Uzvišenome Allahu. Pa, pazite, braćo moja i sestre, lagodni dunjalučki život nas je uljuljkao i ušuškao pa zaboravljamo na vječni život. Većina nas odlazi na počinak u mehku, prijatnu i toplu posteljinu, na skupocjenim krevetima i dušecima, pokrivamo se debelim i vunenim jorganima, mehkim dekama iz dalekih azijskih zemalja, pod glavu stavljamo odgovarajuće jastuke, između koljena nešto što će štititi kosti, da se ne nažuljaju jedna o drugu pri dugom snu i spavanju, podešavamo odgovarajuću i ugodnu klimu da ne ozebemo ili da nam ne bude prevruće. Subhanallah! Kakve blagodati! I umjesto da budemo zahvalni i ustanemo na sabah-namaz, mnogi, ili bolje reći ogromna većina, u tako lagodnom i prijatnom ugođaju, propuštaju jutarnji namaz! Ni savjest ih ne grize, pa čak o tome i ne razmišljaju. Oni ne misle da sutra sve te blagodati i komfor treba napustiti i u kabur leći, i to sam i bez ičega i ikoga svoga. Allahu ekber! Subhanallah! Estagfirullah! Kao što sebi nastojimo priskrbiti najljepši ugođaj na dunjaluku, tako isto se trebamo pripremati za vječnost. „Neka svaki čovjek gleda šta je za sutra pripremio.“ (El-Hašr, 18) Kada čovjek izgubi nešto vrijedno, on traga za tim i ulaže maksimum truda da ga pronađe. A ima li išta vrednije čovjeku od njega samoga? Ipak, mnogi ljudi, iako su sebe izgubili, ne mare i ne tragaju za sobom! Dobro je rečeno: „Ja se čudim čovjeku da traga za nečim što je izgubio, a sebe je izgubio, ali za sobom ne traga!“ |