U prisustvu velikog broja građana u Aleji mladosti, na Slanoj Banji, i na Kapiji u centru Tuzle položeni su vijenci i održana je komemoracija žrtvama masakra koji se desio na današnji dan 1995. godine.

Granata ispaljena sa položaja na planini Ozren ubila je 71, a ranila 200 civila u centru grada.

Roditelji, rodbina i prijatelji danas, na 20. godišnjicu zločina, poslali su poruku da se ovaj zločin nikad ne smije zaboraviti ni oprostiti, te da zločinci moraju biti adekvatno kažnjeni, javlja agencija Anadolija.

Kobnog 25. maja 1995. godine, nakon nekoliko kišnih, osvanuo je sunčan dan, a tradicionalno se obilježavao i Dan mladosti, praznik iz vremena bivše Jugoslavije, pa je veliki broj građana iskoristio priliku za šetnju i izlazak u centar grada. Granata ispaljena u 20:55 sati naglo je prekinula živote brojnih građana.

Osim sa tjelesnim povredama, preživjeli se nose i sa bolom zbog ubijene djece, braće i sestara.

Dvoipogodišnjak najmlađa žrtva
Prosječna dob ubijenih bila je 21 godinu, a najmlađa žrtva bio je Sandro Kalesić, dvoipogodišnjak kojeg je geler pogodio pravo u srce.

U masakru je na 20 godina dugu zatvorsku kaznu osuđen Novak Đukić, penzionisani general Vojske Republike Srpske, koji je u bijegu.

Nedžiba Memić izgubila je kćerku Edisu, koja je u trenutku ubistva imala 19 godina. U televizijskom prijenosu vidjela je mrtvo tijelo svoje kćerke na Odjeljenju za patologiju Univerzitetskog kliničkog centra Tuzla.



"Edisa se sa najboljom prijateljicom Amirom Mehinović dogovorila da izađu, ali su mi kazale da će biti na Sjenjaku, u suprotnom dijelu grada. Nisu htjele da mi kažu da će otići na Kapiju. Ubrzo su ljudi počeli zvati i govoriti da je pala granata. Odmah sam uključila televizor i gledala stravične slike. Srce mi je plakalo zbog ubijenih, ali sam bila koliko-toliko mirna misleći da je moja Edisa na sigurnom, jer Sjenjak nije granatiran. U sljedećem trenutku sam se sledila. Kamera je snimala mrtve u bolnici. Prepoznala sam prvo odjeću, a zatim i lik moje Edise. Njeno je tijelo ležalo odmah pored tijela malog dječaka Sandra, jer su njih dvoje prvi dovezeni na Patologiju", ispričala je Nedžiba, dodavši da ni Edisina prijateljica Amira nije preživjela.

Nada u pravdu
Ekipa agencija Anadolija zatekla je Havu Fatušić sa suprugom pored groba sina Murisa, koji je ubijen pet dana nakon 18. rođendana.

"Rijetko odlazim na Kapiju, jer ne mogu da mirno hodam mjestom na koje je moj voljeni sin otišao sretan i nasmijan, a sa kojeg se nije vratio. Svi lijepi događaji koji su uslijedili u životu, poput udaje kćerki i rođenja unučića, istovremeno su propraćeni tugom i prazninom jer im se Muris ne može radovati. Jedan unuk dobio je ime po daidži kojeg nije upoznao", kazala je Hava i naglasila da je kćerkama i unucima ostavila u amanet da kada roditelji umru, obilaze grob svog brata, odnosno daidže, i ne dozvole da se tuzlanska tragedija ikad zaboravi.

Hava je kazala kako se iz godine u godinu gubi nada da će direktni izvršioci Đukićeve naredbe ikad biti procesuirani.

U tuzlanskim ugostiteljskim objektima danas nema muzike, a lokalne radijske i televizijske kuće emitiraju prigodan program posvećen stradanju tuzlanske mladosti na Kapiji 1995.

Dežurni hirurg tokom masakra na Kapiji

Jauci ranjenih miješali su se sa plačem roditelja
U predvečerje 25. maja 1995. godine kada je na Kapiji, u centru Tuzle, granata ispaljena sa topničkih položaja Vojske Republike Srpske sa planine Ozren, usmrtila 71, a ranila preko 200 civila, dr. Sead Šerak bio je dežurni ljekar u Klinici za hirurgiju Univerzitetskog kliničkog centra Tuzla. Do 20:55 sati, kada je pala granata, radni je dan u bolnici proticao uobičajnim tokom, a dr. Šerak se, u razgovoru za Anadolu Agency, prisjetio šta se dešavalo kasnije tokom dana koji je promijenio živote stotina porodica u "slanom gradu".

"Obzirom na to da je veliki broj starijih hirurga napustio zemlju, bio sam primoran da se kao mlad specijalista uhvatim u koštac sa najtežim ratnim povredama i u Klinici, i u terenskim ratnim bolnicama, u kojima sam bio vođa mobilnog hirurškog tima pri Armiji Republike Bosne i Hercegovine. Radni dan u Univerzitetskom kliničkom centru proticao je uobičajeno. Većina hirurga bila je u operacijskim salama, radeći planirane operacije i, naravno, niko nije ni slutio šta će se ubrzo desiti", ispričao je dr. Šerak.

Panika u bolničkim hodnicima
U ratno vrijeme rad u Klinici za hirurgiju organizovan je tako da su postojale tri ekipe ljekara i medicinara koji su radili po 24 sata svaki treći dan.

"Na dojavu da se desio masakr na Kapiji, svi zaposleni, mislim na sve tri ekipe, u vrlo kratkom vremenu našle su se na svojim radnim mjestima. Ljekari i medicinske sestre sa svih drugih odjeljenja bili su zajedno s nama i svi su se angažovali oko ranjenika koji su non-stop pristizali. Ranjenike su u Kliniku dovozili svim mogućem sredstvima: sanitetima, privatnim i policijskim autima, a neki, lakše povrijeđeni, dolazili su i pješke. Slika sa ulaza u bolnicu nikad neće biti izbrisana iz mog sjećanja. Na sve strane bilo je mnoštvo povrijeđenih i mrtvih djevojaka i mladića. Jauci ranjenih miješali su se sa plačem roditelja koji su u panici tražili svoju djecu. Svi hodnici Klinike za hirurgiju bili su prepuni ljudi koji su tražili svoje bližnje među ranjenim i umrlim", prisjetio se dr. Šerak.

Sagovornik AA je dodao da su neki od prisutnih vrištali, dok su neki tiho plakali i zaustavljali medicinsko osoblje, moleći za informacije o svojoj djeci, drugovima ili djevojkama.

"Neki su samo sjedili i tupo gledali u daljinu. Zajednička karakteristika sviju bila je ogromna tuga na njihovim licima, panika i osjećaj bespomoćnosti. Niko od nas, bolničkog osoblja, nije imao vremena da se zaustavi i uputi im koju utješnu riječ. Žurili smo da od smrti otrgnemo još nekog mladića ili djevojku. Medicinsko osoblje je vršilo trijažu ranjenih i najteže pacijente su odmah transportovali u Jedinicu intenzivne njege, gdje su ih po hitnom postupku pripremali za operacione sale", ispričao je dr. Šerak.

Višestruke povrede
Dok je osoblje ranjenike pripremalo za operativne zahvate, dr. Šerak je ušao u Jedinicu intenzivne njege da pogleda ranjenu omladinu. Podsjećamo, prosječna dob poginulih na Kapiji je 21 godina, a taj dan se slavio praznik iz bivše države, Dan mladosti, zbog kojeg je većina mladih u trenutku granatiranja bila u centru grada.

"Pogledao sam ranjenu djecu i ugledao sam mladića koji je imao otvorenu ranu na trbuhu, iz koje su virile crijevne vijuge iz kojih je krvario. Bio je svjestan, ali veoma uplašen. Shvatio sam da nemamo mnogo vremena za razmišljanje i da on mora biti što prije operisan. Rekao sam da mi tog ranjenika uvuku u prvu operacionu salu koja bude slobodna. Operacija je ubrzo počela. Sa kolegom ginekologom, rahmetli dr. Ademirom Šahinpašićem, načinio sam operativni zahvat. Danas taj mladić živi normalnim životom u Australiji", navodi dr. Šerak, te se prisjeća da je nakon tog ranjenika uradio još tri vrlo komplikovane operacije.

Svi pacijenti su, ističe naš sagovornik, imali višestruke povrede stomaka, ruku i nogu.

"Ne znam kada sam završio posljednju operaciju, znam samo da je već bilo svanulo kada sam sjeo da ispušim svoju prvu cigaretu. Narednih dana na licima svih Tuzlaka mogla se pročitati samo tuga i nevjerica. Ljudi su šaputali o tome što se desilo i pitali su se šta dalje. Sahrane i dženaze organizovane su u ranim jutarnjim satima. Bile su mirne i dostojanstvene. I nakon 20 godina srce mi se stegne pri pomisli na taj dan i pitam se kakav to zločinački um mora biti da naredi i izvrši ubistvo tuzlanske mladosti", zaključuje dr. Šerak, koji danas radi kao subspecijalista opšte i abdominalne hirurgije u istoj Klinici.

Za masakr na Kapiji pravosnažno je osuđen Novak Đukić, bivši general Vojske Republike Srpske, koji se trenutno nalazi u Srbiji i izbjegava izdržavanje zatvorske kazne u trajanju od 20 godina.