Jusuf TRBIĆ: Četnički plan stvaranja Velike Srbije bio je jasan: etnički očistiti teritorije koje su planirane da uđu u njen sastav, ubijanjem i protjerivanjem muslimana, Hrvata i ostalih. To je poptvrdila naredba Draže Mihajlovića komandama na terenu, iz decembra 1941. godine, u kojoj se nalaže i “čišćenje državne teritorije od svih narodnih manjina i nenacionalnih elemenata”. Već u februaru iduće godine stiže izvještaj o sprovođenju naredbe, od majora Pavla Đurišića, jednog od najbližih Dražinih saradnika, koga je kasnije sam Hitler odlikovao Gvozdenim krstom. U izvještaju piše: “Sva muslimanska sela u pomenuta tri sreza su potpuno spaljena, tako da nijedan njihov dom nije ostao čitav. Sva imovina je uništena, sem stoke, žita i sena, koje smo naravno poneli sa sobom. Za vreme vojne operacije se pristupilo potpunom uništavanju muslimanskog življa, bez obzira na pol i godine starosti.”

Konačno smo shvatili. Trebalo je dobrih sedam decenija da nam dođe iz dupeta u glavu, ali bolje ikad, nego nikad. Treba da budemo neizmjerno zahvalni državi Srbiji i njenim čelnicima, baška Šešelj i Vuk, hvala im i đe čuli, i đe ne čuli. Mi, jadni, mislili godinama da je fašizam bio zlo, da su Draža, Nedić, Ljotić i ostali burazeri bili zlikovci koji su ubijali narod, pogotovo bošnjački, pa jevrejski, romski, albanski, mada im nije bilo mrsko ni da prikolju ponekog Srbina, ako im se ne sviđa, mi mislili da su oni, zajedno sa svojim fašističkim gospodarima, poraženi u Drugom svjetskom ratu, kad ispade - grdno smo se prevarili. Krivili smo Miloševića i bratiju da su, kopirajući doslovno četnički plan stvaranja Velike Srbije i Hitlerov program u devedesetim godinama prošlog vijeka počinili velike zločine, kad ispade – nismo u pravu, sve je bilo obrnuto. Izgleda da je sve što su radili i oni Dražini, a i novi četnici, bilo dobro, humano i u cilju dobrosusjedskih odnosa. Potvrdio je to i savjetnik predsjednika Srbije, Oliver Antić, koji je vodio proces rehabilitacije Draže Mihajlovića, kad je, odmah nakon zvanične sudske presude, izjavio da je ovakva “ odluka suda istorijska i da razloga za slavlje ima Srbija, ali i Hrvati i čitav region.” Svi, dakle, treba da se raduju, jer im je srbijanski sud konačno otvorio oči i saopštio im zakonitu istinu o četnicima.

Odluku je odmah pohvalio i novi srpski vožd, Aleksandar Vučić, i to čim se vratio iz Sandžaka i Bosne, gdje je proklamovao novi plan bratstva i jedinstva Srba i Bošnjaka, koji će, zagrljeni i ujedinjeni, garantovati svijetlu budućnost čitavom regionu. Ne treba gledati na prošlost, poručio je on, što je bilo – bilo je, zaboravimo sve i krenimo zajedno dalje. Njegovi domaćini s obje strane Drine bili su duboko ganuti, pa su se stali utrkivati u pohvalama novoj velikoj srpskoj inicijativi za pomirenje, na isti način na koji su hvalili i Borisa Tadića kad im je pričao slatke priče. A Vučić se pomirljivo obratio i svojim podanicima u Srbiji, da im objasni koliko je dobra konačna rehabilitacija njegovog i Nikolićevog vrhovnog komandanta.

“Dosta je bilo srpskih podela i krajnje je vreme da s tim završimo”, rekao je Vučić odlučno. I dodao da “treba da gledamo u budućnost, a ne da se delimo zbog prošlosti.” Došao je trenutak za konačno pomirenje partizana i četnika, da svi u Srbiji budu kao jedan, i da nastave put u ujedinjenu Evropu. Jer, kako je potvrdio, “Srbija je jedna od retkih zemalja sa istinskom antifašističkom prošlošću u ovom regionu.”

Tako smo dobili priliku da ispravimo još jednu zabludu. Naime, istoričari, novinari, živi svjedoci, a i cijeli svijet, smatrali su do sada da je Srbija u Drugom svjetskom ratu bila saveznica Hitlera, jer je u njoj , sve do oslobođenja 1944. godine, vladao okrutni pro-fašistički režim Milana Nedića, kojeg su instalirali, snabdijevali i vodili okupatori, pod čijim skutom su djelovale i četničke snage. Taj je režim još početkom 1942. godine postavio u Beogradu takozvanu “Masonsku izložbu”, da bi se svojim nacističkim gospodarima pohvalio kako je prvi u Evropi riješio jevrejsko pitanje. Taj je režim držao niz koncentracionih logora u Beogradu i Srbiji, među njima i zloglasni logor na Banjici, u kojem su pobijene hiljade ljudi, taj je režim u svom sastavu imao i Ljotićeve snage, kao i jedinice Kraljevske vojske u otadžbini Draže Mihajlovića, i bio je do kraja odan okupatorima. Dražini četnici su, sprovodeći plan stvaranja velike Srbije ( “Homogena Srbija”) pobili više od sto hiljada muslimana, hiljade Hrvata, Jevreja ( koje su potpuno istrijebili u Srbiji), Roma, Srba i drugih, otvoreno sarađujući s Nijemacima i Italijanima, pa su ih se zbog toga odrekli svi iz svjetske antifašističke koalicije, a na kraju i njihov kralj. On ih je pozvao da prestanu da se bore za Nijemce i da se stave pod komandu partizana. Draža je to odbio, pa su ga Nijemci postavili za vođu svih kvislinških snaga u Srbiji.

Dakako, Srbi kao narod dali su neizmjerno mnogo antifašističkom pokretu u ovom dijelu svijeta, ali režim u Srbiji, dakle srpska država – nije. Kao što nije ni Petenov režim u Francuskoj ili Kvislingov u Norveškoj, a narod – jeste.

Četnički plan stvaranja Velike Srbije bio je jasan: etnički očistiti teritorije koje su planirane da uđu u njen sastav, ubijanjem i protjerivanjem muslimana, Hrvata i ostalih. To je poptvrdila naredba Draže Mihajlovića komandama na terenu, iz decembra 1941. godine, u kojoj se nalaže i “čišćenje državne teritorije od svih narodnih manjina i nenacionalnih elemenata”. Već u februaru iduće godine stiže izvještaj o sprovođenju naredbe, od majora Pavla Đurišića, jednog od najbližih Dražinih saradnika, koga je kasnije sam Hitler odlikovao Gvozdenim krstom. U izvještaju piše: “Sva muslimanska sela u pomenuta tri sreza su potpuno spaljena, tako da nijedan njihov dom nije ostao čitav. Sva imovina je uništena, sem stoke, žita i sena, koje smo naravno poneli sa sobom. Za vreme vojne operacije se pristupilo potpunom uništavanju muslimanskog življa, bez obzira na pol i godine starosti.”

Ovakvih dokumenata ima bezbroj, ima još ljudi koji sve to pamte, brojni su i istorijski izvori koji govore o tome, u Evropi i svijetu, pa zločini četnika i njihovo služenje fašistima nikom normalnom nisu sporni. Ali, nikome do sad nije palo na pamet da tvrdi kako je sve to, zapravo, bio antifašizam, samo toliko prikriven, da ga, eto, nismo prepoznali do današnjih dana. Nedićeva profašistička Srbija bila je, dakle, antifašistička, genocid nad Jevrejima i muslimanima bio je antifašizam, čak su i Ljotić i vladika Nikolaj Velimirović bili antifašisti, za Pavla Đurišića se to podrazumijeva.

Sad ispada ovako. Pošto su četnički plan stvaranja Velike Srbije prepisali i na isti način sprovodili Milošević i Karadžić u Bosni, i ti novi četnici nisu bili zločinci, već antifašisti. A ako su ti antifašisti napravili genocid na polovini teritorije Bosne i posijali stotine masovnih grobnica, ako su ubijali Sarajevo, Prijedor, Višegrad, Foču, Bijeljinu, ako su pobili osam hiljada civila u Srebrenici, kao istinski antifašisti, to znači da nisu krivi ni za šta. Onda su njihove žrtve krive, onda su ubijena djeca, silovane žene, zaklani nedužni ljudi krivi, onda su živi zapaljeni, prognani, mučeni, zatvarani u logore krivi, onda su krive njihove džamije i sve njihovo, i svi oni pripadaju onoj drugoj strani – fašizmu.

Zbog toga, valjda, i ova plemenita ponuda Aleksadra Vučića da se i Bošnjaci i Srbi odreknu prošlosti, da zaborave sve i okrenu se budućnosti. Što je bilo, toga više nema. Vučićevi i Nikolićevi saborci oprostiće Bošnjacima što su ih ubijali, silovali, protjerivali, zatvarali, mučili, bacali u jame, sve će im to oprostiti zbog zajedničke budućnosti. Plemenito, nema šta. Njihovu namjeru potvrđuje i činjenica da ni Vučiću, niti bilo kome drugom od srpskih političara nije nikad palo na pamet da javno prizna makar jedan konkretni zločin nad Bošnjacima, makar genocid u Srebrenici ili ubijanje Sarajeva, da se suoči sa istinom o zločinima i zločinačkom režimu koji ih je počinio, a kojem su i oni pripadali. Sve to treba zaboraviti, ne treba više ni pričati, ni misliti o tome, tako će biti najbolje za sve.

Ostaje još da Vučić svoju genijalnu ideju prenese i drugima. Recimo, da nagovori Putina da rehabilituje Ruse koji su se borili u njemačkim jedinicama, protiv vlastite domovine, pa da prestanu podjele u ruskom društvu. I da se ukine ta parada za 9. maj, nema smisla slaviti one “ s druge strane.” Bilo bi lijepo da Vučić nagovori Francuze da ponište presudu maršalu Petenu, jer je to bio isti proces kao onaj protiv Draže, a možda bi se i Angela Merkel priključila, pa poništila Nirnberški proces. Tako bi prestale sve podjele u Evropi, i svi bi, sretni i zadovoljni, mogli krenuti u bolju budućnost.

Kao Srbi i Bošnjaci, kako to mudro i nesebično predlaže Aleksandar Vučić.