Ima jedna djevojčica, ne znate vi nju, ne znate ni da postoji ona. Ta djevojčica leži na intenzivnom odjeljenju kao i mnoga druga djeca, ne poznajete ni njih. Samim tim, što ih niste nikada upoznali ni vidjeli, ne znate ni kakve su patnje njihovih roditelja, niti njih samih. Možda vas i ne interesuje, ne znam, ne bih nikome da sudim jer svako u svom životu čini ono, što on smatra potrebnim. A ja, ja smatram potrebnim, da se pomogne toj dječici, da im se obezbijedi materijal, i poneka posjeta njihovih roditelja, koji možda nemaju novca da ih obidju. To su najteži bolesnici iz cijele Bosne i Hercegovine. Ima njih i "Srba","Hrvata", kao i "Bošnjaka". Ima i "Jevreja" i svih onih, na koje se dijelimo. Ja ih tako ne dijelim, ja ih dijelim na bolesne i one još bolesnije. Njih roditelji nikada neće odvesti u kino da gledaju "Ledenu kraljicu", njima ne trebaju mede ni barbike, niti im trebaju lopte ni nove patike. Njima ne trebaju slatkiši, ne mogu to oni bolan jesti. Njima trebaju kateteri za čišćenje pluća, trebaju im trahealne kanile, trebaju im inhalacije i sterilne rukavice, pelene i mnoge druge stvari, a najviše od svega, potrebna im je naša ljubav.

Napisala sam jedan roman, koji je odštampala izdavačka kuća "Bosanska riječ" u vlasništvu poštovanog čika Šime Ešića, jednog divnog čovjeka koji uživa u radu sa djecom, i zove se "Tragom irisa". Prihodi od prodaje tog romana, biti će donirani u vidu materijala za tu djecu. Znaju to majke, znaju i doktori, koji će napisati šta da se od tog novca kupi i šta je najneophodnije. Knjiga se može naručiti na fb stranici "Tragom irisa", jer nažalost zbog velikih provizija koje uzimaju knjižare, ne moćemo ih nigdje u prodaju postaviti. Ja više volim da taj novac ostane djeci. Cijena knjige je 20 eura plus poštarina.

Možda želite i vi da upoznate tu djevojčicu kroz moje riječi, da je vidite mojim očima, zato ću vam pokloniti par rečenica o njoj:

I otišla sam da je vidim. Morala sam.
Kada sam je prvi put vidjela na slikama, pomislila sam: "Bože, kako je samo lijepa", ali kada sam je vidjela uživo, shvatila sam da je to najljepše stvorenje, koje sam u svom životu vidjela. Dok sam je nježno milovala po ruci i govorila da je prelijepa, da se mnogi ljudi brinu za nju, primijetila sam suze koje su se skupljale na njenim velikim trepuškama. Plakala je bez glasa, jer ga više nema. Nikada ga više neće ni imati! Ugradili su joj jednu kanilu, na koju će ubuduće disati. Posmatrala sam njene usne kako se pomjeraju dok plače, poželjela da joj nesto kažem, šapnem da samo ona čuje. Da učinim bilo šta, što će je razveseliti i što će zauvijek ostati naša tajna, ali kako? Kako razveseliti nekoga, ko leži u jednoj malenoj sobi, daleko od svega onoga što voli? Daleko od roditelja, daleko od sestre, daleko od prijatelja.

Željela sam da je nešto pitam, možda "kako se osjeća" ali ona neće moći nikada reći, koliko su je povrijedili ljudi sa onim pismom, u kojem su joj odbili pravo na život. Pismo u kom su na tako jednostavan, surov način, običnim riječima kao da govore toliko nebitnu stvar, odbili snošenje troškova za jednu običnu mašinu za disanje, kao da odbijaju nečiji poziv na kahvu. Pa da, nije ona kćerka nekog bogataša, njeni roditelji nemaju posao, njeni roditelji ne mogu više njoj priuštiti, osim kanile. Ona nema pravo da preživi. Njoj je i ta jedna kanila dovoljna!

A sutra, sutra će možda na njenom mjestu biti jedno drugo dijete, možda moje, njegovo ili njihovo, ko zna.
A možda i tvoje!?
Pratila me je pogledom, okretala glavu u mom pravcu, a zamislite, ona čak i ne vidi. Ne, nije ona rođena slijepa! Vidjela je ona nekada svu ovu nepravdu koju su joj nanijeli. Možete li zamisliti kakva je to patnja, kad čovjek svu svoju bol nosi samo u sebi? Kada poželi sa nekim da je podijeli a ne može?
-Bebo, govorila sam šapatom.
- Pa ti nikada nećeš znati koliko tebe ljudi voli. Puno ih ima. Svakog dana ih je sve više, dive ti se, raduju ti se, usudila bih se čak i reći, da zavide tvojim roditeljima jer si njihova. Puno je ljudi koji su spremni da učine mnogo toga za tebe, iako te ne poznaju. Dovoljno je samo da vide tvoju sliku, da im danima igra pred očima tvoj lik, najljepše oči i najljepše trepuške koje je majka ikada rodila...
I znaš, moram ti u povjerenju reći, mogu ONI tebi odbiti da plate jednu mašinu za disanje, ali nek znaju da cemo ti mi kupiti deset!
Nek su nam uzeli sadašnjost i budućnost, na prošlost ne želim ni da se osvrćem, jedno im mora zauvijek biti jasno, a to je da nam nikad ne mogu oduzeti tebe. Sve dok mi postojimo, postojaceš i ti sa nama!
A ONI?
Njih će valjda jednog dana zauvijek nestati. Neka ih đavo nosi...

Sa jedne od promocija