Allah, dž. š., u Kur’anu kaže: “I naređeno mi je da vam pravedno sudim!” (Eš-Šura, 15)

“Allah zahtijeva da se svačije pravo poštuje, dobro čini, i da se bližnjima udjeljuje, a razvrat i sve što je odvratno i nasilje zabranjuje; da pouku primite, On vas savjetuje.” (En-Nahl, 90)

Hatib Abdullah ef. HODŽIĆ: Puno je svijetlih primjera šta je sve urađeno i zabilježeno na svijetlim stranicama naše historije. Da li ste čuli za vojsku koja je osvojila neki grad, a zatim se stanovnici tog grada požalili na vojsku osvajačke države, a uprava te države donosi presudu u korist domaćeg stanovništva o izlasku osvajačke vojske?! Tako mi Boga, ne znamo da se nešto slično desilo kod nekog drugog naroda.

“O vjernici! Vi uvijek pravedni budite i radi Allaha pravedno svjedočite, makar to bilo i na štetu vašu, ili na štetu roditelja vaših, ili na štetu bližnjih vaših, bili oni bogati ili bili siromašni – pa, Allah će se o njima brinuti! I strasti ne slijedite, pa da tako nepravedni budete! A ako krivdi nagnete, ili svjedočenje izbjegavate pa, Allah doista sve zna šta vi činite.” (En-Nisa’, 135)

“Nek vas mržnja prema nekom narodu ne navede pa da nepravedni budete. Vi pravedno postupajte, to je bogobojaznosti bliže! I Allaha se bojte, On je doista obaviješten o svemu što činite.” (El-Ma’ide, 8)

A Muhammed, a. s., je rekao: “Pravednost je lijepa, ali je još ljepša kada dolazi od ljudi koji imaju vlast.”

Grad Semerkand se nalazi danas u Uzbekistanu i pjesnik o njemu govori da je „briljant na licu Zemlje”. Arapi su ga pod zapovjedništvom Kutejbe ibn Muslima osvojili 711. godine (iste godine se i Tarik ibn Zijad iskrcao na tlo Andaluzije/Španije). Nakon što je zauzet grad Semerkand, jedan od velikih semerkandskih svećenika tužio je islamskog vojskovođu Kutejbu tamošnjem kadiji Džumeju zbog nepoštivanja islamskih pravila ratovanja.

Kadija je poslao po vojskovođu i suočio ga sa tužiteljem. Kadija je pitao tužitelja: „Koja je tvoja tužba?” Odgovorio je: ”Kutejbe je sa svojom vojskom osvojio grad, a nije nas prethodno pozvao u islam niti dozvolio da razmislimo o tome. Nije nam ponudio ni plaćanje džizje, niti nam je najavio rat.”



Kadija se okrenuo prema Kutejbi i rekao: “Šta ti veliš na ovo?!” Odgovorio je: „Rat je varka. Ovaj veliki grad kao i sve okolne zemlje, prethodno, suprotstavio nam se, nisu prihvatili islam, niti su prihvatili da plaćaju džizju (porez).” Kadija je rekao: „Kutejbe, da li si ih prethodno pozvao u islam ili si im ponudio da plaćaju džizju, ili si ih bez najave napao?” Kutejbe je rekao: „Ne, nisam ih pozvao u islam, niti sam im ponudio plaćanje džizje, već smo ih napali kako je već rečeno”.

Kadija: „Vidim da si priznao. Ako onaj protiv koga je podignuta tužba prizna, rasprava je završena. Kutejbe, Allah neće pomoći ummet Muhammedov osim s istinskom vjerom, bezuvjetnim uspostavljanjem pravde i suzdržavanjem od prevare.”

Kadija: „Naša presuda glasi: ‘Svi muslimani, počevši od namjesnika, vojske, muškaraca, djece i žena, moraju napustiti područje Semerkanda, te osloboditi dućane i kuće, i niko živ od muslimana ne može da ostane u gradu. Tek poslije izlaska muslimani im mogu ponuditi islam ili džizju.’”

Svećenik nije mogao vjerovati šta je čuo i čemu je bio svjedok. Bez dodatnih dokaza i svjedoka, parnica je trajala svega nekoliko minuta. Sudija, dječak glasonoša i Kutejbe u trenutku su otišli ispred njih.

Poslije nekoliko sati Semerkandom se začula buka i žamor, a prašina, u kojoj su se vihorile zastave islamske vojske, se uzdizala iznad grada. Svijet se začuđeno pitao o čemu se radi, pa im je rečeno da je presuda donesena u korist domaćeg stanovništva i vojska se povlači.

Bio je to prizor od kojeg se koža jezila na tijelu onih koji su čuli za ovaj događaj ili su bili njegovi sudionici. Kada je sunce toga dana zašlo, psi su već lutali praznim ulicama a plač domaćeg stanovništva se čuo u svim kućama zbog odlaska tog pravednog i milostivog naroda iz njihovog grada. Subhanallah! Allahu ekber! Ima li ljepšeg događaja od ovoga?

Puno je svijetlih primjera šta je sve urađeno i zabilježeno na svijetlim stranicama naše historije. Da li ste čuli za vojsku koja je osvojila neki grad, a zatim se stanovnici tog grada požalili na vojsku osvajačke države, a uprava te države donosi presudu u korist domaćeg stanovništva o izlasku osvajačke vojske?! Tako mi Boga, ne znamo da se nešto slično desilo kod nekog drugog naroda.

Događaj se desio za vrijeme pravednog halife Omera ibn Abdul-Aziza, kada su mu stanovnici Semerkanda poslali svog izaslanika poslije ulaska muslimanske vojske u njihovu zemlju bez upozorenja ili poziva. Halifa Omer ibn Abdul-Aziz je po njihovom izaslaniku poslao pismo da se ispita slučaj da im se pravedno presudi. Ovo je samo djelić ljepote iz zlatnog doba historije islama.

Pravednost i bogobojaznost halife Omera ibn Abdul-Aziza je čuvena. Kada bi u namazu učio: „Pokazivali to što je u dušama vašim ili to skrivali, Allah će vam za to račun tražiti!” (El-Bekare, 284), toliko se tresao i plakao da su ga vjernici držali da se smiri. Allahu ekber!

Eto to je islam koji je osvajao duše pravednošću, a ne mačem, kako neki podmeću. A nemuslimani su plakali zbog odlaska pravednih i milostivih muslimana! Subhanallah! Allahu ekber!

Otuda, kada je bizantijski car Konstantin II pisao kršćanima u muslimanskoj državi da iskoriste priliku i dignu se na ustanak protiv neprijatelja svoje vjere, te da će ih on pomoći u njihovim nastojanjima, oni su mu odgovorili:

„Ti neprijatelji naše vjere su nam draži od tebe!”

Učini nas, o Uzvišeni Allahu, bogobojaznim i pravednim prema svim živim bićima, a na Sudnjem danu nas udruži sa Tvojim miljenicima i odabranicima u džennetskim perivojima.

Abdullah Hodžić, imam Bijele džamije u Gračanici, 01.05.2015. god.