Kuća prepuna života i mladosti ostade pusta. Aman ja Rabbi kako se sve brzo završi. Ovo bi u najkraćim crtama bila životna priča o Ali-baki K.

Ibrahim ČIKIĆ: Kao i devedesetih i ovih dana masovna iseljavanja iz Sandžaka. Odlaze ljudi iz očaja. U europskoj Crnoj Gori i Sandžaku zahvaljujući višedecenijskoj vladavini jednog čovjeka ne vide nikakve perspektive ni sebi ni djeci. Boje se novih pogroma i genocida. Sve ostavljaju i bježe u nepoznato. Samo u mojih šezdesetak godina ovo je treći muhadžirluk koji sam ja zapamtio. Četiri ili pet država iza sebe sam na historijsko smetlište ostavio. Kako se stvari brzo odvijaju, kada se pogleda sa vremenske distance u prošlost. Čiji očevi bijahu bogati njihovi sinovi životare i obrnuto.

Aljo je bio godinu stariji od mene. Rasli smo u Tršovoj mahali. Jedinac između tri sestre, ostao je siroče sa nepunih godinu dana. Babo mu je poginuo u saobraćajnoj nesreći. Rastao je uz majku Hadžiru i nanu Hanku, babovu mater. Od malih nogu bio je oči i očinji vid brižne majke i nane. Čuvale su ga čak i od dječije igre i tamne noći. Bili smo bliski i kao djeca, a kasnije i kao odrasli momci. Njegova mati, nana i sestre imali su povjerenja u mene i nisu mu branili samnom. Porodična tragedija natjerala ih je na dodatni oprez.

Velika kuća preko puta moje ostala mu je iza očevog oca Alja. Slušao sam od rahmetli baba da mu je dedo sušio zlato s ranog proljeća u avliji iza duvarova. I pored tolikog bogatstva životne sudbine su mu nakon babove pogibije natjerale majku da radi u Osnovnoj školi kao higijeničarka kako bi prehranila četvero djece. Pošto je kuća zaista bila velika uvijek su imali stanare. Bože mili, kakve su se djevojke tu iskupljale i kakva su djevojačka sijela tu bila, đerđefi, heklanje, ćetenije, hasude, halve...

Pusta sjećanja: Stare kuće u Akovu (Sandžak)

Nakon izlaska iz vojske dugo je bio bez posla. U vojsci je bio radioamater. Poslije više godina provedenih na birou rada pomogao mu je Ahmo sahatdžija da se zaposli u Vojnom odsjeku, tačnije Centru za obavještavanje i uzbunjivanje. Dobar radiotelegrafista odlično je odrađivao posao. Često sam išao kod njega u centar pošto sam i sam bio radioamater. Lijepi i bezbrižni dani kojih se i danas rado sjećam.

Vrijeme ne stoji. Sestre se poudale i izrodile djecu. Nana umrije, poslije par godina i majka. Ostade sam u ogromnoj kući. Ženio se jednom iz Novog Pazara, ali kratko. Poslije nekoliko godina oženio se iz Prijepolja i ta mu je žena ostala uz njega sve do njegove smrti. Srednja sestra rano umrije. Druga je godina odkako preseli i Aljo. Za kratko vrijeme pođoše za njim i sestre. Odredba Gospodara se sprovede u dijelo. Kuća prepuna života i mladosti ostade pusta. Aman ja Rabbi kako se sve brzo završi. Ovo bi u najkraćim crtama bila životna priča o Ali-baki K.

Nasljednici kuću prodadoše. Kupi je komšija biznismen za svoga sina. Neki dan došli momci da odnesu ono što valja odnijeti iz stare kuće prije nego je sruše. Kupac kuće dao svom vozaču pokućstvo. Od ranog jutra pa sve do iza ikindije nekoliko momaka je iznosilo stvari. Nije lahko iznijeti ono što se skupljalo preko dva vijeka. Haman sve upotrebljivo. Gledam suznih očiju kraj jednog ne tako davno moćnog plemena. Bože mili, pa zašta se jadni insan muči. Koliko prepirke, svađe, ljutnje i drugih gluposti čovjek počini da bi sve ostavio.

Gdje je potomstvo čuvenih akovskih begova, aga, domaćina...?

Ovo je jedna od dvadesetak kuća iz moje mahale koja je ostala pusta samo u radijusu od pedesetak metara u posljednjih dvadesetak godina. Neki pomrli, neki prsli po dunjaluku, nema dječije graje i igre. Više se ne sjećam kada sam zadnji put vidio trudnicu u mahali. Iako je hladno ovih dana iz pola kuća se ne vidi dim, ostali ljudi bez drva, a nemaju zašta kupiti nova. Zamotavaju se u ćebad, nejma sijela i posjedničara. Aman ja Rabbi čudna vakta i zemana.

Ovo bi otprilike bila lična karta moje mahale u telegrafskom izvještaju. Kakva je to mahala ne tako davno bila. Koja ljepota kuća, duvarova, avlija, bunareva, kaldrme, bašči i cvijetnjaka. Pusta sjećanja.

Kao i devedesetih i ovih dana masovna iseljavanja iz Sandžaka. Odlaze ljudi iz očaja. U europskoj Crnoj Gori i Sandžaku zahvaljujući višedecenijskoj vladavini jednog čovjeka ne vide nikakve perspektive ni sebi ni djeci. Boje se novih pogroma i genocida. Sve ostavljaju i bježe u nepoznato. Samo u mojih šezdesetak godina ovo je treći muhadžirluk koji sam ja zapamtio. Četiri ili pet država iza sebe sam na historijsko smetlište ostavio. Kako se stvari brzo odvijaju, kada se pogleda sa vremenske distance u prošlost. Čiji očevi bijahu bogati njihovi sinovi životare i obrnuto. Jedna kumbulja u blato, a druga iz blata. Točak historije se nezaustavljivo okreće. Varaju se oni koji misle da su nadmudrili dunjaluk i da su u stanju nešto isplanirati. Koliko je samo Aljkovih planova i snova ostalo nedosanjano. Kako je samo s ljubavlju obrađivao bašču i cvijetnjak, čuvao bunar, kuću i avliju, da bi sada sve pusto ostalo i do temelja porušeno. Za neku novu kuću i ljudske sudbine.