Bosnjaci.Net - Najcitaniji Web Magazin Bosnjaka u Bosni i Hercegovini i Dijaspori
Naslovna  |  Arhiva  |  Pretraga  |  Redakcija  |  O Bosnjaci.Net  |  Kontakt  |  Bosniaks.Net English

 
Kolumne


Iz pera jednog Bošnjaka
LAV
Procitaj komentar

Autor: Aziz Hurem
Objavljeno: 20. April 2015. 19:04:18
Aziz HUREM: Malo po malo smo se upuštali u razgovor. Svako je kazivao o sebi i onome iza sebe. Unatoč mom utisku koji sam pri prvom susretu stekao, a to je da je krut, naduren, nekomunikativan, zatvoren …… te kada se malo “otkravio” djelovao je sasvim suprotno, imao je pri razgovoru blago nasmijano lice koje je pokazivalo susretljivost i krajnju dobronamjernost. A, još kada sam mu kazao moje prezime, ko sam i odakle sam onda me prihvatio kao svog najrođenijeg, pa me priupita: jesu li tvoji korijeni iz Perzije? Jer Hurrem je perzijska rječ.
Sa recepcije me mlada recepcionarka uputi u sobu 209 na drugom spratu. U tom momentu htjedoh da kažem da meni treba jednokrevetna odaja zato što na moju nesreću pri spavanju hrčem i pored toga, još ustajem dva-tri puta prije sabaha, ali mi rec. - gospođica ne ostavi prostora za taj iskaz - zahtjev, te mi samo poturi jedan papir da potpišem i tutnu sobni ključ u ruke sa datim brojem.
Poslije napornog dana, dugog puta i ne prospavane noći jedva izvukoh svoje kufere na zadatu “kotu”, pošto je lift u starom i trošnom hotelu bio u defektu. Taj isti ključ turim u bravu, kad ono zapinje, okreni tam, okreni vam, ne ide, ne mogu da otključam. Probam još koji put ali nema fajde. Pomislih, da se vratim na recepciju. Al‘ opet, kontam? .... možda ...? Ili ….? Možda je ipak bolje da kucnem dva-triput, te tako i učinim, kad ono; otvori čovo i izgovori nešto kao za sebe a dovoljno ne razgovijetno da ja nisam razumio, kao što nisam ni očekivao da će me dočekati stranac a pogotovo južnjak; nižeg rasta al‘ širok na sve strane. Neću pretjerati ako kažem da je začepio vrata. Najvjerojatnije da je svojom pojavom malo koga ostavljao ravnodušnim.
Onako iznenađen i moglo bi se kazati zbunjen izustim pozdrav: Grüß Gott, a on meni nešto na svom jeziku. Pošto vidjeh da nisam dobio očekivano otpozdravljanje, pozdravim ga sa Guten Tag, ali sada već nije ništa odvratio.
Spustim kufere pored kreveta do prozora, i vratim se u prizemlje pored recepcije na divanhanu, okovanu februarskim suncem, zatvorenu u staklo i svojim dvjema stranama okrenutu prema istoku i jugu. U očima mi ostade slika mrkog, u ramenima razvijenog pedesetogodišnjaka, nevjerojatno okretnog i pokretnog za svoje godine, širokog lica, garavih očiju i jakih i kao zift crnih obrva. Dok su prispijevali novi gosti i nespretno se snalazeći u novom ambijentu sa kojima ču dijeliti narednih nekoliko hefti razmišljam o mojem cimeru, njegovom izgledu, pojavi, fizionomiji i svemu ostalom što me se tako premijerno dojmilo i tako djelovalo na mene, da sam se poslije našeg blic-susreta osjećao kao izhaviješćen, haman k’o izvan-sebe. Hoću li ja baš s tim mrkonjom morati dijeliti sobu? Pitao sam se „Pa što mi nedade đavo da rezervišem jednokrevetnu odaju? Korio sam sam sebe.“…. , pa što nisam …. pa treb’o sam …. pa … itd.
Nagađao sam šta bi taj širac mogao biti? Arap?, Turčin? Možda neki mješanac ili južni Balkanac, ili ….? Teško je bilo odrediti.
Napokon se vratim u sobu, ali sada su vrata bila otključana, te kada uđoh moj “domaćin” je već bio na serdžadi. Okrenut prema Kibli stajao je na Kijamu ruku spuštenih nizase, poluglasno izgovarajući namasku molitvu. Sada mi je već bilo jasnije o kome se radi. Prolazeći tiho i mirno iza njega do mog kreveta nastojao sam da ga ni najmanje ne ometem, ali moram priznati, otvorio sam uši ne bih li razumio koju rječ molitve koja treba, a koja i jeste isto tako na arapskom jeziku kao i kod muslimana sunijske orijentacije da bih tek toliko koliko za sebe napravio usporedbu. Na moje razočarenje, malo šta sam mogao razabrati, ali mi je sad već bilo jasno da je moj cimer šiija, pošto ne veže ruke na Kijamu. Završio je Podne-namaz, ostao da sjedi nekoliko minuta i potom obavio Ićindiju, predao selam a, onda je još ostao sjediti na koljenima malo duže kako bi obavio neobavezni zikr.
Pridigavši se, okrenu se prema meni, pruži mi ruku i veli: Esselamu-alejkum, ja se zovem Arslan. Moje ime na mom maternjem jeziku znači lav.
Odmah sam sebi zaključio da mu niti jedno im na dunjaluku ne bi bolje odgovaralo i pristajalo.
Kao čekić i nakovanj, to ime se u potpunosti poklopi sa njegovom fizionomijom ,neustrašivim izgledom, pokretima, nastupom i svim vanjskim i unutrašnjim karakteristikama koliko sam ih mogao nazrijeti od momenta susreta.
Te, i ja njemu odvratim alejkemu-selam i prozborim mu svoje ime, a on se malo začudi i zamoli me da ponovim, kako bi se uvjerio da nije pogriješno čuo; pretpostavljam.
Malo po malo smo se upuštali u razgovor. Svako je kazivao o sebi i onome iza sebe. Unatoč mom utisku koji sam pri prvom susretu stekao, a to je da je krut, naduren, nekomunikativan, zatvoren …… te kada se malo “otkravio” djelovao je sasvim suprotno, imao je pri razgovoru blago nasmijano lice koje je pokazivalo susretljivost i krajnju dobronamjernost. A, još kada sam mu kazao moje prezime, ko sam i odakle sam onda me prihvatio kao svog najrođenijeg, pa me priupita: jesu li tvoji korijeni iz Perzije? Jer Hurrem je perzijska rječ.
A ja, ne spreman, nađoh se u raskoraku i nedoumici pa mu velim: Eeeee moj Arslane, moj veliki brate, nisam još uspio to rastagbirit. Neki kažu da smo došli tamo od vas, neki opet da nam je korijen zasađen u Carigradu kada bijaše na dvoru ona princeza Hürem, neki ovo, neki ono. Ko će to sad izbistrit? Bir-vaktile pisalo i bilježilo se vrlo malo, a i ono malo što je bilo zapsano, odnesoše, malo Turci, malo kauri, malo ugari. Hele nejse, ono papira što je ostalo spržiše dušmani u zadnjih nekoliko ratova, i to baš oni što od vajkada živješe sa nama, igrajući vuka u jagnjećoj koži i oduvijek htjedoše da nam tragove zatru.
Dnevne obaveze, moje i njegove odvlačile su nas različitim stranama, ali smo od kasnih poslijepodnevnih sati pa sve do iza Jacije provodili uglavnom skupa uz muhabet i zahmet da ja njemu i on meni kazujemo što više o sebi, svojojim čeljadima, životnom putu, i naravno o svojoj domovini.
Ja sam iz najudaljenijeg dijela Turske, tamo na zadnjoj granici sa Persijom. Neposredno u mojoj blizini se račvaju putevi za Siriju, Persiju, Irak i dalje na Istok. Za Armeniju, Azerbejdžan, Georgiju koje su nekada bile Sovjetski Savez. To je tako sočan kraj, plodan, sunčan, bogat izvorima i pitkom vodom. Moj babo je imao nepregledna polja pamuka, pašnjake za stoku, vočnjake ….., voće, povrće, žitarice,mesne i mliječne proizvode …. Živio sam tamo do moje dvadeset i prve g. To je tako veliko i široko da nikada nisam uspio obići naše imanje tako da ni dan-danas ne znam šta sve pripada meni i mojoj braći? pitao se moj sagovornik, na momente zastajkivao vraćajući slike iz mladosti i, ponovo nastavljao sa već otkrivenom sjetom.
Imali smo sve našom rukom proizvedeno: med, mlijeko sir, meso, vunu, pamuk, pšenicu, mlivo, raž, kukuruz... Krave, konje, koze, ovce, … skoro da nismo ništa morali kupovati. Imali smo i svoje dućane, naše radnike (sluge), čobane.
Dok je on to pripovijedao pitao sam se koliko je članova brojala porodica njegovog babe, jer je to sve neko morao raditi, paziti, obrađivati? Između ostalog kazivao mi je da ima nekoliko braće u zemljama Zapadne Evrope, pa veli bio kod ovog brata, pa kod onog brata, pa bio u Danskoj, Holandiji, Švicarskoj…. Te ja ga jedanput upitah : Bogati Arslane koliko ti imaš braće ? A on, odmah kao da je očekivao pitanje odgovori da ima sedamnaest. Ja se malo pridižeh, pomislim da on mene sigurno nije razumio šta ja njega pitam, pa mu postavim isto pitanje a on meni ponovi isti odgovor.
Jah, jah, sedamnaest, sedamnaest! Moj babo je imao četiri žene i nas sedamnaest smo samo od dvije jer one druge dvije nisu imale djece. Svaka od ovih je imala posebno svoju kuću i široku avliju visoko ograđenu u kojoj su sa svojom djecom provodile svakodnvicu, kućne poslove, dnevne obaveze, djecu odgajale, spremale i odašiljale u mekteb i školu i redovale kuću i okućnicu. Babo se brinuo o imanju, o stoci, dućanima i njegovim radnicima-najamnicima, novac raspoređivao koliko je kome trebalo (naravno po njegovoj paušalnoj procjeni, pretpostalja se). On je nabavljao robu i vodio računa da ide u korak sa potrebama mušterija odnosno tržišta ako se to može nazvati tržište. Mi djeca kada smo malo poskočili tjerali smo goveda i ovce na pašu. Bilo nas je desetak-dvanaest čobana što nas braće koji smo bili odrasliji, što najamnika koji su radili kod mog babe.
Dok je o svemu tome tako sjetno pripovijedao imao sam utisak da u mislima hoda po tim poljima i vočnjacima, a u njegovom glasu i očima se moglo vidjeti da se on divio svom babi kako je vješto vodio tako brojnu familiju a, pored toga još i imanje i dućane, i imao vremena za sve, i svugdje stizao na vrijeme.
Restoran za objedovanje se nalazio u prizemlju našeg hotela nasuprot one divanhane u kojoj sam prvi dan po dolasku popio kahvu. Sada sam već imao neku prostornu orijentaciju. Svi ostali gosti osim nas dvojice su objedovali za hastalima od četiri, šest ili više štokrli. Samo, za nas dvojicu je bio određen hastal sa dvije štokrle pored jednog stuba iza kojeg se nalazio dugački poslužavnik sa sahanima šoljama za čaj, čajnjacima, maštrafama, escajgom, salvetama itd. Pretpostavljam da su odgovorni koji su pravili raspored ko će skim u koju sobu i gdje će ko sjediti u restoranu i mene svrstali negdje na Orijent zbog mog imena i prezimena. Za vrijeme prvih nekoliko obroka sam primijetio da Arslan pojede samo salatu i možda ponekad supu, te još desert ako je u pitanju kolač ili voće. Servirke i cijela posluga ubrzo primijetiše da Arslan poslije svakog ručka i večere vraća pun i netaknut sahan (glavno jelo), baš onako i onakav kakav su mu i servirali. Pošto je to meni bilo malo čudno upitam ja njega ali tek trći dan zašto ne jede, jeli mu se ne sviđa, ili možda mu ne šmeka po njegovom ukusu? On mi je na to odgovorio samo kratko prvi put: ne mogu, a drugi put da neće. Vidim ja da su se servirke i haman cijela posluga restorana uzbihuzurili što Arslan redovno odbija glavno jelo. A još mogu zamisliti šta su tamo u kuhinji diskutiraiI i naglabali. (šta bi on htjeo, k’o da mu je kod kuće bolje, sve mu donesemo, serviramo, pravi nas budalama, šta on misli ....?).
Trćeg dana, poslije večere sam odlučio biti uporan da mi objasni do kraja zašto odbija glavno jelo? Bogati Arslane kaži mi zašto nećeš da jedeš ovo glavno jelo, zbog čega, šta je sebeb, jesi li na dijeti ili .... šta je u pitanju?
Neću, veli, zato što tu ima mesa koje je za mene sumnjivog porijekla. A, neću čak ni supu ako u njoj imaju one mesne mrvice. Ja jedem meso samo ono koje sam zaklao svojom rukom i siguran sam da mi je halal, svako drugo je za mene veliki rizik i ja ne želim da rizikujem.
Pa dobro, Arslane u ovoj našoj kuhinji je glavni kuhar Turčin i on je musliman, ja ga lično poznajem, pobjednik je na nekoliko takmičenja iz te gastronomije u Njemačkoj. On pravi jelovnik i sigurno zna da ovdje ima gostiju i muslimana iz cijelog Dunjaluka između ostalih, i da ima mnogo onih kojima je stalo do tih vjerskih propisa, u ostalom on mi je sam rekao da u njegovom hotelu odnosno restoranu nema uopće svinjetine.
Jeste, sve to stoji, i ja to ne poričem, ali sve to nije dovoljno za mene i moje principe.
A, kakvo je stanje kod kuće? pitam ja, šta je sa ostalim ukućanima? jedu li oni meso?
Naravno, uzvrati on. Mi svi jedemo meso, ali samo ono što ja zakoljem svojom rukom.
Jeste, dobro, ali ne možeš to ovdje u Schweinfurtu prakticirati.
Oooo, jaaaa itekako. U početku je išlo vrlo teško. Teško je bilo nači halal-meso tamo u Frankfurtu, pa sam jedne prilike kupio ovcu gore na brdu kod jednog seljaka i nekako je po mraku strp'o u auto. Prethodno sam joj svez'o donju vilicu za gornju da nebi slučajno bleknula dok je budem unosio u stan, jer će alarmirati komšije, i onako živu iznio na treći sprat u zgradi gdje mi stanujemo, a onda pravo na balkon i tu sam je s Bismillom zakl'o.
Sutri dan negdje oko desetak sati prije podne dođoše mi žandari na vrata. Guten Morgen. Guten Morgen odgovorim i ja njima. Možemo li kratko ući pitaju ? Može, može, bujrum kažem ja njima.
Izvinite gosp. Arslane što vam dolazimo u stan, ali mi imamo prijavu od jednog vašeg komšije da ste vi jučer zaklali ovcu na vašem balkonu. Znadete li vi da je to strogo zabranjeno? Vi ste oštetili vašu fasadu i fasadu vaših komšija krvlju ovce koju ste zaklali i koja je pri umiranju i trzajima uprskala vašu fasadu i fasadu vaših komšijskih zidova lijevo i desno od vas. Klanje životinja se obavlja na mjestima koja su posebno za to uređena. Sva mehanizacija je tamo, životinje se dugo ne pate. Poslije udarca u glavu životinje skoro da više i ne pružaju otpor tako da uz pomoč električnih uređaja to rutinski obavlja najčešće samo jedan čovjek. Niko ne smije čak ni kokoš zaklati nigdje na drugom mjestu osim na određenom i predviđenom za takve stvari. Vi ste narušili javni red i mir i što je još gori slučaj došli ste u sukob sa zakonom za zaštitu životinja. Mi moramo protiv vas napisati krivičnu prijavu i proslijediti nadležnom Sudu.
Čekajte malo, čekajte malo. Mogu li ja tu moju grešku odmah platiti na licu mjesta?
Ne, ne možete jer ovo su malo krupniji i ne uobićajeni prekršaji i problemi pa zato o visini kazne mora odlučiti nadležni Sud a mi smo samo došli da izvršimo uviđaj.
Policajci su svoje završili. Fotografisali balkon, i fasadu, napravili zapisnik, ja potpisao i otišli su za svojim poslom. Nije prošlo dugo dođe mi rješenje od suda i kazna koju sam morao platiti iako sam popravio štetu na fasadi. Nisam se više nikada usudio da nešto tako uradim, ali sam uskoro poslije toga kupovao kod jednog drugog seljaka gdje mogu kod njega da zakoljem tele, ovcu i sve što kupim, jer on zato ima uređen poseban halvat.
A dobro, znadu li tvoji sinovi da kolju, odnosno jesi li ih naučio tom kasapskom zanat?
Nisam. Oni to neće, nemaju interesa. Hoće, i pomažu mi kad ja koljem i kad deveram oko mesa ali da samostalno to obavljaju neće i ne znaju. Pa ih ja onda pitam djeco koće ovo raditi kad mene ne bude ? a oni vele: babo danas ima halal mesa u svim malo večim gradovima Zapadne Evrope i Amerike, još koju godinu pa će u svakoj mesnici bez obzira dali njemačkoj, francuskoj, švedskoj, italijanskoj biti halal mesa.

Arslane! kaži mi ako nije tajna, kako si, zbog čega i na koji način došao u Njemačku? Pored tolikog vašeg bogatstva, poljana i livada.
E to ti je duga priča moj ahbabu. Kao najstariji sin u mog babe uvijek sam imao sve privilegije. Mi smo među prvim u našem mjestu imali televizor. Pa se moglo vidjeti da sportaši svih profila dobro zarađuju i da su im svugdje vrata otvorena. Tako je babo angažovao jednog majstora-hrvaća koji je dolazio po mene i vodio me na trninge. Imao sam za to i smisla i dara od Boga. Ni jedan moj brat nije ovakvih dimenzija kao ja. Ja sam volio to hrvanje i ja sam to znao.Bio profesionalni hrvać.
U tom momentu se poklopiše „kazaljke“ i potvrdi se Božija rječ da ništa na Dunjaluku nije slučajno kao ni njegovo ime, njegov izgled narav i nekadašnje zanimanje.
Sa mojih devetnaest god. Bio sam prvak Turske, a po tom osvajao nagrade na međunarodnim takmičenjima. Uoči svakog meča imao sam i osjačaj i utisak da se protivnik mene uplašio dok me vidio, a istovremeno ja sam bio toliko siguran u sebe da sam se mogao zakleti da ću pobijediti. I tako je to uvijek i bilo. Jedne prilike me u Frankfurtu na evropskom takmičenju poslije osvojenog drugog mjesta saletiše novinari, kamere, reporter, menageri…. I tu sam ih se nekako otarasio. Ali sutra –dan, kada smo već ja, i moji treneri pošli na aerodrom da letimo za Ankaru nisam uspio izaći dalje od recepcije.Došli neki markatni ljudi nacifrani, upeglani, sa tašnama i mašnama, govore čini mi se sve jezike Svijeta, ama dvojica od tih govore turski bolje nego ja. Uzalud sam im govorio da uskoro imam let za Ankaru da će mi avion pobjeć, karta propasti, itd, da ovo, da ono…. Nakon dužeg razgovora, i ubjeđivanja poturiše mi papir da napišem cifru u DM (Njemačkim markama) i da potpišem. To bijaše ugovor (a nisam ni slutio) o prelasku koji nisam mogao odbiti. Sve su mi obećali, državljanstvo, stan, odmore i ljetovanja na bilo kojem kraju Svijeta, kabrio-automobile… i još sijaset povoljnosti i beneficija. I stvarno, kako su obećali tako je i bilo. Ja sam sakupljao medalje, donosio sebi i Njemačkoj naravno prvo mjesto. Oko mene je uvijek bila ekipa trenera, novinara sa kamerama i još hejbet razne posluge. To je trajalo punih dvanaest god.U jednoj borbi sa jednim Argentincom, odnosno malo još ranije ja sam osjetio da nešto u lijevom ramenu „škripi“. Ti ljekari za sport (a bili su jako stručni) su činili što su mogli i savjetovali mi pauzu od tri mjeseca. O svemu sam uvijek obavještavao moje roditelje u Turskoj pa i o mom zdravstvenom stanju.Majka nikada nije odobravala moj sport. I kada sam napisao pismo majci da sam zbog ramena na rehabilitaciji ona mi je odgovorila : Arslane dragi moj sine! Ako se ne okaniš tog hrvanja neće ti biti halal moje mlijeko kojim sam te hranila. To je presudilo te sam ja odustao od moje sportske profesije. Možda je i bolje, ali Bog najbolje zna. Za to vrijeme dok sam se bavio sportom a, na veliku želju i molbu moje braće uspjeo sam njih deset dovesti ovdje u Njemačku. A, onda su oni doveli još trojicu. Još samo trojica su ostala tamo gdje su se i rodili. Dakle nas četrnaest smo se razišli ovdje po Evropi od Švedske do Italije i Francuske.
Tek, nakon moje sportske karijere zasnovao sam porodicu. Danas imam jako uređen i harmoničan život sa mojom Elif. Imam dva sina i dvije kćerke. Ah, jah, zaboravih ti reći da sam i mojoj Elif sredio i obezbijedio dolazak ovdje u Frankfurt. Elif je bila moja prva i zadnja cura. Zagledali smo se kada sam ja imao osamnaest, a ona petnaest. Još tada sam ja nju begenis’o. I?, počeli smo već tada malo ćosati (ašikovati) ‘nako uz mimohod, al’ nismo smjeli, a nismo ni htjeli da se to baš vidi aćik-ašćare. Helem, tako je to trajalo dok sam ja bio tamo gdje sam bio. Dođem ovdje u ovu kaursku zemlju i tek sam onda zažalio za tim ljepotama, za sevdahom i merakom al’opet najviše zažalih za mojom namigišli i nagizdanom Elif. I ….? Šta je tu je. Pisaše mi pisma svi redom i znani i neznani ali, najviše pisamai i slika sam dobio od moje Elif. Slušaj bolan! mog‘o sam ja oženiti koga sam htio ovdje u Njemačkoj. Švabicu, mađaricu, poljaknju,.... ama samo da uprem prstom, same su mi se nudile, naturale i stajale na put. Heheee ali? Ali nigdje i nikad ne bih našao moju Elif. Ona je meni i dan danas lijepa i plaha kao i prije trideset god, evo vidiš i sam kakva je bila ( pokazujući mi već požutjelu fotografiju ). Niti bih ja bio ono što sam sad niti bih imao djecu ovakvu kao što sad imam. Žena ti je bolan sve, još ako je insan onda ćeš sigurno i ti uz nju biti pravi čovo i domačin.
A, kako to Arslane da se ona zove Elif? to je malo čudno ime. Kod nas je elif arapsko slovo u Sufari i to prvo, odmah na početku.
Eh pa tammam je tako! I moja Elif je bila prva kći u njenih roditelja te su joj vjerojatno zato dali to ime.
Danas zarađujem hljeb na radnom mjestu koje i nije baš u skladu sa principima moje vjere i mojih nadzora, ali , Bože moj od nečeg se mora živjeti, ja volim raditi i nikada nisam želio da budem nekom na teretu. Mogao sam kao sportaš da leškarim i da živim od kojekakvih beneficija, ali ja hoću da jedem halal hljeb i da pošteno zarađujem za svoju čeljad.
Pa šta sada radiš i čime se baviš?
Radim u livnici gdje se izrađuju crkvena zvona. To je jako interesantan posao, pravim omjer metala i ostalih legura koje se sve miješaju da bi zvono bilo kvlitetno, pa onda tuč ili klatno koje udara na unutrašnje strane zvona, itd. To ti je brate moj, posebna nauka o tim zvonima. Poslije izlivanja postoje cijeli procesi, brušenje, obrade, kontrole itd. Pa na kraju dođe zvonar i hoće da čuje kako mu zvono zvoni. Ima tu hiljadu finesa. Nekada sebe prekoravam što ne bih potražio neki drugi posao, ali na koncu pomislim pa i Nijemci prave lustere, ozvučenja i druge uređaje za Džamije koje prodaju po butum Dunjaluku, zašto onda ja ne bih smio da radim u fabrici crkvenih zvona koja pozivaju ljude na molitvu, možda je i utome neki hair. Kada bih radio neki drugi posao možda bih napravio više zijana i Bog zna koga i kako bih sve mogao naezijetit, pravdao se Arslan pred samim sobom.

Dugo poslije sam razmišljao o Arslanu, njegovoj familiji, kraju u kojem je rođen, o ogromnoj familiji njegovog oca, onjegovoj majci o kojoj je tako lijepo ali sa suzama u očima kazivao. Razmišljao sam koliko se ti ljudi vole, kolika uzajamna ljubav vlada između njih pa ipak ih nešto natjera da se pokrenu i pomaknu sa svog topraka, ostave sve najčešće nikom i savijaju gnijezda u nepoznatom dijelu Svijeta, pored drugih i drugačijih.
Naš narod ima običaj da kaže: valja ići za nafakom, ili tamo mu nafaka izvire. Stav Zapadnog industrijskog svijeta je da: mi upravljamo svojim životom i da sve što nam se događa je rezultat našeg izbora. Istočni čovjek je ubijeđen da sve što mu se događa je već ranije određeno i da mi na to ne možemo uticati, a što je u skladu sa principima vjere Islama.
Ali ipak svi se slažu da sudbinu još niko nije nadvldao.

VRH



Ostali prilozi:
» ŠTA LI SU NAM TO NAPISALI DRAGAN I MILORAD, PORUKOM SA ZIDA PLAČA
Mr. Milan Jovičić, mostarski Sarajlija, Bosanac | 28. March 2024 14:47
» DA LI JE BOSNA I HERCEGOVINA ZAISTA „NEMOGUĆA ZEMLJA“?
Mehmed Meša Delić | 26. March 2024 16:43
» BOSNO MOJA, DIVNA I NEKADA BILA MILA, PRKOSNA I SRAMOTNA
Mr. Milan Jovičić, mostarski Sarajlija, Bosanac | 26. March 2024 16:38
» PRIJEDORSKA RAMAZANSKA SJEĆANJA
Samir Hadzalić | 25. March 2024 15:26
» PLAĆENE UBOJICE BOŠNJAŠTVA
Sead Zubanović | 24. March 2024 13:46
» UMJETNIKOV COGITO
Faruk Dizdarević | 22. March 2024 14:00
» IZLOŽBA „OTETA ZEMLJA“
Akademik Džeko Hodžić | 21. March 2024 14:05
» NESPAŠAVANJE HERCEGOVINE, LIČI NA VELEIZDAJU "TROJKE"
Nada Starijaš Al Issa | 21. March 2024 13:56
» NIČIJI DANIS TANOVIĆ
Šemso Agović | 21. March 2024 13:40
» RASKRINKRIVANJE CIONISTIČKIH LAŽI
Dr. Sead Alić | 20. March 2024 13:33
» MIRO I MILAN SU ŽIVI SVJEDOCI ISTINE RODNOGA SARAJEVA!
Mr. Milan Jovičić, mostarski Sarajlija, Bosanac | 17. March 2024 22:41
» ZID OKO GAZE SIMBOL JE MASMEDIJSKIH ZIDOVA
Dr. Sead Alić | 17. March 2024 18:04
» JA NISAM BOSANAC I HERCEGOVAC!
Mr. sci. Džavid Begović | 17. March 2024 17:58
» SANDŽAČKI ISTORIJSKI USUD
Velija Murić | 17. March 2024 17:52
» DA LI JE CARIGRADSKA KONVENCIJA ODVOJILA SANDŽAK OD BOSNE?
Mehmed Meša Delić | 17. March 2024 14:12
» OTVARANJE MUSLIMANSKIH UMOVA, ALI I SRCA
Dženan Hasić | 15. March 2024 15:33
» BOŠNJAK, BOSANAC I NARCISOIDNA NAKLAPANJA
Suad Karamustafić | 12. March 2024 13:13
» SVJETLOST RAMAZANA MJESECA KOJI OBASJAVA CRNU GORU
Božidar Proročić, književnik i publicista | 11. March 2024 17:53
Ostali prilozi istog autora:
» NAŠE SUDBINE
13. December 2023 14:15
» ŠOK
24. November 2023 14:29
» DAVID I GOLIJAT
09. November 2023 13:17
» DIBIDUS BILMEZI
10. October 2023 17:18
» IDE MILE LAJKOVAČKOM PRUGOM
22. August 2023 21:03
» ZEMLJO MAJKO ZA TOBOM ČEZNEM JAKO
22. November 2022 16:57
» ... […] ROBOVI BITI NEĆEMO
18. October 2022 17:08
» EVROPA JE KUKAVICA
29. July 2022 15:37
» RASIZAM
15. June 2022 13:27
» KO JE KOGA PRAVIO?
01. June 2022 13:37
» MEZARI I MEZARISTANI
23. May 2022 18:11
» BAJRAMSKA BESJEDA
02. May 2022 00:44
Optuzujembann.jpg
Feljtonalijaizetbegovic.jpg
fastvee.gif
EsmirBasic2312.jpg
EnesTopalovic54.jpg
AtentatnaBosnuavdohuseinovic1mart2022ad.jpg
Beharban.jpg
RancSalihSabovic.jpg
DokfilmBosnjaci454.jpg
hrustanbanner20april2020.jpg
Bos-Eng-pasanbegovic.gif
BANA34234.jpg
ArmijaBiH.gif
NjegosMilo.jpg
bosanskahistorijabanner.png
zlatni ljiljani.jpg
njegosvirpazar.gif
Istraga-poturica.gif
sehidska_dzamija_plav140x80.gif
hotel_hollywood_ilidza_sarajevo.gif