Rano jutro 16. aprila 1993. godine za mještane sela Ahmići, nedaleko od Viteza u srednjoj Bosni, bilo je kobno i bolno. Čim se oglasio ezan na lokalnoj džamiji, počeo je napad pripadnika Hrvatskog vijeća obrane u kojem je ubijeno 116 osoba, među kojima 32 žene i 11 djece. Najmlađa žrtva je bila tromjesečna beba, a najstarija 81-godišnja žena.

Tog, ali i sljedećeg dana, ubijen je svaki šesti stanovnik sela. Ubijani su dok su spavali... Od tada do danas, Ahmići su simbol tuge i sjećanja onih koji su uspjeli preživjeti i bili svjedoci tih događaja.

U dvorištu porodične kuće Huse Ahmića ubijeno je i zapaljeno devet osoba, među kojima su bili i njegova majka i otac. Otac Džemal (72) i majka Rasema (67) su bili polupokretni.

Džemal i Rasema su zapaljeni na kućnom pragu, tačnije stepenicama na ulazu u kuću, a ostali mještani, komšije, njih sedam, u podrumu porodične kuće Ahmića.

Ekipu Anadolu Agency (AA) Huso Ahmić je dočekao ispred kuće na kojoj se i danas, 22 godine nakon kobnog dana, vide tragovi napada. Prisjetio se dana kada su se u okolini sela čuli zvuci oružja. Kako je kazao, gledao je šta se dešava i odlučio da iz sela izvede ženu i svoje troje maloljetne djece.



"Onaj ko se nije imao gdje sakriti, bio je ubijen. Ubijen je svaki šesti stanovnik sela Ahmići. Ovdje nije bilo nikakve odbrane. Ovdje nije bilo vojne organizacije. To su bili mještani koji su spavali", ispričao je Huso.

Istakao je da je ezan na džamiji označio početak napada.

Uspio je da izvuče ženu i djecu prema Zenici i vratio se po roditelje. Međutim, selo je bilo okupirano i bilo je nemoguće ući u njega. Jedino je UNPROFOR imao pristup selu u kojem su zatekli samo mrtve i spaljene mještane i zapaljene kuće.

"Samo je mogao ući UNPROFOR i predstavnici nekih drugih međunarodnih organizacija. Oni su kupili leševe po selu", ispričao je Huso.

Vratio se u Zenicu, pronašao ženu i djecu i čekao neku informaciju o roditeljima i komšijama koje je ostavio u selu. Na televiziji je vidio svoju kuću i kako na nosilima iznose njegove roditelje. U selo se vratio tek u maju 1998. godine. Tada je u podrumu pronašao, kako nam je ispričao, "hrpu pepela u kojem su se nalazile sitne kosti i zubi".



U podrumu porodične kuće Ahmić krili su se i drugi stanovnici sela. Prelazili su iz donjeg dijela sela u gornji nadajući se da će tako lakše preko brda doći do Zenice. Pokazujući mjesto na kojem su ubijeni i zapaljeni njegov otac i majka, Huso pojašnjava da je bitno sjećati se tog dana, da se nikad ne zaboravi.

"Mislili smo da to neće biti tako. Bio je i ranije rat, ali se nikada nije palilo selo. Mislili smo, gdje će komšija tako nešto uraditi. Međutim, bilo je to što je bilo", poručio je Huso.

Danas, kako kaže, žive zajedno sa mještanima Hrvatima.

"Oni su tu, a mi smo se vratili na svoje, nemamo gdje. Ovo je sjećanje, jer kada njega ne bi bilo došlo bi do zaborava. O ovome treba govoriti i razgovarati. Ni Hrvati ovdje nisu zadovoljni. I oni su imali žrtve, a opet nisu sami ovdje. Međutim, komuniciramo, sarađujemo", ispričao je Huso.

Prema njegovim riječima, neki od njih su čak i kazali gdje su ukopane neke od žrtava, jer inače ne bi znali kada bi ih pronašli.

"Ja sa njima sjednem i pričam. Treba normalno pričati i govoriti šta je bilo. I oni imaju svoju tugu", istakao je Huso.

Međunarodni sud za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije presudio je da su ubistva u Ahmićima bili zločini protiv čovječnosti. Jedan od zapovjednika HVO-a Dario Kordić osuđen je na 25 godina zatvora, Zoran, Mirjan i Vlatko Kupreškić su 2001. oslobođeni optužbe za zločine u Ahmićima. Kordić je u ljeto prošle godine izašao iz zatvora u Austriji nakon što je odslužio dvije trećine 25-godišnje zatvorske kazne. Haški sud je osudio i bivšeg pripadnika specijalne jedinice HVO-a "Džokeri", bosanskog Hrvata, Miroslava Cicka Bralu, na 20 godina zatvora.

Sud BiH osudio je Paška Ljubičića na deset godina zatvora, a nakon odležanih dvije trećine kazne pušten je na slobodu, dok je Haški sud osudio Tihomira Blaškića na devet godina zatvora, pušten je na slobodu 2004.