Bismillahir-Rahmanir-Rahim

“Inna lillahi ve inna ilejhi radži’un!” “Mi Allahu pripadamo i mi se Njemu vraćamo!” El-Bekare, 156)

“Kada bi postojale dvije osobe koje se vole u ime Allaha, pa jedna od njih živjela na Istoku a druga na Zapadu, Allah bi ih sastavio na Sudnjem danu i rekao: ‘Ovo je onaj koga si volio u ime Mene.’” (Hadis)



Dragi brate Rešide, poštovana hadži Zyli-a, plemenita porodico i rodbino našeg voljenog rahmetli hadži Ramazana Telića!

Es-selamu alejkum ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Moja porodica i ja smo duboko ožalošćeni tužnom viješću da je vaš uvaženi otac, privrženi muž, omiljeni djed, punac, skromni, nenametljivi, plemeniti i najfiniji gospodin, a naš dragi i uvaženi brat, hadži Ramazan Telić, preselio na Ahiret 11. marta 2015. godine, na Staten Islandu, u New Yorku.

Moj najdraži brate Rešide!

Samo prije nekoliko dana, od momenta kada si opisao zdravstveno stanje svog poštovanog oca, znao sam da se vrijeme njegovog odlaska s dunjaluka prikučilo i da je to, po odredbi Uzvišenog Allaha, samo stvar vremena. Naravno, naši roditelji za nas nisu nikada suviše stari da pomislimo i prihvatimo da će jednoga dana morati otići. No, to je sudbina svakog ljudskog bića i svih stvorenja koja je Uzvišeni Allah stvorio. Sve što je stvoreno, logično je, i umrijet će. Od samog rođenja čovjek počinje da umire.

Pjesnik je lijepo rekao:

Zemlja nije vječna, kratko živi t’jelo,
b’jeli ćefin čeka – smrtničko od’jelo.
Kad u carstvo vječno mora da se ide,
ostaviti treba sve što oči vide.

Samo duša živi i pravedno djelo!
Ko islamski živi – taj umire smjelo.
Pred Milosnog Boga ima izać’ s čime,
blago, blago njemu – mir neka je s njime!

“Nema mjesta tuzi kada Vječni zove,
sve što dušom diše mora da s’ odzove.
I riba u moru, i lišće iz gore,
sve će dočekati sumrak zadnje zore!”

Rahmetli Ramazan Telić i Abdullah Hodžić Abdullah Hodžić i Rešid Telić Abdullah Hodžić, rahmetli Ramazan i Rešid Telić

Čuveni perzijski pjesnik, matematičar, filozof i naučnik, Omer el-Hajjam, divno i mudro je, pak, rekao:

“Čovječe, da živiš stotinu, petsto, pa i hiljadu godina, opet ćeš umrijeti!” Allahu ekber!

Nuh, a. s., je, kažu neki historičari, živio 1.400 godina, pa je opet preselio na Ahiret, rekavši za ovosvjetski život: “Kao da sam na jedna vrata unišao, a na druga izišao!” Subhanallah, kad je za njega život tako kratak, šta je onda s nama?! Mnogi su se toliko osilili i arogantni postali da i ne pomišljaju na bolest, smrt i polaganje računa na Sudnjem danu za sve što su činili u životu. Estagfirullah. Da nam Uzvišeni Allah oprosti grijehe, pokrije naše sramote, pređe preko naših mana i nedostataka i učvrsti nas na Pravom putu.

Dragi moj brate Rešide!

Rekao si mi da se Tvoj babo dobro osjećao i da je hodajući, bez kolica, u bolnicu otišao. El-hamdu lillah! Kakva blagodat! Divno za njega i sve vas. Veličanstvena je to blagodat Uzvišenog Allaha, kojom su rijetki počašćeni. Pa, možemo reći da se on uopšte nije napatio. Za život od devedeset i dvije godine to je, doista, sjajno! Ko od nas ne bi poželio takav odlazak s ovoga svijeta? Samo istinski vjernici, koji su bili pokorni svome Gospodaru, i dobri i plemeniti ljudi, kao što je Tvoj voljeni babo a naš poštovani hadži Ramazan, odlaze na takav način. Sa imanom, namazom i Kelime-i šehadetom. Divno da ljepše ne može biti. Muhammed, a. s., je rekao: “Čije posljednje riječi budu La ilahe illellah, unići će u Džennet!” Blago njemu! Veličanstveno je okončao svoju životnu misiju.

Prirodno je da budemo žalosni, tužni, da osjećamo bol, tegobu, ali sve vezano za hadži Ramazana treba da nas raduje i inspiriše da kažemo: “Maša-Allah i el-hamdu lillah!” Nije sramota ni da nas u grlu stegne i da koju suzu prolijemo. Jer, roditelji su to, ili naša djeca, ili rodbina, ili prijatelji, ili ljudska bića, a čovječije srce nije kamen. Hvala Bogu da se ima za kim plakati i da zbog rastanka možemo tugovati, ali još veća hvala pripada Uzvišenom Allahu što smo imali nekoga kojim se možemo ponositi. A hadži Ramazan je bio ponos svih nas. Blago njemu. Kako je bio u životu neprimjetan, isto tako je neprimjetno i lahko otišao. A, znaš, neko je lijepo i mudro rekao: “Kada sam prisutan, volim da sam neprimjetan, a kada sam odsutan, volim da ne nedostajem.” Eh, subhanallah, kad bi nas takvih više bilo.

Prije više od tri godine i ja sam svog rahmetli oca odveo u bolnicu i dok sam pokraj njega završavao učenje sure Jasin on je svoju plemenitu dušu ispustio. No, prije toga je on bio prilično bolestan. Nadati se da ga je njegova bolest očistila od grijeha kao što vatra skida hrđu sa željeza. Da im Uzvišeni Allah podari nejljepše mjesto u perivojima Firdevsa i nas sa njima sastavi. Znam šta osjećate Ti, Tvoja plemenita majka i sva Tvoja rodbina, ali hvala Uzvišenom Allahu na životu koji nam daruje i oduzima.

Namjerno ne spominjem smrt jer ona ne postoji. Smrt je ustvari privremeni rastanak i početak vječnog života. To je pravi život za koji se trebamo pripremati. Dunjalučki život je, pak, samo kao treptaj oka i kao lijep ili ružan san. A naučnici kažu da san traje sekundu ili kraće. Zato se isplati truditi i boriti za vječnost, a nikako nisu mudri oni koji prodaju vječni za prolazni život, ma ko oni bili i ma šta radili.

I ovo je poučno: Merjemina majka (moja rahmetli punica) je došla u Pakistan radi transplantacije bubrega, također na nogama, bez ičije pomoći. Lično sam je dočekao na aerodromu u Karačiju. I ona je dobro izgledala, i pored uobičajene dijalize, ali je poslije nekoliko mjeseci ispustila svoju plemenitu dušu i osobno sam je, u mrtvačkom kovčegu, dopremio iz Pakistana u našu Bosnu. Moralo se ostvariti i u praksi potvrditi Allahovo, dž. š., pravilo: “I ne zna nijedna duša u kojoj će zemlji umrijeti.” (Lukman, 34) Subhanallah! Allahu ekber! Bilo je to prije deset i nešto godina, a ona je imala “samo” 63 godine. I Muhammed, a. s., je preselio u šezdeset i trećoj. I mi smo tu negdje, pa šta čekamo i čemu se nadamo?! Allahu ekber!

Eto, i vi ste rođeni u Crnoj Gori, u Ulcinju, a otišli ste u SAD prije više od četiri decenije. Upoznali smo se u New Yorku, na Staten Islandu, skoro prije četiri decenije, davne 1976. godine. A kao da je jučer bilo. Subhanallah! Allahu ekber! Inače, sve što je prošlo je jučer, a ono što će doći je sutra. Sudbina vam je da tamo radite, živite i na Ahiret selite. Tu je hadži Ramazan i preselio i ukopan u mezaristanu u obližnjem New Jersey-u. Žalostan sam što zbog velike udaljenosti nisam mogao prisustvovati njegovom ukopu, ali su moje misli i moja duša s njim i sa vama. Svi ste vi u mojim dovama. I bit ćete sve dok sam živ, jer vi to zaslužujete.

Dragi brate Rešide!

Zamisli koliko djece, tinejdžera, mladih ljudi i žena, bolesnih a i zdravih, poznatih i nepoznatih, bogatih i siromašnih preseli svake sekunde u svijetu. U svijetu je sedam milijardi ljudi. Zamisli da će kroz stotinu godina svih ovih sedam milijardi ljudi umrijeti i pod zemljom biti! Subhanallah! Allahu ekber!

Kada naše dunjalučko vrijeme istekne, Uzvišeni Allah nas ne pita za godine, da li smo zdravi ili bolesni, bogati ili siromašni, slavni, poznati ili nepoznati, kraljevi ili obični ljudi. To je sudbina svih nas i niko joj neće umaći. Uzvišeni Allah kaže: “A kad njihov rok dođe, ne mogu ga ni koliko za tren jedan odgoditi niti požuriti.” (En-Nahl, 61) “Ma gdje vi bili – smrt će vas stići, pa makar i u tvrđavama visokim!” (En-Nisa’, 78) “Ti reci: ‘Zbilja, smrt od koje vi bježite vas će stići, a zatim ćete biti vraćeni Znalcu svijeta nevidljivoga i svijeta vidljivoga, i On će vas izvijestiti o svemu što ste vi radili!’” (El-Džumu’a, 8)

Moj uvaženi brate Rešide!

Maša-Allah! Divno! Tvoj plemeniti babo, a naš dragi i neprežaljeni hadži Ramazan, imao je krasan život. Subhanallah, devedeset i dvije godine je uglavnom zdrav bio, radio je maltene do kraja života, uvijek je bio pokoran Uzvišenom Allahu, imao je prekrasnu djecu, porodicu. Niko se ne bi smio ni usuditi da ima nešto bolje nego što je imao naš dragi brat hadži Ramazan, da ga Uzvišeni Allah obaspe Svojim rahmetom i podari mu sve džennetske ljepote. Allah, dželle šanuhu, ga je blagoslovio svim dunjalučkim blagodatima. Na dunjaluku mu nije ništa nedostajalo. Njegov život je bio san miliona ljudi diljem svijeta. A najvažnije od svega je što je uvijek bio pokoran i zahvalan svome Uzvišenom Stvoritelju. A to je sjajno i veličanstveno. Budite ponosni što ste ga takvog imali. I ja se ponosim njime i poželim da budem njegova sjena. Allahu ekber!

On je bio divan čovjek, kitila su ga najljepša svojstva sa kojima je bio odličan uzor za sve nas. Od njega sam naučio veličanstvenu lekciju kako živjeti i ponašati se kao pravi musliman. On je pokazivao islam svojim djelima a ne praznim riječima, kao što čini većina muslimana danas. Njegove rijetke riječi, ponašanje i djela su bili živi islam. Ukratko, bio je slika i ogledalo islama.

Poštovani brate Rešide i plemenita porodico Telić!

Sve što kažem, naravno, neće umanjiti vašu tugu i bol, koji i sam osjećam, ali budimo svjesni da je hadži Ramazan otišao a mi ćemo ga, ako Bog da, uskoro slijediti. On je otišao samo prije nas i tamo nas čeka. Preostale dunjalučke dane uljepšajmo ljubavlju u ime Allaha, dž. š., jer On voli one koji se u ime Njega vole. Moje četverodecenijsko poznanstvo s vama me je obogatilo, uljepšalo i osmislilo moj život. To poznanstvo je za mene najveći i najljepši poklon, na kojem sam Allahu, dž. š., neizmjerno zahvalan. Nadam se da će naše poznanstvo i ljubav u ime Allaha, dž. š., biti uzrok našeg vječnog uživanja u džennetskim baščama. Uslišaj, o, Allahu milostivi!

Odlazak našeg dragog hadži Ramazana je veliki gubitak za vašu porodicu, vašu zajednicu, za sve nas, pa i za cijeli islamski ummet. Jer, u današnjem turbulentnom i amoralnom svijetu rijetki su takvi ljudi. Njih treba, kao što reče grčki filozof Diogenes, “tražiti s upaljenim fenjerom u po bijela dana”.

Subhanallah! Dovoljno je bilo samo vidjeti ga da se osjećaš radosnim i zadovoljnim. I samo gledanje u njegovo nurli lice me duhovno krepilo i uzdizalo. Bio je lijek za dušu jer je njegova duša bila kristalno čista i ljubavi puna. Bio je poput meleka u ljudskom tijelu koji hoda po zemlji. Jednostavno, bio je takav da si ga morao voljeti. On će u mome srcu permanentno zauzimati specijalno mjesto. Zato će nam svima nedostajati sve dok se s njim ne sretnemo, in ša Allah, u Džennetu. Allahu ekber!

Radostan sam da smo imali priliku da budemo zajedno u Ulcinju prije godinu i po dana. I pored vrlo sušne godine, zahvaljujući hadži Ramazanovom zaljevanju smokvinih stabala, uživali smo i naslađivali se najljepšim i najukusnijim smokvama. Sada neće biti nikoga ko bi zaljevao smokvina stabla. Allah, Allah! Stabla će ovisiti samo o kiši koju Uzvišeni Allah spušta s neba. Vrlo sam tužan što ga više nikada nećemo vidjeti u Ulcinju. Allahu ekber, ve lillahil hamd! No, pored ostalog, smokvina stabla će nas uvijek podsjećati na njega. Budem li ih ikada ponovo jeo, bit će to sa tužnim sjećanjem. Halalite, ali suze same naviru i slijevaju se niz obraze. Allahu ekber!

Ni veličanstveni jutarnji pogled ispred vaše krasne kuće u Ulcinju, sa Tvojim plemenitim roditeljima, sa Tobom, moj dragi brate Rešide, i tvojom čestitom suprugom Sultanom, neće biti isti. Allahu ekber! Allahu ekber! Inna lillahi ve inna ilejhi radži’un!

I na kraju, dragi brate Rešide, ako ikada ponovo dođem u SAD, inša’ Allah, bit će mi čast i zadovoljstvo da vas posjetim, kao i hadži Ramazanov kabur, njegovo privremeno stanište u New Jersey-u. Naravno, i on i vi ćete biti u našim svakodnevnim dovama.

Kao plemeniti i posvećeni mu’mini, znam da ćete nastaviti stopama rahmetli hadži Ramazana, jer je to put koji vodi u vječno džennetsko uživanje. Mi jesmo geografski daleko jedni od drugih, ali neka naše dove eliminišu tu razdaljinu i učine nas trajno bliskim u mislima i dušama.

Ljubazno Te molimo, dragi brate Rešide, da naše najiskrenije selame preneseš svojoj plemenitoj majci, hadži Zyli-hanumi, cijenjenoj supruzi Sultani, vašoj divnoj djeci Ismetu, Medini i Samiru, Tvojoj plemenitoj sestri i njezinoj porodici, rodbini, prijateljima i poznanicima, imamima i svim članovima vaše zajednice.

Uvijek imajte na umu da je jedan dio vaše porodice u Bosni i Hercegovini i da je naša kuća uvijek i vaša. Učimo dove jedni za druge, za cijeli islamski ummet i sav ljudski rod. Volimo vas u ime Allaha, dželle šanuhu, i puno nam nedostajete.

S ljubavlju i najiskrenijim simpatijama,

Abdullah Hodžić, ambasador Bosne i Hercegovine u Pakistanu, 2002-2005, a sada imam Glavne/Bijele džamije u Gračanici, sa porodicom

U Gračanici, 22. marta 2015. godine