Djuma Abaz sa fotografijama svojih trojice poginulih sinova

Situacija vezana za problematiku porodice Fatime Poturković-Bekarević i njenog supruga Zanina vezana za to kako su od 5.000 KM dobijene pomoći od Ministarstva za boračka pitanja Kantona Sarajevo izvjesnom Safetu Graciću koji im je „pomagao“ oko dobijanja te pomoći „nekom u Kantonu Sarajevo morali dati 4.500 KM“ pokrenula je mnoge da, o svojim iskustvima vezanim za ovo ministarstvo, javno porogovore. Jedna od njih jeste i osamdesettrogodišnja Đuma Abaz, majka trojice sinova: Ibrahima (r. 1960), Halida (r. 1958.) i Galiba (r.1955.). posthumno dobitnika „Zlatne plakete“ Patriotske lige BiH Vogošća; koji su tokom odbrambeno-oslobodilačkog rata u Bosni i Hercegovini 1992.-1995.godine poginuli kao pripadnici Armije Republike BiH. Ova, starica, neuropsihijatrijski bolesnik, živi u trošnoj kućici u zaseoku Vranjak vogošćanske Mjesne zajednice Semizovac. Vlaga, ispucali zidovi nisu nimalo ugodan ambijent za življenje bilo koga a kamo li ove bolešljive osobe. Pokušala je ona prošle godine da putem Ministarstva za boračka pitanja Kantona Sarajevo, na adekvatniji način, riješi svoje stambeno pitanje. Aplicirala je za dodjelu stana. Međutim, kako sama kaže, jednostavno su je bez ikakvog obrazloženja odbili. Žalila se na njihovo Rješenje. No, ni žalba nije urodila plodom.

Trošni stambeni objekat Djume Abaz

-Umjesto da mi, kao majci troijice šehida pomognu, iz ovog ministarstva su mi uručili odbijenicu, kaže Đuma Abaz. Bukvalno su me ostavili na ulici. Obzirom da sam bolesna i da bez pratnje ljekara teško mogu ići bilo kuda a kamo li njima, oni su me pozivali na nekakva „isljeđivanja“. Mislila sam da se oni stvarno brinu o porodicama onih koji su u temelje države Bosne i Hercegovine utkali ono najvrednije što su imali - svoje živote. Međutim, sve se svodilo na to da u mom slučaju nađu „dlaku u jajetu“ i odbiju me kao nekog ko nemam prava ni na šta od onog što Zakon propisuje vezano za zbrinjavanje šehidskih porodioca. Kada je moj četvrti sin otišo da pita zašto su me odbili, jednostavno su ga istjerali iz kancelarije uz ljutite povike: „Ako ste nezadovoljni eno vam sud pa nas tužite“. Nisam do sada puno obraćala pažnju kako druge osobe od ovog ministarstva bivaju „pažene i mažene“. Svak' se snalazi na svoj način. Uzdala sam se u Boga i čekala da jednog dana i neko pogleda bar u mene kad niko do sada, za sve ove godine iza rata, nije pazio moje snahe koje su ostale bez muževa i moje unuke koji su ostali bez očeva. Međutim, ne može čovjek zatvoriti oči pred činjenicama da neki drugi dobijaju od ove države više nego što su zaslužili. Znam za jednu osobu, čiji je član porodice civilna žrtva rata, a koja je putem ovog ministarstva u naselju Bare dobila stan a ta osoba i pet članova njezine uže porodice, što kuća što stanova, u vlasništvu imaju devet stambenih objekata. Gdje sam onda tu ja. Gdje su druge majke koje su izgubile svoje sinove, gdje su djeca šehida. Trebam li čekati da se trošni objekat u kojem sam sada sruši i zatrpa me ili da ovako bolesna idem u kuću sedmočlane porodice svog četvrtog sina koji je prošao strahovite torture u agresorskim logorima i koji se i sam, na jedvite jade, bori da prehrani porodicu. Po ministarstvu trebam dok oni, koje oni „čašćavaju“ društvenim stanovima, ne moraju. Ne bih da griješim dušu. No, kod ovakvih saznanja teško se otetu utisku da ministarstvom ne vladaju nepotizam, mito, korupcija... Ja nemam ništa da im dam. Za BiH dala sam trojicu svojih sinova. Ako njihova majka treba biti na ulici sramota je to za državu u čije su temelje utkali svoje živote. Zbog svega što sam doživjela obratila sam se SIPI, Tužilaštvu BiH i nadležnim sudovima da malo „pročešljaju“ ovo ministarstvo kako bi utvrdili ima li ili nema indicija o zakulisanim radnjma zbog kojih se određenim osobama uskraćuje zakonska pomoć države.

Nije samo ovo ono što Vas boli?
-Nije. Ne treba meni neka materijlna pomoć. Više mi treba topla ljudska riječ, razgovor sa nekim. Međutim, brojna udruženja građana koja se ubijaju pričom o brizi za šehidske porodice, djecu bez roditelja...zaboravljaju na nas koji smo u minulom ratu izgubili više svoje djece. Brojni prijemi u povodu 8.marta - Dana žena, značajnih datuma iz našeg odbrambeno-oslobodilačkog rata, značajnih bitaka i drugih datuma protiču bez nas koji smo u ratu izgubile više svojih sinova. U posljednjih pet-šest godina ne sjećam se da me niko iz takvih udruženja ni telefonom nije upitao za zdravlje, kako se nosim sa životnim problemima a kamo li da me pozove na prijem kojeg organizuje neko od općinskih ili kantonalnih dužnosnika. Nerijetko se na tim prijemima „slikaju“ žene koje, sem obraza, ništa drugo nisu izgubile. Baštine smrt svojih supruga a bez imalo stida su zasnovale porodicu sa nekim drugim muškarcem.