Elvedin Džihanović

U velikokladuškoj Gimnaziji u četvrtak, 26. februara, održana je promocija zbirke pjesama učenika četvrtog razreda ove škole, Elvedina Džihanovića. Zbirka pjesama nosi naziv „Jeo sam slane perece od 35 konvertibilnih feninga“.Promotor je bio sam autor, a promociju je posjetila brojna i raznolika publika, među kojima su bili Elvedinovi školski prijatelji, profesori, ali i porodica koja je, prema njegovim riječima, najviše i zaslužna za promociju.

Sedam dana nakon promocije upitao sam autora kako ide prodaja knjige. Odgovorio mi je da je rasprodao sav tiraž od 50 komada po cijeni od 5 KM i da se već štampa drugo izdanje zbirke. Razgovor, čiji intergralni dio možete pročitati u nastavku, dalje je tekao sam od sebe.

Šta će čitaoci naći u zbirci pjesama „Jeo sam slane perece od 35 konvertibilnih feninga“?Naći će 49 tekstova, moram reći pjesama iako ja ne gledam tako na njih i ne gledam na sebe kao na pjesnika. Uglavnom, tu je 49 tekstova koji su različiti i nastali su u različitim periodima i tako je knjiga podijeljena na tri dijela na osnovu perioda u kojima su tekstovi nastali i, bar se meni čini, u njoj se vidi da sam s vremenom napredovao, postajao bolji.

Meteori bojim se smrti ali nemam fobiju od nje jer smrt nije zmija toplo ljetno popodne nedjelja očima hvatati čestice prašine kao meteore ne bi bila najzanimljivija stvar u ovom momentu valovi vrućine moja domovina okruglo sunce kalifornija strah od smrti, od života Sreća je futuristička umjetnička instalacija sreća je futuristička (umjetnička) instalacija u zavisnosti kako na nju gledaš i ko na nju kako gleda čijim očima i gdje se ona nalazi koje su dimenzije i koje je instalacija boje jer potrebno je malo naškiljiti očima kako bi se dobila ispravnije kriva slika i onda nije sve tako futuristički nemoguće i nije sve dugoročno i nedokučivo postane blizu kao da je nadohvat ruku i kao da je to škiljenje dvogled i kompas za sreću (instaliranu u budućnosti)

Zašto kažeš da se ne radi o poeziji?
Ta riječ automatski vuče na pisanje o jeseni, proljeću, ljubavi izgubljenoj i dobijenoj, a ovdje toga nema.

Ne znam da li ćeš se složiti, ali hrabar korak je za 18-ogodišnjaka da izda knjigu. Kako si se odlučio na to?
Ne treba tu uopšte hrabrosti. Jednostavno sam pomislio: to se može uraditi dok sam još tu, u Kladuši, dok imam vremena. A zašto? Jer se mora negdje početi, mogao sam čekati da budem bolji i usavršim pisanje, ali onda ne bih imao to iskustvo koje sad imam. I ovo je neki vid učenja.

Jesi li kad razmišljao zašto pišeš? Je li to potreba, nagon, trend ili nešto četvrto?
Trend nije sigurno. Nisam odlučio da pišem, nekako to ide samo od sebe već 4-5 godina. Tačno je da čitam kako bih bolje pisao, to jest sa ciljem. Meni je cilj da postanem umjetnik, sada se ne smatram ni piscem ni umjetnikom, ali težim ka umjetnosti. Ne mora značiti da će to biti pisanje.

Vidiš li sebe u budućnosti kao profesionalnog pisca, kao nekog kome je pisanje primarno zanimanje?
Naravno da bih to želio postati, ali ne bih želio da to radim isključivo zbog novca. Mnogi kažu da se ovdje od pisanja ne može živjeti, ali isto tako kažu slijedi svoje snove. Vidio sam da ima solidan broj pisaca u BiH koji uspijevaju da žive od pisanja. Npr. primarno rade u nekim medijima, ali im to omogućava i da se bave pisanjem, što je super.

Planiraš li studirati nešto vezano za književnost i jezik?
Ne. Planiram upisati fakultet informacijskih tehnologija. Tu je takođe potrebno dosta kreativnosti i to je posao koji čovjeka ne veže za jedno mjesto. Želim da imam još neku opciju mimo književnosti. A mislim i da nije potrebno studirati književnost da postanete pisac.

U tvojim pjesmama sam primjetio dosta širok dijapazon stresnih situacija koje muče srednjoškolce: od blok časa matematike do straha od smrti. Koliko su srednjoškolci prepušteni sami sebi, a koliko mogu računati na pomoć porodice, škole, stručnjaka u tim stresnim situacijama? I da li je pisanje neki vid terapije za tebe?
Ja se u svakom trenutku mogu osloniti na porodicu i užu i širu. Stresne situacije u ovim godinama su prirodan proces, ali ovisi od osobe kako će se s tim suočiti. Ne mislim da je srednja škola najbolji period u životu, mislim da to govore oni ljudi koji u srednjoj školi nisu radili ništa pa su kasnije morali raditi ono što ih ne interesuje ili što ne vole.
Meni pisanje jest terapija, ali i bilo šta drugo kreativno kad radim. I čitanje pomaže. Ponekad kad se osjećam loše tačno naiđe knjiga koja legne na takvo raspoloženje. Ipak, ne možeš sve knjige čitati uvijek, što kaže Ibrišimović. A što se tiče straha od smrti, to sam spomenuo u pjesmi Meteori, koja je pjesma o dosadi i o tome šta čovjeku dođe u glavu u jednom jako dosadnom danu. Ja se ne trudim da ljudima pošaljem poruku koja će im promijeniti život i mislim da to ne bi trebao biti cilj pisca, pjesnika.

U zbirci pjesama jednog gimnazijalca očekujemo pjesme ljubavne tematike, kod tebe ih nema. Je li to tvoja karakteristika kao pjesnika ili je kod adolescenata danas ljubav podzastupljena kao tema i kao osjećanje?
Mislim da je jednako zastupljena kao prije, a ja ne pišem o tome ili se trudim da pišem o tome na drugi način. Previše je onih koji pišu samo o ljubavi, a čak i ako su iskreni ne može se stalno i isključivo o tome pisati, ako nisu iskreni – znači da je sve laž. Meni to u ovom trenutku jednostavno nije interesantno.

Koliko školski program potiče učenike na pisanje?
Pa imate pismene vježbe i takmičenja, i to je ok, potiču kreativnost. Mislim da bi i u drugim predmetima tebalo biti više slobode. Ali s druge strane ocjenjivanje i takmičenje je potpuno subjektivno jer umjetnost ne možete bodovati.

Da li su kolege iz škole počele više čitati nakon što si objavio svoju zbirku pjesama?
Nadam se da jesu, bilo ih je više na promociji nego što sam očekivao.

Razgovarao: Amir Purić, slobodni.org