Ovo doba godine i vremenske prilike najčešće loše utječu na čovjeka. Tako se i ja osjećam. Iako, još ni ustao nisam osjećam se umorno. Pogledam na telefon i vidim propuštene pozive sa prikrivenog broja. Na trenutak se zamislih ko bi mogao biti, ali mi misao prekida ponovni poziv. Nepoznat glas provjerava s kim razgovara i kad sam mu potvrdio da je taj koga treba, počinje mi objašnjavati kako nema potrebe zamjerati se ljudima. Kako nije moja stvar to što neki ne poštuju nekoga. Kako treba gledati svoja posla. Za trenutak ga prekidam logičnim pitanjem kako bi se i on meni predstavio?!
"Jedan tvoj drug,” odgovara mi.

Shvativši da mi neće otkriti identitet objasnih mu da me se itekako tiče sve ono što su i moje uspomene i moja sjećanja.

U pitanju je održavanje zimskog susreta bajkera zakazan na dan smrti našeg generala Alagića.

Naime, noć prije naiđoh na facebook-u, poziv za taj događaj. U trenutku nisam znao kako reagovati, i onako u afektu sarkastično napisah…

Naravno, svako zlo ima svoje zaštitare i baš jedan takav me nazvao. Do koje mjere seže zlo, pitam se?!

Kratko je trajala ta moja nevjerica, u tišini, jer ponovno poziv. Ovaj put vidim ko je. Prijatelj, mislim se nešto je bilo, jer mlad je, voli žene, a i one njega, pa rekoh da nije gdje autom zaglavio. Bojom glasa pokušavam prikriti da sam u šoku, ali i on na istu temu, zaštitnički doduše, jer na mojoj je strani ako bi se šta desilo. Smirujem ga riječima kako se ne treba brinuti, jer nisam uradio ništa loše, naprotiv!

Dok ovo pišem ističe dan, sam po sebi "težak”, meni još teži i bolniji jer shvatih da smo daleko od "pravog puta”. Nažalost, ne kao pojedinci, nego kao društvo u cjelini.
Šta se to sa nama dešava?!

Podijelio sam ovo svoje iskustvo sa najbližim prijateljima, kumom, ženom, roditeljima.
Mišljenja su da se "pustim belaja!”

Ali ne mogu! Kako da ne reagujem na ovo zlo? Kako bi bilo da niko od nas ne reaguje na zlo koje nas okružuje? Odvelo bi nas u propast, kao i svaki puta do sada.

Svakodnevno se u ovom lijepom gradiću na 9 rijeka vodi "borba” između telala iz Udruženja za bolji Sanski Most (ovo je samo naziv udruženja i nema nikakve veze sa stvarnošću) i onih koji rade na tome da naš gradić, zaista, bude bolje mjesto za življenje. Kad god ovim prvim zatreba lik i djelo rahmetli Generala, kako bi, tobože, nešto spočitavali ovim drugima, u njima možete vidjeti zaštitare koje bi svako poželio.

Zašto se njih dotičem i kakve oni veze imaju sa "festivalom poroka” na godišnjicu smrti Generala?
U toku dana, dok sam razmjenjivao mišljenje na ovu temu saznadoh da je taj poziv odavno objavljen!!!
Gdje ste sada, sanske lude(odmilja za članove UGSM-a)? Zašto sada niste Generalovi dušebrižnici?
Sram neka vas bude što u dimenzije svojeg ludila uvlačite velikog krajiškog sina!
Kako to da vam nije zasmetalo što se gogo plesačicama, rock muzikom, alkoholom skrnavi sjećanje na našeg Generala?

Odgovor je jasan, onima koji siju zlo i smutnju, ono samo ne smeta!
Onda čitam komentare na moj pokušaj ukazivanja, ako ništa onda sramote koju sebi činimo. Jedan me komentar posebno intrigira.

Sin još jednog našeg heroja, sigurno, životno osvješćen ima objašnjenje!
Jesmo li, zaista, amnestirani zato što smo Sanjani?
Naravno da nismo, jer i sin naš najveći, General, bijaše Sanjanin. I Arif Hukanović bijaše Sanjanin. I svaki onaj koji je žrtvovao svoj život iz ove sanske doline to bijaše. Ali imadoše oni ponos, imadoše volju, želju, hrabrost da mijenjaju stvari. Zašto mi to danas nemamo?
Ko nam je to oduzeo?

Svaki naš korak vodi do cilja. Nekada nismo ni svjesni gdje nas to život vodi. Ali, uvijek, na kraju dođemo do mjesta odakle se drugi vraćaju, a mi ostajemo. Nebrojeno puta sam išao do tih mjesta i svaki put se vraćao. Tamo sam ostavljao i znane i neznane.
Prije 12 godina, na takvo mjesto pratili smo Generala. Pitam se, je li se vratio i je li među nama ili je ostao tog dana?!
Vidim…
Pokušavam da ne vidim…
Ali, reže mi oči…
Sve je manje među nama, a sve je više tamo gdje smo išli tog martovskog dana…

Sav ,,program sjećanja na legendu” premješten je u Fajtovce. Njegovo rodno mjesto. Kao da se samo za Fajtovce borio, kao da je samo svoje selo oslobađao, a ne i naš grad i mnoge druge gradove širom naše zemlje Bosne.
Ljudi su rekli da onaj narod koji ne njeguje svoju prošlost, osuđen je na propast u budućnosti.
Ne želim propast! Borit ću se za budućnost!
Generale, ovo je moj vapaj, ovo je moj jecaj za nepravdu koja ti se čini!
Generale, ti si se već osvjedočio da će doći dan kada ćemo morati odgovarati za ono što činimo i ono što ne činimo!
Znaj, Generale, da i sada ima onih koji se bore…
I borit ćemo se, Generale, dok nam srce bije!!!

Piše: Muhamed Zekotić