Elmedina MUFTIĆ: Žena je osnovna ćelija društva, nositeljica porodice i ne smije dozvoliti da se njen identitet i njena bitnost svedu na jedan dan, u kojem će biti obasuta "pažnjom", a preostale dane će biti neko čiji se glas ne čuje, riječ ne uvažava, ličnost devalvira...

Obilježavanje pojedinih datuma, kao svjedoka pojedinih događaja koji su svojim značajem ostavili pečat u razvoju civilizacije je pohvalno i bitno. Posebno kad se držimo principa i značenja onog što obilježavamo i na šta čuvamo sjećanje. Od početka razvoja društvene zajednice postajala je potreba za pravednijim i uređenijim društvom, u kojem svi imaju ista prava bez obzira na vjersku, spolnu, rasnu ili bilo koju drugu pripadnost.

Žene uposlene u tekstilnoj industriji su 8. marta 1857.godine izvele prve demonstracije, kojima su tražile bolje uslove rada. Dan žena ili 8. mart se obilježava kao političko, društveno i socijalno dostignuće žene. Nekad je to bila istinska borba za prava obespravljenih, danas je to parada neukusa i potrošačka groznica, koja u sebi ne sadrži ni minimum osjećaja za obespravljene. Komercijalizacija 8. marta baca sjenu na humanu namjeru nekadašnje žene da se izbori za prava koja joj pripadaju. Današnja žena u sveopćoj materijalizaciji i sama je izgubila osjećaj za druge, zanesena lažnim blještavilom koje joj nudi potrošačko društvo nemoćna je da sagleda stvarnost i da ispravno pojmi smisao 8.marta, koji se ni u kojem slučaju ne bi trebao pretvoriti u gubljenje identiteta, robovanje trivijalnostima, uzaludnim trošenjem novca na poklone koji nemaju suštinsku vrijednost. Žena je osnovna ćelija društva, nositeljica porodice i ne smije dozvoliti da se njen identitet i njena bitnost svedu na jedan dan, u kojem će biti obasuta "pažnjom", a preostale dane će biti neko čiji se glas ne čuje, riječ ne uvažava, ličnost devalvira...

Majka Hava Tatarević 20.jula 2014. u selu Zecovi kod Prijedora je u mezar spustila svoji šest sinova i muža Nana Fata Orlović bori se i trpi posljedice Nana Muniza Oprašić (71) povratnica u selo Okruglo kod Višegrada, srpskim pravnim apsurdom prema kojem mora platiti preko 20.000 KM Mladenu Jokiću koji je bespravno koristio njenu kuću od 1995. do 2002.

Biti žena znači imati istančan osjećaj za pravdu i nastojati pomoći obespravljenima. Žena je danas više nego ikad pozvana da podigne svoj glas i stane u zaštitu žena nad kojima se vrše razni oblici diskriminacije. Živjeti u Bosni i Hercegovini znači biti stalo izložena i suočena sa nepravdom kao oblikom vladavine pojedinih struktura vlasti, koje sistematski provode iživljavanje nad ženama, kršeći njihova osnovna ljudska prava. Dok jedan dio žena u BiH vodi borbu za osnovna ljudska prava, drugi dio žena se pravi da ih se to ne tiče, ne osjećaju potrebu da stanu na stranu hrabrih i odvažnih žena, one od 8. marta prave zabave i kićeraj na kojem bi im i Nušićeva "Ministarka" pozavidila.

U ljeto 20. jula godine koja je iza nas, majka Hava Tatarević u selu Zecovi kod Prijedora je u mezar spustila svoji šest sinova i muža. U samo jednom danu je ova hrabra žena ostala bez svih ljudskih prava koja joj više niko i nikad ne može vratiti, kad su joj srpsko-crnogorski fašisti u smrt odveli sinove i muža za nju je pravda na ovom svijetu umrla. Uzeli su joj pravo na ljubav, radost, sreću i smijeh. Onda su se dosjetili da joj uzmu i pravo na egzistenciju, pa su joj ukinuli i pravo na novčanu naknadu obrazloživši da nemaju dokaza kako su joj ubijeni sinovi i muž. Mi, žene Bosne i Hercegovine smo šutile na ovu nepravdu i ovaj zločin nad zločinom, nismo osjetile potrebu da zaštitimo majku Havu, da joj damo podršku i kažemo da nije sama...

Nana Fata Orlović iz Konjević Polja desetljeće bije bitku za svoju avliju, bori se hrabra nana Fata da legalnim i legitimnim putem iz svoje avlije u kojoj treba zambaci da mirišu ukloni pravoslavnu crkvu, kojoj ni po Božijim ni po svjetskim zakonima nije mjesto u bošnjačkoj avliji. Bori se nana Fata i zbog svoje borbe trpi posljedice, a crkva u avliji stoji kako stoji. Mi, žene Bosne gledamo i ne hajemo. To je valjda Fatina bitka, pa neka je ona bije. Avlija jeste Fatina, ali je problem naš. Mi šutimo. Fata Orlović se bori, i čita nam lekciju ljudskosti, časti, obraza i dostojanstva...

Muniza Oprašić iz mjesta Okrugla kod Višegrada je žena kojoj je sud presudio da plaća odštetu onima koji su je protjerali sa njezinog ognjišta i dok se ona potucala po izbjegličkim centrima oni su bespravno koristili njezinu imovinu i sad im ona još treba da plati odštetu. Dok sud presuđuje u korist uzurpatora i zadaje još jedan udarac žrtvi genocida ne bi li je dotukao, jer se usudila vratiti na svoje. Mi žene Bosne šutimo. Kao da to nije udarac i na naše dostojanstvo, a od jačine udarca i naš obraz bridi...

Ovo su samo tri primjera obespravljenosti žene. U Bosni i Hercegovini ih ima na hiljade, za neke se ne zna ili se i ne slute. Niko se nije udostojio pomoći. Nikoga nije briga. Žene šute. Njima je do igre i zabave. Treba od 8. marta napraviti feštu na kojoj će se oduzimati uz muziku onih koji su nas do jučer ubijali. Simbol 8. marta je vrijedan sjećanja, i pitanja; koliko smo mi današnje žene spremne da se žrtvujemo za istinska prava? Koliko nas boli tuđa muka? Vidimo li dalje od svoga praga? Možemo li biti sretne dok se druge žene bore i ispaštaju zbog te borbe? Šta je 8. mart, zabava ili borba za ljudska prava?

Moje ruže su ove hrabre bošnjačke žene, one su moji najljepši mirisi koji me na Džennet potsjećaju, njihova borba je i moja borba. Njih tri i njih trideset hiljada hrabrih i odvažnih su simbol 8.marta. Sve ostalo je parada šunda i kiča, čista zabluda i plaćanje danka skorojevštini kao i devalviranje identiteta žene...