Avdo METJAHIĆ: Da pređemo na događaje i genocid iz 1912-13. godine, u plavsko-gusinjskom kraju, koje jedna skupina bošnjačkih politikanata, vjerskih službenika i par intelektualaca, nazvaše: “Vakat zuluma”. Svakako, prije nego dam svoj komentar bih da se poslužimo konvencijm Rusulovog suda iz 1967. godine. koji kaže sljedeće: „U svakom zločinu, pa i u genocidu, osnovna je namjera zločina. Obična masovna nasilna ubistva ne spadaju u zločin genocida, ako njima nije glavni motiv uništenje naroda, etničke skupine ili vjere, ali je genocid uništenje koje nije iz nekih ratnih pobuda, nego baš zbog pripadnosti drugom narodu ili pak rasi“. Pa zar sve odlike događaja i genocida iz 1912-13. godine, ne odgovaraju ovoj konveciji, te da je bio glavni motiv uništenje muslimanskog naroda, odnosno etničke skupine i vjere. Zar nije nasilno pokršteno preko dvanaest hiljada ljudi, zar nije protjerano hiljade drugih, i zar nije pobijeno nekoliko hiljada djece, žena, muškaraca svih dobi starosti, posebno naglašavamo uglednih građana ovog kraja. Po turskim popisima iz 1905. godine gusinjska kaza, koja je bila možda malo ili nimalo veća od plavsko-gusinjske opštine danas. Imala je ukupno dvadeset i šest hiljada žitelja, a prvim popisom kraljevine SHS 1920. god, plavsko-gusinjska doljina, ima samo šest hiljada žitelja, i to najmanje trideset posto pravoslavaca, onih koji su se naselili na posjedima protjeranih. Postoje dokumenti, gdje crnogorskoj sirotinji knjaz Nikola obećava, da se strpe “dok ne osvoje pitomi Plav i Gusinje”. Šta se ovdje ustvari desilo, ako nije genocid?

Jedna mudrost kaže: “Čovjek napreduje kao stablo: ljudi ga okružuju dok je pokriveno plodovima, ali čim plodovi otpadnu, ljudi se razilaze u potrazi za boljim stablom”, pa zato jedno korisno iskustvo više vrijedi od svih pravila mudrosti, zar ne? Ono što je danas na vidjelu, jeste, licemerje koje je postalo način života mnogih ljudi, bez ikakvih pravila igre, ideološke pozadine i vrlo prljavih ambicija i hegemonije…

Uz političke marifetluke bošnjački politikanati u Plavu i Gusinju od 2012. godine, odnosno marta mjeseca 2013., i dalje šute (narod bi rekao ’zaolovila su im se’), da bi tim šutnjom genocid koji su Crnogorci počinili nad Bošnjacima i Albancima 1912-13. godine, pomeli i sakrili pod tepih, ondje gdje su bili prije 2013., odnosno ravnih sto godina. Naše politikantske procrnogorske halajke misle i očekuju da će Bošnjaci i Albanci zaboraviti, ono što je pokrenuto prije nekoliko godina iz New Yorka, čemu se grdno varaju. Iste minder-puze bit će sigurno markirani kao izdajnici svojeg naroda i ljudi koji su oprljali velika djela svojih predaka.

Što bi rekli naši, možda nebi trebalo svaliti svu krivicu na okupatorsku vast Crne Gore, jer crnogorska vlast u kontinuitetu sve što čini, čini preko poslušnika iz naša dva naroda koji ciljeve vlasti ostvaruju za ’peticu’! Kad postoji sloga u jednom narodu, okupatprska vlast nije moćna nad tim narodom, ali zaslugom ljigavih pojedinaca i nečasnih osoba iz našeg naroda, vlast nad Bošnjacima i Albancima ima potpunu kontrolu.

Početkom prošlog vijeka, još od vremena okupacije naših krajeva, od Kraljevine Crne Gore, svašto se rađalo u našem narodu, dobri i predobri, pa i nevaljalci koji su uvijek spremni na izdaju i saradnju sa okupatorom. Ova sorta ljudi, spremna je izbrisati istinu od uvida svojeg naroda i sakriti krvavu prošlost, kao da se nije ništa loše desilo, samo ako gospodar zatraži, ali to je nemoguće, jer narod pamti, ali još mudro šuti.

Jedan pjesnik, možda amater u pjevanju, ali u duši čovjek, u svojim stihovima upozorava, one koji misle da narod zaboravlja, pa evo na uvidu vam je, što hoće reći:
Nije narod ost’o bez svijesti, prezreće ih kao ništavila, kâ se vazda sa njima činilo, čim se magla malo popridigne.
U freškom sjećanju su naslovi u dnevnim crnogorskim novinama, iz vremena kad su minder-puze iz naših naroda probali zasjeniti događaje koji su se desili oktobra mjeseca 2012. godine u Conference center u New Yorku. Na ovom velikom skupu komemoracije i sjećanja na nevine žrtve naših predaka i genocida nad našim narodom iz 1912–13. godine, usvojena je deklaracija o memorijalnom obilježju stratišta naših djedova, i traženo je uz ostale zahtjeve, izvinjenje za počinjeni genocid nad Bošnjacima i Albancima u tom vremenu.

Marta mjeseca 2013. valjada dan poslije obmanjivačkog skupa u Plavu, crnogorski dnevni list Vijesti, u svom izdanju napisa sljedeće:
“Traže spomenik žrtvama”
“U Plavu je, pod nazivom “Vakat zuluma, oprosti – ne zaboravi organizovana kolektivna molitva- klanjana dženaza, povodom stogodišnjice nasilnog pokrštavanja Bošnjaka i Albanaca u Plavu i Gusinju u periodu 1912-1913….”
Sada, dvije godine nakon tog skupa, pitamo ih javno gdje spomen obilježje žrtvama genocida u Plavu i Gusinju?
Definitivno, ponizili su žrtve genocida i s lagali su njihove potomke!!!
Da podsjetimo, u periodu između događaja u New Yorku i ovih događaja u Plavu, New York posjećuje zvanični predsjednik opštine Plav, pa na sastanku sa Odborom za komemoraciju obećava da će njegova stranka u Skupštini opštine glasat za deklaraciju iz NY, i prihvati, da su zločini iz tog perioda, ništa manje nego genocid. Odbor za komemoraciju je povjerovao ovim navodima presjednika opštine, ali čim se vratio u Plav, “prevrnuo je samar” promijenio je mišljenje, valjda pod nečijim pritiskom, i sve što je rekao u New Yorku podvrgao je. Kad je trebalo deklarciju proturiti kroz opštinsku skupštinu, stranka na vlasti kao i njen predsjednik opet, “prevrću samar” i ne usvajaju deklaraciju, što je obećao članovima odbora u New Yorku ali i u Plavu. Sramno zar ne!
Da nekim slučajem dođe do promjene vlasti, pa da Plav i Gusinje podpanu pod neku drugu i drugačiju vlast ili državu, isti bi se kleli da su glasali za istinu, i sve ono pozitivno pripisali sebi, pa i događaje u New Yorku. Eto kakav mentalni sklop ljudi (ako ih tako možemo nazvati) imamo u našem narodu i prevrtljivce koji prestvaljaju taj narod, a što je velika nesreća, taj nesvjesni narod glasa za njih svake četiri godine.

Strijeljanje plavskih prvaka 5.mart 1913. (Ilustracija: Ibrahim Reković)

Komemoraciju koju organizovaše opštinske minder-puze, islamsko poglavarstvo CG, i par intelektualaca, prodanih duša, događaje iz 1912-13. godine nazvaše “Vakat zuluma”, što je mrčenje glave svom narodu. Zulum tom narodu su oni, koje se nameću i budu glasani godinama na raznim pozicijama! Ova insanska bijeda sigurno zna, što riječ zulum znači, ali da bi bili bliže vastima, i tobože neka vlast, i da bi ublažili krivicu počiniocu genocida, ne mareći za istinom, pa ni za narod kojeg prestavljaju, izvrću istinu ili pak šute.
Zulum je nasilje a ne zločin, a zulumćar može dit pojedinac ne samo u društvu, nego i u porodicu. Zulumćar ne ubija nego teroriše, onako kao ovo što svoj narod terorišu Bošnjaci koji su u vlasti, vjerski službenici, i nekakva intelektualna elita, koja je slična seljaku, koji ore a ništa ne sije.
Bosnjački prestavnici u CG, ti su koji uvijek stvaraju maglu, i to gustu, a dobro nam je znano da i vuk voli maglu. Ta gomila bezkičmenjaka zalaže se jedino, da svakoji onaj koji se ne slaže sa njima, bude na udaru zakona. Za ovakvu vlast i skupinu minder-puza, čovjek ne mora imati da jede, ali zakon se mora poštovat. Nikola Pašić rekao je, a ovi huligani na vlasti prihvatili: “ Da su zakoni samo za protivnike”.
Prema dešavajnima u našem rodnom kraju i ponašanju (ne)narodnih prestavnika, možemo sa sigurnošću ustvrditi da se bošnjački politikanti drže one arapske mudrosti, koja kaže: “Ko hoće da živi u miru, neka ne govori ono što zna i neka ne vjeruje ono što čuje”.

Da pređemo na događaje i genocid iz 1912-13. godine, u plavsko-gusinjskom kraju, koje jedna skupina bošnjačkih politikanata, vjerskih službenika i par intelektualaca, nazvaše: “Vakat zuluma”. Svakako, prije nego dam svoj komentar bih da se poslužimo konvencijm Rusulovog suda iz 1967. godine. koji kaže sljedeće:
„U svakom zločinu, pa i u genocidu, osnovna je namjera zločina. Obična masovna nasilna ubistva ne spadaju u zločin genocida, ako njima nije glavni motiv uništenje naroda, etničke skupine ili vjere, ali je genocid uništenje koje nije iz nekih ratnih pobuda, nego baš zbog pripadnosti drugom narodu ili pak rasi“.

Pa zar sve odlike događaja i genocida iz 1912-13. godine, ne odgovaraju ovoj konveciji, te da je bio glavni motiv uništenje muslimanskog naroda, odnosno etničke skupine i vjere. Zar nije nasilno pokršteno preko dvanaest hiljada ljudi, zar nije protjerano hiljade drugih, i zar nije pobijeno nekoliko hiljada djece, žena, muškaraca svih dobi starosti, posebno naglašavamo uglednih građana ovog kraja. Po turskim popisima iz 1905. godine gusinjska kaza, koja je bila možda malo ili nimalo veća od plavsko-gusinjske opštine danas. Imala je ukupno dvadeset i šest hiljada žitelja, a prvim popisom kraljevine SHS 1920. god, plavsko-gusinjska doljina, ima samo šest hiljada žitelja, i to najmanje trideset posto pravoslavaca, onih koji su se naselili na posjedima protjeranih. Postoje dokumenti, gdje crnogorskoj sirotinji knjaz Nikola obećava, da se strpe “dok ne osvoje pitomi Plav i Gusinje”.
Šta se ovdje ustvari desilo, ako nije genocid?
Većina naših minder-puza nisu pogođeni ovim genocidom i svime što se izdešavalo našem narodu u prošlom vijeku, pa bi najradije da se ovo pitanje propusti zaboravu, ili protoku vremena, ali to se nikad više neće desit, jer ratni zločini ne zastarijevaju a i novim generacijama je dostupnija istina.
Okupacija Plava i Gusinja i svih bošnjačko-albanskih teritorija 1912. godine, nije svršen čin, mada crnogorski zvaničnici priželjkuju to, i rade svim snagama da ušutkaju, one koji se ne mogu ušutkati.
Ma koliko god crnogorska vlast radila na iseljenju plavsko-gusinjskog čovjeka i njegovom zatiranju, nekako im ne ide na ruku, jer ipak broj stanovika je veći nego prvim popisom Kraljevine SHS. Ima još jedan veliki plus koji ide na ruku Plavljanima i Gusinjanima, a to je, da muhadžeri koji napustiše svoj vatan, podižu nove generacija koji se uključuju u sistemima država gdje su rođeni i postaju važan politički faktor, specijalno za opstanak onih koji ostaše u Plavu i Gusinju. Nove generacije muhadžera, rođene i odrasle daleko od vatana njihovih predaka, ti su koji će donijeti velike promjene na tim prostorima. Svaki narod koji ima jaku i svjesnu emigraciju, ne može bit uništen, ma koliko god to protivnik želio.

Ova generacija Plavljana i Gusinjana u New York, i to veliki procent, praćena je od crnogorskih službi i diplomatskih prestavništava, MIP-a, MUP-a, ali zaslugom i budnosti naših ljudi u New Yorku, čak ni njihove šifrovane depeše ne mogu proći, a da im ne dopadnu šaka. Samo ću citirat jednu poruku, koja je manje važna, ali evo pogledajte i sami, što nas prati i kako nas CG prestavnici i vlasti smatraju, a znate dobro da su nas neki raniji CG prestavnici nazivali “pilotima” i to u našoj kući. Pa evo citiram:
“Marija,
Proslijedi ovo nasima u MIP. Ako želiš da napišeš koju riječ u prilogu, možda se možes čuti sa Selimom, jer znam da je Baćo redovno pratio sajt grupe kliničkih slučajeva koji se naziva "bošnjaci.net . . . . . ”.
Zar nije istina, da poslije snijega i kiše uvijek sunce ugrije, i da poslije zime dolazi proleće, zar nije istina da poslije zla uvijek dolazi dobro, i valjda je i red da se to desi Plavu i Gusinju, jer dosta je bio u rukama nevaljalaca iz svog naroda. Jest da svi narodi kroz historiju prolaze kroz tranziciju, dobra i zla, a nesreća je što polako dolazi do nacionalnog osvješćenja, kod Bošnjaka Plava i Gusinja. Razlog, nedostatka nacionalne svijeti u ovom vaktu jeste, da u našem narodu ima mnogo prodatih duša, spodoba spremnih da se stave u službi fukare i bijede ljudskog duha, partija, grupa i nečasne vlasti.
Sjećanje me ne vara, jer imam dobru memoriju, i često se sjetim, staraca naših, kad bih se sastali u kahvi, nečijem dućanu, koji je uvijek imao jednu ili dvije klupe, za starog mušteriju, za starca koji je gubio dan po čaršiji, da se odmori i koju promuhabeti, a i podsjeti svoje jarane na lijepe, a i teške dane kojih je bilo mnogo više. Tokom staračkog muhabeta, po neki mlađi, koji je tu bio poslom, načulio bi uši, da čije ono što nikad ranije nije čuo, i odnese sa sobom doma i ispriča mladeži, a mladež to čuva kao amanet, pa kad i on dobije porod, prenese mu istinu, koja je bila tabu tema skoro sto godina. Ti naši dobri starci nisu mirovali, jer su bili sudionici teških vremena, a i znali su da istinu ne smiju propustit zaboravu i odnijeti je sa sobom. Nikad se nije desilo za vrijeme tih staračkih muhabeta, da se ne spomenu stare bakljonoše. Nikad se nije desilo a da pri ovakvom muhabetu, njihova krv ne uvri, nikad se nije desilo, da se ne spomenu događaji kršćenja, nikad se nije desilo a da se ne spomenu nevina mušketanja- strijeljanja na Previji. Nikad se još ne desi a da se ne spomenu strijeljani na Racini kod Plava i nikad se nijesu zaboravila strijeljenja na Kršu Čekića i krvave godine okupacije 1912. godine.
Danas stariji u Plavu i Gusinju, to što je ostalo, zaolovila su im se usta, pa jedini im je muhabet, koliko ko dobije sadake od Mila, a ne misle uputiti mlađe, da se zemlja koja plače obradi, posije, pokosi i da se buljuci uzgajaju. Taj nekad lijep napredan kraj, ostao je bez dobrih i naprednih domaćina, ostao je bez bakljonoša, koji su bili primjer ljudskosti a i junaštvu kad je zatrebalo. Taj naš lijepi kraj, ostao je da ga vode minderpuze, i ološ koja umjesto svojim bajrakom, maše onim pod kojim su horde podivljalih, opustošili naš kraj i okrvavili svakoju stopu naše babovine,
I za kraj da citiram narodnu umotvorinu:
“Pravda bez moći je nemoćna; moć bez pravde je tiranska”