Jusuf TRBIĆ: Godinama već srpski dežurni lažovi uporno ubjeđuju i sebe i nas kako je odluka o nezavisnosti, a posebno referendum, osnovni uzrok rata. Odbacujući 1. mart kao praznik, Dodik svake godine, kao što je i lani učinio, govori da to “nije Dan nezavisnosti BiH, ne može biti to, jer tada je preglasan jedan narod i donesena odluka koja je uvukla narode BiH u rat.” Jedna rečenica, često ponavljana, a u njoj – tri krupne laži.

Nema nikakve sumnje: 1. mart 1992. godine najznačajniji je datum u hiljadugodišnjoj historiji Bosne i Hercegovine. Nakon 25. novembra 1943. godine, kad je odlukama ZAVNOBiH-a udaren temelj državnosti, to je bio prvi konkretni korak ka njenoj nezavisnosti. Građani BiH, njih 64,31 posto, izašli su na glasačka mjesta, a od svih njih, čak 99,44 posto izjasnilo se za nezavisnost. Dakle, dvije trećine građana donijelo je tu odluku, i u svakoj demokratskoj državi to je nedvosmisleni izraz većinske volje naroda.

Referendumu su prethodila burna dešavanja. Još 14. oktobra 1991. godine Skupština BiH je usvojila Memorandum (Pismo o namjerama), kojim je, pred međunarodnom zajednicom, potvrdila da će ostati u preuređenoj Jugoslaviji, ako u njoj ostanu i Slovenija i Hrvatska. U suprotnom, tražiće nezavisnost. Ali, Jugoslavija se već raspala, jer su se ove dvije bivše jugoslovenske republike odvojile, pa je Skupština BiH 20. decembra izglasala Deklaraciju o nezavisnosti, u skladu sa stavovima i zahtjevima Briselske deklaracije o Jugoslaviji i Badenterove komisije. Tada je Radovan Karadžić za govornicom izgorio čuvenu prijetnju: “Nemojte misliti da nećete odvesti Bosnu i Hercegovinu u pakao, a muslimanski narod možda u nestanak, jer muslimanski narod ne može da se odbrani ako bude rata ovdje.”

Njegova izjava govori jasno o tome da su i rat i zločini već odavno bili spremni. Jer, on nije zaprijetio, recimo, secesijom nekih dijelova države, pobunom ili građanskim otporom, već – nestankom muslimanskog naroda. A u tome su Srbi njegovog kova imali dugo i bogato iskustvo. Odgovorio mu je Alija Izetbegović: “Karadžićev način izlaganja, njegove poruke, možda na najbolji način objašnjavaju zašto mi možda više i nećemo da ostanemo u Jugoslaviji i zašto drugi neće da ostanu u njoj. Neće, možda, niko osim srpskog naroda.”

Godinama već srpski dežurni lažovi uporno ubjeđuju i sebe i nas kako je odluka o nezavisnosti, a posebno referendum, osnovni uzrok rata. Odbacujući 1. mart kao praznik, Dodik svake godine, kao što je i lani učinio, govori da to “nije Dan nezavisnosti BiH, ne može biti to, jer tada je preglasan jedan narod i donesena odluka koja je uvukla narode BiH u rat.” Jedna rečenica, često ponavljana, a u njoj – tri krupne laži.

Prva laž, potpuno besmislena, da to nije Dan nezavisnosti. Odluku o tome donijela je Skupština BiH 28. februara 1995. godine, a ako srpski entitet to neće da poštuje, onda mora prihvatiti odredbe Dejtona, koji kažu da ostaju na snazi stari zakoni BiH, sve dok se ne donesu novi. Po starom zakonu praznik je 25. novembar. A oni ni to neće.

Druga laž: da je jedan narod tada preglasan. Po tadašnjem Ustavu nije bilo današnjih konstitutivnih naroda, već samo građani, koji su i pozvani na referendum. Srpski rodoljubi kažu da Srbi nisu glasali. Kako to znaju, kad niko od glasača nije tražio da se nacionalno izjašnjavaju, niti je to bilo moguće? Po zvaničnim rezultatima referenduma, koji je održan pod nadzorom međunarodne zajednice, veći dio pripadnika sve tri etničke grupe izašao je na glasanje, ali etnička pripadnost u tom trenutku nije imala nikakav značaj. Glasali su građani, i nikakav “narod” nije mogao birti preglasan. Izbori su verifikovani, Evropa je Bosnu priznala 6. marta, dan kasnije i SAD, a BiH jer postala članica UN 22. maja 1992. godine. Sve po međunarodnim propisima.

Zastava RBiH ispred zgrade Ujedinjenih nacija

I treća Dodikova laž – da je proglašenje nezavisnosti bilo razlog za rat. Srbija sa Crnom Gorom je davno prije toga pripremila rat za ujedinjavanje srpskog etničkog prostora, kako je govorio Milošević, odnosno za stvaranje Velike Srbije, velikosrpska ratna mašina već je razarala Hrvatsku (sa Slovenijom je sve završeno dogovorom), a bosanski Srbi su još 1990. godine učinili prve konkretne korake ka cijepanju države. Počeli su formiranje srpskih autonomnih oblasti (SAO), čak i tamo gdje su bili u manjini, krizni štabovi SDS-a su, u skladu sa uputstvima stranke, razradili planove etničkog čišćenja, JNA je okupirala 70 posto teritorije BiH, oružje je srpskom stanovništvu dijeljeno i “kapom i šakom”, a u novembru 1991. održan je plebiscit na koji su mogli izaći samo pripadnici srpskog naroda. Na ovom ilegalnom plebiscitu, koji je međunarodna zajednica potpuno ignorisala, SDS-ovi Srbi su, dakako, glasali da teritorije na kojima oni žive ostanu u sastavu Jugoslavije, bez obzira na to jesu li tu Srbi većina ili nisu. Tu su spadali, recimo, i istočna Bosna, gdje su Srbi bili u manjini, i Posavina i dobojski kraj, gdje je Srba bilo ukupno oko 20 posto, i ni u jednoj jedinoj opštini nisu bili u većini. Već 9. januara 1992. godine proglašena je Srpska republika BiH, čime je izvršen otvoreni čin secesije, znatno prije nego što je – 25. januara – u državnom parlamentu donijeta odluka o održavanju referenduma o nezavisnosti. Dakako, sama odluka o referendumu nije mogla unaprijed odrediti kakva će biti volja građana, ali koga je bilo briga za to?

Izjave Karadžića i ostalih srpskih lidera bile su sasvim jasne. Još u jesen 1991. godine Božidar Vučurević je izjavio: “Obavještavam srpski narod da ćemo mi ispraviti nepravdu u vezi sa granicama koje je Josip Broz Tito povukao svojim prljavim prstima. On je srpsku zemlju dao jeftino Hrvatima i Muslimanima. Muslimani su samo beznačajna manjina i moraju se pokoravati srpskoj većini. Mi nećemo odustati već ćemo ih goniti, ako treba, sve do samog Zagreba.”

A ti Muslimani, o kojima je govorio trebinjski kamiondžija, postali su mete napada i zločina davno prije nego što je iko progovorio o nezavisnosti. U jednoj od srpskih autonomnih oblasti, u Šipovu, policija je opkolila muslimanski kvart i zapucala, ubijen je jedan mladić, a 3.000 ljudi je pobjeglo. Rezervisti JNA su pucali i šenlučili po Mostaru i okolini Sarajeva, pljačkani su Muslimani u Trebinju, broj incidenata se uvećavao, a u Bosni se koncentrisala vojska, paravojne jedinice i rezervisti.

Prvi dan referenduma donio je otvorene sukobe. Srpski propagandisti često ističu ubistvo na Baščaršiji, drugog dana referenduma, kada je pucano na svatove koji su nosili srpsku zastavu. Ubijen je Nikola Gardović, otac mladoženje, a govorilo se da je pucao Ramiz Delalić Ćelo. To su mnogi čak proglasili za uzrok rata, što je glupost neviđenih razmjera. Ali, ti isti neće da pomenu ubistvo prethodnog dana, kad su srpski rezervisti sa barikade na putu između Komara i Turbeta, kod Travnika, zapucali na vozilo koje je pokušalo proći, i ubili dva čovjeka, a jednog teško ranili. Nisu znali ko je u vozilu, pa su ubili – dva Srbina.

Sarajevo je tada blokirano, maskirani SDS-ovci su na svim važnijim raskršćima postavili barikade, a već prve noći na barikada je ubijeno troje, a ranjeno četvoro ljudi. Na barikadama je bilo nekoliko hiljada Srba, a iz SDS-a su potvrdili da je ta stranka organizator. Barikade su na dan referenduma osvanule i u drugim gradovima, u Bosanskom Šamcu, Derventi, Odžaku, a u Bosanskom Brodu su Srbi cisternom blokirali most i zapucali na policiju. Uključila se čak i artiljerija JNA.

U Sarajevu su barikade uklonjene tek 5. marta, a sutradan je organizovan veliki mirovni miting, hiljade građana je izašlo na ulice zahtijevajući prekid svih sukoba. Tada su, kao odgovor na te zahtjeve, sa prozora hotela Holidej in, gdje je bio smješten SDS-ov štab, snajperisti zapucali na masu.

Bio je to početak pakla koji je najavio Karadžić.

To je bio pakao koji se nije mogao izbjeći ni na kakav način. Da je BiH, voljom svojih političara i građana, ostala u sastavu Jugoslavije, to jest Srbije, to bi bio kraj i Bosne i Bošnjaka. Takva Srbija bi imala jedva 50 posto Srba, pa je etničko čišćenje bilo jedini način da se obezbijedi stabilna država za sve Srbe. I to bi bila zadnja faza eliminisanja muslimanskog stanovništva (uz planirano protjerivanje Albanaca sa Kosova), posao dugo uvježbavan nakon odlaska Turske s ovih prostora, što mnogima u međunarodnoj zajednici ne bi bilo mrsko. A sve bi to bilo mnogo lakše da je Bosna ostala unutar srpske države.



Poznati američki historičar Norman Cigar kaže: “Po svim pokazateljima, Muslimani nisu mogli učiniti ništa što bi moglo promijeniti njihovu sudbinu – izuzev da se naoružaju. Na kraju, čak i oni Muslimani koji su, bez obzira na razloge, željeli da sarađuju sa beogradskim režimom, nisu bili poželjni, upravo zato što su bili muslimani…Ako je išta moglo stvarno pogoršati situaciju, onda bi to bilo nepriznavanje Bosne i Hercegovine. Da je međunarodna zajednica ignorisala Bosnu i Hercegovinu, bilo bi mnogo teže učiniti nešto, pa čak i ograničeno, da bi se pomoglo Muslimanima. Da nije bilo priznanja, Beograd bi tvrdio da je to njegov unutrašnji problem i osjećao bi manju potrebu za uzdržavanjem od upotrebe bilo kojeg sredstva kojeg bi poželio.”

Treba li bolja potvrda ovog stava od brutalnog pokušala likvidiranja i progona svih Albanaca s Kosova? Jer, Kosovo je tada bilo dio Srbije, a Albanci njeni građani. Nikome u Srbiji, ni tada ni prije toga, nije padalo na pamet da Albancima, recimo, daju status konstitutivnog naroda, što traže za Srbe u Bosni, pa čak ni to da javno kažu da su Albanci punopravni građani Srbije. U vrijeme genocida na Kosovu samo je zanemarljiva manjina u Srbiji bila protiv toga, a svi su znali šta se radi. Kad bi danas Kosovo reklo da će ostati u sastavu Srbije, ako Albanci dobiju garantovani status građana te države, da i Albanac može biti, po ustavnim pravilima, i predsjednik države, i vlade, i sve ostalo, šta mislite koliko bi Srba bilo za to? Sve se mijenja, samo ostaje stalna ta neobjašnjiva mržnja prema svima drugima.

Alija Isaković je davno zapisao: “To je programirana mržnja koja će srpskom narodu nanijeti najveće nedaće za dug period zajedničkog života na ovim prostorima. Ta politika uči svoje ljude da su neravnopravni ako su ravnopravni. Da su ugroženi ako nisu dominantni.”

Miloševićev režim je projektovao rat davno prije početka raspada Jugoslavije, budeći staru mržnju i nikad ugašeni srpski nacizam, kako je novu ideologiju formulisao Radomir Konstantinović, oslanjajući se, uz to, na moćnu JNA i ratničku tradiciju Srba, koji se nikad nisu libili da napadnu slabije od sebe. A pogotovo bespomoćne. Srpski jurišnici su znali kakvom silom raspolažu, pa je zato Karadžić i rekao, potpuno uvjeren u ono što govori, da se Muslimani neće moći odbraniti, i da će nestati. Da će biti istrijebljeni. I zaista se činilo da će se to dogoditi. Ali, eto, stvari se u istoriji ne dešavaju uvijek prema željama moćnih i zlih. Bosna živi, a Karadžić u Hagu mora pitati stražare i kad će jesti, i kad će pišati. Dotle je došla njegova sila. I o tome bi morali povesti računa i njegovi nasljednici.

A mi znamo: da nije bilo 1. marta, ne bi bilo ni nas ni Bosne. Dobili smo državu, kakva je – takva je, svoji smo na svome, i sad od nas zavisi kako ćemo dalje.

Pa, sretan vam Dan nezavisnosti naše države Bosne i Hercegovine!