Otmica u Štrpcima je naziv za zločin od 27. februara 1993. godine kada su pripadnici srpskih paravojnih jedinica pod komandom Milana Lukića, uz logističku pomoć države Srbije, oteli grupu putnika iz voza 671 na relaciji Beograd–Bar.



Oteti putnici, osamnaest Bošnjaka i jedan Hrvat, su potom likvidirani. Većina ubijenih su bili stanovnici Sandžaka, Srbije i Crne Gore i bili su uglavnom iz Priboja, Prijepolja, Beograda i Podgorice. Među njima je bilo i državljana Bosne i Hercegovine. Posmrtni ostatci 16 putnika još nisu pronađeni, dok su posmrtni ostatci Ćorić Rasima i Rastoder Jusufa pronađeni u jezeru Perućac. Nekompletni ostatci trećeg putnika Zubčević Halila su također pronađeni u jezeru Perućac.
Opće je poznata činjenica i za to postoje dokumenta koja ukazuju da je ova otmica bila unaprijed pripremana i da su Željeznica Srbije, MUP Srbije i Vojska Jugoslavije bili upoznati sa tim da će pripadnici Srpske vojske opštine Rudo izvršiti zaustavljanje voza i otmicu putnika. Prema izjavama svjedoka, nakon polaska voza iz Beograda, kondukter je u pratnji dvojice policajaca pregledao karte i upisivao svačije ime na kartama, navodno zbog šverca. Pruga Beograd-Bar jednim kratkim dijelom prolazi kroz Bosnu i Hercegovinu, blizu mjesta Štrpci, ali voz tu inače ne staje. Kako se voz bližio bosanskoj granici, policija i vojska je započela legitimisanje po hodnicima, odvajajući muslimane, dok su ostale tjerali u kupe. Voz je nakon toga, mimo reda vožnje, zaustavljen u Štrpcima i grupa kidnapovanih civila je izvedena iz voza.



Svjedočenja putnika ukazuju da je između vojnika koji su bili u vozu i onih koji su voz zaustavili u Štrpcima postojala saradnja. Kidnapovani civili su odvezeni u selo Prelovo kod Višegrada, gdje su ih u fiskulturnoj sali osnovne škole postrojili, prilikom pretresanja oduzeli novac, nakit i druge vrijedne stvari, a zatim tukli. Poslije toga, oteti putnici iz voza su vezani žicom, ubačeni u kamion, te odvedeni u pravcu Višegrada i likvidirani u jednom selu nedaleko od Drine.
BKZ u CG također želi javnost prisjetiti na izjave očevidaca:

„Sve je bilo kao na filmu. Voz je stao zbog crvenog signala na samom ulazu u tunel. Otmičari su bili uredno uniformisani, osim jednog koji je imao bradu i crnu šubaru sa kokardom. Kada su zatražili lične karte, sve je ličilo na rutinski postupak i dok nisu počeli da odvode ljude izgledalo je da nekog konkretno traže. Bilo je komentara da traže njihove bjegunce, po nekome je bilo jasno da su cilj Muslimani. Iz bifea je u majici kratkih rukava, iskočio na snijeg jedan od putnika vičući: 'Koljite balije'. Najjezivije je bilo to što, u stvari, nije bilo nikakvog otimanja. Niko se nije bunio, sve se odvijalo u zlokobnoj tišini. Sve to nije trajalo mnogo duže od pola sata. Začudo, voz je nastavio put kao da se ništa nije desilo.“



Ono što je sigurno sada još i jezivije, što danas nakon više od dvije decenije Bošnjaci se ne otimaju, rijetko ko se buni i ponašamo se kao da ništa nije bilo i ako se nad nama konstantno vrši genocid i teror stoljećima na ovim prostorima. Istina nekada jačim intezitetom u nekom težem i brutalnom obliku, nekada u nekom manjem intezitetu i u nekom prekrivenom obliku.
Poražavajuće je i to da Srbija i Crna Gora nije našla za shodno ni da se pobrine za potomke žrtava tog zločina, a to dokazuje i svjedočenje Elife Bakije:

"...Kad su mog muža Fehima odveli... skinuli sa voza u Štrpcima, vraćao se sa posla iz Beograda... Ostala sam sama sa troje dece, najstarije je imalo 14 godina... Fehim je bio dobar radnik, obratila sam se njegovom preduzeću, Planumu da mi pomognu oko školovanja dece... Odgovorili su mi neka mi Alija pomogne... Za djecu više niko nije pitao... Nisam mogla da ih školujem, radimo u nadnicu... Dolaze da nam isključe struju, a mi nemamo odakle da platimo... Tražimo od države da nam pomogne da im bar kosti nađemo, da ih sahranimo..."

Sudski epilog koji je uslijedio poslije ovog zločina u Bijelom Polju, u Općinskom sudu u Beogradu i u Međunarodnom sudu u Hagu nije ni približno zadovoljio pravdu niti je pokazao državnu spremnost da osudi zločin, a možemo također ocijeniti da je i Evropa zakazala i pala na ispitu pravde kao i mnogo puta kada su upitanju zločini nad Bošnjacima.

BKZ u CG želi da vjeruje u vladavinu prava, želi da vjeruje da su došla nova vremena za sve ljude u regionu i Evropi ali ne i da nijemo posmatra sve procese u društvu a pogotovo ne one koji se tiču Bošnjaka Sandžaka i Crne Gore. To povjerenje je zasnovano, moramo priznati, na klimavim nogama i tražimo da Crna Gora pokrene ponovni postupak i osudi sve aktere ovog zločina i rasvijetli cjelokupni zločin.



To povjerenje je klimavo i prema evropskim sudovima iz mnogo razloga. A zadnji je svakako i puštanje na slobodu, po mnogim svjedocima, glavnog nalogodavca tog zločina Vojislava Šešelja. Smatramo da takav akt sebi nije smjela da dozvoli jedna imalo ozbiljna institucija koja važi za međunarodni sud.

U konačnici BKZ u CG ističe da su Bošnjaci autohton narod Sandžaka i Crne Gore, i izražavamo iskrenu nadu da će se državni organi ozbiljno pozabaviti zločinima iz prošlosti i da Bošnjaci u najmanju ruku zaslužuju pravdu i pravedne sudske epiloge svih ratnih zločina nad njima. Također se nadamo da će Evropa, zbog činjenice da i Bošnjake kao autohton narod na ovim prostorima zajedno sa državama i regijama koje naseljavaju poziva u "familiju" naroda i država koja se naziva Evropska Unija, konačno se ozbiljno pozabaviti svim zločinima nad Bošnjacima u svim svojim relavantnim institucijama, piše u saopćenju BKZ u Crnoj Gori.