Jusuf TRBIĆ: Nesumnjivo je pravo svakog naroda da svoj jezik zove kako hoće, i tu nikakvog diktata ne može biti. Bošnjaci, Bošnjani, stanovnici zemlje Bosne, zasebni su narod sa istorijom od preko dva milenija, sa društvom koje je struktuirano davno prije dolaska Slavena na Balkan, s državnom zajednicom starom hiljadu godina, sa jezikom kojim govore vijekovima, i njima to pravo na jezik niko ne može oduzeti. Umjesto što se bave jalovim poslom prostačkog i mrziteljskog negiranja toga naroda i njegovog jezika, možda bi mogli okrenuti list, pa početi da traže ono što nas sve spaja, umjesto onoga što nas razdvaja. Siguran sam da bi to bilo mnogo bolje za sve nas.

Velikosrpska ideološka mašinerija ne posustaje. Svakoga dana brojni politčari, novinari, pisci, analitičari svih fela, akademici i armija anonimaca stupaju strojevim korakom kroz medijski prostor, dižu prašinu, sipaju maglu, viču i poučavaju, ne bi li sav svijet uvjerili u to da su svi u zabludi, a samo su oni u pravu. “Nismo mi protiv cijelog svijeta”, govorio je nekad mudro Radovan Karadžić, “cijeli svijet je protiv nas.” I svi zastupaju isti model : Srbi su narod najstariji, najpošteniji, najneviniji, Srbi imaju prava koja drugi nemaju, Srbi treba svima da odrede šta su istina i pravda, a šta ne, ko je koga i zašto, i kakva je, zapravo, naša istorija bila. I ko god se ne slaže s tim, nije normalan. U najmanju ruku. Svi se oni postavljaju kao policajci duha, koji su jedini ovlašteni tumači istine. Od Boga dati. A budući da rade po zadatku, u okviru ideje koju je često nemoguće objasniti, a kamoli braniti, oni ostaju uvijek ispod svojih sopstvenih mogućnosti, okovanog mozga, sitnih koraka, smiješnih rezultata. Ali im to ne smeta da gaze dalje. Pa dokle dođu.

Neki dan mi je prijatelj skrenuo pažnju na portal Global Research, krcat takvim tekstovima, koji bi, svi zajedno, mogli nositi, kao moto, čuvenu misao njihovog duhovnog oca Dobrice Ćosića: “Laž je spasila srpski narod.” Tu je čitav arsenal velikosrpske ideološke artiljerije, od pravdanja zločina i dokazivanja srpske vječite nevinosti, do pljuvanja po novom svjetskom poretku, od osuda NATO pakta i pohvala Rusiji, do negiranja genocida u Srebrenici i morbidnog prebrojavanja žrtava, po čemu se jedan od autora, notorni Stefan Karganovič, već popeo na glavu i svojim gazdama u RS-u. U jednom tekstu autor računa koliko vremena treba da se ubije jedan čovjek, pa trijumfalno konstatuje da onoliki broj Srebreničana nije mogao biti ubijen za tako kratko vrijeme. Kud ćete boljeg dokaza da je genocid izmišljen samo da bi se napakostilo Srbima! Sve smo to već vidjeli u bezbroj različitih formi. Ali, novi tekst izvjesnog Vladislava B. Sotirovića, na engleskom jeziku, prevazišao je sva moja očekivanja. Već u naslovu on iznosi senzacionalno otkriće : lingvističkim inžinjeringom EU i NATO su kreirali novi “bošnjački” identitet, to jest naciju Bošnjak, i “bosanski” jezik (sam je stavio navodnike). I to u Dejtonu! Morao sam protrljati oči, pa to ponovo pročitati.

Narečeni Sotirović hladno konstatuje da je u Dejtonu stvorena vještačka država BiH, kao “konfederacija dva politička entiteta”, ne potrudivši se da objasni gdje je u Dejtonskom sporazumu našao riječ “ konfederacija”. Ali, taj izraz, kao što znamo, naglašen je u memorandumima dvije Akademije nauka, Srbije i RS-a, u dva velikosrpka programa. Sotirović piše : “ Jedna od najvažnijih karakteristika post-ratne BiH je kreiranje i postojanje novog etnolingvističkog i etnonacionalnog identiteta – (Muslimana) Bošnjaka koji govore “bosanski” jezik, kao odvojen i nezavisan od grupe južnoslovenskih jezika.” Taj jezik je, kako kaže Sotirović, “vještački konstruisan”, a “bošnjački projekat” je, u stvari, projekat stvaranja bošnjačke nacije. “Njihov etnonacionalni identitet je baziran na islamu i muslimanskoj političkoj ideologiji”, a pripadnici nove nacije su prihvatili “ideologiju političkog islama”. Pa upozorava, kao nekad Milošević, da je svijet danas, kao posljedicu tog inžinjeringa, dobio prvu evropsku islamsku državu (druga je Kosovo), “zemlju u kojoj se nalazi glavni evropski centar za regrutovanje džihad-ratnika za Srednji Istok.”



Posebnu pažnju Sotirović poklanja bosanskom jeziku, koji svoju navodnu zasebnost bazira samo na turcizmima i orijentalnom nasljeđu, pa ironično konstatuje da ime Bošnjak ne korespondira sa imenom države, i kaže da oni “nisu nikad pokušali da promijene ime BiH u Bošnjaki(j)a.” Bosanski jezik, stvoren “lingvističkim inžinjeringom”, bio je, priznaje i on, zvanični dioplomatski jezik na dvoru u Istanbulu, ali to je, zapravo, bio srpsko-hrvatski, srpski ili hrvatski jezik. I sve tako, do kraja.

Portal Global Research, krcat je takvim tekstovima, koji bi, svi zajedno, mogli nositi, kao moto, čuvenu misao njihovog duhovnog oca Dobrice Ćosića: “Laž je spasila srpski narod.” Tu je čitav arsenal velikosrpske ideološke artiljerije, od pravdanja zločina i dokazivanja srpske vječite nevinosti, do pljuvanja po novom svjetskom poretku, od osuda NATO pakta i pohvala Rusiji, do negiranja genocida u Srebrenici i morbidnog prebrojavanja žrtava, po čemu se jedan od autora, notorni Stefan Karganovič, već popeo na glavu i svojim gazdama u RS-u.

Kao krunu svega, Sotirović kaže da su četiri jezika – srpski, hrvatski, bosanski i crnogorski – samo dijelovi jednog istog jezika. I to je jedino u čemu se slažem s njim. Ali, onda slijedi pitanje : ako je sve to jedan isti jezik, s kakvim pravom ga Srbi i Hrvati nazivaju po sebi? Što ga nisu nazvali : južnoslovenski, na primjer, pa onda kritikovali druge? Ili, još logičnije : zašto Srbi ne bi svoj jezik zvali bosanskim? Nije ovo nikakva šala, jer je bosanski jezik, pod tim imenom, profilisan još od X vijeka, znatno prije srpskog, kao što je i bosanska nacija postojala davno prije dolaska Južnih Slavena na Balkan, o čemu govore i rezultati najnovijih genetskih istraživanja porijekla balkanskih naroda. Prvi rječnik bosanskog jezika (“Bosansko-turski rječnik” Muhameda Hevajia Uskufija) iz 1631. godine stariji je ravno 187 godina od “Srpskog rječnika” Vuka Karadžića. A sam Uskufi je stalno isticao da je on Bošnjak i da govori bosanskim jezikom. Za bosanski jezik (i Bošnjane) znao je (i to zapisao) i vizantijski car Konstantin Porfirogenet prije hiljadu godina (u djelu “De administrando imperio”), i Konstantin Filozof, i Evlija Čelebija, i hrvatski pisci iz 17. vijeka. Bosanska kurzivna ćirilica ili bosančica upotrebljavala se na carigradskom dvoru i u međunarodnom odnosima, a može se naći i u spisima Crkve bosanske. Tim pismom su pisani tekstovi na dvoru kraljevske kuće Kotromanića, kao i čuvena Povelja Kulina bana, najstariji bosanski pisani dokument. To pismo nalazimo i na stećcima, nadgrobnim spomenicima iz predturskog doba. Bosanski jezik je dobio i prvu gramatiku znatno prije srpskog jezika. Bila je to “Gramatika bosanskog jezika za srednje škole” Frane Vuletića iz 1880. godine. I ako već neko govori o “lingvističkom inžinjeringu”, onda je to nasilno uvođenje termina srpsko-hrvatski jezik. U Bosni je to učinjeno naredbom Zemaljske vlade od 4. oktobra 1907. godine, a sve je korespondiralo sa usponom srpskog i hrvatskog nacionalizma, koji je, od polovine XIX vijeka, Bošnjake pravoslavne vjere pretvorio u Srbe, a one katoličke vjere u Hrvate. Sve do tada oni su bili Bošnjaci. Svjedoči o tome i temeljni dokument velikosrpske ideologije – “Načertanije” Ilije Garašanina, koji piše o “Bošnjacima sve tri vjere”.



Činjenica da su od jednog jezika vještački stvorena četiri, rezultat je želje za ostvarenjem nacionalne identifikacije, a tim putem su krenuli najprije srpski i hrvatski nacionalizam, prisvajajući sebi ono što je zajedničko. I to traje već vijek i po, a napori da se uniformiše i ukalupi jezik posebno su vidljivi posljednjih pola vijeka. U svijetu se smatra da su varijacije i razlike u jeziku njegovo bogatstvo, a na ovom dijelu Balkana jezik je sredstvo političkog djelovanja nacionalista, pa se etno-nacionalna vođstva ne libe ni otvorenog aparthejda u školstvu, poput slučajeva “dvije škole, pod jednim krovom” u dijelovima s hrvatskom većinom, ili zabrane djeci da uče svoj jezik u nekim osnovnim školama u RS-u. Režimi u Beogradu i Zagrebu odavno su utvrdili pravilo jedinstva jezika, nacije i države, ali pošto imaju stalne i neugasle aspiracije prema Bosni, ne žele ništa što Bosnu potvrđuje kao državu. Pa negiraju njenu istoriju, kulturu, tradiciju, jezik…Umjesto da prihvate fakat da je naš zajednički jezik policentrični standardni jezik, koji ima varijante, kao i svi drugi takvi jezici, oni zajednički jezik prisvoje samo za sebe, a onda pljuju po drugima što su učinili to isto.

Nesumnjivo je pravo svakog naroda da svoj jezik zove kako hoće, i tu nikakvog diktata ne može biti. Bošnjaci, Bošnjani, stanovnici zemlje Bosne, zasebni su narod sa istorijom od preko dva milenija, sa društvom koje je struktuirano davno prije dolaska Slavena na Balkan, s državnom zajednicom starom hiljadu godina, sa jezikom kojim govore vijekovima, i njima to pravo na jezik niko ne može oduzeti. Umjesto što se bave jalovim poslom prostačkog i mrziteljskog negiranja toga naroda i njegovog jezika, možda bi mogli okrenuti list, pa početi da traže ono što nas sve spaja, umjesto onoga što nas razdvaja. Siguran sam da bi to bilo mnogo bolje za sve nas.