Admir MUHIĆ: Danas je puno potrebnih, ali malo 'domova za potrebne'. Svi bismo mi mogli biti jedan taj dom u kojeg možemo smjestiti mnogo onih koji su u potrebi. Zato, budimo dom i svojom lijepom riječju udomimo potrebne. Ne košta niša. Sagradimo kod sebe instituciju i širom otvorimo vrata.

Kod pisanja prije svega pokušavam da barem kad napišem nešto da to nešto liči na nešto, a ne da bude ništa. Riječi pretačem iz svoje prakse i zbilje, nižem ih kao mlada što niže bisernu ogrlicu, ali svjestan da se i takva 'biserna ogrlica' neće svima svidjeti, jer svi imamo neki svoj ukus i stav. A kad smo kod ukusa i stava to je isto relativno. Svi to imamo. Ukus i stav je poput jezika, svi imamo jezik i taj jezik jedni koriste, drugi iskorištavaju, treći okoštavaju, četvrti ga grizu, peti ga ližu, šesti ga plaze, sedmi ga stavljaju na staze, osmi ga režu, deveti za njim sežu, deseti ga uče, jedanaesti ga suče, dvanaesti ga gutaju, trinaesti ga sputaju, četrnaesti ga lupaju... i tako u nedogled. Niko do sada nije sastavio dva jezika da su potpuno ista. Tako je isto i sa ukusom i stavom.

Zato pišem i nižem riječi po svom mišljenju pokušavajući prodrijeti daleko i duboko, do mjestašca gdje je teško doći i gdje rijetko ko dopire. Zapravo, ne može svako ni doprijeti. Često se spotaknem, okliznem, drugi me spotaknu, ali ne odustajem, ponovo oštrim pero i istom stazom kročim do svojih ciljeva.

"Samo naprijed, svaki Vaš tekst je za dušu kao kap rose pustinjskoj ruži pred vrelim danom", - kako zaključuje prijatelj Robert i nakon moje zahvale on dodaje: "Ne trebate Vi zahvaljivati, mi smo vama zahvalni, jer iz vaših riječi treba crpiti sve dobro za život u ovim gadnim vremenima."

Da, pustinjska ruža ipak postoji iako je u pustinji ona cvjeta i miriše poput ove u mom dvorištu. Ali kap rose mojoj ruži u dvorištu ništa ne znači dok pustinjskoj ruži ipak ta mala kap rose život znači. Ta mala kap zaista je mala, ali održava u životu mnoge. E lijepa riječ je poput male kapi. Usmjerimo je ondje gdje je potrebna, osluškujmo uzbune oko nas i odazovimo se traženju pa udijelimo svoju kap života, svoje riječi, svoje latice od ruže. Pospimo njima potrebne, one koji su u potrebi.

Danas je puno potrebnih, ali malo 'domova za potrebne'. Svi bismo mi mogli biti jedan taj dom u kojeg možemo smjestiti mnogo onih koji su u potrebi. Zato, budimo dom i svojom lijepom riječju udomimo potrebne. Ne košta niša. Sagradimo kod sebe instituciju i širom otvorimo vrata.

Svojim pisanjem gradim dom, dom koji neće prokišnjavati jer je dobro ukrovljen, dom kojeg nije potrebno zagrijati jer je u njemu toplo, dom u kojem mjesta nisu ograničena, dom koji ne gleda razlike u boji kože, dom u kojem nema glože, dom u kojem bilo koja vjera nije zapreka, dom u kojem utočište žele i oni koji su bez vjere, za promrzle, za ostavljene, rastavljene, zlostavljane, uplakane, ucviljene, odbačene... Ukratko, dom za sve ljude.

Niko nije u stanju da promijeni svijet, ali je svako od nas u stanju promijeniti sebe u tom svijetu. Moje riječi su moja sadaka (milostinja). Sadaka može spasiti život. Nekada se lijepom, toplom i iskrenom riječi upućenom u pravom trenutku može spasiti život, a kada spasimo život spasili smo čovječanstvo, u protivnom ukoliko se okrenemo i zanijemimo, nespašavanjem upravo ubijamo čovječanstvo. Riječima se osvaja svijet. Riječi su najubojitije oružje, ali i najbolji lijek, lijek za srce i dušu. Zato se potrudimo da naše riječi budu lijek kojima liječimo srca, da ih koristimo u svrhu služenja dobru, istini, ljubavi i ljepoti življenja.

Čovjek je gospodar svoje riječi sve dok je ne izgovori, poslije je ona njegov gospodar. Neka naše riječi budu naši najbolji 'gospodari'.