Jusuf TRBIČ: Razbijanje države BiH nastavlja se Memorandumom Akademije nauka Republike Srpske, objavljenom u novembru 2012. godine, i to na službenoj web stranici predsjednika RS Milorada Dodika, povodom 17. godišnjice Dejtonskog sporazuma. Kad pogledate taj tekst vidjećete da je sve što govori i radi Dodik - dio jednog istog, detaljnog, ozbiljnog plana koji se ostvaruje, korak po korak. Koliko puta je on govorio da je BiH privremena, a Republika Srpska trajna, da je BiH državna zajednica, koja je nastala u Dejtonu, a nikad prije toga nije bila država, da je Republika Srpska unijela u BiH svoj subjektivitet, pa može i da ga iznese, a sve to zapisano je, crno na bijelo, u Memorandumu Akademije nauka RS. Taj dokument kaže da države BiH ima onoliko koliko entiteti hoće, da je sama BiH, zapravo, unija entiteta, ili konfederacija, a naglašena je formulacija “samostalna Republika Srpska u dejtonskoj BiH”.

Da li je rat protiv Bosne zaustavljen u jesen 1995. godine, ili još traje? Ili je ovo stanje “ni rata – ni mira” zapravo nastavak onoga što je počelo čuvenim Memorandumom Srpske akademije nauka iz septembra 1986. godine, samo se sve događa na neki drugi način?

Mnogi bi se na ova pitanja namrštili i označili ih pretjerivanjem dokonih novinara. Ali, da se prisjetimo.

Čuveni Memorandum SANU bio je, po opštem mišljenju, ideološka podloga rata. Osnovne teze Memoranduma su bile: da je Jugoslavija tamnica srpskog naroda, koja je dovela do razbijanja etničkog jedinstva srpskog naroda; da su Srbi najveće žrtve i da je njihova budućnost ugrožena; i najzad – da su granice među republikama vještačke. U skladu s tim istaknut je zahtjev da se Jugoslavija transformiše u skladu s interesima srpskog naroda (čije etničke teritorije treba da budu objedinjene), ili Jugoslavije neće biti. Pri tome je postavljeno pravilo da srpski narod ima pravo na samoopredjeljenje (poput Nijemaca u Hitlerovo doba), ali to pravo nije pripadalo ni jednom drugom narodu.

Tada je to izazvalo žestoke reakcije, pa se i srpsko rukovodstvo ogradilo od Memoranduma, a to je, pod pritiskom, učinila i Akademija nauka. Ali, kad je Milošević došao na vlast, vidjelo se da srpski akademici nisu ništa učinili napamet i na svoju ruku. Zahtjevi Memoranduma postali su pogonsko gorivo rata za teritorije, crkva je rat proglasila za svetu dužnost pravoslavnih vjernika, a srbijanski režim je mobilisao nepreglednu armiju pristalica, kojima tuđa smrt nije značila ništa. Jedan od autora Memoranduma, Milorad Ekmečić, rekao je da milion srpskih glava, uzidanih u temelje nove srpske države nije mnogo, a Biljana Plavšić je cijenu podigla na cijelih šest miliona. O tuđim glavama niko nije vodio računa. Ni tada, ni danas.
Orden za zločine
Zbog čega treba i danas govoriti o tome? U pitanju su najmanje dva razloga.
Prvi možemo formulisati ovako: prošle su godine, a memorandumski stroj i dalje gazi. Srbi nikako ne žele da se suoče sa istinom o zločinima i politici Miloševićevog režima. Umjesto toga, i dalje se slave najveći zločinci i ne priznaju nikakvi zločini u ime velikosrpske ideje. I u Srbiji i u Bosni ti su zločinci miljenici vlasti, oni se dočekuju s velikom pompom (sjetimo se dočeka Plavšićke i Krajišnika), a njihova nedjela proglašavaju se herojskim. Njihove žrtve ne zaslužuju ni da se pomenu. Dodik je nedavno izjavio da su Karadžić i Mladić zaslužni za srpstvo i da će im se uskoro podizati spomenici. U Srbiji se nastavlja proces rehabilitacije četnika, koji su u Drugom svjetskom ratu pokušali, doduše bezuspješno, da sprovedu u djelo isti program koji je u naše vrijeme krvlju zalio Bosnu, Hrvatsku i Kosovo. A perjanice tog zločinačkog poduhvata danas dobijaju najviša priznanja za ono što su učinili.



Nakon što je Srpska pravoslavna crkva odlikovala Vojislava Šešelja, i država Srbija se potrudila da nagradi inspiratore i izvođače zločina. Predsjednik Tomislav Nikolić je, povodom 15. februara, Dana državnosti Srbije, pored ostalih, odlikovao i dr Smilju Avramov i generala Ljubišu Dikovića, načelnika Generalštaba srbijanske vojske. Smilja Avramov, profesorica Ustavnog prava, proslavila se devedesetih godina kao jedan od najžešćih i najtvrdokornijih Miloševićevih akademika. Ona je bila jedan od tvoraca pravnog okvira za agresiju na susjedne države, a od tih stavova nije odustala ni do danas. Naprotiv, sve što se može čuti od profesorice Avramov, jeste odbrana zločinačke politike i traženje opravdanja za nju. “Ideja o genocidnoj prirodi Hrvata bilo je nešto čime je rat suštinski pripremila i opravdala”, kaže istoričarka Branka Prpa. A Žarko Korać ističe: “Ona je davala takozvanu pravnu osnovu za rat i zločine. Drugim riječima, ona je učesnik jednog zločinačkog poduhvata i njeno nagrađivanje je vrhunski cinizam.”

A čime je odlikovanje zaslužio general Diković? On je odlikovan nakon što je Fond za humanitarno pravo iz Beograda (na čijem čelu je Nataša Kandić) objelodanio njegovu ulogu u zločinima na Kosovu 1998. i 1999. godine, što je potvrđeno dokazima koje posjeduje Haški tribunal. Diković je bio komandant zloglasne 37. motorizovane brigade, kojoj se na teret stavljaju mnogobrojni zločini. Tu je brigadu, inače, odlikovao svojevremeno i Slobodan Milošević, i to Ordenom narodnog heroja. Istina o ulozi generala Dikovića izbila je na vidjelo nakon objavljivanja imena ubijenih albanskih civila, bačenih u masovnu grobnicu Rudnica. Ali, odmah su se javili najviši predstavnici vlasti i stali u njegovu odbranu. Tomislav Nikolić je izjavio da oni, koji su iznijeli istinu, žele da destabilizuju Srbiju, a Aleksandar Vučić, uz to, da su napadi na vojsku počeli “nakon njenog doprinosa u odbrani Srbije od poplava”. A Fond za humanitarno pravo je objavio kosovsku knjigu mrtvih, sa imenima 13.535 ubijenih civila. O žrtvama i zločinima srbijanski lideri nisu rekli ni riječ. Iz svega se može izvući jasan zaključak : da je Miloševićeva politika bila dobra i da planeri, ideolozi i izvođači treba da budu nagrađeni najvišim odlikovanjima za ono što su učinili. Ako znamo da je Republika Srpska najveća srpska pobjeda na kraju dvadesetog vijeka, kako je govorio Dobrica Ćosić, moramo se zapitati koji su sljedeći koraci na putu kojim korača velikosrpska ideja.

Memorandumska strategija
Tako dolazimo do drugog razloga zbog kojeg treba govoriti o Memorandumu SANU. Taj je Memorandum dobio dva nastavka, u Srbiji i RS-u, kao detaljniju razradu iste one ideje koja je pokrenula klaonicu na ovom dijelu Balkana. Ova dva dokumenta, oba iz iste, 2012. godine, konačni su putokazi na putu ostvarenja velikosrpskog cilja.

Svojevremeno je novinarka Mirha Dedić u sarajevskom magazinu “Slobodna Bosna” otkrila veliku tajnu : Memorandum SANU broj 2, koji konkretizuje zadatke u daljem sprovođenju velikosrpske ideje. U devet tačaka sažeti su ti planovi za budućnost, od nastojanja da se umanji odgovornost Srbije za ratove i zločine, do destabilizacije vlada susjednih država. Tačka 7 je konkretna : “ Pomagati otcepljenje Republike Srpske”. Kako je navedeno, ujedinjenje RS-a i Srbije treba da se dogodi za deset godina, dakle do 2022. godine. Autori Memoranduma 2 su jasni : “ Ideja o jedinstvenoj srpskoj državi svih Srba ne sme izbledeti bez obzira na cenu, žrtve i protok vremena. U toj borbi mora biti angažovan svaki Srbin, bez obzira na mesto u kome živi, posao koji obavlja. Srbija će i mora biti na čelu ove borbe.”

U nekoliko poglavlja detaljno je razrađen način djelovanja političke elite u RS-u, a ta uputstva će lako prepoznati svako ko imalo prati ponašanje Milorada Dodika i njegovih sljedbenika. Memorandum nalaže da se, na sve načine, oba doma Parlamenta BiH onemoguće u radu, time što će se zakočiti donošenje čak i nevažnih zakona. Mora se instistirati na tvrdnjama da su institucije na nivou BiH “nepotrebne, nemoguće, skupe i antisrpske.” Pri tome, odbaciti izraz “državne institucije BiH” i zamijeniti ga terminom “zajedničke institucije”. Nalaže se i ovo : “ Maksimalno izbegavati upotrebu termina Bosna i Hercegovina. Vrlo je bitno da se osim političara, medija, kulturnih i javnih radnika u RS, ovoga pridržavaju mediji, kulturni i javni radnici u Srbiji…Vrlo je značajno da političari u RS jasno stave do znanja javnosti i međunarodnoj zajednici da BiH ne smatraju kao jedinstvenu državu, već kao zajednicu dvije teritorije koje trenutno čine celinu. A tu celinu treba što češće nazivati neprirodnom, nametnutom, nemogućom…” Uz to, kako kažu tvorci Memoranduma 2, treba stalno isticati da je teška ekonomska situacija u RS “ produkt njenog nasilnog zadržavanja u BiH.”

Zanimljiv je i dio koji govori da Srbija ne smije javno podržati odvajanje RS, ali može djelovati indirektno, tako što će u javnosti koristiti floskule tipa: “ …dajemo saglasnost Republici Srpskoj za sve ono o čemu se dogovore narodi i entiteti u BiH.” Uz to, “ političari i državni funkcioneri Srbije će, u cilju podrške prethodnim stavovima, ubuduće zaobilaziti političare i institucije BiH, što je god više moguće. Političari i državni funkcioneri Srbije trebaju što češće imati susrete i sastanke sa političarima i funkcionerima iz RS-a, po protokolu definisanom za međudržavne susrete.” Memorandum striktno nalaže da se “ni po koju cenu ne sme dozvoliti formiranje bilo kakvih saveza, udruženja ili asocijacija na nivou BiH… čak ni formiranje udruženja pčelara.” A političari i ostali funkcioneri “trebaju izbegavati upotrebu termina Bošnjak i uvek upotrebljavati termin musliman, te ih i na taj način definisati kao religijsku grupu, a ne narod. Koristiti svaku priliku da se istakne da su to zapravo Srbi koji su izdali veru pradedova i prihvatili islam. Uvek i na svakom mestu uz muslimane u BiH isticati islamski fundamentalizam, ekstremizam, radikalizam i posebno terorizam…Da srpski narod nije hteo rat, ali je bio isprovociran stvaranjem islamske džamahirije.” Istovremeno se preporučuje da se što više koristi pridjev “srpski”, i gdje mu jeste, i gdje mu nije mjesto, “ma koliko to u pojedinim situacijama zvučalo neobično, čak i smešno.”
Dalje se govori o formiranju paralelnih struktura, posebno tajne obavještajno-bezbjednosne službe u RS-u, ali i u svim važnijim službama u BiH, o povezivanju Srbije i RS u svim oblastima, posebno u elektroenergetskom sistemu, u ekonomiji itd. Koliko se može vidjeti, mnoga od uputstava iz Memoranduma 2 već su sprovedena u djelo.

Razbijanje države
Razbijanje države BiH nastavlja se Memorandumom Akademije nauka Republike Srpske, objavljenom u novembru 2012. godine, i to na službenoj web stranici predsjednika RS Milorada Dodika, povodom 17. godišnjice Dejtonskog sporazuma. Kad pogledate taj tekst vidjećete da je sve što govori i radi Dodik - dio jednog istog, detaljnog, ozbiljnog plana koji se ostvaruje, korak po korak. Koliko puta je on govorio da je BiH privremena, a Republika Srpska trajna, da je BiH državna zajednica, koja je nastala u Dejtonu, a nikad prije toga nije bila država, da je Republika Srpska unijela u BiH svoj subjektivitet, pa može i da ga iznese, a sve to zapisano je, crno na bijelo, u Memorandumu Akademije nauka RS. Taj dokument kaže da države BiH ima onoliko koliko entiteti hoće, da je sama BiH, zapravo, unija entiteta, ili konfederacija, a naglašena je formulacija “samostalna Republika Srpska u dejtonskoj BiH”. Država BiH je, po tom dokumentu bosanskosrpskih akademika, sporazumna država, koja ima zajedničke ( a ne državne) organe, a pravo na referendum, pa i onaj o cijepanju države, imaju isključivo entiteti. Uz to, Memorandum decidno traži stvaranje trećeg entiteta za Hrvate



Dakako, Dodikovi akademici nisu nepismeni, i mogli su se lako uvjeriti, čitajući Dejtonski sporazum, da u njemu nema takvih odredbi. Naprotiv. U vrijeme međunarodnog priznanja BiH entiteti nisu postojali, prihvaćeni su tek u Dejtonu, o čemu govori član 1. stav 3. Ustava, koji čini poglavlje IV mirovnog sporazuma. BiH je država, entiteti to nisu – jasan je stav Dejtona, jer su i referendum o nezavisnosti BiH i priznanje njene samostalnosti bili rezultat istorijskog razvoja BiH, koja je u svim ustavima bivše Jugoslavije imala obilježja države. Uostalom, u članu 1. stav 1. piše jasno da će BiH ostati, a ne postati članica UN-a. Nigdje u sporazumu i Ustavu nema “zajedničkih” organa, niti je iko ( narodi ili entiteti) nešto unio u BiH, pa to može i da odnese. Po Dejtonskom sporazumu, državi BiH pripadaju sva pitanja koja se tiču suvereniteta, teritorijalnog integriteta i međunarodnog položaja BiH, pa zato međunarodna zajednica traži da država govori jednim glasom i da njeni državni organi rade svoj posao.

Zašto, onda, Memorandum Akademije nauka RS traži ono što Dejtonski sporazum nema, a istovremeno se svi kunu u taj isti sporazum? Odgovor na to pitanje naći ćemo kad pogledamo iste takve dokumente srbijanskih akademika - onaj prvi Memorandum, koji je bio uvod u rat i cijepanje tadašnje države, i ovaj drugi, koji donosi detaljno razrađene planove cijepanja BiH i spajanja Srbije i RS-a. Uostalom, i Milošević je rasturao Jugoslaviju tvrdeći da je čuva, i rušio Ustav pozivajući se na njega. Čini se da se kod sljedbenika velikosrpskih ideja nije ništa promijenilo. Pitanje je samo jesmo li se promijenili mi, i hoće li bosanski političari, kulturni i javni radnici, ali i obični ljudi, shvatiti konačno kuda sve to vodi.
I hoćemo li u miru dozvoliti ono što nismo dozvolili u ratu.