Jusuf TRBIĆ: Dan nakon izricanja presude po tužbama Srbije i Hrvatske, u Beogradu su se sastali Nikolić, Vučić i Dodik, kao predstavnici svekolikog srpstva i politički lideri srpskih zemalja. Mnogi su se zapitali: šta tamo radi Dodik, koji nema nikave veze sa tim tužbama? Srbijanski premijer Aleksandar Vučić, koji neprestano ponavlja kako poštuje suverentitet BiH i sve što se tamo dogovore tri ravnopravna naroda, ne obazire se na činjenicu da su ta ista tri naroda, na isti način, ravnopravna i u entitetu koji se zove Republika Srpska, i to po Ustavu tog entiteta. Za njega je taj entitet isključivo srpska svojina i, praktično, srbijanska gubernija. I nije mu nikad palo na pamet da traži mišljenje prerdstavnika druga dva naroda, pa čak ni da ih pomene, makar usput. Zato je zvao samo Dodika.

Presuda Međunarodnog suda pravde u Hagu u slučaju međusobnih tužbi Hrvatske i Srbije za genocid ustalasala je javnost u regionu, mada je bilo lako pretpostaviti da će se sve završiti neriješenim rezultatom. Znalo se da će biti nemoguće dokazati genocidnu namjeru jedne ili druge države, to jest režima, pogotovo nakon odbacivanja tužbe BiH protiv Srbije, čiji se plan etničkog čišćenja mogao vidjeti i iz vasione. Ni Milošević, ni njegovi trabanti u Bosni nisu krili da žele eliminaciju čitavog jednog naroda sa teritorija koje su prisvojili, kako bi “objedinili srpski etnički prostor.” Sadašnji čelnici Srbije, Tomislav Nikolić i Aleksandar Vučić, bili su udarna pesnica Šešeljevog fronta za stvaranje Velike Srbije, pa nije čudo da ta politika i danas traje. Srbija je učinila sve da ukloni bošnjački narod i zatre tragove njegovog postojanja na prostoru sadašnje Republike Srpske, i to pred očima čitave međunarodne zajednice, a u miru čini sve da se očuvaju rezultati te borbe. Sud u Hagu nije mogao izbjeći da u slučaju Srebrenice stvari nazove pravim imenom, jer je to bio drastičan primjer genocida. Ali, Karadžićevi jurišnici su svuda, u svakoj opštini koju su prisvojili, djelovali isto, po istom obrascu, pod istom komandom, po istom planu, koji je bio precizno sačinjen davno prije nego što je zapucalo. Posebno se to može vidjeti u Podrinju, koje je bilo od ključne važnosti za buduću novu srpsku državu, i u Prijedoru, gdje je genocid dostigao čudovišne razmjere. A i na primjeru rušenja muslimanskih vjerskih objekata, koji su srušeni svi, na isti način, u istom vremenskom periodu, do posljednjeg kamena.

Ali, međunarodna zajednica, koja je inicirala priznanje BiH i njen prijem u Ujedinjene nacije, nije učinila ništa da zaštiti žrtvu. Naprotiv, Bosancima je uveden embargo na oružje, da se ne bi mogli odbraniti od brutalne agresije Srbije i JNA, koja je važila za četvrtu vojsku po snazi u Evropi. Uz opravdanje da štite Evropu od muslimana, zločinci s jedne i s druge strane trudili su se da zatru čitav narod i sve njegovo, čak i njegovo sjećanje i istoriju. Taj plan su podržali neki od najvažnijih političkih moćnika, recimo britanski premijer John Major, koji je uputio pismo sa uputstvima državnom sekretaru za spoljne poslove Komonvelta Douglasu Hoggu, 2. maja 1993. godine. On piše, pored ostalog: …”neophodno je da se nastavi sa prevarom “Vanes-Owenovim” mirovnim razgovorima, da bi se događala kakva takva akcija, sve dok Bosna i Hercegovina ne prestane postojati kao važeća država, a njeno muslimansko stanovništvo ne raseli iz svoje zemlje. Iako ovo može izgledati kao tvrda politika, moram da insistiram kod vas i onih koji donose političke odluke u uredu za inostrane poslove Zajednice, kao i vojnim službama, da je ovo ustvari prava politika i od najboljeg interesa za stabilnu Evropu u budućnosti, čiji se sistem vrijednosti bazira i mora ostati baziran na hrišćanskoj civilizaciji i etici.”

Da li je onda čudno ponašanje međunarodne zajednice, koja je u Dejtonu priznala i odobrila rezultate etničkog čišćenja, u vidu entiteta Republika Srpska? Taj entitet je do danas ostao etnički čist, on pripada isključivo jednom narodu i jednoj religiji, i ne samo što danas glumi državu, već i jeste država, po mnogim parametrima. A i po ponašanju Dodikovog režima i vlasti Srbije. Više niko se ne ustručava da Republiku Srpsku zove državom, otvoreno, čak i na najvišem državnom nivou. O patrijarhu i crkvenim velikodostojnicima da i ne govorim.



Dan nakon izricanja presude po tužbama Srbije i Hrvatske, u Beogradu su se sastali Nikolić, Vučić i Dodik, kao predstavnici svekolikog srpstva i politički lideri srpskih zemalja. Mnogi su se zapitali: šta tamo radi Dodik, koji nema nikave veze sa tim tužbama? Srbijanski premijer Aleksandar Vučić, koji neprestano ponavlja kako poštuje suverentitet BiH i sve što se tamo dogovore tri ravnopravna naroda, ne obazire se na činjenicu da su ta ista tri naroda, na isti način, ravnopravna i u entitetu koji se zove Republika Srpska, i to po Ustavu tog entiteta. Za njega je taj entitet isključivo srpska svojina i, praktično, srbijanska gubernija. I nije mu nikad palo na pamet da traži mišljenje prerdstavnika druga dva naroda, pa čak ni da ih pomene, makar usput. Zato je zvao samo Dodika.

Po međunarodnom pravu, BiH je, kao nezavisna država, za njega inostranstvo, kao što je za Dodika Srbija inostranstvo, ali se i Vučić i Nikolić, kao i svi prije njih, ponašaju kao da je to ista država, njihova. Uzalud godinama čekamo da neko iz vlasti BiH opomene srbijanski državni vrh da ne mogu tako da se ponašaju, da dolaze u Bosnu kad hoće, da diktiraju Bosni šta će i kako raditi, da svojataju polovinu njene teritorije kao da im je očevina. Zato se političari i u Srbiji i u RS-u sve manje ustručavaju da kažu i učine što žele, znajući da to neće donijeti nikakve posljedice. Na pomenutom sastanku Dodik je, tvrdeći da je u Hrvatskoj ipak počinjen genocid nad Srbima, pomenuo i Drugi svjetski rat u kojem su “ …gotovo čitavi prostori ispražnjeni i u današnjoj Republici Srpskoj i u Hrvatskoj, kako bi se pobio jedan narod.” I RS će poštovati presudu Međunarodnog suda pravde, rekao je ( kao da ima alternative, i kao da se to uopšte tiče tog dijela BiH), i dodao da ipak ostaje “osjećaj učinjenog zločina i nepravde nad Srbima, koji su najveće žrtve u procesu raspada Jugoslavije.”



O tome kako su Miloševićevi i Karadžićevi fašisti “ispraznili” pola Bosne, kako su pobili i protjerali čitav jedan narod, kako su počinili genocid, organizovali jedinstven sistem koncentracionih logora u Srbiji, Bosni i Hrvatskoj, kako su uništili sve što je podsjećalo na taj narod, kako i danas u RS-u sprovode istu politiku – o tome, dakako, nije rekao ni riječ. Može mu se. Ponovo je sve ličilo na malu praonicu mozga. Takvih smo se dimnih zavjesa nagledali. A za to vrijeme, Republika Srpska, pred našim očima, završava proces odvajanja od BiH, i na to niko ne reaguje. Bosanski političari šute, međunarodna zajednica, očito, nema ništa protiv, a srbijanski režim, uz pomoć filijale u Banjoj Luci, sve otvorenije gazi ka svom cilju. A narod se o svom jadu zabavio, u ovoj opštoj krizi i besparici. I sad je već pitanje dana kad će svijet, po običaju, slegnuti ramenima i prihvatiti “stanje na terenu.”

Ko ne vjeruje u ovo, neka dođe da živi bar mjesec dana u Republici Srpskoj, pa će se uvjeriti.
A mi moramo sami sebi postaviti neka važna pitanja.
Hoće li konačno Sarajevo otvoriti oči i vidjeti da je pet do dvanaest, da se više ne može čekati i da ima mnogo važnijih stvari od borbe za fotelje i raspodjele jednog komadića vlasti? Hoće li iko pokrenuti kakav-takav bosanski front, definisati bosanski nacionalni program ili makar minumum državnih interesa, ispod kojeg se ne smije ići? Hoće li naše političke elite nešto preduzeti da se zakoči sve brži proces rastakanja države, ili će i dalje čekati da sve završi neko drugi? Pa, zar se do sad nisu uvjerili da nama niko neće pomoći, ako ne pomognemo sami sebi? Moramo podići glas, natjerati naše lidere da podignu glavu, organizovati se i prestati s čekanjem da neko nešto učini za nas. I to što prije.
Jer, već sutra može biti kasno.