Nedavno je u Sarajevu promovisana autobiografska knjiga doktorice medicine Emine Kujundžić koju je pod nazivom „Svjedočenja“ izdalo Udruženje „Metamorfoza“. Recenziju za ovu vrlo vrijednu knjigu napisale su njene profesorice Sadžida Viteškić-Majstorović i Dušanka Hodžić. Ovo je Eminina prva knjiga, a osim proze piše i poeziju. Njeni radovi su objavljivani u zbirci pjesama članova Književnog kluba „Prvi koraci“, pod nazivom „Tako dobar izum“ i „Do zvijezda i malo niže“ te u zbirci pjesama učenika Prve gimnazije u Sarajevu pod nazivom „Snovi“.

Emina KUJUNDŽIĆ: Bilo bi divno kada bi se motivi ove knjige "prenijeli" na filmsko platno. Poenta nije u meni ili o dobiti bilo kakve vrste. Moja borba daleko seže od ljudskih potreba. Meni je najbitnije da se ne zaboravi sve ono kroz šta smo tokom minulog rata prolazili.

- Knjiga “Svjedočenja” vezana je za stvarne događaje koji su se dešavali tokom odbrambeno-oslobodilačkog rata u Bosni i Hercegovini (1992.-1995. godne), kaže Emina Kujundžić. Posljednjeg dana jula 1992. godne, u sklonište koje se nalazilo u sarajevskoj ulici Jukićeva broj 39, gdje sam bila sklonjena sa svojom porodicom, udarila je granata. Tada mi je poginuo brat Rizvan, desetogodišnjak, nena Hasija, tetka Devleta, tetkina kćerka Indira. Iako ranjena jedina sam preživjela. Spasio me brat, koji me zaklonio svojim tijelom. Nakon šest mjeseci, u Donjem Hotonju, na području Vogošće, kao pripadnik Armije Republike Bosne i Hercegvine, gine moj otac Muris. Ideja za knjigu nastala je u vrijeme dok sam pohađala Prvu gimnaziju u Sarajevu, ali sam je tek deset godina kasnije uspjela realizovati. Knjiga je na neki način bila moja psihoterapija. Jednostavno, vukla me želja da iza sebe ostavim trag o tragediji koja je zadesila moju porodicu, ali i moj narod tokom odbrambeno-oslobodilačkog rata. Da bih tragediju otrgnula od zaborava, odlučila sam svoje intimne i najdublje misli i emocije, na ovaj način, podijeliti sa drugima. Pisanje je moj hobi, odnosno moja terapija, nastala iz želje da ostavim pisani trag o svim grozotama koje su se dešavale tokom agresije na našu zemlju. Pjesme i priče su vezane za moju najveću bol, koju mi je nanio rat.

Je li bilo teško pronaći sredstva za štampanje knjige?
- Ne. Štampanje knjige je u potpunosti finansirala sarajevska općina Centar, na čelu sa načelnikom Dževadom Bećirevićem. Osim finansijske podrške, imala sam moralnu podršku, kako načelnika tako i njegovih drugih saradnika.

Kažu da si sa ovom knjigom olakšala svoju dušu?
- Jesam. Objavom knjige skinula sam teret sa duše, jer sam osjećala da to dugujem svom bratu Rizvanu, čija je fotografija na prednjoj korici knjige, a na stražnjoj je njegova čestitka mami povodom Dana žena, te mom ocu Murisu. Svjesna sam da neću doživjeti pravdu da se osude oni koji su te zločine počinili. Zato sam htjela da ostavim pisani trag o postojanju mojih najdražih. Knjiga opominje nas preživjele da ne trebamo zaboravljati prošlost. Ako to učinimo, vrlo brzo će se ponoviti grozne stvari, kroz koje smo nekada prolazili. To ne trebamo činiti zbog osvete. Trebamo znati ko smo i kroz šta smo sve prolazili i vedrije gledati u budućnost. Graditi je na principima koji nikada neće ugrožavati prava ili sigurnost nekog drugog. Mladi se trebaju i moraju školovati.

Emina Kujundžić, doktorica medicine i asistentica na Katedri za porodičnu/obiteljsku medicinu na Medicinskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu

Naši dušmani takvo nešto ne žele. Trebamo i moramo biti svjesni svoje prošlosti, jer ko je nije svjestan, taj je izgubljen čovjek, čovjek bez budućnosti. Moja želja je da knjigu čitaju novije generacije, da znaju šta nam se dešavalo. Istina, ponekad se stiče utisak da živimo u društvu gdje je postalo sramota reći da si nekoga izgubio u ratu, sramota reći da si dijete šehida. Ako je mom ocu bila čast boriti se za ovu zemlju, onda je meni čast pričati o njemu. Ne vidim zašto bih se sramila toga. Ako je mom bratu bila čast poginuti, da bi mene spasio, zašto bi mene bilo sramota govoriti o onome šta je on učinio. Oni su moj dah, moj motiv, moja tuga i radost, moj ponos i dika. Moja borba se neće zaustaviti na ovoj knjizi. Ona je samo prvi korak u mojoj borbi za pravdu i istinu.

Jesi li razmišljala o tome da knjiga bude „obučena“ u filmsko ruho?
- Bilo bi divno kada bi se motivi ove knjige "prenijeli" na filmsko platno. Poenta nije u meni ili o dobiti bilo kakve vrste. Moja borba daleko seže od ljudskih potreba. Meni je najbitnije da se ne zaboravi sve ono kroz šta smo tokom minulog rata prolazili. Ako će u tome moja životna, tmurna priča pomoći, onda bi moja borba dobila svrhu i smisao.

Emina Kujundžić je doktorica medicine i asistentica na Katedri za porodičnu / obiteljsku medicinu na Medicinskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu. Rođena je 1988. godine u Sarajevu, gdje je pohađala Osnovnu školu „Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak“, a potom Prvu gimnaziju. Medicinski fakultet Univerziteta u Sarajevu upisala je 2007., a diplomirala u julu 2013. godine. Emina je tokom svog školovanja bila član mnogih sekcija, među kojima se ističu recitatorske i dramske. Između ostalog režirala je predstavu „Derviš i smrt“, autora Meše Selimovića, sa kojom je talentovana grupa članova sekcije Prve gimnazije učestvovala na Festivalu srednjoškolskog dramskog stvaralaštva BiH u Konjicu 2009. godine. Trenutno živi u Sarajevu. Radi u Domu zdravlja Ilijaš i asistentica je na Katedri za porodičnu/obiteljsku medicinu Medicinskog fakulteta u Sarajevu.