Bosnjaci.Net - Najcitaniji Web Magazin Bosnjaka u Bosni i Hercegovini i Dijaspori
ZLOCINCI'
Naslovna  |  Arhiva  |  Pretraga  |  Redakcija  |  O Bosnjaci.Net  |  Kontakt  |  Bosniaks.Net English  |  Prijava/ Registracija

Historija BiH

BRAĆA MATEI I ARISTODIJ UČITELJI MONOTEIZMA U SPLITU I BOSNI, XII STOLJEĆE
Autor: Fikret Hafizović
Objavljeno: 15. December 2014. 21:12:40
Koncem 12. i početkom 13. stoljeća koncept monoteističkih država u Evropi je dobro ukorijenjen tako da su skoro sve Evropske države pod monoteističkom vlašću. To vladanje je na Avarskom modelu a sa Islamom kao državotvornom vjerom. Ovaj koncept vladanja je na Mediteranu, na Jadranskoj obali, ali i u Bosni.
Islam, kao vjera i nadgradnja već ukorijenjenog monoteizma-Arijanizma, koji je do VII stoljeća bio državotvoran u Evropi, je prihvaćen od evropskih naroda i postao državotvoran, jer je to jedino logični slijed odršavanja vlasti na monoteističkom učenju koje ima svoju platformu a to je; Vjerovanja u jednog Stvoritelja stvaraoca svega koji nije rođen i koji nema potomke i time Islam postaje državotvorna vjera evropskih država u kontinuitetu monoteističkog vladanja. (Kur'an; XXVIII. 52,53,54,55.)
Islam se nije prenosio silom, kao što to potenciraju kršćanski povjesničari, nego je bio najprirodnija nadgradnja monoteizma poznatog kao Arijanizam, a koji je, opet, nakon Isaovog poslanja bio nadgradnja Aristoteloaleksandrovog monoteizma na kome se od III. stoljeća stare ere zahvaljujući Alexandru-Iskenderu Velikom i gradila evropska civilizacija. (Kur'an, XVIII. 83-110)
Prihvatanjem Islama od strane Evropskih naroda, a kao nadgradnje Arijanizma, u Evropi, ostaje monoteistička vlast u kontinuitetu, a Evropske dražve održavaju vlast na ovom nadgrađenom monoteističkom učenju sve do početka XIII. stoljeća.
U vremenskom periodu nadgradnje Arijanizma Islamom koji se, kroz dalju povijest, integriše u vladarsku religiju, a kao vladanje Avara, monoteisti-muslimani nisu nosili orijentalna imena nego narodna i zato kod nekih ova tvrdnja; da su Matej i Aristodij učitelji Islama izaziva nedoumicu, a još pogotovo Dalmatinci, gdje po istim povjesničarima, a od kojih smo i mi učeni, nije bilo nikakve ni naznake da bi Dalmatinci mogli biti muslimani.
Kako objasniti, ali istinski, a ne konstrukcijama: U Engleskoj kralj Offa 774.g. kuje svoj dukat-zlatnik na kome je jedna strana ispisana Kur'anskom surom Kelime-i Shehadeti-očitovanje o Islamskom vjerovanju i hidžretskom godinom kovaanja-157, a druga strana, istog novca, je ispisana njegovim imenom, Offa Rex? (en.wikipedia.org)

Nije Offa svoj novac, sa islamskim obilježjem, kovao zato što je bio kršćanin nego iz razloga što je bio musliman, a što to ne mogu da prihvate i shvate povjesničari i svi drugi je iz činjenice konstruisanja evropske povijesti. Evropskom čovjeku je naturena činjenica da je u Evropi od početka novog milenija bilo kršćansko vladanje, tako da Evropljani za povijesnu ali i civilizacijsku osnovu Evrope uzimaju kršćanstvo, tako da Islam nije dolazio u obzir kao Evropska civilizacijska činjenica.
Međutim, život u Evropi se sasma drugačije odvijao, tako da kršćanstvo, u početku organizovanja Evropskih država kao teokratskih zajednica, zasigurno nije imalo nikakav vladajući uticaj, jer je kršćanstvo u formi Svetotrojstva promovisano tek polovinom IV. stoljeća od kada i počinje razvoj ovog vjerskog učenja. Za slijedećih 10 stoljeća kršćanstvo-katoličanstvo će se demografski povećavati i to sve do početka XIII. stoljeća kada je u Langdoku-Francuska formirana prva katolička država rušenjem monoteističke-muslimanske vlasti na ubijanju i progonu Langdoških muslimana i na taj način eliminisanja Islama kao državotvornog vladanja iz iste.
Progon evropskih naroda monoteističke provenijencije od svojih komšija kršćana-katolika, a onda uspostavljanje vlasti na katoličanstvu u tim državama, bila je prisilna pretvorba monoteističke vlasti u katoličko vladanje i to je trajalo od 1200. g. u Langdoku-Francuska pa sve do 1878. kada je i Bosna, kao jedna od zadnjih teokratija a kao islamska tvorevina potpala pod Austrougarsku katoličku vlast.
Kada je završen proces progona muslimana Srednje, Zapadne Evrope i Mediterana od strane katolika, onda se krenulo u proces progona muslimana Balkana, ali sada samo od pravoslavaca. Tako je 1862. godine progonom muslimana Srbije formirana na teritoriju Beogradskog pašaluka pravoslavna kneževina Srbija. Ovaj period progona Balkanskih muslimana trajao je i u kasnijim periodima tako da su skoro sve Balkanske države od Rumunije do Grčke i Kipra postale pravoslavne i sve na iskrivljenoj povijesnoj osnovi; da su bile i ranije, prije nego ih je kao Turska osvojila, bile pravoslavne. Progoni muslimana Srednjeg Balkana biće naročito izraženo od 1912. godine, kada je novoosnovana pravoslavna kneževina Srbija dobila saglasnost da se širi muslimanskim teritorijama Balkanskog poluotoka. Tada se pravoslavna Srbija iz Beogradskog pašaluka širila na Jugu muslimanskim teritorijama; Kosovom, Sjevernom Makedonijom i Istočnom Bosnom-Sandžakom. Do tada, na tim teritorijama Balkana, nikada nije bilo pravoslavnog vladanja jer se pravoslavlje u srednjim stoljećima nije ni uočavalo, a pogotove ne kao državotvorno i vladajuće. Ono će se postepeno razvijati u monoteističkim sredinama, jer kršćani pravoslavci nisu iritirali monoteiste muslimane tako da su nesmetano mogli živjeti u muslimanskim zemljama. Morali su biti lojalni i izvršavati svoje zakonske obaveze prema vladajućim. Punoljetni kršćani plaćali su glavarinu-điziju, porez-kojim su otkupljivali svoje učešće u ratu. Nisu išli u rat, a koristili su zemlju za izdržavanje koja je bila u vlasništvu države. Dakle, na Balkanu kroz srednja stoljeća nije bilo pravoslavnog narodnog elementa u tom obimu da se mogla održavati vlast na pravoslavlju. To što smo mi učeni, tako kako smo učeni, je iz razloga pravoslavne povijesne škole koja je u prošlom stoljeću, kada su se 1862. godine domogli vlasti, a onda kroz Jugoslavije, dok su Bošnjaci bili isključeni iz procesa istraživanja svoje povijesti oni su sve to povijesnim konstrukcijama učinili.
Progon muslimana Balkana trajao je sve dok pravoslavci Balkana nisu uz pomoć kršćanskih zemalja rasturili Balkanski Islamski komonvelt i po prvi put na Balkanu uspostavili pravoslavne države.

Vraćajući se u povijest našeg komšijskog okruženja postavljaju se pitanja:
Kako objasniti činjenicu da je u XI. stoljeću vojska kralja Gejze I. u Mađarskoj, bila muslimanska, ako Gejza nije bio musliman?
Kako objasniti činjenicu da je u X. stoljeću na Španskom muslimanskom dvoru, u njihovoj vojsci, bilo na hiljade Slavena sa Balkana, a da nisu bili muslimani?
Pišu nam da je Templare kao vojni red formirao Inoćentija III, kao one koji su štitili kršćanske hodočasnike od muslimana u Jerusalemu. A kako objasniti činjenicu da su pripadnike Templara, kršćani, palili na lomačama a da Templari nisu bili muslimani? Templari se i spominju u najtežem momentu za Francuske muslimane, onda kada su ubijani, progonjeni sa svojih ognjišta. Kada su kršćani uspostavljali vlast na katoličanstvu.
Kako objasniti činjenicu da u Schwetzingenu u Njemačkoj ima starija džamija, a da je nije gradio musliman?
To isto pitanje i za džamije u Drezdenu i Potsdamu?
Kako objasniti činjenicu da su stanovnici Bosne od perioda ulaska Bosne u Islamski komonvelt većinski muslimani, a da su do tada, po kršćanskim povjesničarima, bili krstjani, patareni i sve kao kršćanski dualisti, a da nisu bili muslimani ? Itd. Itd.
Period vladanja monoteista: patarena, katara, hugenota, alibigeneza, vizigota i drugih nazvanih od ovih historičara, a prema crkvenim dokumentima, hereticima, u Evropi nije bio baš tako kratak. Bio je to period dug cca. 15 stoljeća, tj od početka III stoljeća p.n.e. kada je Iskender uspostavljao Evropske države na monoteizmu pa sve do početka XIII. stoljeća n.e. kada je katoličanstvo na sili, progoneći monoteiste, preuzimalo vladanje Evropskim državama. Ova tvrdnja je odgovor i na predhodna pitanja.
Dakle, u Evropi su do početka XIII. Stoljeća monoteisti , a ne kršćani imali vlast.
U zadnjim stoljećima ovog milenija, evropski povjesničari, donoseći isključivo samo informacije o kršćanskoj Evropi, jer su koristili isključivo crkvene dokumente u kojima se negiralo islamsko prisustvo u Evropi, uspjeli su da konstrukcija bude istina, tj. da je kršćanstvo i to katoličanstvo bila jedina državotvorna vjera Evropskih država Srednje, Zapadne i Sjeverne Evrope i Zapadnog Mediterana počevši od početka prvog milenija te da monoteističko vladanje na kome su evropljani zasnivali vlast kroz čitav prvi milenij i plus dva stoljeća drugog milenija eiminišu kao vladanje na kome su egzistirale evropske države.
Od tada je saživjela i tvrdnja da su evropske države koje su imale islamsku vlast nastajale isključivo na sili progoneći kršćansko stanovništvo evropskih država i uspostvljajući vlast na Islamu i to sa stanovništvom-konvertitima koje je kao iz kršćanstva prihvatilo Islam te da etno-autohtonog Evropskog stanovništva islamske provenijencije nije ni bilo. A tako nije, jer i Bošnjaci i Albanci i Pomaci pa Gorani i još neki narodi Balkana koji su u monoteizmu od djelovanja Aleksandra, su negacija njihovih tvrdnji. U Albaniji je i danas novčana jedinica Lek što je njihov sinonim za Aleksandra Velikog. Dakle, i danas kroz numizmatiku Albanci uvezuju staro vladanje Aleksandra sa današnjom poviješću, time što im novac nosi Aleksandrovo ime. Na ovaj način oni odaju priznanje Iskenderu Makedonskom, jer je vjera na kojoj je održavao vlast-monoteizam i dalje prisutno u Albaniji, samo modifikovano novim monoteističkim učenjima koja su bila dogradnja Aleksandrovog monoteističkog učenja, a Albanci su i danas većinski monoteisti islamiti.
I sve dok povjesničari ne prihvate činjenicu da je Evropa prvih 12 stoljeća imala monoteističku a ne kršćansku vlast, osnova historije, kao i historija, koja se interpretira u Evropi, a time i kod nas, biće sa neistinitom osnovom, dakle, povijesna konstrukcija.
Bosne što se tiče: U vremenskom periodu Avarskog vladanja-Avarizma, a to je period od polovine VII. pa do polovine XV. stoljeća, dakle sve do perioda uvođenja novog Islamskog vladanja- šerijata kroz hanefizam , Bošnjak, u Bosni, kroz Zajednicu Islamskih država-tzv.Osmanlijsko Carstvo, življenjem svoj Islam, nije ispoljavao načinu kako je to praktikovao u ranijem periodu Avarizma, jer sada osnova Bošnjačkog življenja postaje šerijet interpretiran kroz tzv. Hanefijski mezheb-pravnu školu, tako da je period Bošnjačkog življenja u monoteizmu-Avarizam, kod povjesničara, prezentovan raznoraznim vjerovanjima i vladavinama, od nekakvog dualističkog kršćanstva , Bosanske crkve, pa krstjana i strojnika do bogumila. A to nije bilo tako, jer i tada je u Bosni bilo monoteističko-Islamsko vladanje prožeto kroz pravnu školu Islama koju su u početku, a nakon objave Islama praktikovali Obri da bi to bilo prenijeto u Bizant, a onda putem Bugara to vladanje na Islamu prenosili po Evropi.
Da je Bošnjak bio u kontinuitetu svog monoteizma uočava se i kroz ovaj novi period islamskog življenja, kroz Zajednicu Islamskih država Balkana, jer kod Bošnjaka se povlače i neki stari običaji muslimana iz Arijanizma i Avarizma koji se ne ispoljavaju kao običaji u Hanefijskom pravnom učenju koje je u Bosnu uvedeno kada je Bosna postala jedna od država Balkanskog Islamskog Komonvelta. ali su slijed monoteističke Evropske kulturne tradicije, koja je bila preteča Islama.
Npr. i dalje i kroz hanefijski period, muslimani Bosne prate određene pojave u smjenjivanju godišnjih doba na koje su navikli iz ranijih perioda: Džemreta, Jurjevo, Ilinden-Alidjun, Petrovo, Miholj, Nikolj itd. i sve to iz praktičnih razloga i u cilju lakšeg orjentisanja u jednoj Solarrnoj godini.
I mada se šerijetom daje veći značaj Lunarnoj godini, Bošnjak, i kroz Hanefijski period, iz praktičnih razloga svoje življenje veže za Solarnu, a ne za Lunarnu godinu.
Kako je kroz šerijet aktuelizirana Lunarna godina, bilo je očekivati da će ona i prevagnuti u svim segmentima življenja Bošnjaka muslimana, dočim, njome Bošnjaci kroz Hanefizam, obilježavaju određene vjerske događaje, a u praktičnom životu i dalje prate Solarnu godinu.
Bošnjačka tradicija, konkretno, podjele Solarne godine na segmente, sa usvojenim starim nazivima za granice tih segmenata; Jurjevo,džemreta, Babije huke, Petrovo i drugi Bošnjacima je određivalo rad u polju u poduzimanju određenih poljodjelnih radnji: oranje, sjetva, žetva i slično, jer su ovi poslovi vezani rokovima kroz Solarnu godinu, a zemljoradnja uz stočarstvo je bilo osnova zanimanja Bošnjaka. Bosna je Bošnjaka hranila i zato je on, kasnije, i kroz svoje življenje u šerijetu, iz praktičnih razloga, i dalje zadržao staru tradiciju kojom je bio vezan za poljodjelstvo, a koja mu je olakšavala određivanje rokova za sjetvu i rad na zemlji.
Ova tradicija je neodvojivi dio Bošnjačke duhovnosti i dokaz njegove autohtonosti jer njome Bošnjak uvezuje svoje življenje kroz povijest.
I nisu ovi godišnji segmenti, a niti nazivi za njihove limese iz, kako vole kazati, paganskog perioda nego iz Arijanskog, a poslije i Avarskog perioda Bošnjačkog monoteističkog življenja. I danas danile na Gori, na Kosovu, jedna od većih muslimanskih blagovanja je Aliđun-Ilinden. To se kosi sa islamskom tradicijom nekih Azijskih zemalja pa i Arapskom muslimanskom tradicijom, jer se kod njih godišnja doba ne smjenjuju kao na Balkanu, ali se ne kosi sa Balkanskom muslimanskom tradicijom, jer ovo blagovanje ima svoje uporište u starijoj monoteističkoj tradiciji Balkanskih muslimana.
Ulaskom Bosne u Zajednicu Islamskih država polovinom XV. stoljeća, Bošnjak i dalje zadržava neke od ovih tradicija koje je koristio i u Avarizmu, ali novi pristup življenju, kroz šerijet i Hanefizam, u potpunosti determiniše Bošnjaka kao savremenijeg muslimana.
Bitno je napomenuti i to; da se islamka sakralnost Bošnjaka iz perioda Avarizma ispoljavala više u skladu sa starijim monoteističkim uticajem, nego sa novijim, te će taj period Bošnjačkog življenja u Bosni povijesni analitičari tretirati različito od Islama, kao neko bogumilstvo. Npr. nadgrobna obilježja muslimana iz perioda Avarizma su različita u odnosu na period kada je Bosna u Zajednici Islamskih država, kada muslimanski narod Bosne počinje, u tom smislu, praktikovati običaje muslimana Mediterana, a sakralnost dobija novo obilježje.
U primjere mogu se uzeti i posjete Bošnjaka turbetima Ajvaz Dede i Hercega Stephana. Obje manifestacije su prema solarnom kalendaru. Prva; sedmi ponedjeljak po Jurjevu, a druga četvrta subota u maju. Obje su posvećene uglednim Bošnjacima koji su u pred šerijetskom periodu predvodili svoj Bošnjački narod u kriznim momentima kada je trebalo braniti Bosnu od katolika.
Poznati Bosanski stečci zamijenjuju se nišanima, a oblik nišana je zavisio od statusa koji je živio umrli, dok učenijim i značajnim osobama podižu se turbeta i slično.
Ni ovi običaji sakralnosti-pravljenje turbeta i podizanje nišana nije u praksi kod muslimana određenih podneblja, a ne pogotovo u tradiciji nekih Arapskih muslimana , ali jeste Balkanske-Mediteranske tradicije, a što praktikuju i Bošnjaci.
Bošnjaci, odlazeći na teološke studije u Arapske zemlje i vraćajući se u Bosnu dolaze sa stavom, da je skoro sva tradicija Bošnjaka vezana za raniji monoteizam a koju su Bošnjaci ispoljavali i kroz šerijetski period, paganština, a da to nije tako, jer Arapi nisu dovoljno izučavali običaje Evropskih, ali i ostalih muslimana, a svoj sud o tome donose na osnovo arapske tradicije.
I tu je ta razlika između Bošnjaka muslimana i Arapa muslimana, ali samo u vanjskom-vizuelnom obilježavanju- u sakralnosti, jer i kod jednih i drugih i kod Arapa i Bošnjaka muslimana; Bog je stvoritelj svega, nije rođen i niti rađa, a to je suština islamskog vjerovanja, a sakralnost je samo vizuelna manifestacija njihove različitosti uslovljena podnebljem i ranijim civilizacijskim okruženjem.
Ulaskom Bosne u Zajednicu Islamskih država početkom XV stoljerća, a ne kako pišu osvajanjem Bosne od strane Turske, došlo je do malih promjena u vizuelnom ispoljavanju islama kod Bošnjaka, ali i sve ono staro što je već od ranije ugrađeno u duhovnost i kulturnu tradiciju Bošnjaka, što je karakterisalo Bošnjaka kao monoteistu u predhilafetskom življenju, Bošnjak je to i dalje ispoljavao i kroz Hanefijski period, a u nekim sredinama uočava se da i danas danile to ispoljava- blagovanje Aliđuna na Gori –Kosovo..
Uvezanost Bošnjačke duhovnosti ispoljavane kroz monoteizame i danas je evidentna, jer sve oko sebe Bošnjak promatra kroz lupu monoteizma na kome je od početka razvoja svog bića gradio svoju duhovnost i nastojao da njegov- Bošnjački civilizacijski domet bude u skladu sa Kur'anskim odredbama, a time i najpozitivnijim ljudskim odnosima.
Razvoj Bošnjačke duhovnosti, tj. razvoj Bošnjačke svijesti protkane njegovim odnosom prema ljudskom biću-prema čovjeku, kao značajan civilizacijski domet u među ljudskim odnosima koju Bošnjak ispoljava i danas, a koju je ispoljavao kroz povijest prema drugima koji nisu bili iste duhovnosti može se pratiti kroz povijest i promjene koje su se dešavale u Bosni a kroz razvoj monoteizma od Aristoteloalekxandrovog monoteizma koji se prožimao kroz Rimski period, preko Arijanizma koji je u Bosni kao nadgradnja prožet Isaovim učenjem, pa od polovine VII stoljeća Avarizma i u oba predhodna vladanja kroz Rimsko carstvo i na kraju od XV. stoljća kroz Balkanski Islamski komonvelt, a po Haneefizmu kao islamskoj pravnoj školi koja je čovjeka, kao Božije biće, stavljala u prvi plan zaštite bez obzira na njegovu duhovnost.
U svim ovim epohama promjena Bošnjak je bio jedini vladajući u Bosni, a pored njeg nesmetano su živjeli i oni drugi koji svoj stav o stvaranju nisu poimali kao Bošnjaci jer su bili u svetotrojstvu, i zato je Bosna iz razloga što je u njoj Bošnjak imao dominaciju i danas-danile višereligijska, a sve to zato što je njen vladajući Bošnjački narod bio monoteističke duhovnosti a prema Islamskom stavu muslimanu nije dozvoljeno javno proganjanje i zlostavljanje onih koji su u vjeri drugačiji. Poznat je muslimanski stav: ''Nama naša vjera njima njihova....''
U Avarizmu Bošnjak je vjeru praktikovao više u svom domu-kod kuće, ali u svakom većem naselju bile su hiže-tekije, vjerski objekti koji nisu bili megalomanski nego manji objekti u kojima je narod, a bili su to većinom mlađe muške osobe-derviši, obavljao molitve, predvođeni vjerski i vojno obučenom osobom-šeihom i uvijek pripravni i uvježbani za odbranu Bosne. Bila je to muslimanska vojska, koja je bila spremna i hitra u svakom momentu stati u zaštitu svog' vatana, svoje vjere-iIslama, i u svemu svoje Bošnjačke obstojnosti u Bosni.
Hiža u osnovi ima arapski korijen iz riječi hižab-pokrivka. Kako je ovaj pojam korišten u periodu Avarizma, a ima osnovu u Arapskom jeziku, zaključujemo da su hiže objekti u kojima su Bošnjaci ispoljavali islam. U kasnijem periodu kada je Bosna ušla u sastav Islamskih zemalja Balkana, nakon hižaa muslimani Bosne će u novoj islamskoj zajednici, u razvijenijim sredinama, praviti džamije za svoje vjerske i vojno organizacione potrebe, a to je već novi uticaj u razvoju islamske sakralnosti kroz Hanefizam.
Ne znamo da li je u Bosni iz perioda Arijanizma bilo većih objekata za zajedničke vjerske potrebe kao što je bilo u većim centrima Mediterana, ali znamo da je takvih objekata bilo po čitavoj Evropi, ali su progonom muslimana ili porušeni ili prepravljeni u objekte katoličke provencije kao što je učinjeno u Rimu u Londonu, u Parizu, Ahenu, Minhenu i drugdje.
Kao značajani objekati Arijanizma, a koji su i u kasnijim periodima razvoja monoteizma služili muslimanima je Aja Sofija, ali i Aja Irina u Istanbolu, Al-Aksa u Jerusalemu i druge.
U skorijoj literaturi nailazimo na poistovjećivanje starije monoteističke tradicije Bošnjaka, ali i komšijskih naroda sa paganstvom, a da to uopće nije bilo paganstvo.
Paganstvo je idolatrijsko vjersko učenje, a Bošnjaci i stari komšijski narodi Bošnjaka su upražnjavali običaje iz svog monoteističkog življenja, a da bi to kršćani okarkterisali kao paganstvo. Ova literatura u kojoj starog Bošnjaka kršćani poistovjećuju sa paganinom naslanja se na literaturu koja negira Evropsku monoteističku tradiciju Evropljana i koja se koristi u cilju negiranja Islama kao Evropske civilizacijske vrijednosti.
Na Avarizmu, a sa Islamom kao vladajućom vjerom u Evropskim državama, održavana je vlast od polovine VII. stoljeća pa do kraja XII. stoljeća, dok ih nisu počeli rušiti katolici koji su za slijedeća IV stoljeća dokinuli ovo vladanje u Zapadnoj, Srednjoj i Južnoj Evropi, ali i na Mediteranu.
Imate primjer življenja Njemačkog naroda u Avarizmu, u Bavarskoj, gdje nam Kronštajner kroz onomastiku to potvrđuje, ali ne kao ispoljavanje Islama od strane autohtonih Bavaraca, nego kao nametnuto-osvajačko ispoljavanje od strane Avara.
A gdje je danas taj Avarski narod? Začuđujuće, to je jedini narod, koga ovi povjesničari uzimaju za vladajući narod, dakle, koji je vladao Evropskim državama u srednjim stoljećima, a da ga danas, u Evropi, nema. Nema ga u Evropi jer nije ni postojao, ali je donio-prenio u Evropu svoj način vladanja a sa Islamom kao vladajućom vjerom! Svi narodi Evrope, u srednjim stoljećima, bili su organizovani u zajednice sa državotvornim Islamom, a ovo organizovanje nosilo je naziv-Avarizam pa su Avari bili i Bugari i Srbi i Mađari i Njemci i Bošnjaci i Česi i svi oni koji su svoje države organizovali na islamskom učenju.
Može se tvrditi da je početak XIII. stoljeća u Evropi obilježen kao prelazni period u pogledu uspostave katoličke vlasti. To je period kada su katolici u nekim državama, jer su postali brojni, rušenjem monoteističke-islamske vlasti počeli uspostavljati vlasti na katoličanstvu u čemu će i uspijevati.
Prva takva tvorevina načinjena je u Langdoku u Francuskoj, a onda za sljedeća 4 stolječa sve zemlje Zapadne, Srednje Evrope i Mediterana doživjeće istu transformaciju, ali, da se zna, na prisili. Od tada Evropa postaje kršćanska-katolička, a to se nama prezentuje sasvim drugačije tako što povijesnim konstrukcijama u Evropu, pa i na Balkan, i u ranije periode organizovanja ovih država na monoteizmu uvode vladanja na kršćanstvu, a da se to nije tako odvijalo.

Bosna, ali i ostale zemlje Balkana sa Mađarskom, u periodima kada Zemlje Srednje i Zapadne Evrope podpadaju pod katoličku vlast, ne prekidaju vladarski period na Islamu i one će svojim udruživanjem koncem XIV. i početkom XV. stoljeća, a u cilju odbrane od katolika Evrope, organizovati se u Zajednicu Islamskih država i na taj način-jači sprečavati katolike u preuzimanju vlasti od muslimana Balkana. Tako je nastala Zajednica islamskih država Balkana sa Mađarskom, koju ovi nazvaše Otomansko carstvo.
Kršćanski povjesničari udruživanje muslimana Balkana i Mađarske obrazlagat će Turskim osvajanjima i opet iz razloga uklapanja u matricu ''Evropa je kršćanska'', jer iako je Islam evidentno u Španbiji i Balkanu, ali i Francuskoj, Njemačkoj, Italiji, Grčkoj... od polovine VII stoljeća kao nadgradnja Arijanizma, to za kršćanske povjesničare nije bila nikakva prirodna nadgradnja monoteizma i u unutrašnjosti Evropskog kontinenta nego samo Tursko osvajanje Balkana i Saracensko-Arapsko osvajanje Mediterana, a da je Islam iospoljavalo i Evropsko stanovništvo unutrašnjosti Evropskog kontinenta kao i Sjevera to se za ove kršćanske povjesničare nije nikako moglo dešavati. A to nije tako.
Uobzirujući sve povijesne činjenice izvodimo zaključak da je:
Bosna, u stvari, bila granica prodiranja katolika na Jug, a ne da je Hrvatska bila granica prodiranja Islama-Turaka na Zapad, jer Hrvatska je bila od VII. pa do XVII. stoljeća monoteistička-muslimanska i nikako nije mogla biti brana prodiranju Islama kada je već bila islamska. Kada je Hrvatska osvojena od katolika velika većina njenog muslimanskog stanovništva izbjegla je i u Bosnu. Muslimani koji su ostali u Hrvatskoj morali su se prevjeriti u katoličanstvo, a oni koji su predvodili narod i uhvaćeni doživjeli su n ajteža zlostavljanja i na kraju pogubljenja.
30.IV.1671. godine u Bečkom Novom Mjestu pogubljeni su Petar Zrinski i Jure Frankopan ( franački han) jer su od strane suda inkvizicije osuđeni kao heretici, a istog dana i istih razloga u Beču je pogubljen Franjo Nadeždi. Nešto poslije 1.XII. iste godine pogubljen je i Erazmo Totenbah. Njihova imena prema nekorektnoj podjeli imena na kršćanska i muslimanska su kao kršćanska, i zato ih ni Bošnjaci ne doživljavaju kao muslimane, no oni su sa svojim narodnim imenima, a sa monoteističkom duhovnošću i zato su završili kao šehidi.
Da je monoteizam od ranije dobro ukorijenjen u Slavoniji donosi nam kroz svoju
povijest Prokopije koji bilježi da narod Slavonije u VII. stoljeću prinosi žrtve-klanjem govečeta uz gromoglasno vikanje. (I to je u skladu sa islamskom tradicijom -klanje kurbana uz tegbire) Tade Smičiklas ''Povijest Hrvatske'' str.111.
U Evropi se od IV. stoljeća kršćanstvo, kao novo vjersko učenje i to kao Svetotrojstvo, polagano ukorjenjuje u nešto siromašnijim narodnim sredinama i kasnije, kada se populacije tog stanovništva uvećala, oni će postati opozicija vladajućim monoteistima jer se vlast uspostavljala na vjeri. Najveća koncentracija naroda koji su ispoljavali katoličanstvo i nisu imali vlast bila je u Francuskoj.
Nesmetano, od vladajućih monoteista, katolici u svojim enklavama-sredinama gdje su brojniji uređuju međusobne odnose prema svojim biblijskim kanunima, ali i postaju prijetnja monoteistima na uspostavi državne vlasti, jer se, evidentno, populacija katolika vremenski uvećavala.
U XI. stoljeću u Francuskoj, gdje su katolici već imali kritičnu masu svoje populacije na kojoj su mogli rušiti muslimansko vladanje, već su se uočavale ambicije vođstva katolika u preuzimanju vlasti, a u njenoj pokrajini Langdoku biće i začeta prva krščanska država u Evropi- prvi kršćanski nukleus-država, a ostvarivanje vlasti bilo je na sili.
Muslimani Evrope uočavaju i naslućuju da bi u tom smislu moglo doći do promjena i iz bezbjedonosnih razlog muslimani prave odbrambene objekte-kamene utvrde, kojih je i danas puna Evropa, jer strategija muslimana je odbrana a ne napad.
U Dalmaciji u XII. i početkom XIII. stoljeća, prema povijesnim pokazateljima, (Šmit, Tom II str. 270) katoličanstvo nije uzelo maha jer prema izvještajima papskih legata, a koje je obrađivao Šmit iz tog perioda, svi žitelji velikih Dalmatinskih gradova su bili u potpunosti ogrezli u ''herezi''. Ovo Šmitovo tumačenje odgovara povijesnom razvoju katoličanstva, jer će tek za 4-5 stoljeća u Dalmaciji prevaladati katoličanstvo, kada će katolici progonom Dalmatinskih muslimana, nakon 1645.godine-poslije Kandijskog rata, zagospodariti Dalmacijom.
Osim što je Toma arhiđakon pisao o Mateju i Aristodiju kao Splitskim i Bosanskim ''hereticima'' XII stoljeće, u njegovim spisima, iz istog stoljeća su i dva Omiška Kačića: Pribislav i Osora čiji je otac Melekdok,
Dakle, otac im sa orijentalnim imenom, a za braću Toma veli da su oskrnavili presvetu euharistiju, rušili oltare i palili crkve. (''Islam i muslimani u BiH'' od M. Hadžijahića, str.23.) Dakle, Omiški Kačići su u XII. Stoljeću monoteisti , jer po Tomi arhiđakonu oni ruše kršćanske svetinje.
Moram istaći i činjenicu da je, u to vrijeme, ali i kasnije oštrica kršćansko- katoličke propagande bila uperena protiv sljedbenika islamskog učenja, a ne protiv tamo nekakvih dualističkih vjernika, jer su islamiti imali vlast, a svojim učenjem negirali su osnovu katoličkog učenja a to je; da Isus nije Bogočovjek nego vjerovjesnik. (Kur'an, IV. 171.)
Iz razloga suprotnog učenja o Isusu od strane monoteista i nakane katolika o preuzimanju vlasti, katolici su u relacijama svojih vjernika negativnom propagandom prema monoteistima-islamitima koristili vokabular koji je bio diskriminirajući i diskreditujući prema islamitima. Sve njih, iz vladajućih pobuda, ali i antagonizama proizašlih iz negirajućih vjerskih stavova nazivali su hereticima, ali i sa nazivima: patareni, katari, bogumili, šizmatici, hugenoti, alibigenezi, husiti i sve to u zavisnosti od zemlje u kojoj su živjeli.
Iz razloga, što je u današnje vrijeme Evropljanima dostupna isključivo katolička povijesna literatura o kao Evropskoj povijesti, tu istu literaturu koristi i Bošnjak, jer mu je ona preko druga dva komšijska naroda i dostupna i zato se i Bošnjak, mada je civilizacijski različit od novog Evropljanina koji je kršćanin, i Bošnjak uokviruje u Evropsku kršćansku povijest.
A Bošnjaka što se tiče on je živio sasvim drugačiju povijest.
U toj literaturi srećemo isključivo katolike koji prave povijest Evrope i tamo neke, kao minorne i zanemarljiv faktor; patarene, katare, husite koji su po vjeri, za katolike, dualisti-heretici, koji iritiraju svojim učenjem katoličko svećenstvo jer negiraji da je Isus Bog, a sami kao vjeruju u dva boga, te iz, kao, tih razloga iritiranja katoličkih vjernika, katolička crkva se sa njima sukobljava i koje crkva iz tih razloga i progoni.
A patareni, katari i svi drugi nabrojani imali su vlast i oni su u stvari islamiti-muslimani i njih iz razloga preuzimanja vlasti kršćani-katolici a iz razloga boljeg psihičkog djelovanja na svoje privrženike u cilju fizičkog preotimanja vlasti, antagonizmom stimulišu, nazivajući ih nevjernicima te hereticima.
To što kasniji povjesničari nisu mogli povezati patarenstvo, katarstvo, husitstvo, bogumilstvo ili općenito herezu sa Islamom je, kako sam već napomenuo iz razloga što je korištena kršćansko-katolička literatura koju su pisali promotori tvrdnje da je Evropa kršćanska, te da su kršćani progonili heretike, a ne vladajuće islamite.
Dakle, literatura koja je vezana za ovo povijesno vrijeme, a koja se danas koristi za proučavanje tog vremena je kršćanska i njeni autori su kršćani. Većina te literature je iz XIX . stoljeća, a to je više od pet stoljeća razlike u odnosu na vrijeme kada su se događaji počeli odvijati, tako da su povijesni istražitelji koji su koristili dokumente iz ranijih stoljeća polazili sa tezom da je u Evropi vladavina bila katolička, kao što je danas, a da su njih-katolike isključivo u vjeroučenju ometali patareni i ostali heretici-dualisti, te da su ih-patarene, katare i ostale iz tih razloga i pobuda progonili i na najsvirepije načine mučili, ubijali i palili na lomačama, a ne zato što su patareni, katari i drugi vladali i što su katolici od njih preuzimali vlast.
Bila su to teška zastrašujuća vremeana za Evropsku, po vjerovanju, monoteističku populaciju, a u svakoj od zemalja Evrope izvršen je genocid nad njima jer su za razliku od kršćana imali svoju monoteističku predodžbu o Bogu, negirali da je Isus Bog i imali vlast.
Progonom muslimana iz Evrope, počevši od početka XIII. stoljeća pa do kraja XVII.stoljeća, religiozna slika Evrope se bitno izmijenila i s obzirom na religiozno stanje u Evropi počevši od XIX. stoljeća do danas, dođe ga da je Evropa kršćanska. Činjenicu, da je Evropa trenutno kršćanska, osim Balkana, koristiće katolički povjesničari u svrhu tvrdnje da je Evropa i povijesno temeljena na kršćanstvu, a onda s obzirom na civilizacijske usporedbe dođe ga da je Evropa i civilizacijski kršćanska. A nije baš tako bilo.
Poznati historičar-istraživać, orijentalista C. Šmit tvrdi da je primorska Istra i Dalmacija sa svojim stanovništvom većinski patarensko - heretičkim, a za Trogir utvrđuje da je u Trogiru 1200. godine postojala cvjetajuća patarenska crkva i eparhija na koju, po njegovim riječima, ne spadahu samo žitelji Trogira nego i žitelji gradova Splita, Zadra i Dubrovnika, a da je u Lombardiji-Italija, već od 1035.godine, ista heres dobro državnički ustrojena te da se uočava na čitavom Italijanskom poluotoku. (Schmidt, Tome II str.268-272) Iz ove Šmitove tvrdnje zaključujemo da je Lombardija 1035. godine bila Islamska država, jer on kaše da je Lombardija državnički ustrojena na heresi. A hereza za kršćane je islam.
Napominjem! Kada zapadni historičari ili orjentalisti pišu o vjerskim organizacijama u srednjim stoljećima oni to nazivaju crkvom, tako da pod pojmom katarska ili pak patarenska crkva ili pak eparhija ne znači izravno i isključivo kršćansko-katoličku instituciju.
Dakle, Šmit, a na temeljima Ferlatija (VI.92,98), tvrdi da je katarska hereza u XII. stoljeću u Dubrovniku nadvladala katolicizam do te mjere da je ovaj-katolicizam pao u savršenu zaboravnost.
Međutim, ovdje ću učiniti jednu neminovnu digresiju na ovu Šmitovu tvrdnju. Šmitova tvrdnja, u dijelu gdje kaže da je katarska hereza u Dubrovniku nadvladala katolicizam, je istinita ali u smislu da katarstvo nije nadvladalo katoličanstvo, nego da je, u tom vremenskom periodu, katarstvo daleko prisutnije u narodu od katoličanstva jer se na katarstvu zasniva vlast i građanstvo je više naklonjeno katarstvu i vjerskom učenju katara nego katoličanstvu. Dakle, brojnost žitelja Dubrovnika koji su katarske provenijencije je mnogo veća nego brojnost žitelja katoličke provenijencije. Katolička populacija se postepeno povećava i tada, u Dubrovniku, ne da je katolicizam pao u zaborav, kako veli Šmit, nego brojno populacija katolika nije tako velika u odnosu na monoteiste.
Šmit uočava da je katarska populacija u većim Dalmatinskim gradovima brojnija, ali on to tako ne tvrdi. On tvrdi da je katarska hereza nadvladala katolicizam, iz čega treba da zaključimo da je katoličanstvo ranije bilo brojnije. I Šmit, u nemogućnosti da prihvati činjenicu da je monoteizam, a time i Islam bio vremenski prije ukorijenjen u Evropi nego katoličanstvo, svojim tvrdnjama izmjenom teza dolazi do netačne tvrdnje da je katolicizam bio prisutan u Dalmatinskim gradovima od ranije, a da ga katarstvo potiskuje.
Da je Šmitova tvrdnja, u smislu da je heretizam u Dubrovniku nadvladao katoličanstvo, istinita, potvrđuje papa Inoćentije III u svojoj buli iz 1240. Godine.(Ferlati str.98) Citat Farlatija: ''Papa veli daje crkva Dubrovačka potpuno u heres pala, ali je to po čuvenju doznao''

Kada je u pitanju katarsko vjersko učenje sva povijesna gibanja idu u prilog tvrdnji; da je katarsko vjersko učenje u stvari Islamsko učenje jer je Islam prirodna nadgradnja Arijanizma koje je do VII. stoljeća bio ukorijenjeno vjersko vladanje u Evropi, a da se od VII. stoljeća Islam nadgradio na Arijanizam, a kroz Avarsko vladanje na kome je temeljeno i katarstvo.

Za muslimane-Bošnjake, s povijesnog aspekta, je jako interesantan događaj koji je opisao Toma-arhiđakon tadašnje katoličke crkve:
Ferlati (III.231,232,IV.,45), iz razloga što je to početak XIII stoljeća, što su braća iz sljedećeg teksta revnosni prenositelji ''heretičkog'' učenja i što su obitavali i djelovali i u Bosni.
Radi se o dva brata Mateju i Aristodiju, koji nisu bili kršćani-katolici, koje je Bernard arcibiskup splitski zapazio u Splitu, koji su građani Splita ali koji žive i u Bosni. Citat:
''Bernard arcibiskup splitski, stupivši na katedru g. 1200., bijaše revnosni progonitelj heretika za vrijeme pape Inoćentija III. U to vrijeme u Splitu su živjela dva brata, sinovi đavola (filii Zorobabel) Matei i Aristodij. Oni od djetinjstva bijahu građani zadarski, a otac im rodom iz Pule (ex patre Apulo) Budući da su oba bili izvrsni životopisci, a zlatarskom zanatu dosta vični, k tomu još iskusni u knjigama latinskim i slavenskim, živjeli su najviše u Bosni, i nadahnućem vražijim do toga ih heretička kuga osvojila, da su ne samo u prokletu heres vjerovali, nego ju i poganim ustima propovijedali. Ova dva brata nađe Bernard u Splitu, gdje su mnoge ondašnje žitelje u poganu heres zarazili. Glavno staranje bude Bernaradu da tu heres iskorijeni, što mu srećno ispade, očistivši od sektaša , biskupije trogirsku i splitsku i privolivši iste vinovnike, te se heresi iznevjere i crkvi našoj povrate.'' ( B. Petranoviću iz knjige: ''Bogumili crkva bosanska i krstjani'' str. 93.)
Prema ovom dokumentu koji je datiran u 1200. godinu zaključujemo da je narod u Splitu ''zaražen'' herezom.
Šta je to za katoličke sveštenike, hereza?
Pomisao, da bi to mogao biti Islam je isključena od povjesničara koji su za svoju osnovu učenja uzimali kršćansku literaturu u kojoj je jedino valjana matrica: ''Evropa je kršćanska'' pa je po njima heretik neko ko je releigiozno nedefinisan-nevjernik, kršćanski dualista.
I druga, još i bitnija stvar koja je novije historike odagnala od pomisli da je za katoličke sveštenike hereza u stvari Islam su imena ''heretika''. U korištenim dokumentima imena ''heretika'' nisu bila orijentalna, a za koja se trenutno vežu pripadnici Islama, nego stara narodna imena koja danas koriste kršćani. Iz tih razloga, kršćanski povjesničari radeći na dokumentima u kojima su bili musimani , ali sa narodnim imenima, oni su ih svrstavali u ''heretike''.
Ističem, da su i u Avarskom periodu muslimani nosili i narodna imena, a da su tek u kasnijem periodu islamskog organizovanja, kod nas u Bosni ali i u Balkanskom Islamskom Komonveltu, orijentalna imena muslimana saživjela tek ulaskom Bosne i komšijskih zemalja u ovaj Komonvelt i sve to kroz organizovanje po Hanefizmu.
Prema dostupnoj crkvenoj literaturi, geneološki, termini heretik i hereza se i počinju koristiti-postali aktuelni među katolicima, u nekim 50-im godinama XII. stoljeća u Francuskoj, baš u vrijeme kada su katolici i projektovali rušenje postojeće muslimanske vlasti. Od tada se uočava u dokumentima da katolički velikodostojnici iz razloga-rušenja monoteističke vlasti počinju i koristiti antagonistički vokabular za vladajuće islamite.
Dakle, u cilju što uspješnijeg rušilačkog pohoda katolika na muslimane, a koji su do tada imali vlast u državama Evrope, počinje se polovinom XII. stoljeća, a i kasnije, koristiti mrziteljski vokabular prema istima-vladaocima, a sve iz razloga što muslimani negiraju Isusa kao Boga i što imaju vlast.
Katolici su svoje ljude motivirali na žestokoj propagandi protiv musliman. Tada kreće lavina neistina o vjerovanju muslimana i sva nastojanja katoličke kurije svode se na diskreditaciji vladajućih kako bi se i psihološki pripremilo katoličko pučanstvo na obaranje muslimanske vlasti. I svi nazivi za vladajuće muslimane : patareni, katari, alibigenezi, husiti, hugenoti, vizigoti, bogumili... koji protežiraju drugačije vjersko učenje od katoličkog dobijaju te nazive kada i počinje sukobljavanje sa muslimanima, a ne od prije.
Savremenici događaja-kršćanski velikodostojnici u svojim dokumentima koriste ovaj mrziteljski vokabular, a tu literaturu su koristili njihovi povjesničari-istraživaći i tako za Evropske muslimane imamo katoličke nazive; patareni, katari, husiti, bogumili i druge, a kada hoće potpunu diskreditaciju onda su svi oni heretici.
Polovinom XIX. stoljeća od strane kršćanskih historiografa počele su i konstrukcije-izmišljanja o učenjima ''heretika'' i tu je povijesna znanost doživjela svoju kataklizmu svoj naučni sunovrat.
Prihvaćena je tvrdnja da je vjersko učenje katara, patarena ili husita heretičko učenje, dakle neko dvojno učenje o Bogu i to kao kršćansko krivovjerje i kao iz tih razloga kršćani su takvo vjersko učenje nazivali heretičkim i nastojali ga fizički odstraniti iz svojih sredina-enklava.
Ovi ‘’naučnici'' su konstrukcijama i na tome zasnovanim tvrdnjama, a koje su povijesno neutemeljene, promijenili historijski tok u pisanoj povijesti Evrope tako što su u vremena kada je u Evropi bio vladajući monoteizam uveli kao vladajuće katoličanstvo. A to nije povijest, a niti povijesno.
Tako su jednu veoma bitnu, civilizacijski veoma važnu naučnu disciplinu-historiju egoizmom i neprincipielnošću doveli u granice pamfleta i opskurne laži.



Ostali prilozi:
» TURSKA NIJE BOSNU OSVAJALA NEG' JE TURSKA BOSNU SPAŠAVALA
Fikret Hafizović | 19. January 2016 18:52
» BOSNA, HRVATSKA I SRBIJA
Fikret Hafizović | 19. October 2015 16:39
» MONOTEISTIČKA TEORIJA O USPOSTAVI EVROPSKE CIVILIZACIJE
Fikret Hafizović | 13. May 2015 19:52
» MEHMED-PAŠA SOKOLOVIĆ, ADŽAMI OGLANI I DIVŠIRMA
Fikret Hafizović | 22. February 2015 21:43
» BOSNA U BALKANSKOM ISLAMSKOM KOMONVELTU
Fikret Hafizović | 17. January 2015 14:16
» VJERSKA PROCESIJA NA KRIVOTVORENOJ POVIJESTI
Fikret Hafizović | 01. November 2014 09:07
» ISLAM U BOSNI I EVROPI
Fikret Hafizović | 28. August 2013 14:19
» KOSOVSKI BOJ - MIT A NE STVARNOST
Fikret Hafizović | 11. June 2013 01:48
» KAKO ISELITI MUSLIMANE?
| 09. May 2013 16:20
» RAZDOBLJA U STVARANJU EVROPSKIH TEOKRATSKIH DRŽAVA
Fikret Hafizović | 29. April 2013 19:53
Ostali prilozi istog autora:
» SKRIVANA POVIJEST BOŠNJAKA
15. September 2016 21:33
» BOSNA, HRVATSKA I SRBIJA
19. October 2015 16:39
» SANDAL HRANIĆ - KOSAČA
22. April 2014 18:18
» ISLAM U BOSNI I EVROPI
28. August 2013 14:19