Kad neko sav svoj život posveti odbrani domovine, naroda i općih ljudskih vrijednosti i na kraju Puta, još uvijek, čuje krike koje ne može da zaboravi, on otvori dušu papiru i piše o bolu ranjenih duša. Naš sagovornik je Velid Bajramović, pisac, oficir Armije Bosne i Hercegovine i dobitnik najvećeg ratnog priznanja - 'Zlatni ljiljan'.

Velid BAJRAMOVIĆ: Svim građanima koji Bosnu i Hercegovinu nose u srcu, prije svih Bošnjacima, želim poručiti da borba za Bosnu i Hercegovinu nikada nije stala, samo se vodi drugim sredstvima. Svaki Bošnjak i Bošnjakinja, prije svih, trebaju da svaki dan, pored onog što redovno rade, dodatno učine još nešto za svoju državu Bosnu i Hercegovinu. Jedna osoba može mnogo uraditi za našu državu BiH. Ukoliko svi mi, na primjer, kad spominjemo entitet „Republika Srpska“ koji je nastao na genocidu i zločinima kakve svijet još nije vidio, uvijek i u svakom kontekstu kažemo „Bosanskohercegovački entitet Republika Srpska“ umnogome ćemo doprinijeti jačanju države Bosne i Hercegovine.

Bošnjaci.Net: Uvaženi gosp. Bajramoviću, es – selamu 'alejkum! Predstavite se našoj cijenjenoj čitalačkoj publici svojom kraćom biografijom!
BAJRAMOVIĆ: Alejkum selam. Prije svega želim da se zahvalim na Vašem interesovanju za moj dugogodišnji istraživački rad i istaknem da sam počašćen saradnjom sa Vama. Rođen sam u Ključu 1962. godine, kao drugo od troje djece, majke Zinete i oca rahmetli Rešida. Nas djecu roditelji su od djetinjstva učili pravim, životnim, ljudskim, neprolaznim vrijednostima. U Ključu sam završio osnovno i srednje obrazovanje - gimnaziju, a potom diplomirao na Vazduhoplovnoj tehničkoj vojnoj akademiji u Sarajevu 1983. godine. Djetinjstvo u kraljevskom gradu Ključu, na obalama krajiške ljepotice – rijeke Sane, bilo je prekrasno. Kao u bajci. U dvadeset trećoj godini života sam oženio suprugu Hatidžu i elhamdulillah, ušli smo u tridesetu godinu braka. Imamo dvije kćeri, Unu i Berinu i jednogodišnju princezu – unuku Ejnu.

Bošnjaci.Net: Kad ste pristupili Armiji Republike Bosne i Hercegovine i kako ste postali oficir?
BAJRAMOVIĆ: Nakon završetka Vazduhoplovne tehničke vojne akademije, proizveden sam u čin potporučnika i tako 1983. godine započeo oficirsku karijeru. Bio sam komandir i predavač devet stručnih predmeta u Školskom centru RV i PVO Rajlovac. Unapređivan sam u činove poručnika i kapetana. Kao mladi, tridesetogodišnji, profesionalni oficir, u činu kapetana, vidio sam da se sprema višestruka agresija na moju domovinu – državu Bosnu i Hercegovinu. Svim srcem sam pristupio Teritorijalnoj odbrani Bosne i Hercegovine i od samog početka učestvovao u formiranju jedinica Slavne Armije Republike Bosne i Hercegovine, 1992. godine. Pošto sam iza sebe imao karijeru oficira sa odličnim ocjenama, smatrao sam da je moje mjesto na prvoj borbenoj liniji, tamo gdje je najpotrebnije prenijeti vojnička znanja svojim saborcima, kako bismo sačuvali što više dragocjenih života naših patriota i izdržali prve, najopasnije udare agresora. Tako je i bilo. Osmog avgusta 1992. godine teško sam ranjen na sarajevskoj prvoj borbenoj liniji prema, tada zloglasnom agresorskom uporištu, Nedžarićima. Minobacačka mina 82 mm pala je samo jedan metar od mene na beton i otkinula mi desnu potkoljenicu, koja je visila na koži i krvnim sudovima. Operaciju mi je izvršio prim. dr. Suad Fazlagić. Dobio sam trinaest doza krvi i ugrađen mi je spoljni fiksator sa deset čeličnih igala kroz kosti, pomoću kojeg sam se odmah mogao kretati, što mi je bilo jako važno, jer sam tada mogao otići na prvu liniju da se vidim sa mojim saborcima. Doktor Fazlagić mi je preporučio dvije stotine pokreta nogom, dnevno, a ja sam, kao dugogodišnji sportista i prvak u vojničkim krosevima na dvadeset kilometara, pravio dvanaest hiljada pokreta dnevno. Usljed tih silnih kretanja, organizam je, uz Božiju pomoć, bez ikakvih implantata, ponovo spojio kost - cjevanicu, koja je bila u prekidu od blizu desetak centimetara. Takođe, tom prilikom organizam je obnovio i prekinutu Ahilovu tetivu, što je izazvalo čuđenje svih doktora. Ubrzo sam se vratio u svoju borbenu jedinicu i poslije godine ratovanja, krajem 1993. godine, odlikovan sam najvećim ratnim priznanjem „Zlatnim ljiljanom“. Takođe, unapređivan sam u činove nadkapetana, majora, pukovnika i brigadira, nakon čega sam, na svoj zahtjev, sa četrdeset dvije godine života, otišao u penziju, kako bih se posvetio istraživanju ratnih zločina i genocida nad Bošnjacima Bosne i Hercegovine.

Bošnjaci.Net: Jeste li osim ratnog priznanja 'Zlatni ljiljan' dobili još neka priznanja za svoje zasluge?
BAJRAMOVIĆ: U svojoj oficirskoj karijeri, u redovima Slavne Armije Republike Bosne i Hercegovine, dodijeljeno mi je više odlikovanja i priznanja, i to: Najviše ratno priznanje „Zlatni ljiljan“, Plaketa „Bosanski stećak“, Lovački karabin od Zajedničke komande Vojske F BiH, Sahat s posvetom od Ministra odbrane F BiH, Zlatna plaketa Grada Ključa „15. septembar“ za doprinos u odbrani i izgradnji Grada Ključa i veći broj zahvalnica za doprinos u odbrani Sarajeva i države Bosne i Hercegovine.

U vremenu odbrambeno-oslobodilačkog rata: General Dudaković i Bajramović BAJRAMOVIĆ: Samo devet godina nakon završetka agresije na R BiH, tačnije 2004. godine, vidio sam da se, već tada, jako malo govori o genocidu nad Bošnjacima 1992 – 1995 i da zaborav genocida sve više uzima maha. Po meni, zaborav genocida ima jako visoku cijenu i plaća se životima još nerođenih potomaka. Tada sam odlučio završiti oficirsku karijeru i težište dati na istraživanje ratnih zločina i genocida nad Bošnjacima Bosne i Hecegovine, tokom višestruke agresije Srbije, Crne Gore i Hrvatske, na Bosnu i Hercegovinu. Bitka koju samostalno vodim već punih deset godina je bitka protiv zaborava genocida nad Bošnjacima, na način da iz svih dostupnih arhiva, svjedočenja preživjelih i porodica poginulih, izvlačim i donosim u pisanoj formi autentične situacije, koje najbolje govore o monstruoznosti zločina agresora na našu Domovinu.

Bošnjaci.Net: Pišete knjige o logorima, silovanim ženama, ubijenoj djeci tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu... Recite nam nešto više o Vašem spisateljskom opusu!
BAJRAMOVIĆ: Samo devet godina nakon završetka agresije na R BiH, tačnije 2004. godine, vidio sam da se, već tada, jako malo govori o genocidu nad Bošnjacima 1992 – 1995 i da zaborav genocida sve više uzima maha. Po meni, zaborav genocida ima jako visoku cijenu i plaća se životima još nerođenih potomaka. Tada sam odlučio završiti oficirsku karijeru i težište dati na istraživanje ratnih zločina i genocida nad Bošnjacima Bosne i Hecegovine, tokom višestruke agresije Srbije, Crne Gore i Hrvatske, na Bosnu i Hercegovinu. Bitka koju samostalno vodim već punih deset godina je bitka protiv zaborava genocida nad Bošnjacima, na način da iz svih dostupnih arhiva, svjedočenja preživjelih i porodica poginulih, izvlačim i donosim u pisanoj formi autentične situacije, koje najbolje govore o monstruoznosti zločina agresora na našu Domovinu. Odmah na početku istraživanja sam sebi dao zadatak da napišem dokumentarno-faktografsku pentologiju – pet knjiga, na temu genocida nad Bošnjacima 1992 – 1995. Ovaj veliki projekat sam, na moje veliko zadovoljstvo, priveo kraju. Naime, do sada sam, kao autor i samostalni izdavač, objavio sedam knjiga: „Malo vode na dlanu“, „Oskar za sporednu ulogu“, „Duša bosanke čaršije“ – monodrama, „Srebrenica nakraj srca“, prijevod ove knjige na turski jezik: ,,Yüreğ¡m¡n en der¡n yer¡ndek¡ Srebrenica'', „Špalir ''– knjiga o mučenjima Bošnjaka u agresorskim logorima, „Dnopolje“ – knjiga o stravičnim silovanjima djevojčica, djevojaka i žena za vrijeme agresije na BiH i „Pokošeni pupoljci“ – knjiga o svirepo ubijenoj i ranjenoj djeci za vrijeme višestruke agresije na BiH. Ovih dana završavam rad na petoj knjizi na ovu temu, čime zaokružujem planirani serijal knjiga na temu genocida nad Bošnjacima Bosne i Hercegovine. U ovom serijalu knjiga opisano je preko pet stotina autentičnih situacija: zločina, mučenja, silovanja, zlostavljanja, vrijeđanja, ponižavanja, ranjavanja i ubijanja, prevashodno Bošnjaka i Bošnjakinja Bosne i Hercegovine. Promocije ovih knjiga, unatoč „teškim temama“ su jako posjećene i za njih vlada veliko interesovanje. Početkom januara 2015. počinje prevođenje kompletnog serijala knjiga na engleski, turski i švedski jezik. Motiv pisanja svih knjiga na temu genocida nad Bošnjacima je da se isti nikada, nigdje i nikome više ne ponovi.

Sa jedne od promocija Čitateljima Bošnjaci.Net preporučujemo da naruče knjige autora Velida Bajramovića preko linka: shop.posta.ba/knjige

Bošnjaci.Net: Jedan književnik je u recenziji Vaše knjige ''Dnopolje'' napisao: ,,Bajramović čuje krik žrtve, ali je istovremeno i sam krik''. Šta je, po Vašem mišljenju, time htio kazati? Je li to da Vi samo susjećate sa žrtvama ili da, također, imate neku osobnu bolnu ranu?
BAJRAMOVIĆ: Smatram da je recenzent htio reći da pored saosjećanja sa svim žrtvama, kao autor pišem na način da je svaki ovaj dokumentarni zapis istovremeno i sam krik i opomena budućim generacijama da nikada više ne smiju biti naivni, da treba da rade za budućnost, ali da dobro poznaju svoju prošlost. Istina je najbolji temelj dobre budućnosti. Tokom agresije na BiH, najteže mi je bilo gledati stradanja beba, djevojčica i dječaka, žena, starih i iznemoglih lica.

Bošnjaci.Net: Vjerujemo da ćete nastaviti davati doprinos odbrani općih civilizacijskih vrijednosti kroz poruku 'da se ne zaboravi i nikom ne ponovi'. Hoćete li nam otkriti naslov književnog djela na kojem trenutno radite?
BAJRAMOVIĆ: Konačni naslov književnog djela uvijek dajem na kraju, po završetku istog. Mogu da kažem da petu knjigu ovog serijala planiram, ako Bog da, objaviti do kraja januara 2015. Između ostalog, knjiga govori i o nestalim za vrijeme agresije na BiH. Naravno, želja mi je da i dalje dajem doprinos odbrani općih, civilizacijskih vrijednosti kroz poruku „da se ne zaboravi i nikom ne ponovi“, jer me je na dosadašnjim promocijama i sajmovima knjiga, dosta ljudi iz drugih država koji nisu porijeklom iz Bosne i Hercegovine, pitalo za izdanja knjiga na engleskom i drugim jezicima. To mi govori da sam uspio u svojoj nakani i pokazao Svijetu da genocid nije samo problem stradalih u njemu, već da je to problem svih ljudi na planeti Zemlji. Stoga su i poruke koje izbijaju iz ovih knjiga univerzalne.

Bošnjaci.Net: Šta za kraj možete poručiti našim građanima, prije svih, Bošnjacima u domovini i dijaspori?
BAJRAMOVIĆ: Divim se našoj Domovini Bosni i Hercegovini koja već više od hiljadu godina lagahno pobjeđuje razne svjetske i domaće političke manipulante i sitne račundžije, a na veliko zadovoljstvo miliona Bosanaca i Hercegovaca u Domovini i širom svijeta. Svim građanima koji Bosnu i Hercegovinu nose u srcu, prije svih Bošnjacima, želim poručiti da borba za Bosnu i Hercegovinu nikada nije stala, samo se vodi drugim sredstvima. Svaki Bošnjak i Bošnjakinja, prije svih, trebaju da svaki dan, pored onog što redovno rade, dodatno učine još nešto za svoju državu Bosnu i Hercegovinu. Jedna osoba može mnogo uraditi za našu državu BiH. Ukoliko svi mi, na primjer, kad spominjemo entitet „Republika Srpska“ koji je nastao na genocidu i zločinima kakve svijet još nije vidio, uvijek i u svakom kontekstu kažemo „Bosanskohercegovački entitet Republika Srpska“ umnogome ćemo doprinijeti jačanju države Bosne i Hercegovine. Sinergija miliona Bošnjaka i Bošnjakinja širom svijeta može da napravi čuda. Za početak, svako na svoj način, zajedno učinimo Bosnu i Hercegovinu najvoljenijom državom na Svijetu, uz poruku da je ključ svakog napretka u stalnom obrazovanju. Redakciji portala Bošnjaci.Net i svim Vašim čitaocima želim sve najbolje u životu, dobro zdravlje i uspjeh na svim poljima.