Eset MURAČEVIĆ: Nas osmoricu preostalih u logoru, uglavnom ranjenih i povrijeđenih, odvode u Zabrđe kod Rajlovca neposredno kod kuće Momčila Krajišnika. Puščana vatra i tresak granata ne dozvoljavaju nam da natkrivamo srpske rovove. Oko podne vraćaju nas nazad. Dvojica zatočenika ostaju "zaboravljeni" u Zabrđu. Po ubijene zatočenike neko će drugi doći. Umjesto natrag do logora odvode nas na brdo Žuč. Prije dolaska na Golo brdo pored nas šmugnu moj školski drug Zlatko Bojić iz Semizovca. Pobježe sa položaja.

Za vrijeme mog sedmomjesečnog, prisilnog zatočenja, u agresorskom logoru „Bunker“ kod Pansiona „Kon-Tiki“ i drugim logorima u Vogošći svega su me šest puta izvodili na rad. Svaki put mi je bila skrenuta pažnja da je, ukoliko pokušam bjekstvo, stražarima naređeno da pucaju bez upozorenja. U grupi u kojoj sam ja radio uvijek je bilo više čuvara nego zatočenika. Pored profesora Zahida Baručije bio sam jedan od zatvorenika "pretplaćenih" na batine. Ni jednog trenutka nisu mi ulili nadu da ću živ izaći iz zatvora. Govorili su da sam osuđen na smrt, a nikakvog suđenja nije bilo, da će mi iskopati oči, rezati ruke...

U noći četvrti na peti decembar 1992. godine malo sam spavao. Inficirana rana na lijevoj ruci nije mi davala oka da sklopim. Sve druge, povrijeđene i ranjene zatvorenike, vodili su doktoru. Meni je liječnička pomoć bila uskraćena. U kratkim trenucima sna, kada bi bol trenutno uminuo, pred očima se javljaju stravične slike:

...U dvorištu logora "Planjina kuća" u Svrakama Dragan Damjanović i Stanko Knežević pred strojem zatočenika. Dragan kojeg je podobro "udarila" šljivovica nosi flašu od jednog do drugog zatočenika i nudi rakiju da piju. Onaj ko prihvati da pije dobije šamar.

Eset Muračević pored današnjih ostataka logora "BUNKER" kod Pansiona "KON-TIKI" u Vogošći

- Nije to za balije, majku vam vašu, urliče Dragan i pljuje ih u lice.

Onaj ko ne prihvati dobija udarac nožem. Nekome bude odrezano uho, nekom nos, a neko ubodem noža ostaje bez oka...

- Tebe ćemo na tihoj vatri peći, kroz stisnute zube govori mi Stanko Knežević.

Udarac nogom u rebra budi me iz sna.

- Marš napolje, sikće Stanko Knežević.

Nas osmoricu preostalih u logoru, uglavnom ranjenih i povrijeđenih, odvode u Zabrđe kod Rajlovca neposredno kod kuće Momčila Krajišnika. Puščana vatra i tresak granata ne dozvoljavaju nam da natkrivamo srpske rovove. Oko podne vraćaju nas nazad. Dvojica zatočenika ostaju "zaboravljeni" u Zabrđu. Po ubijene zatočenike neko će drugi doći. Umjesto natrag do logora odvode nas na brdo Žuč. Prije dolaska na Golo brdo pored nas šmugnu moj školski drug Zlatko Bojić iz Semizovca. Pobježe sa položaja.

Sa još pet zatočenika zatečenih kod kontejnera na Golom brdu gurnuti smo u „živi štit“. Iza nas naoružani srpski vojnici. Ispred pakao. Kanonada puščane vatre, granata, tromblona...kao da kiša pada iz neba i zemlje.

Eset Muračević unutar agresorskog logora "BUNKER" kod Pansiona KON-TIKI

Nismo se smjeli okretati, zalijegati ili se sakrivati iza već, od granata, izlomljenog drveća inače bi uslijedili udarci nogom ili kundakom puške. Molim Boga da smrt što prije dođe.

Na sredini puta između kote 850 i Orlića sreli smo grupu od desetak srpskih vojnika koji su pobjegli sa svojih položaja. Međusobno su se svađali, prigovarajući jedan drugom što su napustili rovove. Niko od njih se nije smio vratiti na položaj. S tom grupom zadržali su se naši pratioci. Prasak granate. U jednom trenutku primijetio sam da ih nema iza nas. Ukazala se, istina mala, ali ipak šansa za bijeg. Ja i Nezir Huruz, jedan od mojih sapatnika iz logora, uzeli smo po jedan sanduk municije. Ostali zatočenici nisu bili u našem vidokrugu. Krenuli smo malo desno jer je glavnina njihovih rovova bila sa naše lijeve strane. Sanduke sa municijom nismo ispuštali. Računali smo, ako naletimo na srpske vojnike vraćamo se nazad. Oni znaju da dio poslova na borbenim linijama obavljaju zatočenici. Kome će u ovakvom haosu padati na um što u našoj pratnji nema stražara. Ako pak naletimo na vojnike Armije Republike Bosne i Hercegovine vidjet će da nismo naoružani. Bitno je da ne pucaju prije no što uspostavimo kontakt.

Bili smo već prošli posljednje srpske rovove kada smo iz jednog od njih bili primijećeni. Ni danas mi nije jasno kako smo dotle stigli nepovrijeđeni. Smišljamo šta slagati na pitanje kuda smo pošli van njihove linije. Kazne za pokušaj bjekstva bile su rigorozne. Gledamo u puščane cijevi dok prilazimo rovu. Mog kolegu jedan od vojnika udara kundakom puške po glavi. On pada u tranšeju. Natjeraše i mene da legnem u blato pored njega. Puščana cijev mi dodiruje lijevo uho. Ekavski naglasak vojnika nimalo ne uliva povjerenja.

Agresorski logor "BUNKER"

- Srbijanci. Šešeljevi, Arkanovi ili neki drugi, svejedno govorim sam sebi. Kucanje mog srca kao da se čuje kilometrima daleko. Čitav se život vraća pred očima.

- Hoće li moji znati da sam ovdje izgubio glavu? Hoće li mi ikada pronaći grob, kroz glavu kolaju misli.

Kroz tranšeju dolazi još jedan vojnik. Vodi nas do jednog mitraljeskog gnijezda. Traži da otvorimo sanduke, provjeravajući tako da to nisu kakve eksplozivne naprave. Srpski vojnici su znali tako gurnuti nekog zatočenika prema linijama Armije RBiH i onda aktivirati eksplozivnu napravu za njega privezanu. Smatrajući da su to srpski vojnici pokušavamo se opravdati. Objašnjavamo da smo zatočenici, da smo nosili municiju, te u sveopštem metežu zalutali... On nas dalje kroz tranšeju vodi nazad prema koti 850. Strah postaje veći. Nailazimo na jedan rov pred kojim je bilo pet-šest vojnika. I oni su bez ikakvih oznaka. Ko smo mi, pitaju našeg pratioca.

- Zarobljenici, odgovori ovaj.

Ispred rova se puščane cijevi okreću prema nama. Prsti na obaraču. Očekujemo pucnje.

- Stanite! To su naši, začu se glas iz rova.

Prilazimo rovu. Traže nam dokumenta, međutim, mi ih nemamo. Sva moja dokumenta ostala su pod ruševinama moje kuće u Svrakama. Skidaju nam hlače. Nije se imalo šta vidjeti, toliko se skupilo od straha. Jedan od vojnika iz mog džepa izvuče komadić papira od kutije za cigarete na kojem sam pisao neke stihove i poče da čita dio pjesme "Sloboda".

- Kakva sloboda, gledaj što gruha, dobaci jedan od vojnika.

Iz rova se pomalja ruka i traži da se njemu daju stihovi.

- Ima li ovdje Srbijanaca, kroz smijeh pita vojnik iz rova. Srbijanac. Na glavi mu zelena beretka sa ljiljanima. Skamenih se, ne znam šta da kažem. Jesu li to Srbijanci sa nekog našeg poginulog borca skinuli beretku pa se sada hoće iživljavati i nad nama?

- Šta je bre Eso, što si se toliko uplašio, nastavi Srbijanac.

Prepoznah harmonikaša Pericu Simonovića koji je prije agresije komponovao muziku na neke moje stihove. Znajući da se on bori na strani Armije Republike Bosne i Hercegovine, shvatih da sam među našima. Tada sam po drugi put rođen. Ljubim blatnjavu zemlju ko najljepšu ljepoticu. Na nogama đonovi otpali sa cipela. Nisam osjećao bolove od trnja po kojem sam satima hodio... (Odlomak iz knjge „Ubijene nestale žrtve zločina u Vogošći 1992.-1995.godne“)