Šefka BEGOVIĆ-LIČINA: Dok sam bez daha slušala riječi akademika Šerba Rastodera, čovjeka velikog uma, divila se njegovoj snazi i nijetu, vjerovala sam da je kao autor ovog historijski važnog zapisa, postao Hadždžija i bez obavljenog Hadždža. Zašto se toliko šutjelo o zločinu u Šahovićima, sam autor je samo jednim primjerom odgovorio. ”Kada je Hruščov na nekom sastanku javno kritikovao Staljina, neko od prisutnih mu je dobacio: “Zašto to niste kazali dok je Staljin bio živ?“

Iako je tog 19. 11. 2014.g., padala kiša i bilo prohladno vrijeme, iako sam bila malo prehlađena, nisam mogla izostati i ne otići na Promociju knjige “Kad su vakat kaljali insani” autora, akademika Šerba Rastodera, koja se održavala u Velikoj sali Mešihata IZ u Novom Pazaru.

Bila mi je čast prisustvovati jednom takvom događaju i sjediti ispred knjige koja je postala simbol bošnjačke rane i bolne nam historije. Bila sam sretna što sam tu srela meni drage ljude i prijatelje, radovala se divnom izlaganju promotera, posebno me oduševio brilijantan opis vrijednosti knjige, prof. dr. Redžepa Škrijelja, ali…

Iako je u sali svako sjedište bilo ispunjeno, ipak sam za ovakvu knjigu očekivala mnogo, mnogo veću posjetu. S obzirom na sadržaj knjige, na njenu vrijednost, vjerovala sam da u sali neće biti mjesta ni za stajanje. Pitala sam se: "Gdje su tu bili naši mnogobrojni studenti? Gdje su svi mladi ljudi, koji su tu trebali čuti i oslušnuti vrisak bošnjačke boli? Gdje su bili naši sugrađani da čuju živu riječ i opis dokumentovanog stravičnog zločina - genocida, koji se desio 1924. godine u Šahovićima, nevinom stanovništvu o kojem se decenijama šutjelo?"

Znam da je u toj kišnoj noći bilo ugodnije uz grickalice sjediti u toploj sobi ispred tv ekrana i misliti: ”To je bilo odavno. Što da se sada potresam?”

Svi oni koji te noći nisu bili počastvovani ljepotom i dostojanstvenim prikazom ove vrijedne knjige, naše opomene od zaborava, uskraćeni su za jednu veliku i stravičnu istinu.

Promocija u Velikoj sali Mešihata IZ u Novom Pazaru: Dr. Škrijelj govori o Rastoderovoj knjizi

Dok sam bez daha slušala riječi akademika Šerba Rastodera, čovjeka velikog uma, divila se njegovoj snazi i nijetu, vjerovala sam da je kao autor ovog historijski važnog zapisa, postao Hadždžija i bez obavljenog Hadždža.

Rastoder je rekao kako je jednom izuzetnom čovjeku (iako nije spomenuo njegovo ime, znali smo da misli na g-dina Ibrahima Čikića) sramnom presudom nanijeta nepravda, tj. osudom na ispisivanje imena ljudi koji su ga prilikom zatočeništva fizički maltretirali, jer su oni po objavljenoj knjizi “Gdje sunce ne grije” preživjeli duševni bol. A ko će odgovarati za fizički i duševni bol Ibrahima Čikića, nevinog Bošnjaka, koji je digao glas protiv nepravde? Ko će tu pravedno presuditi? Je li bio proces po šablonu “Kadija te tuži, kadija ti sudi.”

Zašto se toliko šutjelo o zločinu u Šahovićima, sam autor je samo jednim primjerom odgovorio.
”Kada je Hruščov na nekom sastanku javno kritikovao Staljina, neko od prisutnih mu je dobacio: “Zašto to niste kazali dok je Staljin bio živ?“

“Ko je to rekao” - dreknuo je Hruščov, udarivši pesnicom od sto.
U sali je bio tajac, nije se smio niko javit.

“Eto zašto se šutjelo“, – tada je odgovorio Hruščov, isto kao i nama autor, akademik Šerbo Rastoder, iskazujući svoje ogorčenje da se na sve učinjene nam nepravde uglavnom šutjelo i da se dalje šuti, da nam je prisutno odsustvo solidarnosti i da nas se mnoge stvari, koje bi nas se trebale ticat, ne tiču.

Rekao je kako je jednom izuzetnom čovjeku (iako nije spomenuo njegovo ime, znali smo da misli na g-dina Ibrahima Čikića) sramnom presudom nanijeta nepravda, tj. osudom na ispisivanje imena ljudi koji su ga prilikom zatočeništva fizički maltretirali, jer su oni po objavljenoj knjizi “Gdje sunce ne grije” preživjeli duševni bol. A ko će odgovarati za fizički i duševni bol Ibrahima Čikića, nevinog Bošnjaka, koji je digao glas protiv nepravde? Ko će tu pravedno presuditi? Je li bio proces po šablonu “Kadija te tuži, kadija ti sudi.”

Zar moramo svi pod miškom nositi knjigu “Sluga Jernej i njegovo pravo” da bi nas opominjala da ne možemo pravdu istjerat, ni istinu prikazat.

Potomak sam stradale porodice mog oca Husna Begovića iz Rasova kod Bijelog Polja. Za jednu noć 15. maja 1943. god. kada je bio “Rasovski pokolj”, on je izgubio osam članova porodice, čardak od tri sprata i svu svoju imovinu. Iako najbogatiji u tom kraju, preko noći je ostao bez igdje ičeg i bez igdje ikog, sam samcit.

Kome je tada šta naudio moj četvorogodišnji polubrat Fahrudin Begović, koji je ubijen u naručju svoje bijače rh Lale Hajdarpašić Begović? Kome je bila kriva dvadesetrogodišnja nevjesta Naza Franca Begović, prva supruga mog oca Husna i kakva je opasnost bila dvadesetogodišnja očeva daidžična Zinka (Ahmedbegova) Hajdarpašić iz Dubova, koja se kod tetke te zlokobne noći zatekla u gostima? Kome su svi oni bili krivi?

Genocid u Šahovićima 1924.

Rahmetli otac je tu porodičnu tragediju do groba nosio kao tešku ranu. Žalio je što se niko od bjelopljskih vlasti nikada nije sjetio da u Rasovu podigne jedno spomen obilježje za sve te poginule Bošnjake. Zaplašeni Bošnjaci su šutjeli i nisu pričali da se samo te noći, bježeći pred četničkom kamom, u Lim udavilo preko trideset mještana.

Neki su zločinci poslije rata odrobijali nekoliko godina i posle mini odslužene kazne, svakog dana serbes prolazili džadom ispod našeg imanja i povjeđivali nezaraslu očevu ranu utuljenog ognjišta. Ne mogavši gledati katile, iako teškog srca, odvojio se od svoje djedovine i sa nama-svojom drugom porodicom, krenuo u svijet i neizvjesnost.

Mnogo godina kasnije, moj brat Džavid Begović, magistar elektrotehnike iz Sarajeva, istražujući stablo Begovića, slučajno je naišao na imena očevih poginulih, ispisanih u Jasenovcu kao srpske žrtve. On nije šutio! Napisao je oštro pismo Institutu za istraživanje stradalih u Jasenovcu, tražeći da se sa spiska jasenovačkih žrtava uklone imena očeve nam porodice, jer oni nisu stradali u Jasenovcu, već na kućnom pragu i svi su pokopani u mezarju Rasovo i da je ta laž uvreda i za žrtve i za nas, njihove potomke.

Iako je u tom rasovskom četničkom pokolju izgubio cijelu familiju i sav imetak, iako mu je u knjige rođenih svjesno izostavljeno jedno slovo, jer je zbog svoje šutnje, u dokumentima umjesto Husno, cijeli život bio Usno, iako je zbog katila na slobodi, raskotario vjekovno ognjište i do smrti patio za svojim toprakom, otac nam nikada nije raspirivao mržnju prema drugoj vjeri, već samo podsticao prezir prema neljudima. Sjećam se kako nam je svakodnevno pričao o humanom gestu velikog mu prijatelju i komšije gazde Đorđa Perovića, koji mu je nekoliko dana prije pokolja, rekao:
“Husno, nisi trebao na imanje dovodit roblje iz Bijelog Polja, bojim se da će ođe bit belaja”. Zatim o bihorskom popu, koji je poručio korićanskom imamu da se sprema “Bihorski pokolj” i kako njegova poruka nije ozbiljno shvaćena, na sam Božić 1943. god. desili su se neviđeni zločini nad muslimanskim življem i nezapamćeno stradanje Bihora.

Ljudi u ratu dokazuju najveće čojstvo, a neljudi su neljudi i u ratu i u miru.